Poslovni broj: 15 UsIgr-101/20-10

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Anđeline Livaja kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja D.O. iz V., zastupanog po opunomoćeniku Z. D., odvjetniku u T., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za pravne poslove, Službe za žalbe i zastupanje, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, radi izdavanja uporabne dozvole za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968., nakon javne i usmene rasprave zaključene 1. srpnja 2020. godine u odsutnosti uredno pozvanih tužitelja i tuženika, objavljene 9. srpnja 2020. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za pravne poslove, Službe za žalbe i zastupanje, KLASA: UP/II-361-05/19-02/107, URBROJ: 531-09-2-1-20-2 od 20. siječnja 2020. godine.

 

Obrazloženje

 

U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 3. ožujka 2020. godine protiv rješenja tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za pravne poslove, Službe za žalbe i zastupanje, KLASA: UP/II-361-05/19-02/107, URBROJ: 531-09-2-1-20-2 od 20. siječnja 2020. godine, tužitelj ističe kako osporeno rješenje tuženika pobija u cijelosti, nakon čega navodi da je istim odbijena njegova žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za izdavanje uporabne dozvole za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968. i to za građevinu stambene namjene, izgrađenu na čest. zgr. … k.o. V.. Naime, tužitelj da je suvlasnik zajedno sa O.D.H. pok. I. svaki za po ½ suvlasničkog dijela nekretnine označene kao čest. zgr. … k.o. V. zk. ul. …, a osporenim aktom da je povrijeđeno pravo na štetu tužitelja i to radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koje da je potom pogrešno primijenjeno materijalno pravo, dok bitna povreda odredaba postupka da se ogleda u tome što osporavano rješenje ima nedostataka zbog koji se ne može ispitati, jer je isto proturječno samo sebi ili razlozima rješenja, kao i da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava. Tužitelj zatim navodi kako je on suvlasnik zajedno sa O.D.H. pok. I. svaki za po ½ suvlasničkog dijela nekretnine označene kao čest. zgr. … k.o. V. zk. ul. …, a kao vlasnik čest. zgr. … k.o. V. zk. ul. … da je upisan O.S., dok kao vlasnik nekretnine označene kao čest. zgr. … k.o. V. zk. ul. … da je upisana I.B., iz čega da je razvidno kako se u konkretnom slučaju radi o tri različite nekretnine. U tom smislu tužitelj se poziva na odredbu čl. 9. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojom je propisano da pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje; ali kad je više zemljišnih čestica upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, one su pravno sjedinjene u jedno tijelo (zemljišnoknjižno tijelo) koje je kao takvo jedna nekretnina. Stoga, da se može zaključiti kako svaka od naprijed navedenih nekretnina predstavlja pojedinačnu nekretninu u smislu citirane odredbe, pa tako tužitelj da je suvlasnik nekretnine označene kao čest. zgr. … k.o. V., koja da je predmet ovog postupka. Tužitelj nadalje citira odredbu čl. 184. st. 1. Zakona o gradnji kojom je propisano da se građevina izgrađena do 15. veljače 1968. smatra izgrađenom na temelju pravomoćne građevinske dozvole, a stavkom 2. da se vrijeme izgradnje građevine utvrđuje uporabnom dozvolom za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968., te da se uporabna dozvola izdaje po zahtjevu stranke što da je u ovom slučaju tužitelj i učinio, koji da je isto tako dostavio i sve isprave koje su propisane odredbom čl. 184. st. 3. istog Zakona, pa da ostaje nejasno kako je tuženik zaključio da je tužitelj zatražio izdavanje uporabne dozvole za dio građevine, budući je on podnio zahtjev za izdavanje uporabne dozvole za nekretninu u smislu odredbe čl. 9. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pa navodi tuženika kako se radi o dijelu građevine da su u suprotnosti s priloženim ispravama u ovoj upravnoj stvari. Slijedom izloženog, tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika.

Tuženik je u odgovoru na tužbu između ostalog naglasio kako u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju osporenog akta, te je predložio da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.

U sporu je održana rasprava 1. srpnja 2020. godine čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju nisu pristupili uredno pozvani tužitelj i tuženik, pa je rasprava održana u njihovoj odsutnosti.

              U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu, podnesak tužitelja od 16. ožujka 2020., podnesak tužitelja od 30. ožujka 2020. zajedno s prilogom, odgovor na tužbu tuženika, te spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

                            Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je izdavanje uporabne dozvole za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968. i to za građevinu stambene namjene izgrađenu na kat. čest. oznake k.č. zgr. … k.o. V.

