- 1 -              I Kž 642/2017-9

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 642/2017-9

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. K. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 256. stavaka 1. i 3. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama optuženog A. K. i optuženog trgovačkog društva R. d.o.o. u stečaju, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 19. rujna 2017. broj K-17/2015., u sjednici održanoj 9. srpnja 2020., u prisutnosti u javnom dijelu optuženog A. K. i njegovog branitelja, odvjetnika D. H.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

Prihvaćaju se žalbe optuženog A. K. i optuženog trgovačkog društva R. d.o.o. u stečaju, ukida se pobijana presuda te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom je presudom Županijski sud u Dubrovniku proglasio krivima optuženog A. K. pod točkom 1. za kaznena djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavaka 1. i 3. KZ/11.,  povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. i kazneno djelo krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavaka 1. i 2. KZ/11., a pod točkom 2. za produljeno kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. u vezi članka 52. KZ/11., dok je trgovačko društvo R. d.o.o. u stečaju, pod točkom 3., proglasio odgovornim za kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavaka 1. i 3. KZ/11. u vezi s člankom 3. stavkom 1. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela ("Narodne novine" broj 115/03, 107/07, 45/11. i 143/12.). Optuženom A. K., za djela pod točkom 1. utvrđene su: za kazneno djelo iz članka 256. stavaka 1. i 3. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci te za kazneno djelo iz članka 279. stavaka 1. i 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, dok mu je za djelo pod točkom 2. iz članka 246. stavaka 1. i 2. u vezi članka 52. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, potom je, primjenom članka 51. KZ/11., prvostupanjski sud optuženog A. K. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine. Optuženo trgovačko društvo R. d.o.o. u stečaju, za djelo pod točkom 3., osuđeno je novčanom kaznom u iznosu od 30.000,00 kuna.

 

              Jednako tako, prvostupanjskom presudom, na temelju članka 557. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08.) u vezi s člankom 77. KZ/11., od optuženog A. K. oduzeta je imovinska korist od 1.334.418,46 kuna, a od optuženog trgovačkog društva R. d.o.o. imovinska korist od 2.250.420,38 kuna.

 

              O trošku kaznenog postupka riješeno je sukladno odredbi članka 148. ZKP/08., na način da su optuženici A. K. i trgovačko društvo R. d.o.o. u stečaju solidarno obvezani snositi troškove kaznenog postupka na ime troška svjedoka od 4.500,00 kuna, troškova provedenih vještačenja od 11.752,00 kune, troška predstavnika pravne osobe o čijoj će visini biti odlučeno posebnim rješenjem te na ime paušalnog iznosa troška od po 1.500,00 kuna svaki.

 

              Protiv te presude žalbu je podnio optuženi A. K. po branitelju D. H., odvjetniku iz D., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni. Žalbom predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu i to na način da "djelomično odbije optužbu a djelomično oslobodi okrivljenika", podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Žalbu je protiv presude podnijelo i optuženo trgovačko društvo R. d.o.o. u stečaju, po predstavniku D. A., odvjetniku u D., uvodno naznačujući da istu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s žalbenim prijedlogom preinačiti pobijanu presudu i optuženu pravnu osobu osloboditi od optužbe, podredno da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku odluku i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

              U odgovoru na žalbu optuženog A. K., državni odvjetnik ističe neosnovanost žalbenih navoda uz prijedlog da ovaj drugostupanjski sud žalbu optuženika odbije kao neosnovanu.

 

              Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08. dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, koji ga je u roku vratio.

 

Sjednici drugostupanjskog vijeća pristupili su optuženi A. K. i njegov branitelj, odvjetnik D. H., koji je izložio navode podnesene žalbe. Iako uredno obaviješteni, državni odvjetnik te predstavnik optuženog trgovačkog društva R. d.o.o. u stečaju, odvjetnik D. A., sjednici nisu pristupili pa je ista, sukladno članku 475. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08-I), održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalbe optuženog A. K. i optuženog trgovačkog društva R. d.o.o. u stečaju su osnovane.

