- 1 -              I Kž 337/2020-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 337/2020-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalista Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. R., zbog kaznenih djela iz čl. 110. u vezi čl. 34. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br.  125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 11. prosinca 2019. godine, br. K-79/19, u sjednici održanoj 10. srpnja 2020. godine, u prisutnosti opt. I. R. i branitelja optuženika, N. G., odvjetnika iz Z.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba opt. I. R. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 11. prosinca 2019. godine br. K-79/19, proglasio je krivim opt. I. R. zbog kaznenih djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju, iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11. i tjelesne ozljede iz čl. 117. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11., kaznenog djela protiv osobne slobode, prijetnje, iz čl. 139. st. 2. i 4. KZ/11. i kaznenog djela protiv javnog reda, nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 331. st. 3. KZ/11.. Za kazneno djelo iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11. optuženiku je na temelju istih zakonskih propisa, uz primjenu čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri (3) godine, za kazneno djelo iz čl. 117. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11., na temelju čl. 117. st. 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od šest (6) mjeseci, za kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. i 4. KZ/11., na temelju čl. 139. st. 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od deset (10) mjeseci i za kazneno djelo iz čl. 331. st. 3. KZ/11. na temelju istog zakonskog propisa, kazna zatvora u trajanju od šest (6) mjeseci, pa je opt. I. R., uz primjenu čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri (4) godine u koju mu se na temelju čl. 54. KZ/11. uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 11. lipnja 2018. godine, pa nadalje.

 

Na temelju čl. 69. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri (3) godine.

 

Na temelju čl. 331. st. 6. KZ/11. od opt. I. R. oduzeto je oružje i pripadajuće streljivo, kao u izreci pobijanog rješenja.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.-17.) optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka, kao u izreci pobijane presude.

 

Protiv te presude žali se optuženik po branitelju N. G., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Moli obavijest o sjednici vijeća.

 

Žalbu je podnio i optuženik osobno, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže da se žalba prihvati kao osnovana.

 

Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.-19.) spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženika, čija je nazočnost osigurana putem video konferencijskog uređaja, te branitelja N. G., odvjetnika iz Z., a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji nije pristupio, a dostava obavijesti o sjednici vijeća je bila uredno iskazana.

 

Žalba nije osnovana.

 

U osobno podnesenoj žalbi, optuženik ističe da je povrijeđeno načelo zabrane reformatio in peius, što bi ukazivalo na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 10. ZKP/08.-17. u čemu, međutim, optuženik nije u pravu.

 

Naime, institut zabrane reformatio in peius zabranjuje svaku izmjenu u presudi na štetu optuženika, ako je pravni lijek bio izjavljen samo u njegovu korist, što u konkretnom slučaju nije ostvareno.

 

Ranija prvostupanjska presuda je ukinuta prihvaćanjem žalbe optuženika, dok je žalba državnog odvjetnika, koji je podnio žalbu na štetu optuženika zbog odluke o kazni, uslijed te odluke postala bespredmetna.

 

Stoga prvostupanjski sud u pogledu odluke o kazni nije bio vezan ranijom izrečenom kaznom i u pobijanoj presudi nije povrijeđena odredba čl. 13. ZKP/08.-17. kada je optuženik osuđen na strožu kaznu u odnosu na kaznu iz ranije ukinute presude, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju ukazuje.

 

U žalbi izjavljenoj po branitelju zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.-17., u odnosu na toč. 2. izreke pobijane presude, optuženik navodi da je izreka pobijane presude proturječna sama sebi odnosno da je zakonski opis kaznenog djela u suprotnosti s činjeničnim opisom i razlozima presude. Navodi, da optuženik nije posjedovao veću količinu oružja, kako je to navedeno u zakonskom opisu djela, već samo jednu pušku sa pripadajućim spremnikom.

 

U navedenom je optuženik u pravu međutim, posjedovao je veću količinu streljiva, kako to proizlazi iz činjeničnog i zakonskog opisa djela, što zajedno sa posjedovanjem predmetne puške, čini bitno obilježje kaznenog djela nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 331. st. 3. KZ/11., pa stoga nije ostvareno proturječje na koje žalba optuženika ukazuje.

 

Nije osnovana niti daljnja postupovna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.-17., budući je prvostupanjski sud dao razloge za sve odlučne činjenice, a osporavanje utvrđenja prvostupanjskog suda je u stvari žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će više biti riječi kod obrazlaganja tog žalbenog osnova.

 

Optuženik u žalbi neosnovano ističe i da je supruga optuženika, oštećenica V. R., na raspravi trebala biti upozorena na blagodat nesvjedočenja, budući je brak s optuženikom razveden. Naime, prestankom braka, prestala je i blagodat nesvjedočenja, pa slijedom toga oštećenicu, kao svjedoka, nije bilo potrebno upozoravati na tu mogućnost.

