- 1 -              Revr 467/2018-5

 

 

 

 

 

 

Broj: Revr 467/2018-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. M. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. M., odvjetnik u M., protiv tuženika N. t. f. d.o.o. za uskladištenje, špediciju, vanjski i unutrašnji promet, P., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u M., radi isplate, rješavajući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1203/17-3 od 30. siječnja 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Pločama broj Pr-169/16 od 7. lipnja 2017., u sjednici održanoj 8. srpnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika u odnosu na toč. I drugostupanjske presude, odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tuženika u odnosu na toč. III drugostupanjske presude, odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

 

„I. Nalaže se tuženiku da tužitelju, na ime otpremnine, isplati bruto iznos od 200.502,84 kune zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 01. kolovoza 2016. godine do plaćanja, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 8 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, na ime stimulacije za ostvarene poslovne rezultate Društva, isplati bruto iznos od 100.251,42 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 01. srpnja 2016. godine do plaćanja, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 8 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku da s tužiteljem sklopi ugovor o radu za poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima i kvalifikacijama u roku od 8 dana, ili će se temeljem ove presude da tužitelj ima sklopljen ugovor o radu za poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima i kvalifikacijama te da temeljem toga ugovora ima sva zakonska prava iz radno-pravnog statusa radnika poslodavca.

 

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 38.000,00 kuna u roku od 8 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

 

Rješenjem suda prvog stupnja je odlučeno:

 

„Odbija se prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjera.“

 

Presudom suda drugog stupnja je odlučeno:

 

„I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Pločama, poslovni broj Pr-169/16 od dana 07. lipnja 2017. godine u pobijanom dijelu pod stavkom I i II izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime otpremnine bruto iznos od 200.502,84 kn sa zateznim kamatama koje teku od 01. kolovoza 2016. godine pa do isplate i kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime stimulacije za ostvarene poslovne rezultate Društva bruto iznos od 100.251,42 kn sa zateznim kamatama koje teku od 01. srpnja 2016. godine pa do isplate izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

 

II Djelomično se preinačuje navedena presuda u dijelu pod stavkom I i II izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u dosuđenim iznosima pod stavkom I i II izreke i za navedeno sudi:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u dosuđenim iznosima pod stavkom I i II izreke prvostupanjske presude.

 

III Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda pod stavkom III izreke.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja pod točkom I i III izreke tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. točka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti obje nižestupanjske presude na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te tužitelja obveže da tuženiku naknadi troškove postupka. Potražuje trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija u odnosu na isplatu otpremnine i stimulacije nije osnovana, dok u odnosu na obvezu tuženika da sa tužiteljem sklopi ugovor o radu nije dopuštena.

 

U smislu odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud, u slučaju kada je podnesena revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tuženik ukazuje revizijom, jer se pobijana presuda može ispitati. Obrazloženje presude sadrži razloge o činjenicama odlučnim za donošenje odluke. Suprotno revizijskim navodima tuženika ovaj sud nije našao da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Suprotno sadržaju revizije, time što sud ocjenjuje izvedene dokaze i izvodi drugačije zaključke od revidenta, sud ne čini povredu iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 8. ZPP, jer je ocjena dokaza pridržana za sud.

 

Osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja koje je rezultat ocjene izvedenih dokaza po sudu, nije dopušteni revizijski razlog, sukladno odredbi iz članka 385. ZPP.

 

Sud drugog stupnja je u obrazloženju svoje presude odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi s odredbom članka 375. stavak 1. ZPP na koju revident isto tako sadržajno ukazuje u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom otpremnine, stimulacije i nalaganje tuženiku sklapanje ugovora o radu sa tužiteljem, koji odgovara njegovim stručnim i radnim sposobnostima.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je tužitelj sklopio s tuženikom ugovor o radu 17. srpnja 2014. nakon što je odlukom Skupštine društva od 8. srpnja 2014. imenovan članom Uprave društva na razdoblje od 5 godina,

 

- da su ugovorom o radu od 17. srpnja 2014. ugovorili međusobna prava i obveze, uključujući uvjete za raskid ugovora, otpremninu, stimulaciju i drugo,

 

- da je odlukom Skupštine društva tuženika od 9. lipnja 2016. tužitelj opozvan s mjesta člana Uprave, zbog nesavjesnog poslovanja protivno zakonskim propisima i zbog teške povrede Izjave društva,

 

