1              Poslovni broj Gž-1721/2020-2

 

 

             

     Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1721/2020-2

 

 

 

 

U     I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Drage Grubeše predsjednika vijeća, Snježane Androš članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Krunoslave Dropulić članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja D.D. (OIB ...) iz K., zastupanog po punomoćnici M.P.F., odvjetnici u Z., protiv tuženice RH (OIB ...) zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko upravni odjel, radi naknade štete, rješavajući žalbu tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 31. siječnja 2020. broj Pn-3252/2016-77, dana 9. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o     j e    

 

 

 

              I/ Žalba tužene se uvažava pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 31. siječnja 2020. broj Pn-3252/2016-77 preinačava u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I izreke i sudi:

 

   Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

   "I Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 5.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.03.2013. godine do isplate i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 460,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (31.01.20.) do isplate, sve kamate do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana."

 

              II/ Tužitelju se nalaže naknaditi tuženoj parnične troškove u iznosu od 23.125,00 kn u roku 15 dana.

 

Obrazloženje

 

 

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 5.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.03.2013. godine do isplate i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 460,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (31.01.20.) do isplate, sve kamate do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.

 

              II Tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 458.000,00 kn."

 

              Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom u cijelosti pobija tužena iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da se ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadržava razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti, pa se može ispitati, pa stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

              Sud prvog stupnja pri donošenju presude nije počinio niti ostale bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uslijed neadekvatnih uvjeta u zatvorskim ustanovama u kojima je boravio u periodu od 18. siječnja 2013. do 6. prosinca 2013.

 

              Prvostupanjski sud na temelju činjeničnih utvrđenja, ocjenom izvedenih dokaza (iskaz svjedoka, zapisnik o očevidu, medicinska dokumentacija na ime tužitelja) zaključuje da je kod tužitelja došlo do povrede prava osobnosti u vidu povrede prava na dostojanstvo u svezi neodgovarajućih uvjeta boravka u Zatvoru u O. i Z., a čija težina povrede opravdava dosudu pravične naknade u iznosu 5.000,00 kn sukladno odredbi čl. 19. u svezi čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO).

 

              Ovo iz razloga što je tužitelj boravio u zatvorskim ustanovama deset mjeseci u kojima je imao osobni prostor 3 – 4 m2, a da nedostatak prostora nije u dovoljnoj mjeri kompenziran na drugi način, čime je došlo do povrede prava iz čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, dalje Konvencija).

 

              Zaključci suda prvog stupnja po ocjeni ovog suda nisu pravilni i ne proizlaze iz činjenica koje su utvrđene u postupku.

 

              Prije svega za ukazati je da je izdržavanje kazne zatvora nesporno tegobno i uznemiravajuće za osobu koja tu kaznu izdržava, posebice kada je smještena u oskudnom prostoru. Ali prema stavu ovog suda ta činjenica sama po sebi ne dovodi do odštetne odgovornosti tužene.

 

              U ovom konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj u periodu od 18. siječnja 2013. do 29. listopada 2013. boravio u Istražnom zatvoru u O., a od 31. listopada 2013. do 6. prosinca 2013. u Zatvoru u Z. – Centar za dijagnostiku u neadekvatnim uvjetima glede površine i obujma prostora, te mu je povrijeđeno pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima. Navedena okolnost sama po sebi ne dovodi do zaključka da su uvjeti bili takvi da se mogu podvesti pod konvencijske pojmove mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, već je imajući u vidu da se povreda prava osobnosti odnosi na pojedini individualitet isto je tužitelj bio dužan dokazati.

 

              Naime, iz provedenih dokaza tijekom prvostupanjskog postupka proizlazi da su tužitelju tijekom boravka u zatvorskim ustanovama osigurani uvjeti propisani čl. 76., 78., 117. i 103. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, dalje ZIKZ), budući je utvrđeno da je imao na raspolaganju sredstva za održavanje čistoće sobe koju su održavali zatvorenici, pitku vodu, pristup sanitarnom čvoru koji je odvojen zidom od ostatka sobe uz mogućnost tuširanja dva puta tjedno i više po potrebi, da je provjetravanje bilo moguće otvaranjem prozora, da je osigurana kontinuirana zdravstvena zaštita i tri obroka dnevno.