 

U pravu su žalitelji kada tvrde da prvostupanjski sud u pobijanoj odluci nije dao činjenične i pravne razloge temeljem kojih zaključuje da je optuženi A. K. radnjama naznačenim u činjeničnom supstratu djela pod točkom 1. izreke ostvario pojedino kazneno djelo za koje je tom točkom proglašen krivim.

 

Optuženi A. K. je, pod točkom 1. izreke, jedinstvenim činjeničnim opisom osuđen za tri kaznena djela, i to za kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavaka 1. i 3. KZ/11., povredu obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. te za kazneno djelo krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavaka 1. i 2. KZ/11., dok obrazloženjem presude prvostupanjski sud iznosi i analizira samo dokaze kojima smatra da su utvrđene činjenice relevantne za ostvarenje objektivnih elemenata kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavaka 1. i 3. KZ/11.

 

Naime, u pravu su žalitelji da u pobijanoj presudi u cijelosti izostaju razlozi o odlučnim činjenicama za utvrđenje kojim je to točno radnjama optuženi A. K. ostvario i koji točno modalitet kaznenog djela povrede obveza vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga, a jednako tako i kaznenog djela krivotvorenja službene ili poslovne isprave. Obrazloženje prvostupanjske presude sadrži tek utvrđenja vezana za dokazanost onih inkriminiranih radnji kojima se u činjeničnom supstratu optužbe opisuje kazneno djelo utaje poreza ili carine, dok u cijelosti izostaje jasna razrada razloga iz kojih bi se moglo utvrditi kojim je to točno radnjama jedinstvenog činjeničnog opisa optuženik ostvario druga dva kaznena djela za koja je osuđen da ih je počinio u stjecaju s kaznenim djelom utaje poreza ili carine. Jednako tako, nakon što prvostupanjski sud iznosi utvrđenja vezana uz dokazanost radnji kojima se ostvaruje kazneno djelo utaje poreza ili carine, propušteno je dati razloge o subjektivnoj komponenti postupanja optuženika, već samo jednom rečenicom sud zaključuje da su se u postupanju optuženog A. K. „…ispunili svi bitni elementi bića kaznenih djela za koja ga je i oglasio krivim u izreci ove presude, i to u subjektivnom i objektivnom smislu…“.

 

Nadalje, u odnosu na sva tri kaznena djela za koja je pod točkom 1. optuženi A. K. proglašen krivim, pobijana odluka ne sadrži razloge o ostvarenju zakonskih obilježja pojedinog djela za koje je pod tom točkom oglašen krivim, kao ni razloge o primjeni materijalnog prava, pa se žalbom istaknut osnov povrede kaznenog zakona, vezano uz pitanje konsumpcije i idealnog stjecaja, za sada, uopće ne može ispitati. Za dodati je, nadalje, da prvostupanjski sud u dijelu odluke u kojem, obzirom na vrijeme počinjenja kaznenih djela i činjenicu izmjene kaznenog zakonodavstva, daje razloge o kontinuitetu kaznenih djela i primjeni blažeg zakona, u cijelosti propušta dati razloge vezane uz kazneno djelo krivotvorenja službene ili poslovne isprave, dok optuženog A. K. i za to djelo pobijanom odlukom proglašava krivim.  

 

S obzirom na to da su kaznena djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga te krivotvorenja službene ili poslovne isprave inkorporirana u jedan činjenični opis pa zajedno s kaznenim djelom utaje poreza ili carine predstavljaju dio jedinstvenog činjeničnog supstrata, to se presuda u dijelu koji se odnosi na kazneno djelo utaje poreza ili carine ne može izdvojiti bez štete za pravilno presuđenje, zbog čega je, a uslijed izostanka razloga o odlučnim činjenicama, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-I bilo nužno ukinuti presudu pod točkom 1. izreke u cijelosti.

