Broj: Rev 2227/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća te Jasne Guštek, članice vijeća i Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja Đ. M. iz N. S., kojeg zastupaju punomoćnici J. D., M. B., P. M. i H. Č., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u G., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, Građansko –upravni odjel i umješača na strani tuženice H. š. d.o.o., Z., Podružnica B., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-405/10-2 od 19. kolovoza 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Garešnici poslovni broj P-1192/09-38 od 3. prosinca 2009., u sjednici vijeća održanoj 22. svibnja 2012.,

r i j e š i o   j e

              Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena.

Tuženici se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrditi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na suvlasničkom dijelu tuženice na nekretninama u 1/2 dijela upisanom u z.k.ul. br. 621 k.o. G. G., k.č.br. oranica T. sa 91 čhv, k.č.br. 1706-oranica T. sa 30 čhv, k.č.br. 1707 oranica T. sa 1351 čhv i k.č.br. 1708-oranica T. sa 821 čhv, što mu je tuženica dužna priznati i izdati mu tabularnu ispravu za upis prava vlasništva na suvlasništvu tuženice u 1/2 dijela navedenih nekretnina, koju će u protivnom nadomjestiti ova presuda te mu naknaditi parnični trošak (t. I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 4.500,00 kn (t. II. izreke).

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona o kojem pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske još uvijek nije zauzeo pravno shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, zbog mogućnosti različitog tumačenja određenih zakonskih odredaba. Predlaže ukinuti pobijanu i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica u odgovoru na reviziju tužitelja predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, jer se u konkretnom slučaju ne radi o materijalnopravnom ili postupovnopravnom pitanju o kojem revizijski još uvijek nije zauzeo shvaćanje, niti se radi o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Revizija tužitelja nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11), u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Predmet spora je stjecanje prava vlasništva dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile upisane kao društveno vlasništvo.

Pravno pitanje zbog kojeg je tužitelj podnio reviziju je:

-računa li se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina, koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, vrijeme prednikova posjedovanja proteklo prije toga dana?

U konkretnom slučaju drugostupanjski sud u pobijanoj odluci neosnovanost tužbenog zahtjeva temelji na shvaćanju da tužitelj nema dovoljno vrijeme posjedovanja predmetnih nekretnina za stjecanje prava vlasništva dosjelošću koje se računa od 8. listopada 1991.

O materijalnopravnom pitanju zbog kojeg je revizija podnesena u ovom postupku ovaj revizijski sud već je zauzeo pravno shvaćanje u brojnim odlukama, između ostalih i u odluci broj Rev-1227/97 od 10. siječnja 2001., prema kojoj se u rok za stjecanje prava vlasništva nekretnina, koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991.

Naime, odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96 i 68/98) prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina, koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, ukinuta je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997, U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999. („Narodne novine“, broj 137/99) i prestala je važiti 14. prosinca 1999.

Odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine “ broj 114/01), koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001., u čl 388. iza stavka 3. dodan je novi stavak 4. prema kojem u rok za stjecanje dosjelošću, nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

Kako je pravomoćna presuda u ovom predmetu donesena 19. kolovoza 2010., pravilno su nižestupanjski sudovi, u skladu s revizijskim shvaćanjem, rok za stjecanje dosjelošću nekretnina računali prema odredbi čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09).

Na temelju naprijed navedenog, pravno pitanje zbog kojeg je tužitelj podnio reviziju, nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, jer je o tom pitanju revizijski sud zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda temelji se na tom shvaćanju.

Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st.2. ZPP valjalo reviziju odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

Tuženici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta procesna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 166. st. 1. u svezi čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 22. svibnja 2012.