- 1 -              Kžm 17/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Kžm 17/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu prema maloljetnom N. O., zbog kaznenog djela  iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 1. i 5. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi maloljetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 11. veljače 2020. broj Km-4/2019,  u sjednici održanoj 9. srpnja 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              Žalba maloljetnika N. O. odbija se kao neosnovana i potvrđuje pobijano rješenje.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanim rješenjem, na temelju čl. 16. i čl. 32. st. 2. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11, 143/12, 148/13 i 56/15 – u daljnjem tekstu: ZSM), mlt. N. O. izrečena je odgojna mjera upućivanja u odgojni zavod zbog teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11.

 

              Temeljem čl. 89. ZSM, troškovi postupka pali su na teret državnog proračuna.

 

              Protiv tog rješenja žali se maloljetnik po svom branitelju F. Š., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o izrečenoj odgojnoj mjeri, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je vratilo u zakonskom roku.

 

Žalba maloljetnika nije osnovana.

 

Žalitelj tek uvodno ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, iako u obrazloženju žalbe za to ne navodi razloge pa kako niti ispitivanjem pobijanog rješenja po službenoj dužnosti takvi nedostaci nisu nađeni, to istaknuti žalbeni osnov očito nije ostvaren.

 

Žalbom se pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja ukazujući na izostanak sigurnih dokaza o učinu predmetnog kaznenog djela. Pobija se ocjena vjerodostojnosti ispitanih svjedoka, a posebno iskaza žrtve, djeteta S. P., čiji iskaz je doveden u sumnju nalazom i mišljenjem vještaka, naročito psihijatrijske struke dr. sc. J. P. Stoga je primjenom načelo in dubio pro reo maloljetnika trebalo osloboditi optužbe.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud sve odlučne činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je maloljetnik, uz uporabu sile, višekratno stavljao svoj spolni organ u analni otvor ošt. djeteta s kojim je živio u zajedničkom domaćinstvu te je time narušio njegov pravilan tjelesni i emocionalni razvoj, čime je počinio teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta na način kako ga tereti optužba.

 

Polazeći od nesporne činjenice da su maloljetnik i ošt. dijete, tada u dobi od 5 do 6 godina života, u inkriminirano vrijeme živjeli u zajedničkom domaćinstvu kod obitelji udomitelja J. B., te spavali u istoj prostoriji, prvostupanjski sud analizira iskaze posrednih svjedoka te posebnu pažnju posvećuje ocjeni iskaza žrtve, s obzirom da se radi o djetetu izrazito mlade dobi, a očevidaca događaja nema.

 

Ošt. dijete S. P., tada u dobi od 8 godina, ispitan je na dokaznom ročištu uz pomoć stručne osobe te jasno tereti maloljetnika da ga je višekratno tukao po glavi i tijelu te usprkos njegovog protivljenja i traženja da prestane, u više navrata mu stavljao "pišu u guzu" što ga je boljelo. Iako se bojao o tome govoriti, povjerio se časnoj sestri iz ... za nezbrinutu djecu, kamo je kasnije smješten. Spomenuti svjedok M. Š. to potvrđuje navodeći da je kod oštećenog djeteta primijetila izrazito seksualizirano ponašanje u igri s drugom djecom, koje je rijetko za njegovu dob. Neposredno nakon toga, s ošt. djetetom razgovarala je stručna osoba, psiholog u ..., svjedok D. N., kojoj je dijete na jednak način opisivalo pretrpljene spolne zlostave te što popratilo odgovarajućim crtežom. Nastavno, žrtva je tijekom opservacije u Poliklinici ... stručnim osobama opisivala što je doživjela uz riječi N. m. s. ,. s. m. j. p. u. g., kako je vidljivo iz nalaza i mišljenja te ustanove.

 

Iz navedenog proizlazi da se žrtva, dijete S. P., povjerilo odraslim i stručnim osobama opisujući događaje na jednak način, pri čemu nije utvrđen bilo kakav razlog ili motiv zbog kojeg bi dijete, protekom više mjeseci od odlaska iz udomiteljske obitelji i prestanka kontakata s maloljetnikom, imalo potrebe njega lažno teretiti i to za nasilne analne spolne odnose. Postavlja se opravdano pitanje može li dijete ovako niske kronološke dobi uopće smisliti i iskonstruirati takve događaje te ih protekom vremena na jednak način dalje prepričavati odraslima, ako se doista ne radi o proživljenom traumatizirajućem iskustvu.

 

Odgovor na to pitanje prvostupanjski sud pravilno traži u mišljenju stručnih osoba, psihologa i psihijatra koji su specijalizirani za žrtve dječje dobi. Naime, provedenim psihijatrijsko-psihologijskim vještačenjem djeteta S. P. po psihijatru dr. sc. J. P. i psihologu, dr. sc. J. Z., vještaci suglasno zaključuju da je dijete kredibilan i kompetentan svjedok u granicama njegove kognitivne efikasnosti i iskustva te da eksplicitno seksualizirano ponašanje u igri s drugom djecom, o kojem govori svjedok M. Š., nedvojbeno upućuje na izloženost seksualnom nasilju ili nekom obliku seksualne aktivnosti. Na temelju psihologijskog testiranja, kakvo je uobičajeno pri opservaciji takvih osoba, vještaci suglasno zaključuju da izjava djeteta odgovara autentičnom iskustvu koje je proživio, a iskaz dan na sudu ocjenjuju vjerodostojnim.