 

U odnosu na produljeno kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 2. u vezi stavka 1. i članka 52. KZ/11. za koje je optuženi A. K. oglašen krivim pod točkom 2. izreke presude, u pravu je žalitelj kada ističe da je činjenično stanje, za sada nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno.

 

Naime, u pogledu odlučne činjenice, odnosno pitanja je li optuženi A. K. gotovinske uplate privatnih investitora J. S., M. K. i Z. K. zadržao za sebe, sud s jedne strane utvrđuje da je optuženi A. K., upravo u razdoblju blokade žiro računa društva koje se vremenski podudara s gotovinskim uplatama ovih investitora, plaćao radnike društva R. d.o.o. u stečaju „novcima mimo računa“, odnosno da je dio plaće isplaćivan na ruke u gotovini. Također, prvostupanjski sud utvrđuje da ove činjenice potvrđuje nekolicina djelatnika društva, dok zapravo takvo što navode svi ispitani građevinski radnici, pa tako S. V., M. V., D. K., J. J., N. M., I. G. i S. M., koji ističu da su na taj način dobivali plaću kroz čitavo vrijeme koje su radili za društvo R. d.o.o. u stečaju (pa tako i u  2010. godini), dok svjedoci D. K. i I. K. navode da je gotovina na ruke na ime dijela plaće isplaćivana do blokade žiro računa društva (studeni 2009.). Potom, prvostupanjski sud zaključuje da i tada (za slučaj gotovinskih isplata plaća) novac mora biti isplaćen iz sredstava trgovačkog društva, s njegovog bankarskog računa i uz vjerodostojnu materijalnu dokumentaciju, zbog čega smatra da ovakav način isplate plaća nije legalan način poslovanja te da stoga nije utvrđeno da bi novac privatnih investitora bio utrošen u poslovanje trgovačkog društva R. d.o.o. u stečaju, već da ga je optuženi A. K. zadržao za sebe.

 

Međutim, imajući u vidu iskaze ranije navedenih svjedoka, radnika društva R. d.o.o. u stečaju te dovodeći izloženo u vezu s dopunom nalaza i mišljenja knjigovodstveno financijskog vještaka I. S. (zaprimljen na sud 25. travnja 2016.), iz kojeg, prema dostupnoj djelomičnoj poslovnoj dokumentaciji, proizlazi da je kroz 2009., 2010. i 2011. isplaćeno radnicima u gotovini ukupno 700.127,60 kuna, a vodeći računa o činjenici koja proizlazi iz iskaza privatnih investitora da je društvo R. d.o.o. u stečaju sve dogovorene radove uredno te na vrijeme i izvršilo, ranije izloženi zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik novac konkretnih privatnih investitora zadržao za sebe, ukazuje se, za sada, neprihvatljivim.

 

Naime, ukoliko je optuženi A. K. ove gotovinske uplate utrošio na plaćanje troškova izvođenja građevinskih radova, plaće radnika, ili pak druge obveze trgovačkog društva R. d.o.o. u stečaju, tada taj novac nije zadržao za sebe i time sebi pribavio nepripadnu imovinsku korist, neovisno o činjenici što je takav način poslovanja neregularan i protivan financijskim propisima. Ovo stoga što je jedno od bitnih obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju upravo pribavljanje imovinske koristi sebi ili drugome, pa ga kao takvog za ostvarenje ovog kaznenog djela treba i nedvojbenim utvrditi.

 

U izloženoj situaciji, kada prvostupanjski sud, samo temeljem činjenice što gotovinske uplate nisu valjano knjižene te stoga što su isplate radnicima vršene bez, po mišljenju suda, odgovarajuće vjerodostojne dokumentacije, zaključuje da je optuženik primljene gotovinske uplate zadržao za sebe jer „…ne zna i ne smije nagađati…“ „…što je s tim novcem A. K. radio, plaćao ovo ili plaćao ono…“, činjenično je stanje i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ostalo nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno, zbog čega je i u odnosu na kazneno djelo za koje je optuženi A. K. proglašen krivim pod točkom 2., pobijanu presudu trebalo ukinuti.