- da je tuženik 27. lipnja 2016. tužitelju ponudio sklapanje novog ugovora o radu, za radno mjesto „administrativni referent investicija“, kojeg je tužitelj prihvatio i potpisao, ali uz ogradu neprihvaćanja odredbe članka 11. tog novog ugovora koja glasi: ''Potpisivanjem ovog ugovora o radu radnik se dobrovoljno odriče svih potraživanja i prava od strane N. d.o.o. P., a koji proistječu iz ugovora o radu br. 698 od 17. srpnja 2014. godine'',

 

- da je tuženik tužitelja obavijestio dopisom od 29. srpnja 2016. da smatra da je potpisani ugovor o radu, odbijenim od strane tužitelja jer nije prihvatio odredbu iz članka 11. ponuđenog ugovora o radu,

 

- da je Nadzorni odbor tuženika donio 1. kolovoza 2016. odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju od 17. srpnja 2014.,

 

- da je u odluci o otkazu ugovora o radu navedeno da tužitelj nema pravo na otpremninu,

 

- da je tužitelj protiv odluke o otkazu ugovora o radu podnio zahtjev za zaštitu prava.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da je ugovorom o radu od 17. srpnja 2014. kojeg su stranke sklopile ugovoreno:

 

- da član Uprave ima pravo na stimulaciju pod uvjetom da društvo na kraju poslovne godine ostvari iznad 10% pozitivne bruto dobiti (GOP), u iznosu od 3 (tri) mjesečne plaće iz ovog ugovora koje će mu Društvo isplatiti najkasnije do 30. lipnja tekuće godine za prethodnu godinu na koju se bonus odnosi (članak 11. ugovora o radu),

 

- da ako ugovor bude sporazumno raskinut ili ako iz odluke Skupštine društva o razrješenju proizlazi odgovornost člana uprave nego neki drugi razlog, društvo se obvezuje isplatiti članu uprave otpremninu u iznosu od 6 (šest) prosječna čista neto osobna dohotka isplaćena za prethodna 3 (tri) mjeseca, s time da sva davanja i doprinosi na tu otpremninu padaju na teret društva, a da je društvo obavezno isplatiti članu uprave tu otpremninu najkasnije u roku od 60 (šezdeset) dana od dana raskida ovog ugovora (članak 14. ugovora o radu),

 

- da se tuženik nakon isplate otpremnine u cijelosti obvezuje sklopiti s članom Uprave ugovor o radu za poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima i kvalifikacijama (članak 18. ugovora o radu).

 

S obzirom na sklopljeni ugovor o radu od 17. srpnja 2014. između stranaka, sud prvog stupnja zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o klasičnom radnom odnosu.

 

Sud drugog stupnja zaključuje da je u konkretnom slučaju riječ o mješovitom ugovoru s obzirom da ugovorni odnos između direktora i društva nije radni odnos, već specifični ugovorno-statusni (mandatni) odnos. Međutim, kako su stranke ugovorom o radu regulirale i potencijalni radnopravni status tužitelja nakon prestanka direktorske funkcije to predmetni ugovor ima značaj i ugovora o radu u smislu odredaba Zakona o radu. Zato se radi o mješovitom ugovoru.

 

Sud drugog stupnja zaključuje i da su ugovorena prava i potraživanja tužitelja utvrđena spornim ugovorom jasna i nedvojbena te nisu ničim ograničena niti uvjetovana, te kako opoziv člana Uprave predstavlja zakonom predviđeni način prestanka te funkcije, to tužitelj ima pravo zahtijevati sve ono što je tim ugovorom ugovoreno i što mu po osnovi tog ugovora pripada.

 

Kako je tužitelj kao član Uprave postupao sukladno sklopljenom ugovoru o radu, obnašao poslove sa pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, donosio odluke u najboljem interesu društva i čuvao poslovne tajne društva, dakle savjesno obnašao svoju dužnost, to mu sukladno odredbama ugovora o radu pripada pravo na otpremninu i stimulaciju (članak 11. i 14. ugovora o radu).

 

Stoga nižestupanjski sudovi prihvaćaju zahtjev tužitelja za isplatu otpremnine u iznosu od 200.502,84 kune temeljem nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije I. S. (članak 14. ugovora). Tužitelju pripada pravo i na stimulaciju u iznosu od 100.251,42 kune, jer iz nalaza i mišljenja vještaka I. S. proizlazi da je tuženik u 2015. godini ostvario porast GOP-bruto operativne dobiti za 69%, a člankom 11. ugovora o radu je propisano da tužitelj ima pravo na stimulaciju pod uvjetom da društvo na kraju poslovne godine ostvari pozitivan poslovni rezultat (dobit).

