- 1 -              I Kž 273/2020-4

 

 

 

 

Broj: I Kž 273/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. K., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 12. veljače 2020. broj K-3/2018-30, u sjednici održanoj 9. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog R. K. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Bjelovaru, optuženi R. K. proglašen je krivim zbog tri kaznena djela protiv gospodarstva i to zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. pod točkom 1. izreke za koje mu je na temelju te zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. pod točkom 2. izreke za koje mu je na temelju te zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. pod točkom 3. izreke za koje mu je na temelju te zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca te zbog jednog kaznenog djela protiv radnih odnosa i socijalnog osiguranja, neisplate plaće iz članka 132. stavka 1. KZ/11. pod točkom 4. izreke za koje mu je na temelju te zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca pa je optuženik uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, a na temelju članka 57. stavka 1. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna osuda tako da se od izrečene jedinstvene kazne zatvora izvršava kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, dok se dio kazne zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) mjeseci neće izvršiti, ako optuženik u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženik je dužan oštećenom K. P. s naslova imovinskopravnog zahtjeva naknaditi iznos od 12.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 15% godišnje, odnosno po stopi koja se dobije uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena teče na iznos od 4.000,00 kuna od 16. kolovoza 2014., 4.000,00 kuna od 16. rujna 2014., 4.000,00 kuna od 16. listopada 2014. pa do isplate, u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 560. stavaka 1. i 2. ZKP/08 u vezi s člankom 77. stavkom 1. KZ/11. utvrđeno je da je optuženi R. K. kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisanog u točki 1. izreke presude ostvario nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 297.315,43 kune i da iznos postaje imovina Republike Hrvatske te je optuženiku naloženo da Republici Hrvatskoj isplati navedeni iznos od 297.315,43 kune u korist državnog proračuna u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni i djelomično uvjetne osude, s prijedlogom da se preinači prvostupanjska presuda na način da se optuženiku utvrde strože kazne zatvora za kaznena djela pod točkama 1., 2., 3. i 4. izreke te da ga se osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju, odvjetniku J. B. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku ili podredno da se ta presuda preinači na način da se optuženiku izrekne uvjetna osuda ili kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro.

 

Optuženik je podnio po branitelju, odvjetniku J. B. odgovor na žalbu državnog odvjetnika, a iz čijeg sadržaja proizlazi prijedlog da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Optuženi R. K. u žalbi upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, dok su izneseni razlozi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, pri čemu prvostupanjski sud nije postupio ni u skladu s odredbom članka 455. ZKP/08.

 

Međutim, u žalbi su sadržajno navedeni prigovori činjeničnog karaktera jer proizlazi da optuženik obrazlažući te prigovore ne prihvaća kao pravilne zaključke suda prvog stupnja te ih nastoji dovesti u sumnju svojim tvrdnjama i tek u tom kontekstu navodi da su počinjene navedene postupovne povrede. Stoga će se navedeni prigovori razmatrati u dijelu koji se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Kraj takvog stanja stvari, a budući da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi naveo razloge o svim odlučnim činjenicama na temelju kojih je pravilno utvrdio da je optuženik počinio kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11., povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11 te neisplate plaće iz članka 132. stavka 1. KZ/11., dajući u svemu jasne i valjane razloge bez proturječja, dok prvostupanjska presuda sadrži sve što je potrebno u smislu odredbe članka 455. ZKP/08., to nije ostvarena citirana postupovna povreda na koju optuženik upire u žalbi.

 

Nije u pravu optuženik ni kada upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., ne obrazlažući u čemu bi se ista sastojala. Prvostupanjska presuda se ne temelji na nezakonitom dokazu, a njome nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pa nema govora o ostvarenju te postupovne povrede.