 

U tom kontekstu žalitelj pogrešno i fragmentarno interpretira mišljenje psihijatrijskog vještaka dr. sc. J. P. o uočenom poremećaju ophođenja kod oštećenika koje, načelno, može biti okarakterizirano i sklonošću laganja. Nasuprot tome, ispitan na raspravi pred sudom prvog stupnja taj vještak je obrazložio svoje mišljenje i odgovarao na pitanja obrane pri čemu je izričito naglasio da kod oštećenika, s kognitivne strane, nema elemenata koji bi ga diskvalificirali kao svjedoka budući da nije sklon iskrivljavanju niti konfabulatornim nadogradnjama sadržaja, a vezano za njegov poremećaj ophođenja, vještak tek načelno dopušta da taj poremećaj može biti okarakteriziran sklonošću laganja te ponavlja da pri analizi konkretne izjave oštećenika dane na sudu nije uočena neka motivacija za laganje, zbog čega i vještak psihijatar, u timski obavljenoj procjeni, prihvaća taj iskaz oštećenika kao autentičan.

 

Pri tome, nije nevažno spomenuti i iskaz oštećenikovog brata, P. P., koji potvrđuje da se oštećenik jako bojao maloljetnika te da je noću plakao i više puta dolazio svjedoku u krevet jer se tako sigurnije osjećao.

 

Da li su udomitelji, svjedoci J. i Z. B., mogli i trebali uočiti nedozvoljeno ponašanje maloljetnika prema oštećenom djetetu te na to odgovarajuće reagirati, ovdje nije odlučno, a svakako se može povezati s njihovim interesom za nastavak obavljanja udomiteljske djelatnosti, što pravilno uočava i prvostupanjski sud pri ocjeni njihovog iskaza.

 

Kod takvog stanja stvari, kada oštećeno dijete kroz dulji vremenski period vjerno i suglasno ponavlja opis pretrpljenog spolnog zlostavljanja, a njegov iskaz je sukladan onom što su izjavili posredni svjedoci te po mišljenju stalnih sudskih vještaka odgovara autentično proživljenom iskustvu, tada prvostupanjski sud s pravom ocjenjuje da je predmetno kazneno djelo sa sigurnošću dokazano.

 

Isto tako, vještaci suglasno zaključuju da je tjelesni i emocionalni razvoj oštećenog djeteta u značajnoj mjeri narušen, ne samo uvjetima života koji su prethodili inkriminiranom razdoblju, već i njegovom izloženošću seksualnom nasilju što je utjecalo na psihofizički napredak djeteta, a prvostupanjski sud s pravom zaključuje da je maloljetnik toga morao i mogao biti svjestan ili je barem na takvu negativnu posljedicu pristao.

 

Iako žalitelj uvodno ističe žalbeni osnov nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u obrazloženju žalbe se ne navodi u čemu bi se takvi nedostaci sastojali, odnosno u kojem bi pravcu, prema mišljenju žalitelja, dokazni postupak trebalo dopuniti.

 

Isto tako, nije ostvaren niti žalbeni osnov povrede kaznenog zakona koju žalitelj izvodi iz, po njemu, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Konačno, nije osnovana žalba maloljetnika niti zbog odluke o izrečenoj maloljetničkoj sankciji.

 

Naime, žalitelj smatra da je zbog mlade dobi počinitelja, kao i njegove želje da završi školovanje te se zaposli, a imajući u vidu njegovo, kako tvrdi, uzorno vladanje u odgojnoj ustanovi, trebalo mu izreći blažu zavodsku mjeru.

 

Nasuprot tome, prvostupanjski je sud pri izboru odgojne mjere imao u vidu sve okolnosti iz čl. 8. ZSM-a te ih je pravilno ocijenio. Naime, upravo cijeneći ponašanje maloljetnika u Odgojnom domu I., gdje je smješten za vrijeme trajanja ovog kaznenog postupka, jasno pokazuje da maloljetnika treba izdvojiti iz sredine u kojoj živi i radi njegovog pravilnog daljnjeg razvoja primijeniti pojačane mjere odgoja u čvršće strukturiranim uvjetima. Naime, fizičke i verbalne agresije prema drugim štićenicima, kao i konzumacija alkohola te opojnih droga, nedvojbeno pokazuju da do sada primijenjene odgojne metode nisu dale željene rezultate. Ovo time više kada iz naknadno pribavljenih izvješća odgajatelja u Odgojnom domu I. proizlazi eskalacija negativnog ponašanja u vidu kršenja kućnog reda, odbijanja obveza, bijega i skitnje iz kojih se maloljetnik vraća u alkoholiziranom stanju te fizičkog maltretiranja korisnika doma, što sve pokazuje da doista treba posvetiti više pažnje odgoju maloljetnika kako bi se na njega utjecalo da shvati neprihvatljivost vlastitog ponašanja te ga uskladi s očekivanjima.

 

Zbog toga, osobito cijeneći izražene poremećaje u ponašanju maloljetnika, ali i težinu te narav počinjenog seksualnog delikta na štetu izrazito mlade žrtve, i ovaj žalbeni sud ocjenjuje da je prijedlog stručnih osoba o potrebi smještaja maloljetnika u odgojni zavod trebalo prihvatiti kao nužan i opravdan.

 

Ovisno o budućem ponašanju, maloljetnik će u odgojnom zavodu ostati najmanje šest mjeseci, a najdulje tri godine, s time da će sud svakih šest mjeseci odlučivati ima li osnove obustaviti izvršenje ove mjere ili je zamijeniti drugom odgojnom mjerom, sukladno čl. 16. st. 2. ZSM.

 

Kako time navodi žalbe maloljetnika nisu osnovani, a ispitivanjem prvostupanjskog rješenja nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 9. srpnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.