Naime, rješenjem Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, Ispostave Trogir, KLASA: UP/I-361-05/17-30/000060, URBROJ: 2181/1-11-00-08/04-19-0014 od 15. srpnja 2019. godine odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanje uporabne dozvole za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968. i to za građevinu stambene namjene izgrađenu na kat. čest. oznake k.č. zgr. … k.o. V., u bitnom iz razloga što je prvostupanjsko tijelo nakon provedenog postupka zaključilo da nisu ispunjeni uvjeti za izdavanje tražene dozvole s obzirom da je izdavanje uporabne dozvole zatraženo za dio građevine oznake k.č. zgr. … k.o. V., kakvu mogućnost mjerodavni propis Zakon o gradnji („Narodne novine“ broj 153/13 i 20/17) ne propisuje, uslijed čega da je zahtjev tužitelja neosnovan, te je predmetno rješenje donijeto pozivom na odredbu čl. 96. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09).

Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za pravne poslove, Službe za žalbe i zastupanje, KLASA: UP/II-361-05/19-02/107, URBROJ: 531-09-2-1-20-2 od 20. siječnja 2020. godine postupajući po žalbi tužitelja, njegova žalba je odbijena, te je potvrđeno naprijed citirano rješenje, u bitnom iz identičnih razloga na koje se pozvalo i prvostupanjsko upravno tijelo u svom rješenju, odnosno iz razloga što je i tuženik zaključio da je izdavanje uporabne dozvole zatraženo za dio građevine oznake k.č. zgr. … k.o. V., što da nije sukladno mjerodavnom Zakonu o gradnji („Narodne novine“ broj 153/13 i 20/17), pa je tuženik to rješenje ocijenio pravilnim i zakonitim.

Među strankama spora nije prijeporno da je tužitelj 2. listopada 2017. prvostupanjskom upravnom tijelu podnio zahtjev za izdavanje uporabne dozvole za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968. i to za građevinu stambene namjene izgrađenu na kat. čest. oznake k.č. zgr. … k.o. V., a uz koji zahtjev je dostavio propisanu dokumentaciju, pobliže preciziranu u obrazloženju prvostupanjskog rješenja.

Međutim, među strankama ovog spora prijepornim se ukazuje radi li se u konkretnoj upravnoj stvari o zahtjevu za izdavanja uporabne dozvole za dio građevine oznake k.č. zgr. … k.o. V. ili se pak radi o građevini koja bi predstavljala samostalnu zasebnu građevinu, u svezi s čim je li u tom pogledu činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i potom na isto pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, odnosno spornim se ukazuje jesu li u predmetnoj upravnoj stvari u odnosu na naznačenu građevinu bile ispunjene zakonske pretpostavke kakve u vidu imaju mjerodavne odredbe Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj 153/13 i 20/17) za izdavanje uporabne dozvole za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968., uslijed čega je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

Odredbom članka 184. stavak 1. Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj 153/13 i 20/17) propisano je da građevina izgrađena do 15. veljače 1968. smatra se izgrađenom na temelju pravomoćne građevinske dozvole.

St. 2. da vrijeme izgradnje građevine iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje se uporabnom dozvolom za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968. koju po zahtjevu stranke izdaje tijelo graditeljstva, odnosno u drugom postupku u kojem je to potrebno utvrditi, a koji provodi to tijelo ili građevinska inspekcija.

St. 3. da uz zahtjev za izdavanje dozvole iz stavka 2. ovoga članka podnositelj zahtjeva prilaže: 1. kopiju katastarskog plana za katastarsku česticu na kojoj je građevina izgrađena i 2. dokaze kojima raspolaže da je građevina izgrađena do 15. veljače 1968.

St. 4. da tijelo graditeljstva vrijeme izgradnje građevine iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje uvidom u Državnu snimku iz zraka učinjenu prije 15. veljače 1968. ili drugu odgovarajuću službenu kartografsku podlogu Državne geodetske uprave te po potrebi izvođenjem drugih dokaza.