 

Konačno, nisu osnovani niti žalbeni navodi optuženika da je povrijeđeno njegovo pravo obrane na raspravi, jer je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog za ispitivanjem svjedokinje Đ. K. i time da je počinio povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. koja je od utjecaja na presudu. Osim što je sud prvog stupnja dao temeljite i opravdane razloge za odbijanje ovog dokaznog prijedloga obrane, provođenjem tog dokaza se ne bi utvrdile činjenice odlučne za ovaj kazneni postupak, posebno imajući na umu da je na okolnosti postojanja zakupa poslovnog prostora čiji je vlasnik navedena svjedokinja financijsko knjigovodstvena vještakinja detaljno analizirala svu dostavljenu dokumentaciju od strane optuženika i očitovala se na sve odlučne okolnosti pa se ispitivanjem te svjedokinje ne bi utvrdile bitne činjenice izvan onih koje su već utvrđene u vještačenju.

 

Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. U žalbi ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima na umu, tek se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što optuženik smatra da u njegovim postupcima nema obilježja kaznenog djela utaje poreza ili carine te kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih ili poslovnih knjiga za koja je proglašen krivim i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava tu žalbenu osnovu. Ovo stoga, što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa stajališta optuženika, bilo pravilno.

 

 

Osporavajući pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz točke 1. izreke optuženik ponavlja da je dostavio ugovor o zakupu i račune kojim dokazuje da je podignutu gotovinu sa računa društva R. j.d.o.o. koristio za poslovanje tog društva, pojašnjavajući kako se poslovanje odvijalo u Ž., dok je sjedište u B., da je visina zakupnine bila realna, jer se radi o prostoru koji, osim 60 m2, obuhvaća i prostor od 150 m2 za parking. Smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da troškovi nisu nastali, samo zato što nema odgovarajuće dokumentacije. Napominje da je prvostupanjski sud trebao ocijeniti vjerodostojnim iskaze svjedokinja V. i M. K., kao i svjedoka M. G., budući da je podignutu gotovinu potrošio i za obavljanje njihovih poslova.

 

Naime, iz dopune provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da su naknadno priloženi ugovor o zakupu, računi te uplatnice nevjerodostojna dokumentacija koja je sačinjena kako bi se opravdalo podizanje i trošak gotovine za koju se optuženik tereti u ovom kaznenom postupku pod točkom 1. izreke. Tako je vještakinja u svom pisanom, a potom i usmenom dopunjenom nalazu i mišljenju pojasnila kako je prema dostavljenom ugovoru o zakupu poslovnog prostora obrta K., u mjestu Ž., čiji je vlasnik Đ. K., majka optuženika, svrha zakupa skladištenje i sortiranje robe i dijelova za daljnju prodaju i da je ugovorena cijena zakupa 8.000,00 kuna plus PDV mjesečno. Mišljenje je vještakinje kako je visina cijene tog zakupa nerealna jer je ugovoren devet puta veći iznos od iznosa koje društvo R. j.d.o.o. plaća za poslovne prostore koje ima u B., a radi se o prostoru veličine 60 m2. Nadalje, prema ugovoru o zakupu cilj je bio skladištenje robe, dok je optuženik dostavio ulazne i izlazne račune iz kojih jasno proizlazi da se radi o tranzitnim računima, što znači da je dostavljač robu dostavio direktno kupcu te da ona nije bila skladištena. Osim toga, nije dostavljena dokumentacija iz koje bi bilo vidljivo da su ti računi evidentirani u poslovnim knjigama društva optuženika, a niti da su evidentirani u poslovnim knjigama obrta K. spoj. Prema vještakinji, nisu prihvatljive niti uplatnice koje je optuženik dostavio jer je iz njih vidljivo da je naveden broj računa, dok je sam račun ispostavljen tek 45 dana kasnije, a račun nije u cijelosti plaćen. Svu tu naknadno dokumentaciju dostavljenu po optuženiku vještakinja ne može prihvatiti kao vjerodostojnu pa je imajući na umu navedeno pravilno prvostupanjski sud ocijenio provedeno vještačenje stručnim i nepristranim otklonivši neuvjerljivom obranu optuženika da je podignuta novčana sredstva potrošio za poslovanje svog društva, odnosno na plaćanje zakupa. Navedeno tim više, kada se uzme u obzir i iskaz svjedoka K. P. koji je iskazao da ne zna da bi društvo optuženika imalo u zakupu neki prostor u Ž., a da se autobus nalazio parkiran kod njega, pa tako i onog dana kada su ovrhovoditelji došli na njegovu adresu te ga oduzeli. Stoga nije ni logično, kako to sad u žalbi tvrdi optuženik da je poslovni prostor u vlasništvu majke korišten za parkiranje autobusa, za što je plaćao zakup, prema ugovoru o zakupu koji je obuhvaćao prostor od 60m2.

