Broj: Rev 1080/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, u zemljišnoknjižnom predmetu predlagatelja Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Makarskoj, Građansko-upravni odjel, radi uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o reviziji predlagatelja protiv rješenja Županijskog suda u Splitu br. Gžzk-656/09 od 21. prosinca 2009., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Makarskoj br. Z-125/09 od 26. veljače 2009., u sjednici vijeća 2. svibnja 2012.,

r i j e š i o    j e

Prihvaća se revizija predlagatelja, te se preinačavaju rješenje Županijskog suda u Splitu br. Gžzk-656/09 od 21. prosinca 2009. i rješenje Općinskog suda u Makarskoj br. Z-125/09 od 26. veljače 2009. i rješava se:

„Na nekretninama upisanim kao općenarodna imovina u zk. ul. … k.o. B. i to:

kčbr. 1151 pašnjak

dopušta se upis prava vlasništva za korist

Republike Hrvatske.

Nalaže se provedba ovog rješenja u zemljišnoj knjizi.“

Obrazloženje

              Rješenjem suda prvoga stupnja odbijen je prijedlog predlagatelja za upis prava vlasništva na nekretnini kčbr. 1151 upisanoj u zk. ul. … k.o. B.

              Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba predlagatelja i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje, te je naloženo brisanje zabilježbe odbijenog prijedloga.

              Protiv rješenja suda drugoga stupnja predlagatelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 – dalje: ZPP), dakle izvanrednu reviziju, pri čemu se ukazuje na različitu praksu drugostupanjskih sudova, uz prijedlog da se revizija prihvati i dozvoli uknjižba prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist Republike Hrvatske.

              Revizija predlagatelja je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, pa se tako primjerice navodi:

1)     ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj sjednici ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2)     ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba,

3)     ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

4)     ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu.

U svakom slučaju u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (st. 3. istog članka).

Iz sadržaja gore navedenih odredbi proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s time u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži tri elementa: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da su određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavaka za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

U reviziji predlagatelj postavlja pitanje: Da li Republika Hrvatska na temelju prednjeve iz čl. 362. st. 3. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 -  dalje:  ZV) stječe pravo vlasništva na nekretnini koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao općenarodna imovina, bez naznake nositelja prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja?

              Odredbom čl. 362. ZV propisano je:

1)     Smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati.

2)     Smatra se da je osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, odnosno nositelj prvenstvenoga prava korištenja takva zemljišta, vlasnik toga zemljišta, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati.

3)     Smatra se da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenoga vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz st. 1 i 2. ovoga članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati.

4)     Što je u stavku 1. do 3. ovoga članka određeno glede stvari, vrijedi na odgovarajući način i za prava koja su bila u društvenom vlasništvu.

U konkretnom slučaju predmetna nekretnina je bila upisana u zemljišnoj knjizi kao općenarodna imovina, time da nije bila naznačena osoba koja bi bila nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom. Predlagatelj je kod toga upis zatražio na temelju odredbe čl. 362. st. 3. ZV.

Nižestupanjski sudovi su odbili prijedlog predlagatelja smatrajući da odredbu čl. 362. st. 3. ZV treba dovesti u vezu s odredbom čl. 388. st. 2. ZV kojom je propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ZV-a prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Osim toga, nižestupanjski sudovi su naveli da je stupanjem na snagu ZV prestao vrijediti Zakon o građevinskom zemljištu („Narodne novine“ br. 48/88 – pročišćeni tekst, 16/90 i 53/90, dalje ZGZ) kojim je bilo određeno da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina na čijem se području zemljište nalazi, ako tim zemljištem na temelju Ustava i Zakona ne upravlja druga društveno politička zajednica, mjesna zajednica ili druga društveno pravna osoba.

              Prvostupanjski sud kod toga posebno navodi da je predlagatelj trebao zemljišnoknjižnom sudu pružiti dokaz da se radi o nekretnini na kojoj netko drugi već nije stekao pravo vlasništva. Drugostupanjski sud pak navodi da o tome da li se radi o poljoprivrednom ili građevinskom zemljištu ne mogu biti mjerodavni podaci kulture naznačene u posjedovnici (list A) zemljišne knjige, već i podaci građevnog područja naselja, te da je bilo nužno priložiti i podatke je li predmetna nekretnina bila izgrađena, odnosno prostornim planom određena za izgradnju građevinskog objekta ili za javne površina na dan izvršene pretvorbe.

              Stoga nižestupanjski sudovi smatraju da predlagatelj nije dokazao pretpostavke izvanknjižnog stjecanja prava vlasništva, pa nisu ostvarene pretpostavke upisa ovog prava u zemljišne knjige (čl. 130. st. 1. ZV, odnosno čl. 15. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama - „Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04 i 107/07, 152/08, 126/10 (dalje ZZK).

Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

Naime, prema ocjeni ovoga suda pravo upravljanja koje imaju općine prema čl. 9. ZGZ nije jedno od prava koje čine društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja), već se radi o pravu na gospodarenje tim zemljištem, a do rješavanja pitanja titulara prava vlasništva. To i radi toga što ZGZ kada govori o društvenom vlasništvu i pravima koja izviru iz tog prava koristi formulaciju „pravo korištenja“ (npr. u čl. 4. a ZGZ-a) pa je razvidno da se pod pravom upravljanja ne smatra da bi time općina bila titular prava koja izviru iz društvenog vlasništva na neizgrađenom građevinskom zemljištu. Identično shvaćanje ovaj sud je zauzeo u predmetu Rev-671/09-3 od 12. svibnja 2010.

U konkretnom slučaju, budući da u zemljišnoj knjizi nije bio upisan nositelj prava iz društvenog vlasništva, niti je upisan nositelj prava korištenja, odnosno nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta, to je predlagatelj osnovano tražio upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na temelju predmnjeve iz čl. 362. st. 3. ZV.

Osim toga, valja navesti da prema odredbi čl. 107. ZZK za odlučivanje o prijedlogu za upis mjerodavno je stanje zemljišne knjige u času kad je prijedlog za upis stigao zemljišnoknjižnom sudu. Prema shvaćanju nižestupanjskih sudova predlagatelj bi trebao dokazivati negativnu činjenicu, da nitko drugi nije stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, i to u situaciji kada u zemljišnoj knjizi nitko nije upisan kao nositelj prava iz društvenog vlasništva, niti bilo tko drugi traži upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, pa niti jedinica lokalne samouprave.

Treba još dodati da je za pravni promet nekretnina mjerodavno stanje u pogledu posjedovnice (list A) koje je u zemljišnoj knjizi, budući da prema odredbi čl. 10. st. 3. ZZK ako se razlikuju podaci u zemljišnoj knjizi i katastru zemljišta, mjerodavni su za knjižna prava podaci u zemljišnoj knjizi, dok ne budu podaci u listu A promijenjeni po odredbi st. 4. istog članka, dakle na temelju prijavnog lista katastra.

Slijedom navedenog valjalo je primjenom čl. 399. u vezi čl. 395. st. 1. ZPP, a uz primjenu čl. 128. ZZK odlučiti kao u izreci ovog rješenja i preinačiti pobijane odluke.

U Zagrebu, 2. svibnja 2012.