Odredbom čl. 185. Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj 153/13 i 20/17) proisano je da izreka uporabne dozvole za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968. sadrži: 1. utvrđenje da je građevina izgrađena do 15. veljače 1968., 2. naziv građevine, ime katastarske općine i broj jedne ili više katastarskih čestica na kojima je građevina izgrađena, 3. podatke o građevini, s obzirom na način smještaja na katastarskoj čestici, odnosno česticama, namjenu građevine, broj i vrstu etaža te vanjsku veličinu svih nadzemnih i podzemnih dijelova građevine (visinu, dužinu i širinu) i 4. napomenu da ispitivanje ispunjavanja temeljnih zahtjeva za građevinu, lokacijskih uvjeta te drugih uvjeta i zahtjeva nije prethodilo izdavanju dozvole.

Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenje odbio žalbu tužitelja i time potvrdio prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje uporabne dozvole za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968. i to za građevinu stambene namjene izgrađenu na kat. čest. oznake k.č. zgr. … k.o. V., a ovo stoga što i ovaj sud drži da u predmetnoj upravnoj stvari nisu bile ispunjene pretpostavke kakve u vidu ima prethodno citirana odredba čl. 184. Zakona o gradnji da bi se tražena uporabna dozvola mogla izdati jer prema stanju spisa upravnog tijela i dokazima priloženim u isti proizlazi da je izdavanje uporabne dozvole zapravo zatraženo za dio građevine oznake k.č. zgr. … k.o. V., pa kako se uporabna dozvola za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968. ne može izdati za dio građevine, već isključivo za čitavu građevinu, to je nedvojbeno da traženu uporabnu dozvolu u konkretnom slučaju nije bilo moguće izdati, slijedom čega je tuženik pravilno postupio kada je odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, pa ovaj sud cijeni osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilnim i zakonitim, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Glede temeljnih, a zapravo i jedinih tužbenih prigovora tužitelja u kojima ističe kako je on suvlasnik zajedno sa O.D.H. pok. I. svaki za po ½ suvlasničkog dijela nekretnine označene kao čest. zgr. … k.o. V. zk. ul. …, a kao vlasnik čest. zgr. … k.o. V. zk. ul. … da je upisan O.S., dok kao vlasnik nekretnine označene kao čest. zgr. … k.o. V. zk. ul. … da je upisana I.B., iz čega da je razvidno kako se u konkretnom slučaju radi o tri različite nekretnine, slijedom čega da su bile ispunjene pretpostavke da se izda tražena uporabna dozvola u smislu odredbe čl. 9. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima budući da svaka od naprijed navedenih nekretnina predstavlja pojedinačnu nekretninu, pa tako da je on kao suvlasnik nekretnine označene kao čest. zgr. … k.o. V. bio ovlašten podnijeti zahtjev za izdavanje uporabne dozvole u odnosu na ovu građevinu, te s obzirom da je dostavio  sve isprave koje su propisane odredbom čl. 184. st. 3. Zakona o gradnji da je traženi akt trebalo izdati, a kako na takv način nije postupljeno, osporeno rješenje da je nezakonito, za kazati je kako sud ovakve prigovore smatra u cijelosti neosnovanima.

Naime, uzimajući u obzir izvedene dokaze u upravnom postupku te priloženu dokumentaciju u spisu i to prije svega uvjerenje Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar, Ispostave za katastar nekretnina Trogir, Klasa: 935-08/19-02/58, urbroj: 541-26-02-07/6-19-3 od 15. ožujka 2019., iz kojeg je pak razvidna predmetna građevina označena slovom A koja je locirana na k.č.zgr. … k.o. V., koja je pravokutnog oblika tlocrtnih dimenzija 11,07 x 7,6 m s kosim četverostrešnim krovom, koje utvrđenje niti tužitelj ne osporava, kod stanja stvari da je prvostupanjsko tijelo obavilo očevid na licu mjesta 15. lipnja 2018. o čemu je sastavljen zapisnik, kojem su priložene fotografije građevine, na kojem očevidu je tužitelju omogućeno sudjelovanje, potpuno je jasno da nije bilo moguće izdati traženu uporabnu dozvolu upravo iz razloga što kod izloženog stanja stvari neprijeporno proizlazi da je tužitelj svoj zahtjev za izdavanje uporabne dozvole zapravo usmjerio samo za dio građevine koja predstavlja cjelinu i nosi oznaku k.č.zgr. … k.o. V., u kojem slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za izdavanje traženog akta.

