Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-2664/20-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr. sc. Mirjane Juričić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Tatjane Ilić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja J. K. iz D. D., zastupanog po opunomoćenici D. K., odvjetnici u V., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na dohodak za 2014., odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 9 UsIsav-96/19-2 od 12. ožujka 2020., u sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2020.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 9 UsIsav-96/19-2 od 12. ožujka 2020.
Obrazloženje
Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi poništavanja rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/15-01/884, URBROJ: 513-04/18-03 od 22. studenog 2018.
Pobijanim rješenjem tuženika od 22. studenog 2018. odbijena je žalba tužitelja podnesena protiv privremenog poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda S. H., Ispostave Č., KLASA: UP/I-410-23/2015-02/16326, URBROJ: 513-07-26-03-2015-02 od 25. rujna 2015., kojim je tužitelju za 2014. utvrđen ukupni godišnji dohodak u iznosu od 107.663,36 kn, ukupni godišnji osobni odbitak od 48.720,00 kn, osnovica poreza na dohodak u iznosu od 58.943,36 kn, ukupna obveza poreza na dohodak i prireza tom porezu u iznosu od 11.303,84 kn, uplaćeni predujam poreza i prireza u iznosu od 7.598,58 kn te razlika poreza i prireza za uplatu u iznosu od 3.705,26 kn.
Tužitelj je protiv pobijane presude podnio žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 66. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.; dalje: ZUS). U žalbi u bitnom ističe da prvostupanjski sud tumačenjem zakonskih odredbi, na način da se oporezivim primicima ne smatraju božićnica i naknada za godišnji odmor samo ako su ostvareni kao primici od plaće, a ne kao primici od mirovine, umirovljenike stavlja u nepovoljniji položaj od radnika koji primaju plaću, što smatra da je nelogično i da za isto nema nikakve osnove. Takav stav i tumačenje suda prema kojem se tužitelju oporezuje ne samo mirovina, već i prigodni iznosi dobiveni za regres i božićnicu smatra pogrešnim. Ističe da zakonodavac nije određeno naznačio da bi se u konkretnom slučaju na božićnicu naplaćivao porez na dohodak. Ponavlja da je teško bolesna osoba koja je dobila invalidsku mirovinu zbog teškog invaliditeta nastalog na radu pa smatra da je i ta činjenica trebala biti uzeta u obzir prilikom donošenja odluke. Ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da zastara prava na utvrđivanje obveze poreza na dohodak za 2014. u konkretnom slučaju nije nastupila, već smatra da je nastupila zastara prava na utvrđivanje i prava na naplatu poreza. Stoga tužitelj predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu.
Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
Žalba nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći na ništavost po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi radi kojih se presuda pobija.
Iz podataka spisa predmeta dostavljenih ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je tužitelj ukupni godišnji dohodak koji je iskazao u prijavi poreza na dohodak u 2014. u iznosu od 107.663,36 kn ostvario iz inozemstva kao primitak od mirovine iz Republike Austrije. Kako je tužitelj osoba s invaliditetom, po navedenoj osnovi priznat mu je osobni odbitak u najvišem iznosu od 3.400,00 kn mjesečno.
Tužitelj u upravnom postupku, a potom i u upravnom sporu nije sporio činjenice, već samo primjenu prava, odnosno oporezivanje njegovih primitaka od nagrade za godišnji odmor (regres) i božićnice, za koje smatra da se i u njegovom slučaju ne oporezuju do iznosa od 2.500,00 kn.
Sukladno odredbi članka 10. točke 9. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13. i 148/13., dalje: Zakon), porez na dohodak ne plaća se na primitke radnika i fizičkih osoba iz članka 14. stavka 1. Zakona po osnovi naknada, potpora i nagrada koje im isplaćuje poslodavac i isplatitelj primitka, odnosno plaće, do propisanih iznosa.
Odredbom članka 13. stavka 2. točke 11. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 9/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 79/13. i 160/13., dalje: Pravilnik) propisano je da se, u skladu s odredbama članka 10. točke 9. Zakona, oporezivim primicima po osnovi nesamostalnog rada ne smatraju iznosi što ih poslodavci isplaćuju svojim radnicima, i to: prigodne nagrade do 2.500,00 kn godišnje (božićnica, naknada za godišnji odmor i sl.).
Prema ocjeni ovog Suda, na činjenično stanje koje je nesporno, prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo, odnosno navedene odredbe članka 10. točke 9. Zakona i članka 13. stavka 2. točke 11. Pravilnika te je pravilno protumačio da se prema mjerodavnim propisima božićnica i regres izuzimaju od oporezivanja do iznosa od 2.500,00 kn samo ako su ostvareni kao primici od plaće iz članka 14. stavka 1. Zakona, a ne i kao primici od mirovine, koji su regulirani odredbom članka 14. stavka 2. Zakona.
Slijedom navedenog, prvostupanjski sud i porezna tijela pravilno su zaključili da se u konkretnom slučaju ukupni godišnji oporezivi dohodak tužitelja kao umirovljenika u 2014. ne umanjuje za primitke od božićnice i regresa ostvarene uz mirovinu tužitelja od isplatitelja novčanog davanja iz mirovinskog osiguranja, već su isti pravilno uvršteni u poreznu osnovicu poreza na dohodak tužitelja za 2014.
Tužitelj je u ovom sporu istaknuo i prigovor zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje predmetne porezne obveze za 2014., dok je u žalbi protiv pobijane presude istaknuo i prigovor zastare prava na naplatu navedene porezne obveze.
Prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud pravilno je ocijenio kako nije osnovan prigovor tužitelja o zastari prava na utvrđivanje predmetne obveze poreza na dohodak za 2014. To stoga što je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbe o zastari propisane u člancima 94., 95. i 96. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., dalje: OPZ) i odredbu članka 42. stavka 1. Zakona te je pravilno utvrdio da je zastarni rok za utvrđenje predmetne obveze poreza na dohodak za 2014. počeo teći 1. siječnja 2016. te da je prvostupanjsko rješenje kojim je utvrđena porezna obveza tužitelja doneseno 25. rujna 2015., dok je pobijano rješenje tuženika doneseno 22. studenog 2018. Iz navedenog proizlazi da su citirana rješenja donesena prije isteka rokova iz članka 94. stavka 1. i članka 96. stavka 1. OPZ-a, odnosno da u konkretnom slučaju nije nastupila ni relativna niti apsolutna zastara prava na utvrđenje predmetne porezne obveze. Ovaj Sud nalazi kako je iz navedenog razvidno da nije osnovan ni žalbeni prigovor tužitelja o nastupu zastare prava na naplatu predmetne porezne obveze.
Slijedom svega navedenog, osnovan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
Žalbeni prigovori tužitelja nisu od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ujedno, riječ je o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred poreznim tijelima te pred prvostupanjskim sudom, o kojima su se isti detaljno očitovali, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.
Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe ZUS-a te je u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, sukladno odredbi članka 60. stavka 4. ZUS-a.
Kako tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je stoga temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu.
Boris Marković, v.r.