1              Poslovni broj: Gž R-556/2020-2

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-556/2020-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudca Luke Grgata kao predsjednika vijeća, Denis Pancirov Parcen kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljici, te Andre Boras Ivanišević kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. K., S. M., OIB: ..., zastupane po punomoćnicima iz Sindikata, protiv tuženice Općine S. M., S. M., OIB: ..., zastupane po punomoćnici I. V., odvjetnici iz Odvjetničkog društva P. & Š. iz V., radi zabrane uznemiravanja i diskriminacije odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-19/19-31 od 11. prosinca 2019., na sjednici vijeća održanoj dana 8. srpnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-19/19-31 od 11. prosinca 2019.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom pobijanom presudom točkom 1/ izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da je tužena, Općina S. M. tužiteljici A. K. iz S. M., povrijedila pravo na jednako postupanje, te dostojanstvo tužiteljice uznemiravanjem, šikaniranjem, maltretiranjem i diskriminiranjem, čime je povrijedila njezino pravo osobnosti i to pravo dostojanstva, pravo na čast i ugled, pravo na tjelesno i duševno zdravlje i pravo na osobni i obiteljski mir.

 

2. Nalaže se tuženoj, Općini S. M. da zabrani poduzimanje radnji kojim se krši ili se može prekršiti tužiteljičino pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice, te se

3. Nalaže se tuženoj, Općini S. M. isplatiti tužiteljici iznos od 10.000,00 kn radi naknade štete s naslova neimovinske štete.

 

4. Nalaže se tuženoj, Općini S. M. isplatiti tužiteljici iznos od 6.287,50 kn radi naknade štete s naslova imovinske štete.

 

Točkom 2. izreke naloženo je tužiteljici da tuženici nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 9.951,00 kuna u roku od petnaest dana.

 

Pravovremeno podnesenom žalbom presudu pobija tužiteljica zbog svih žalbenih razloga normiranih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), te predlaže da se žalba prihvati, prvostupanjska presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, a podredno da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na žalbu tužiteljice tužena poriče navode žalbe i predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe tužiteljice a ujedno i po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda normiranih odredbom članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14 ZPP-a.

 

Zakonom o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR/09) koji je važio od 01. siječnja 2010. do 06. kolovoza 2014., odredba članka 5. stavka 4. i 5. propisuje zabranu izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju, usavršavanju, te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima, te da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojim poslova, a ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti sa posebnim zakonom.

 

Zaštita dostojanstva radnika propisana je odredbom članka 130. ZR/09 koji ima između ostalog propisan način uređivanja postupka mjera zaštite dostojanstva radnika, pravo radnika na pritužbu poslodavcu kao i pravo radnika da prekine rad dok mu se ne osigura zaštita pod uvjetom da je zatraženo pred sudom.

 

Zakon o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17 – dalje: ZR/14) koji je snazi od 7. kolovoza 2014. na istovjetan način uređuje pitanje zabrane diskriminacije, zaštite i dostojanstva radnika te pravila o teretu dokazivanja i to člancima 7. stavka 4. i 5., članka 29., članka 134. stavka 1. i članka 135. stavka 1. i 2. ZR/14.

 

Iz prvostupanjskog postupka proizlazi:

 

- da je tužiteljica zaposlena kod tužene od 01. veljače 2011. na neodređeno vrijeme na radnom mjestu administrativnog tajnika odnosno višeg referenta kako to proizlazi iz Ugovora o radu od 01. veljače 2011., Rješenja od 07. veljače 2011. i Rješenja od 14. listopada 2013., a sukladno Pravilniku o unutarnjem redu jedinstvenog Upravnog odjela Općine S. M. od 15. rujna 2010., te Odluka o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu jedinstvenog Upravnog odjela Općine S. M. od 17. siječnja 2011. i 20. srpnja 2012.,

- da je tužiteljica nezadovoljna na svome radnom mjestu te da se u svezi s tim obraćala raznim institucijama počev od župana, odnosno zamjenika župana Međimurske županije, Ministarstva uprave, Upravne inspekcije Ministarstva uprave, pravobraniteljici za djecu,

- da je najava zapošljavanja novog pročelnika (radno mjesto je sistematizirano) ne može se smatrati uznemiravanjem i zlostavljanjem na radnom mjestu,