 

Nadalje, nižestupanjski sudovi zaključuju da s obzirom da je ugovorom o radu (članak 18.) regulirano da po prestanku ugovora o radu društvo se obvezuje sklopiti sa članom Uprave ugovor o radu za poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima i kvalifikacijama, to osnovano tužitelj tužbenim zahtjevom traži i nalaganje tuženiku sklapanja ugovora o radu koji odgovara njegovim stručnim sposobnostima i kvalifikacijama, pa sudovi prihvaćaju i u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Prema shvaćanju ovoga suda, a pritom imajući na umu da je ugovor o radu (neovisno o nazivu) s tužiteljem sklopio Nadzorni odbor tuženika i to nakon što je tužitelj odlukom Skupštine društva imenovan na funkciju člana Uprave društva na razdoblje od pet godina, prema shvaćanju ovoga suda radi se o menadžerskom ugovoru (članak 4. stavak 3. i 4. Zakona o radu „Narodne novine“ broj 93/14 – dalje: ZR) i ocjena karaktera tog ugovora nije dovedena u pitanje odredbama ugovora kojima je regulirano primjerice radno vrijeme, plaća i slično.

 

Odredba članka 4. stavak 3. i 4. ZR definira pojam menadžerskog ugovora, kojom je propisano da fizička osoba koja je prema propisu o trgovačkim društvima, kao član uprave ili izvršni direktor ili fizička osoba koja je u drugom svojstvu prema posebnom zakonu, pojedinačno i samostalno ili zajedno i skupno, ovlaštena voditi poslove poslodavca, može kao radnik u radnom odnosu obavljati određene poslove za poslodavca. Na osobu iz stavka 3. ovoga članka ne primjenjuju se odredbe ovoga Zakona o ugovoru o radu na određeno vrijeme, prestanku ugovora o radu, otkaznom roku i otpremnini.

 

Kod menadžerskog ugovora, a budući se takav ne temelji na odredbama ZR već na odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO), ugovorne stranke nisu bile ograničene odredbama ZR-a koje propisuju način i pretpostavke za prestanak ugovora o radu: stranke menadžerskog ugovora bile su slobodne ugovoriti i mogućnost te pretpostavke jednostranog raskida ugovora.

 

Odredbom članka 14. menadžerskog ugovora stranke su upravo i ugovorile mogućnost i pretpostavke jednostranog raskida ugovora: ako Skupština društva donese odluku o razrješenju člana Uprave zbog utvrđene odgovornosti člana Uprave za nesavjesno poslovanje protivno zakonskim propisima ili zbog teške povrede Izjave društva.

 

U konkretnom slučaju je odlukom Skupštine društva tuženika od 9. lipnja 2016. tužitelj opozvan s mjesta člana Uprave, zbog nesavjesnog poslovanja protivno zakonskim propisima i zbog teške povrede Izjave društva.

 

Nakon donošenja odluke Skupštine tuženika o opozivu tužitelja s dužnosti člana Uprave i otkaza mu ugovora o radu, ovaj revizijski sud zaključuje da se odlukom o otkazu ugovora o radu ne mogu mijenjati utanačenja iz menadžerskog ugovora zaključenog voljom obiju strana.

 

Stoga u odnosu na zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati ugovoreni iznos otpremnine prema odredbama zaključenog ugovora koji je sklopio sa tuženikom, i to članka 14. ugovora, slijedi da tužitelju pripada pravo na otpremninu ako taj ugovor bude sporazumno raskinut ili ako je ugovor raskinut jednostranom odlukom tuženika, odnosno njegove Skupštine društva, a iz odluke Skupštine društva o razrješenju proizlazi odgovornost člana Uprave.

 

U predmetnom slučaju su ispunjene ugovorene pretpostavke. Iz odluke Skupštine društva tuženika od 9. lipnja 2016., kojom je tužitelj opozvan s mjesta člana Uprave tuženika, proizlazi da je razlog tome nesavjesno poslovanje protivno zakonskim propisima i zbog teške povrede Izjave društva.

 

Prema tome, suprotno navodima u reviziji, tužitelj ima pravo na otpremninu za slučaj otkaza ugovora o radu koji je uslijedio temeljem odluke o opozivu s mjesta člana Uprave, a sve kako je to ugovoreno između stranaka člankom 14. ugovora.

 

Stoga je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja za isplatu otpremnine u iznosu od 200.502,84 kune.

 

Nadalje, stranke su isplatu stimulacije ugovorile člankom 11. ugovora na način: član Uprave ima pravo na stimulaciju za ostvarene poslovne rezultate društva iznad ostvarenih 10% (deset posto) pozitivne bruto dobiti (GOP), u iznosu od 3 (tri) mjesečne plaće iz ovog ugovora koje će mu društvo isplatiti najkasnije do 30. lipnja tekuće godine za prethodnu godinu na koju se bonus odnosi.