 

Pozivanje optuženika na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Kžm-15/13 i  I Kž-147/15 je promašeno, jer u navedenim odlukama nije rješavana problematika blagodati nesvjedočenja razvedenih bračnih drugova, niti te odluke govore u korist žalbenih navoda optuženika.

 

Stoga nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08.-17., jer se pobijana presuda ne temelji na nezakonitom dokazu.

 

Ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08.-17. nije utvrđeno niti da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Iako u uvodu žalbe optuženik navodi da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u žalbenim razlozima ističe i žalbeni osnov nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Ukazuje da nije utvrđeno repetiranje puške, a ta činjenica je odlučna za zaključak o postojanju namjere optuženika na usmrćenje oštećenice.

 

U odnosu na automatsku pušku C., prvostupanjski sud je utvrdio, na temelju nalaza i mišljenja balističkog vještaka, da je na istoj nedostajao cijeli zatvarač u kojem se nalazi udarna igla i da predmetna puška bez zatvarača ne može donijeti streljivo iz spremnika, niti može opaliti, ali se može repetirati, ali neće donijeti streljivo u cijev, niti može opaliti. Prosječan čovjek ne može osjetiti da puška nema zatvarača, niti se to vidi. Tada puška klikne na prazno. S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud je prihvatio da je optuženik pušku repetirao, iako je oštećenica na raspravi iskazala da se toga ne sjeća. Međutim, neposredno nakon događaja oštećenica je sinu O. R. rekla da je optuženik pušku repetirao i povukao obarač, ali do opalenja nije došlo, što je svjedok i potvrdio kada je saslušan na raspravi.

 

Prema tome, osnovano je prvostupanjski sud prihvatio iskaz oštećenice V. R. da je optuženik u nju uperio automatsku pušku, govoreći da će ju ubiti, više puta povukao obarač u cilju ispaljivanja metaka u čemu, međutim, nije uspio, jer je ona ranije izvadila zatvarač s udarnom iglom, a što optuženik nije znao. Osnovano stoga prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik tempore criminis postupao s izravnom namjerom na lišenje života, a djelo je ostalo u pokušaju samo iz razloga jer je puška bila nepodobna, zbog izvađenog zatvarača, a što optuženik nije znao, kako je već ranije rečeno.

 

Takav zaključak prvostupanjskog suda nije s uspjehom osporen žalbenim retoričkim pitanjem da zbog čega bi optuženik odlučio usmrtiti oštećenicu nakon što je snaha S. R. pozvala policiju, uz tvrdnju da je optuženik imao bezbroj prilika da tijekom zajedničkog života oštećenicu liši života.

 

S obzirom na sve navedeno, niti dopuna balističkog vještačenja koja se predlaže u žalbi, ne bi doprinijela drugačijem utvrđenju činjeničnog stanja.

 

Neosnovano se žalbom nastoji osporiti uvjerljivost iskazivanja oštećenice V. R., koji je prvostupanjski sud prihvatio, s obzirom na ostale provedene dokaze.

 

Neovisno o tome što je snaha, S. R., pozvala policiju, logično je da je oštećenica V. R. krenula za optuženikom, koji je uz izrečenu prijetnju krenuo po oružje. Učinila je to zbog straha za snahu i unučad, kako je iskazala na raspravi, što je prvostupanjski sud osnovano prihvatio kao životno reagiranje u danoj situaciji, za razliku od obrane optuženika koji je tvrdio da je oružje želio ukloniti iz kuće i da je to bio razlog odlaska po isto.

 

Daljnji događaj, kada optuženik, uz izrečene prijetnje da će ubiti oštećenicu, pokušava u nju ispaliti hice iz puške po koju je otišao, pa kada u tome nije uspio, počeo je prijetiti plinskom bocom, pri čemu i udara oštećenicu, upravo govori u prilog zaključka prvostupanjskog suda o namjeri optuženika na lišenje života oštećenice, a time i o uvjerljivosti njezinog iskaza, za razliku od obrane optuženika u kojoj ustrajava i u podnesenoj žalbi.

 

Kako je prvostupanjski sud osnovano prihvatio iskaz oštećenice kao uvjerljiv, prihvatio ga je i u dijelu u kojem opisuje na koji način joj je nanio tjelesne ozljede, što je potvrđeno i sudsko-medicinskim vještačenjem.