 

S pravom je prvostupanjski sud ocijenio i nevjerodostojnim iskaze svjedokinja V. K., supruge optuženika te M. K., sestre optuženika. Naime, svjedokinja V. K. je navela kako je obavljala u inkriminiranom razdoblju poslove tajnice te joj je optuženik za to plaćao 2.000,00 kuna mjesečno “na crno“, a svjedokinja M. K. da je obavljala poslove čišćenja ureda i autobusa za što je dobivala 1.5000, kuna mjesečno. Ne samo da te svjedokinje nisu bile prijavljene i nisu imale ugovor o radu, zbog čega nije bilo ni pravne osnove da im se plati navedeni iznos, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, već proizlazi da su one te poslove obavljale i u razdoblju kada je društvo optuženika prestalo obavljati prijevoz. Osim toga, iz iskaza svjedoka K. P. proizlazi da je on bio zaposlen kao vozač te da je obavljao poslove čišćenja i održavanja autobusa. Nije osnovana niti tvrdnja optuženika da je trebalo prihvatiti iskaz svjedoka M. G., vozača koji je radio do veljače 2014. (dakle u kraćem razdoblju od onog koje se tereti optuženiku pod točkom 1. izreke), a koji tvrdi da je primio gotovinu na ime posljednje dvije plaće „na crno“. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio inkriminirano vrijeme u kojem je optuženik podizao gotovinu i nije je polagao na račun, rukovodeći se rezultatima financijsko knjigovodstvenog vještačenja, a ti rezultati se ne poklapaju s razdobljem koje navodi ovaj svjedok.

 

Stoga nije u pravu optuženik kada tvrdi da prvostupanjski sud nekritički favorizira svjedoka optužbe (K. P.) i materijalne dokaze (financijsko knjigovodstveno vještačenje), a da pri tome zanemaruje svjedoke obrane (M. G. te V. i M. K.). Ocjena ovog drugostupanjskog suda da je sud prvog stupnja, opravdano prihvatio kao stručan nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvene vještakinje te vjerodostojan iskaz svjedoka K. P., ocijenivši obranu optuženika usmjerenom na izbjegavanje kaznene odgovornosti, u kojoj neistinito prikazuje da je sva novčana sredstva koja je podigao sa računa društva i ona koja nije položio na račun zapravo utrošio za poslovanje svog društva.

 

Kako optuženik kao odgovorna osoba koja odgovara za zakonitost rada društva zna da novcem društva o čijim se interesima na temelju zakona i pravnog posla dužan brinuti postupa na opisan protupravan način i podignut novac ne unosi u društvo čija su to sredstva, već ga zadržava za sebe ostvaruje i u objektivnom i u subjektivnom smislu sva obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11.

 

Prema tome, nasuprot žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju pod točkom 1. pobijane presude, pri čemu je za svoja utvrđenja dao valjano i logično obrazloženje.

 

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. pod točkom 2. izreke, jer je kao direktor društva R. j.d.o.o. u inkriminiranom razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2014., u cilju da izbjegne plaćanje dužnih poreza i davanja, protivno članku 85. Zakona o porezu na dodanu vrijednost netočno obračunavao, iskazivao i knjižio račune tog društva za obavljene usluge i prijevoze, na koji način je izbjegao obračunavanje i plaćanje poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 28.201,11 kuna, na koji način je oštetio državni proračun.