- da tužena nije zadovoljna radom tužiteljice koja svoje poslove obavlja nekvalitetne i nedovoljno ažurno, te je uslijed toga tužena bila prisiljena zaposliti novog djelatnika,

- da nema nikakvih dokaza da je bila izvrgnuta ponižavanju i šikaniranju na radnom mjestu, odnosno da bi je bilo tko od strane službenika vrijeđao ili ponižavao,

- da je tužena pozvala policiju u svezi događaja od 30. srpnja 2013., budući da je tužiteljica toga dana umjesto da obavi hitan zadatak dan od strane načelnice bavila s privatnim poslom, a kada je to uočeno i kada je načelnica upitala što je to, tužiteljica je kako bi prikrila to što radi utikač računala iščupala iz zida zajedno sa utičnicom,

- da je tužiteljica pokrenula stegovni postupak teške povrede službene dužnosti 05. studenog 2013,. u kojem postupku je od strane Službeničkog suda u Međimurskoj županiji doneseno rješenje od 24. lipnja 2016. koje je poništeno rješenjem Višeg službeničkog suda u Zagrebu 16. rujna 2014. i predmet vraćen na ponovni postupak, ponovno je doneseno rješenje Službeničkog suda u Međimurskoj županiji 23. veljače 2015. kojom se utvrđuje da je počinila tešku povredu službene dužnosti, te ponovno poništeno 01. travnja 2014. i predmet vraćen na ponovni postupak, s time da je u međuvremenu postupak zastario,

- da pokretanje stegovnog postupka samo po sebi ne može predstavljati diskriminirajuće postupanje poslodavca,

- da je tužiteljici od strane načelnice izrečena opomena za nedolično ponašanje jer iz sadržaja zahtjeva djelatnice Marije Franić te iskaza iste, u svojstvu svjedoka proizlazi da je 6. studenog 2011. kada je tužiteljica tražila da razgovara sa načelnicom S. o osiguranju njezinih uvjeta odnosno predmeta rada, tužiteljica službenicu optužila za pogodovanje zapošljavanja trećih osoba te istoj predbacila kako ona za razliku od tužiteljice nije ništa napravila za općinu, zatim da se tužiteljica obraćala se djelatnicima neprimjerenim tonom i načinom ponašanja, te drugu djelatnicu nije poštovala kao stariju osobu i prema istoj bila nepristojna u ophođenju,

- da je načelnica tražila od dječjeg vrtića koje pohađa dijete tužiteljice podatke o danima koje je dijete provelo u vrtiću, te od specijalne bolnice podatke o tome kada je boravila s djetetom u ustanovi s obzirom da je tužiteljica višekratno postavljala zahtjeve putem punomoćnika za odgađanje ročišta u postupku pred Službeničkim sudom Međimurske županije iz kojih je podataka utvrđeno da je 11. veljače 2014. kada je bilo određeno ročište pred Službeničkim sudom nije bila s djetetom u bolnici, već je dijete bilo u vrtiću,

- da je neosnovana tvrdnja tužiteljice da joj se nije omogućilo radno vrijeme koje odgovara potrebama njenog djeteta s poteškoćama u razvoju već da je načelnica izašla isto u susret, budući da ista radi polovicu radnog vremena i omogućila joj da ta četiri sata radi u vremenu kako njoj odgovara,

- da joj se izašlo u susret i u tome da unatoč tome što tužiteljičino dijete nije pohađalo vrtić na području Općine S. M. sufinancirali su boravak tužiteljičina djeteta u vrtić za djecu s posebnim potrebama u iznosu od 500,00 kuna mjesečno,

- da je dana 14. siječnja 2019. doneseno rješenje o udaljenju tužiteljice iz službe koje rješenje je poništeno, rješenjem Službeničkog suda u Međimurskoj županiji 11. veljače 2019. i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak te je od strane tužene 28. veljače 2019. doneseno novo rješenje udaljenju iz službe koje je ponovno vraćeno na ponovni postupak. A iz obrazloženja rješenja razvidno je da je udaljena iz službe jer je protiv nje pokrenut kazneni postupak,