 

Sve opisane ozljede u medicinskoj dokumentaciji, koje su i vještačene, nastale su nakon što je optuženik odložio pušku i u trenutku kada je počelo naguravanje oko plinske boce, kojom je optuženik prijetio, a oštećenica ga nastojala spriječiti u aktivaciji iste. Na taj način je utvrđen objektivni učin kaznenog djela tjelesne ozljede, a s obzirom da je utvrđeno i da je pri tome optuženik imao svijest da postupajući na opisani način može doći do ozljeđivanja oštećenice, što je i htio, ostvarena su sva bitna obilježja kaznenog djela tjelesne ozljede počinjenog na štetu bliske osobe.

 

Kako je do tog ozljeđivanja došlo nakon što je optuženik odložio pušku i nakon toga uzeo plinsku bocu kojom je prijetio da će sve dići u zrak, u čemu ga je oštećenica željela spriječiti, ne može se govoriti o konsumpciji koju optuženik ističe u osobno podnesenoj žalbi, jer utvrđeni slijed događaja ne zadovoljava niti jedan od kriterija na temelju kojih se ocjenjuje da li glavno djelo konzumira sporedno odnosno biće kaznenog djela ubojstva u pokušaju nije iscrpilo sva neprava daljnjih postupaka optuženika.

 

Što se tiče udarca kundakom puške u trbuh oštećenice, isti je prethodio odlaganju puške i uzimanju plinske boce od strane optuženika i kao takav je sastavni dio činjeničnog opisa u toč. 1. izreke pobijane presude, u kojem se opisuje cijeli tijek događaja. Tjelesna ozljeda od tog udarca nije kao takva verificirana u medicinskoj dokumentaciji, niti u nalazu i mišljenju sudsko-medicinskog vještaka i ne ulazi u biće kaznenog djela tjelesne ozljede.

 

O tom udarcu je iskazivala oštećenica, navodeći da je uzela stolicu da se od njega obrani, pa stoga nije prihvaćen žalbeni navod da u tom pravcu nema dokaza. Pri tome je potrebno istaknuti da se ne radi o odlučnoj činjenici koja bi mogla dovesti u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda o počinjenju inkriminiranih kaznenih djela.

 

S obzirom na izrečene prijetnje oštećenici i široj obitelji, te uzimanje plinske boce, osnovano prvostupanjski sud zaključuje o počinjenju kaznenog djela prijetnje.

 

Bez osnova je tvrdnja iz osobne žalbe optuženika o pitanju prepasti i straha kod oštećenice, jer je prijetnja delikt apstraktnog ugrožavanja i sud nije dužan utvrđivati kakav učinak je prijetnja imala na osobu kojoj je upućena da bi bilo ostvareno biće tog kaznenog djela.

 

Iz svih navedenih razloga, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti zbog povrede kaznenog zakona koju optuženik ističe u osobno podnesenoj žalbi.

 

U žalbi zbog odluke o kazni optuženik ističe da je izrečena sankcija prestroga, jer se radi o neosuđivanoj osobi koji je cijeli život radio i skrbio o obitelji, da je oštećenica zadobila minorne ozljede i da se u konkretnom slučaju ne radi o naročito velikoj količini oružja i streljiva koje je optuženik držao i što je u konačnici i priznao te ga dobrovoljno ga izručio. Smatra i da je boravak u istražnom zatvoru u dovoljnoj mjeri utjecao i na njegovo buduće ponašanje.

 

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne cijeneći optuženiku kao olakotno raniju neosuđivanost, stariju životnu dob, priznanje jednog kaznenog djela kojim je izrazio kritičnost prema protupravnom ponašanju, da je djela počinio u stanju bitno smanjene ubrojivosti, a kao otegotno mu je cijenio izraženu kriminalnu volju i upornost u protupravnom ponašanju.

 

Sve navedene okolnosti prvostupanjski sud je adekvatno ocijenio i optuženiku utvrdio pojedinačne kazne zatvora za svako pojedino kazneno djelo, te zatim izrekao jedinstvenu kaznu, koju prihvaća i ovaj drugostupanjski sud nalazeći da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja, kako u vidu specijalne, tako i generalne prevencije pa stoga nije prihvaćena žalba zbog odluke o kazni.

 

S obzirom da je optuženik proglašen krivim, obvezan je i na djelomično plaćanje troškova kaznenog postupka. Ukoliko bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika ili osoba koje je dužan uzdržavati, predsjednik vijeća može posebnim rješenjem osloboditi optuženika dužnosti naknade tih troškova kaznenog postupka.

 

Stoga nije prihvaćena niti osobna žalba optuženika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.

 

Izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu izrečena je u skladu sa zakonom, kao što je i oduzeto oružje i streljivo navedeno u izreci pobijane presude.

 

Kako ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08.-19. nije utvrđena povreda zakona na štetu optuženika, na što drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08.-19. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 10. srpnja 2020.