 

Jednako tako, optuženik je kao direktor i odgovorna osoba u tom trgovačkom društvu propustio protivno članku 4. i članku 8. Zakona o računovodstvu uredno voditi knjige ulaznih i izlaznih računa, blagajničku dokumentaciju te prijavu poreza na dodanu vrijednost, čime je otežana preglednost poslovanja i imovinskog stanja tog društva.

 

Prvostupanjski je sud te odlučne činjenice utvrdio financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, dok optuženik sada tvrdi da nije postojao subjektivni element na njegovoj strani.

 

Međutim, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik kao direktor i odgovorna osoba svog trgovačkog društva znao da mora voditi poslovne i trgovačke knjige te obračunavati i platiti dužni porez na dodanu vrijednost pa je postupajući na utvrđeni način opisan pod točkama 2. i 3. izreke pobijane presude ostvario sva bitna obilježja kaznenih djela za koja ga je prvostupanjski sud proglasio krivim jer je bio svjestan njihovih svih bitnih obilježja i htio je njihovo ostvarenje.

 

Nisu osnovani ni žalbeni navodi optuženika kojima nastoji otkloniti svoju kaznenu odgovornost za počinjenje kaznenog djela neisplate plaće iz članka 132. stavka 1. KZ/11., tvrdeći da je on isplatio svjedoku, vozaču K. P. 4.000,00 kn na ruke, da je taj svjedok zadržao alat u vrijednosti od 3.500,00 kn te iznos od 7.000,00 kn koji je zadržao na ime obavljenog prijevoza, napominjući kako je do neisplate plaće došlo zbog blokade računa, a da mu je izdao obračunske liste samo zato što mu je svjedok prijetio.

 

Naime, pravilno je prvostupanjski ocijenio vjerodostojnim iskaz svjedoka K. P. koji je u inkriminiranom razdoblju pod točkom 4. izreke radio kao vozač autobusa u društvu R. j.d.o.o., a koji je jasno, uvjerljivo i logično objasnio da mu tijekom tog razdoblja optuženik nije isplatio niti jednu plaću niti na njegov tekući račun, a niti u gotovini te da je ostao neko vrijeme raditi u tom društvu na traženje optuženika koji ga je uvjeravao da očekuje ostvarenje novčanih sredstava iz EU fondova.

 

Obrana optuženika da ga je svjedok tražio da ga zaposli samo iz razloga što je bio u postupku razvoda te da mu je izdao obračunske liste zato što mu je svjedok prijetio, a koju prijetnju nije prijavio nije uvjerljiva i nije ničim potkrijepljena. Nije logično da bi optuženik izdavao obračunske liste optuženiku da mu je doista nešto platio, a niti da bi svjedok tražio neisplaćenu plaću koja mu je već isplaćena. Osim toga, kako je to svjedok K. P. logično opisao, kada je shvatio da mu plaća neće biti isplaćena, tražio je obračunske liste te se odmah zaposlio u novom trgovačkom društvu, također na radnom mjestu vozača. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio i njegov dio iskaza u kojem tvrdi da su ovrhovoditelji došli preuzeti autobus nad kojim se provodila ovrha, a da se u autobusu nalazio alat koji je svjedok izvadio iz autobusa koji nije namjeravao zadržati za sebe, kako to optuženik tvrdi u žalbi, nastojeći prikazati kako je zapravo „otuđenjem“ tog alata svjedok namiren u određenom iznosu na ime plaće.

 

S pravom prvostupanjski sud nije prihvatio niti obranu optuženika da nije isplatio plaću preko računa zato što je društvo tada bilo u blokadi, jer iz očevidnika o danima insolventnosti u inkriminiranom razdoblju proizlazi da računi društva nisu bili blokirani pa do neisplate plaće nije došlo zbog nemogućnosti raspolaganja financijskim sredstvima ili nedostatka financijskih sredstava na računu poslodavca.