- da su protiv iste pokrenuli dva kaznena postupka pred Općinskim sudom u Čakovcu pod brojem K-138/15, vodi se protiv tužiteljice kao okrivljenice jer je radeći kao službenica tužene bez znanja i ovlaštenja načelnika općina sačinila potvrdu o radnom iskustvu od 11. prosinca 2012. na kojem je lažno navedeno da je imenovana u radnom odnosu Općine S. M. na radnom mjestu pročelnika jedinstvenog Upravnog odjela voditelja dužnosti u vremenu od 31. siječnja 2013. do 17. travnja 2013., dakle sačinila potvrdu iako je svjesna da podaci nisu istiniti, te iz priključnog spisa K-162/19 da se i u tom provodi kazneni postupak radi osnovane sumnje radi počinjenja kaznenog djela krivotvorenja isprave i to Potvrde o obavljenom sistematskom zdravstvenom pregledu predškolskog djeteta prije upisa u dječji vrtić od 11. rujna 2018.

 

Odredbom članka 7. stavka 4. ZR-a propisano je da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada u skladu sa ZR-om i posebnim zakonom, dok je člankom 7. stavkom 5. ZR-a propisano da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla kod postupanja nadređenih, radnika ili osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti sa posebnim zakonom, te da citirane odredbe ZR-a upućuju na primjenu posebnog zakona radi zaštite radnika od diskriminacije i zaštite na radu (mobbinga), a što znači da za slučaj diskriminacija primjenjuje Zakon o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08 i 112/12), a kod mobbinga ZOO.

 

Člankom 1. stavkom 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije propisana (dalje: ZSD) je zaštita od diskriminacije na osnovi: rasne ili etičke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Dakle, diskriminacija je pravljene razlike po nekoj od osnovi diskriminacije taksativno navedenih u članku 1. stavku 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije.

 

Prema odredbi članka 20. ZSD ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njeno pravo na jednako postupanje prema odredbama tog Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci. Dakle, radnik (tužitelj) treba učiniti vjerojatnim da su se ponašanja (radnje) temeljem kojih traži sudsku zaštitu dogodila, a nakon toga poslodavac mora dokazati da se to uopće nije dogodilo ili da je radnik pogrešno okarakterizirao to što se dogodilo.

 

Dakle, pojam mobbinga uključuje takvu vrstu psihičkog zlostavljanja ili uznemiravanja na radnom mjestu neovisno o tome je li ono uzrokovano nekom od zabranjenih diskriminacijskih osnova iz Zakona o suzbijanju diskriminacije ili pak ne proizlazi iz takve osnove već je riječ o zlostavljanju iz nekih drugih motiva.

 

Činjenica je da je tužiteljica nezadovoljna svojim radnim mjestom, te smatra da se tužena ne odnosi prema njoj s poštovanjem i da svaku radnju tužene smatra diskriminacijom, a pri tome zanemaruje i činjenicu da tuženu prijavljuje inspekcijama (29. siječnja 2014.) i da nisu nađene nepravilnosti koje bi bile počinjene na štetu tužiteljice u konkretnom slučaju, da se vode stegovni i kazneni postupci.

 

Iskaz tužiteljice je na nivou nagađanja i iz njenog iskaza ovaj sud zaključuje da se ne radi o nikakvoj diskriminaciji. Mobbing bi predstavljao oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina, sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njenog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta.

 

Mobbing ne mora biti, u većini slučajeva i nije prouzročen niti jednom od temelja iz članka 1. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, već isti može biti posljedica osobnog ili grupnog stava, obrazaca, ponašanja, preferencija i dr. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da nije povrijeđeno dostojanstvo tužiteljice, zaštićeno člankom 130. ZR/09 odnosno člankom 134. ZR/19.

 

Prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje koju svoju osnovu ima u sadržaju dokaza provedenih u postupku, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

 

Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao ni primjena materijalnog prava nisu dovedena u pitanje žalbom tuženika koji svoju ocjenu izvedenih dokaza suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda.

 

No, pravo na ocjenu dokaza pridržano je za prvostupanjski sud, koji je proveo savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a sve shodno odredbi članka 8. ZPP-a, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Žalbenim navodima tužiteljice nije dovedeno u pitanje pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja stoga je žalba tužiteljice odbijena kao neosnovana a prvostupanjska presuda potvrđena temeljem odredbe članka 368. ZPP-a.

 

U Splitu 8. srpnja 2020.