 

              Nadalje je tužitelju omogućena svakodnevna šetnja, boravak na svježem zraku, gledanje TV-a u sobi, a bila je na raspolaganju i knjižnica za čitanje knjiga, te društvene igre.

 

              Tužitelj nije dokazao da bi mu osim prava na smještaj bila povrijeđena i druga prava, niti da je zahtijevao sudsku zaštitu zbog prikraćivanja kojeg prava. Tužitelj nije niti pristupio na raspravu radi izvođenja dokaza saslušanjem, te se nije mogao niti vrednovati njegov osobni subjektivni osjećaj povrede dostojanstva.

 

              Nastavno valja ukazati da Ustavni sud RH u nizu svojih odluka, a imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava, ističe načelno stajalište o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima izraženo u odluci U-III 5725/2016 od 19. prosinca 2017. i to kako slijedi: "Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja i ponašanja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredbi Ustava, odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlaže osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu inheretnu lišenju slobode i boravka u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su primjerice trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno, nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja)."

 

              Nadalje, i Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom, već je dužnost suda da uzme u obzir sve odlučne okolnosti prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije. Pri tome sud naglašava da se ocjena o tome da li je došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinom slučaju (presuda Muršić protiv RH). Ako je zatvorenik u nekom periodu imao na raspolaganju manje od 3 m2 prostora smatra se da postoji pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Međutim, taj manjak može biti nadoknađen na drugi način i to kvalitetom ostalih sadržaja, te mogućnostima boravka zatvorenika izvan ćelije.

 

              Imajući u vidu načelna stajališta Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda RH, neadekvatni smještaj tužitelja u zatvorskim ustanovama (manje od 4 m2 prostora po osobi), nadoknađen je nizom kompenzacijskih mjera (boravak na otvorenom, veliki prozori sa danjim svjetlom, mogućnost gledanja televizije, korištenje knjižnice, adekvatna zdravstvena zaštita i dr.), te ovaj sud ocjenjuje da nije došlo do povrede čl. 3. Konvencije. Sveukupni uvjeti boravka tužitelja u zatvorskim ustanovama nisu bili takvi da bi tužitelj bio podvrgnut trpljenju i poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja i poniženja koje je povezano s oblikom legitimnog lišenja slobode, a što bi predstavljalo povredu dostojanstva tužitelja u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade.

 

              Zbog svega navedenog neosnovani su navodi tužitelja da su mu povrijeđena njegova prava utvrđena zakonskim odredbama, odnosno odredbama Ustava RH i Konvencije.

 

              Kako tužitelju nisu povrijeđena prava osobnosti u smislu čl. 19. ZOO-a, tužitelj nema pravo na novčanu naknadu prema odredbi čl. 1100. ZOO-a.

 

              Budući je sud prvog stupnja iz utvrđenih činjenica izveo nepravilne činjenične zaključke, valjalo je prihvatiti žalbu tužene, preinačiti prvostupanjsku presudu i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 373. toč. 2. ZPP-a.             

 

              S obzirom da je prvostupanja presuda preinačena valjalo je temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima cijelog postupka.

 

              Tuženoj koja je uspjela u sporu sukladno odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP-a, sukladno vrijednosti predmeta spora, a primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: OT) pripadaju troškovi sastava odgovora na tužbu (Tar. br. 8. toč. 1. OT-a), za zastupanje na raspravama 23. ožujka 2017., 9. siječnja 2018., 10. listopada 2018., 17. prosinca 2019. (Tar. br. 9. toč. 1. OT-a) u iznosu 5.000,00 kn za svaku radnju, te za ročište 9. rujna 2019. u iznosu 2.500,00 kn (50 % Tar. br. 9. toč. 2. OT-a), te trošak žalbe 625,00 kn (Tar. br. 10. toč. 1. OT-a), što čini ukupno prouzročeni trošak 23.125,00 kn.

 

              Stoga je o troškovima parničnog postupka odlučeno kao pod II/ izreke ove presude.

U nepobijanom odbijajućem dijelu (točka II izreke) presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

 

U Osijeku 9. srpnja 2020.

 

 

                                                                                                                           Predsjednik vijeća

       Drago Grubeša, v.r.