 

Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su se u postupanju optuženika ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela neisplate plaće iz članka 132. stavka 1. KZ/11.

 

Optuženik u žalbi predlaže da se provede novo financijsko knjigovodstveno vještačenje po drugom vještaku na okolnost visine protupravne imovinske koristi u odnosu na kazneno djelo pod točkom 1. izreke. Međutim, već provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji M. M. utvrđene su sve odlučne činjenice koje se na temelju postojeće dokumentacije mogu utvrditi, a obrana je imala dovoljno prilike da kroz dopune tog vještačenja i postavljanjem pitanja i prigovora na koje je vještakinja stručno i savjesno odgovorila tijekom rasprave, razjasni sve činjenice koje smatra odlučnima. U postojećem knjigovodstvenom vještačenju nema proturječnosti niti nejasnoća koje bi u smislu članka 317. i članka 318. ZKP/08 opravdavale novo vještačenje s drugim vještakom.

 

Niti ispitivanjem svjedoka B. L. i P. P., kao vozača koji su prema navodima žalbe radili u društvu optuženika „na crno“, kako sada predlaže žalba, ne bi se bitno utjecalo na ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja, tim više jer taj dokazni prijedlog nije stavljen tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, a žalitelj ne navodi razloge zbog kojih je to propušteno učiniti. Stoga se ovaj dokazni prijedlog ukazuje usmjerenim na odugovlačenje ovog kaznenog postupka.

 

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik ističe da optuženik nije ni pokušao vratiti ostvarenu protupravnu imovinsku korist koja višestruko nadmašuje minimalni zakonom propisani iznos znatne imovinske koristi, da je društvo čiji je direktor bio optuženik završilo u stečaju, a da nije isplatio vozača koji je bio zaposlen u njegovom društvu za razdoblje od četiri mjeseca, pri čemu se optuženik tereti za počinjenje četiri kaznena djela, slijedom čega smatra da je trebalo utvrditi više pojedinačne kazne zatvora, a samim time osuditi ga na strožu jedinstvenu kaznu zatvora, bez izricanja djelomično uvjetne osude.

 

Optuženik smatra da ga je trebalo blaže kazniti jer je nezaposlena osoba, a ima naslijeđeni dug nakon smrti oca.

 

Naime, ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti na strani optuženog R. K. koje su, u smislu odredbe članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja.

 

Tako mu je pravilno prvostupanjski sud olakotnim cijenio činjenicu da se radi o neosuđivanoj osobi te njegovo teško zdravstveno stanje, dok je kao otegotnim ocijenio okolnost da optuženik nije ni pokušao isplatiti plaće svjedoku K. P. u odnosu na kazneno djelo neisplate plaće.

 

Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud optuženom R. K. utvrdio za sva kaznena djela pojedinačne kazne zatvora u granici zakonskog minimuma, i to kaznu zatvora u trajanju od jedne godine za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju pod točkom 1. izreke, kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci za kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. pod točkom 2. izreke te kazne zatvora u trajanju od po tri mjeseca za kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. pod točkom 3. KZ/11. i kazneno djelo neisplate plaće iz članka 132. stavka 1. KZ/11. pod točkom 4. izreke, a onda ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a potom je pravilno uz primjenu članka 57. stavaka 1. i 2. KZ/1.1 optuženiku izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da je odlučio da se od izrečene kazne zatvora ima izvršiti sedam mjeseci, a da se dio kazne u trajanju od jedanaest mjeseci neće izvršiti pod uvjetom da u vremenu provjeravanja u trajanju od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Ta kaznena sankcija nije prestroga, već je primjerena i blažom od nje se ne bi ostvarila svrha izricanja kaznenih sankcija, u smislu specijalne i generalne prevencije.

 

Stoga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog R. K. zbog odluke o kazni.

 

Slijedom iznesenog, budući da ni ispitivanjem pobijane presude u skladu s člankom 476. stavkom 1. ZKP/08. nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 9. srpnja 2020.