 

U ponovljenom će suđenju prvostupanjski sud otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano te će ponovno izvesti sve već provedene dokaze i nove ukoliko ih ocjeni opravdanima, sve u odnosu na potrebu utvrđenja je li gotovinske uplate inkriminirane pod točkom 2. optuženi A. K. zadržao za sebe ili je novac, odnosno barem njegov dio, utrošio na poslovanje trgovačkog društva R. d.o.o. Provedene dokaze prvostupanjski sud će, sukladno članku 459. stavku 5. ZKP/08., nakon temeljite poredbe, valjano analizirati i ocijeniti dajući jasne razloge kojima se rukovodio pri činjeničnim i pravnim utvrđenjima ostvarenja zakonskih obilježja i primjeni prava u odnosu na svako od kaznenih djela koja se optuženiku stavljaju na teret, osobito u odnosu na djela koja su povezana jedinstvenim činjeničnim opisom iz točke 1. optužnice, pri čemu se u odnosu na kazneno djelo iz članka 256. stavaka 1. i 3. KZ/11. već sada može reći da činjenično stanje, barem prema postojećim dokazima u spisu, žalbom nije s uspjehom dovedeno u sumnju. Posebnu pozornost će posvetiti opisu kaznenog djela krivotvorenja službene ili poslovne isprave. Naime, zakonskim opisom ovog djela optuženom A. K. stavlja se na teret da bi djelo počinio tako što je „neistinite poslovne isprave uporabio u poslovanju kao da su istinite“, dakle da je on osobno određenu neistinitu ispravu uporabio u poslovanju društva R. d.o.o. u stečaju. Nasuprot tome, činjeničnim mu se opisom stavlja na teret samo da je znao da će se izvodi o promjenama i stanju na računu  dostaviti na knjiženje preinačeni. Međutim, samom spoznajom da će drugi uporabiti neistinitu ispravu kao pravu, a bez opisanog aktivnog učešća optuženika u tome, ne ostvaruje se niti jedan od tri zakonom predviđena modaliteta izvršenja kaznenog djela krivotvorenja službene ili poslovne isprave. Stoga je potrebno razmotriti ostvaruju li se tako šturo opisanom činjeničnom radnjom sva obilježja kaznenog djela krivotvorenja službene ili poslovne isprave na način opisan u optužnici. Ovdje, a s obzirom na činjenicu da protiv prvostupanjske presude državni odvjetnik nije podnio žalbu, potrebno je posebno paziti na moguću povredu članka 13. ZKP/08.-I. Jednako tako, valja ukazati prvostupanjskom sudu da je presudu utemeljio na iskazima svjedoka N. B. i K. B. koje je ispitao na raspravi, međutim njihove je iskaze, nakon što je raspravu započeo iznova, propustio na novoj raspravi pročitati te ih navesti u dijelu presude u kojem nabraja tijekom rasprave izvedene dokaze, zbog čega je, opisanim propustom, presudu utemeljio na dokazima koje na raspravi nije izveo. Konačno, ukoliko prvostupanjski sud utvrdi da su inkriminirana kaznena djela ostvarena te da stoga treba primijeniti institut oduzimanja protupravne imovinske koristi, izreku tog dijela presude dužan je uskladiti s člankom 560. stavkom 2. ZKP/08-I.

 

S obzirom na to da je, uslijed ranije izloženih nedostataka, točkom 1. pobijane odluke ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. zbog koje se ona u odnosu na djela iz točke 1. ne može ispitati, dok je u odnosu na kazneno djelo iz točke 2. izreke presude činjenično stanje nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno, to je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i temeljem članka 483. stavka 1. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 9. srpnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.