 

Dakle, pretpostavke za nastanak obveze isplate stimulacije su da je tuženik u protekloj godini ostvario iznad 10% pozitivne bruto dobiti (GOP).

 

Nije pravilan zaključak suda drugog stupnja da po članku 11. ugovora, član Uprave ima pravo na stimulaciju pod uvjetom da društvo na kraju poslovne godine ostvari pozitivan poslovni rezultat (dobit). Nije dovoljan samo pozitivan rezultat (dobit), već trgovačko društvo u protekloj godini mora ostvariti iznad 10% pozitivne bruto dobiti (GOP). A ta je činjenica u postupku utvrđena. Naime, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka I. S., proizlazi da je porast GOP-bruto operativne dobiti ostvaren u 2015. godini za 69%.

 

Kako je ostvarena pretpostavka za nastanak obveze tuženika na isplatu stimulacije tužitelju kao članu društva za 2015. godinu, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno su sudovi prihvatili zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 100.251,42 kune.

 

Utoliko revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju, zbog čega je reviziju u dijelu zahtjeva tužitelja za isplatu otpremnine i stimulacije, valjalo kao neosnovanu odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu članka 393. ZPP.

 

Nadalje, stranke su u članku 18. ugovora od 17. srpnja 2014. ugovorile da po prestanku ovog ugovora društvo se nakon isplate otpremnine u cijelosti obvezuje sklopiti s članom Uprave ugovor o radu za poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima i kvalifikacijama.

 

Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom traži temeljem članka 18. ugovora da se naloži tuženiku da sa tužiteljem sklopi ugovor o radu za poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima i kvalifikacijama.

 

Prema odredbi članka 382. stavak 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kuna (točka 1.), ako je presuda donesena u sporu protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (točka 2.), te ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP (točka 3.).

 

Presuda o zahtjevu tužitelja da se tuženiku naloži sklapanje ugovora o radu sa tužiteljem temeljem članka 18. ugovora ne predstavlja presudu donesenu u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, pa stoga presuda se u tom dijelu ne može pobijati revizijom iz članka 382. stavak 1. točka 2. ZPP.

 

Odluka drugostupanjskog suda u tom dijelu nije donesena ni na temelju odredbe članka 373.a i članka 373.b ZPP, pa revizija nije dopuštena niti na temelju odredbe članka 382. stavak 1. točka 3. ZPP.

 

Stoga je dopuštenost revizije ispitana prema vrijednosnom kriteriju (200.000,00 kuna) iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP.

 

Prema odredbi članka 40. stavak 4. ZPP ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdi da je tužitelj propustio odrediti vrijednost predmeta spora, sud prvoga stupanja će brzo i na prikladan način, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odrediti vrijednost predmeta spora rješenjem protiv kojega nije dopuštena žalba.

 

Odredbom članka 40. stavak 5. ZPP propisano je da ako prvostupanjski sud u slučaju iz stavka 4. ovoga članka ne utvrdi vrijednost predmeta spora na način određen u tom stavku najkasnije do zaključenja glavne rasprave, smatrat će se da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kuna.

 

Budući da tužitelj nije odredio vrijednost predmeta spora nenovčanog tužbenog zahtjeva, niti je to učinio prvostupanjski sud najkasnije do zaključenja glavne rasprave u smislu odredbe članka 40. stavak 4. ZPP, smatra se da vrijednost predmeta spora tog nenovčanog tužbenog zahtjeva iznosi 50.000,00 kuna u smislu odredbe članka 40. stavak 5. ZPP.

 

S obzirom da vrijednost predmeta spora tog pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kuna, nije dopuštena revizija niti na temelju odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP.

 

Nadalje, prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točki 1. do 3. članka 382. stavak 2. ZPP.

 

Prema odredbi članka 382. stavak 3. ZPP u reviziji iz članka 382. stavak 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te u smislu stavka 2. članka 382. ZPP odluka u sporu mora ovisiti o rješenju postavljenog pravnog pitanja.

 

Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije u smislu odredbi članka 382. stavak 2. i 3. ZPP ovaj sud je ocijenio da predmetna revizija nije dopuštena jer tuženik u reviziji nije određeno naznačio neko pravno pitanje (niti postupovnopravno niti materijalnopravno) zbog kojeg reviziju podnosi, niti je naveo propise i druge važeće izvore prava iz kojih bi se moglo zaključiti o pravnom pitanju zbog kojeg podnosi izvanrednu reviziju.

 

Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe iz članka 392. stavak 1. ZPP i članka 392.b stavak 2. ZPP u tom dijelu odbaciti reviziju tuženika kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 8. srpnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.