U svezi tužbenih navoda u kojima tužitelj ističe kako građevina u odnosu na koju je zatraženo izdavanje uporabne dozvole predstavlja samostalnu zasebnu pojedinačnu građevinu, u kojem smislu da su bile ispunjene pretpostavke za izdavanje traženog akta, pri čemu se tužitelj poziva i na odredbu čl. 9. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prvenstveno je za naglasiti kako je za predmetnu upravnu stvar jedino mjerodavna odredba čl. 184. Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj 153/13 i 20/17), dok za istu nije relevantna odredba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima na koju se tužitelj neutemeljeno poziva, ovo iz razloga što građevina za koju je zatraženo izdavanja uporabne dozvole uslijed naprijed izloženih okolnosti ne predstavlja jednu samostalnu cjelinu kako to tvrdi tužitelj, već se radi o dijelu građevine oznake k.č.zgr. … k.o. V., uslijed čega bez obzira je ti taj dio građevine doista izgrađen do 15. veljače 1968. nije moguće izdati traženi akt budući se takvim zahtjevom zapravo traži izdavanje uporabne dozvole samo za dio jedinstvene građevine.

Ovakvom stajalištu u prilog idu i naprijed citirane odredbe čl. 184. i 185. Zakona o gradnji koje pak jasno pereciziraju mogućnost izdavanja uporabne dozvole isključivo za građevinu, ali ne i za dio građevine, uslijed čega je potpuno jasno da nije bilo moguće izdati traženi akt za jednu samostalnu cjelinu s obzirom da ista čini dio jedinstvene građevine koja pak prostorno i arhitektonski nesumnjivo predstavlja jednu cjelinu. Također, da je intencija zakonodavca bila omugućiti izdavanje uporabne dozvole za dio građevine tada bi takvo što bilo jasno i precizno normirano kao što je to zakonodavac primjerice učinio u odredbi čl. 146. Zakona o gradnji u kojoj je izričito propisao da se uporabna dozvola može izdati za dio građevine, no kako takvu pravnu situaciju ne poznaje za ovu upravnu star mjerodavna odredba čl. 184. istog Zakona, to je potpuno jasno da su upravna tijela pravilnom primjenom materijalnog prava odbila zahtjev tužitelja.

Isto tako, za nadodati je kako je pravilan zaključak prvostupanjskog tijela da u konkretnoj upravnoj stvari nije bilo mjesta upućivati tužitelja da zahtjev dopuni, odnosno izmjeni na način što bi eventualno zatražio izdavanje uporabne dozvole za cjelokupnu građevinu, ovo stoga što iz spisa prvostupanjskog tijela Klasa: UP/I-361-02/13-09/1756 nedvojbeno proizlazi kako je na sjevernoj strani konkretne građevine izvršena dogradnja tlocrtnih dimenzija cca 4,10 x 5,28 m i to nakon 21. lipnja 2011., koja okolnost priječi mogućnost izdavanja uporabne dozvole za cjelokupni građevinski objekt, zbog čega nije ni trebalo tužitelja zaključkom pozivati da uredi, odnosno izmjeni postavljeni zahtjev.

Zaključno, u odnosu na tužbene navode u kojima tužitelj tvrdi kako je osporeno rješenje proturječno, kao i da nije adekvatno obrazloženo, za kazati je kako ovaj sud zaključuje upravo suprotno, odnosno da je obrazloženje tuženikovog akta u pogledu razloga zbog kojih je trebalo odbiti zahtjev tužitelja za izdavanje uporabne dozvole jasno, precizno i nedvojbeno, koje je pak utemeljeno na izvedenim dokazima u upravnom postupku, u kojem je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, s tim da je i obrazloženje rješenja u cjelosti sukladno relevantnoj odredbi čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom, koje je u potpunosti prihvatljivo i ovom sudu, pa sud niti u tom pogledu ne nalazi razloge radi kojih bi osporeno rješenje tuženika bilo nezakonito.

Stoga, ovaj sud ne nalazi da bi u upravnom postupku došlo do povrede prava tužitelja i to kako u pogledu njegovih procesnih prava, odnosno sudjelovanja u istom, tako i u pogledu primjene odredbi mjerodavnog materijalnog prava koje također nije povrijeđeno na štetu tužitelja.

              Slijedom iznijetog, sud cijeni osporeno rješenje tuženika zakonitim, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporenog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

 

U Splitu, 9. srpnja 2020. godine

 

                                                                                                                  S U D A C

 

Ivan Dadić, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

                                                       Za točnost otpravka- ovlašteni službenik

                  Anđelina Livaja