Broj: Rev 899/08

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića predsjednika vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „J.“ B., Republika Srbija, kojeg zastupaju punomoćnici M. Ž., odvjetnik u Z. i M. D., odvjetnik u Odvjetničkom društvu D. i P. d.o.o. u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja K. M. iz Z., koju zastupa punomoćnica M. T., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi brisanja zk. upisa, odlučujući o revizijama tužitelja i umješača na strani tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-686/05 od 22. veljače 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-1494/04 od 24. veljače 2005., u sjednici vijeća održanoj 17. svibnja 2012.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizije tužitelja i umješača na strani tužitelja odbijaju se kao neosnovane.

 

r i j e š i o   j e:

 

              Odbacuje se dopuna revizije tužitelja od 11. svibnja 2012. kao nepravodobna.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži brisanje uknjižbe prava vlasništva u korist Republike Hrvatske na nekretninama upisanim u zk.ul. 1501 u naravi zemljište k.č.br. 1872/10, zemljište k.č.br. 1872/9, zgrada k.č.br. 2910 u k.o. D., zk.ul. 1856 u naravi vrt, k.č.br. 1859/5 u k.o. D. uz određivanje uspostave prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja na način da se kao zemljišnoknjižni vlasnik upiše „J.“ B., …, B..

 

              Naloženo je tužitelju naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu 211.350,00 kn.

 

              Ujedno je rješenjem sadržanim u izreci odbijen i prijedlog za određivanje privremene mjere radi osiguranja pravnog odnosa i pravnog reda upravljenom na privremeno uređenje spornog pravnog odnosa među strankama na način naveden u izreci te odluke.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i umješača na strani tužitelja kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude revizije su podnijeli tužitelj i umješač na njegovoj strani, zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Predlažu da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji preinače uz naknadu troškova postupka.

 

              Naknadno, nakon proteka zakonskog roka za podnošenje revizije podnesak nazvan „dopuna revizije“ dostavio je tužitelj u kojem predlaže kao i prije u pravodobno podnesenoj reviziji.

 

              U odgovoru na revizije tuženik predlaže da se revizije tužitelja i umješača odbiju kao neosnovane.

 

              Revizije tužitelja i umješača na strani tužitelja nisu osnovane.

 

              Dopuna revizije tužitelja nije pravodobna.

 

              Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet spora je zahtjev na brisanje uknjižbe prava vlasništva u korist Republike Hrvatske uz uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, a sve pozivom na Zakon o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije ("Narodne novine", broj 2/04) koji se u Aneksu G. odnosi na pitanje zaštite privatne imovine i stečenih prava, a koje su fizičke ili pravne osobe bivše SFRJ imale na dan 31. prosinca 1990.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je u korist tuženice uknjiženo pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na temelju Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94 – dalje: ZZRPS).

 

              Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji zaključili su da predmetni upis na osnovu ZZRPS nije ništav, pozivom na čl. 10. tog Zakona u kojem je rečeno da sudovi po službenoj dužnosti provode uknjižbu nekretnina koje su postale vlasništvo Republike Hrvatske na temelju čl. 3. st. 1. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 40/92 – dalje: Uredba/92), a predmetne nekretnine su postale vlasništvo Republike Hrvatske upravo na temelju tog propisa.

 

              Pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan jer prema shvaćanju revizijskog suda tužitelj nema aktivnu legitimaciju za isticanje predmetnog zahtjeva (na nalaganje brisanja uknjižbe prava vlasništva u korist tuženice uz uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja tako da se na tim nekretninama upiše vlasništvo tužitelja).

 

              Da bi tužitelj uspio u ovom sporu između ostalog bi morao dokazati da je stvar na koju se tužba odnosi njegovo vlasništvo.

 

              Tužitelj nije dokazao da je vlasnik spornih nekretnina.

 

              Prema odredbi čl. 362. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 – dalje: ZV), smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno treba to i dokazati. Ova zakonska predmnijeva međutim nema djelovanje u korist tužitelja. Njegovo pravo korištenja (odnosnog njegovog pravnog prednika) nije se moglo pretvoriti u pravo vlasništva stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 1997.), jer je pravo korištenja tužitelj izgubio prije toga već na osnovu čl. 3. st. 1. Uredbe/92.

 

              Prema toj odredbi sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika navedenih pravnih osoba koje se nisu organizirale na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 39/91, 44/91, 52/91 i 5/92 – dalje: Uredba/91) prenose se u vlasništvo Republike Hrvatske.

 

              Na osnovu rečenog pravo korištenja prednika tužitelja je na temelju navedenih uredbi prestalo i pretvoreno je u pravo vlasništva u korist tuženice prije stupanja na snagu ZV.

 

              Konačno, u pogledu primjene Aneksa G. Ugovora o pitanjima sukcesije na kojeg se poziva tužitelj treba reći da te odredbe ne daju tužitelju pravo tražiti od tuženika brisanje uknjižbe prava vlasništva u korist tuženice uz uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja te da se na predmetnim nekretninama upiše vlasništvo tužitelja.

 

              Prema čl. 2. st. 1. podst. (a) tog Aneksa prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi slijednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imale pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivališta tih osoba.

 

              To uključuje osobe koje su nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne državi slijednici. Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.

 

              Tužitelj i ne tvrdi da je Republika Hrvatska (neko njezino tijelo) donijela akt kojim mu priznaje pravo vlasništva na spornim nekretninama. Pravo vlasništva tužitelj nije stekao na temelju samog ugovora o pitanjima sukcesije, jer mu to pravo tek treba biti priznato, a što jasno proizlazi iz zadnje rečenice odredbe čl. 2. st. 1. t. (a) Aneksa G koja glasi:

 

              „Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava“.

 

              Prema tome, tužitelju bi tek trebalo biti priznato pravo vlasništva, a nakon toga nadležno tijelo bi trebalo odlučiti o tome vraća li mu se nekretnina ili mu se priznaje pravo na naknadu.

 

              Pri tom treba reći da je prema odredbi čl. 31. Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije, njegova provedba u djelokrugu državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova.

 

Na osnovu svega rečenog treba zaključiti da su Aneksom G ugovorena samo temeljna načela na kojima se zasnivaju pitanja sukcesije te navedeni sporazum predstavlja samo temelj za sklapanje daljnjih sporazuma između ugovornih strana u pogledu utvrđivanja postupka ostvarivanja prava na imovinu, odnosno njenu naknadu, ali ne i akt podoban za neposrednu primjenu u svakom konkretnom slučaju.

 

              Zbog tih razloga su revizija tužitelja i umješača na strani tužitelja na temelju čl. 393. ZPP odbijene kao neosnovane.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP revizija se izjavljuje u roku od 30 dana od dostave drugostupanjske presude. Zbog toga je podnesak tužitelja nazvan „dopuna revizije“ koji je upućen sudu tek 11. svibnja 2012. iako je drugostupanjska presuda tužitelju dostavljena još 23. travnja 2007., valjalo kao nepravodoban odbaciti na temelju čl. 392. st. 1. ZPP.

 

U Zagrebu, 17. svibnja 2012.