Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
- 1 - Rev-x 1018/2015-2
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika (u daljnjem tekstu: tužitelj) B. F. iz N., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika – protutužitelja (u daljnjem tekstu: tuženik) T. A. K. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik B. Z., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i dr., odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zadru broj Gž-240/14-2 od 3. lipnja 2015., kojim su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru broj P-344/07 od 23. prosinca 2013., u sjednici održanoj 8. srpnja 2020.,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija tuženika, pa se u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka ukida drugostupanjska i prvostupanjska presuda i rješenje, te u ovom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odbacuje se revizija tuženika u dijelu kojim pobija presudu Županijskog suda u Zadru broj Gž-240/14-2 od 3. lipnja 2015. u odnosu na dio iste presude kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-344/07 od 23. prosinca 2013. u t. 3. i t. 4. izreke kao nedopuštena.
O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja na utvrđenje suvlasništva za 177/1000 dijela nekretnine označene čest. zem. 12842 k.o. V., a sve kao osnov upisa stečenog stvarnog prava u zemljišne knjige, s tim da se tuženik može osloboditi ove obveze ukoliko tužitelju isplati kunsku protuvrijednost iznosa od 260.596,00 EUR prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate (kako je to prihvaćeno izrekom pod t. 1. prvostupanjske presude). U više traženom tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan (izreka pod t. 2. prvostupanjske presude). Ujedno je odbijen protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništetan prethodni ugovor o kupoprodaji nekretnina kojeg su stranke zaključile 24. studenog 1994. i da taj ugovor ne proizvodi pravni učinak (izreka pod t. 3. prvostupanjske presude), kao i protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je raskinut prethodni ugovor o kupoprodaji nekretnina kojeg su stranke zaključile 24. studenog 1994., slijedom čega isti ugovor ne proizvodi pravne učinke (izreka pod t. 4. prvostupanjske presude). Odlukom o troškovima postupka svaka stranka snosi svoj trošak.
Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni i odbijen protutužbeni zahtjev, te rješenja u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) je podnio tuženik uz prijedlog da revizijski sud odluku preinači shodno navodima iznesenim u reviziji, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija tuženika izjavljena protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u t. 3. i t. 4. izreke nije dopuštena. Naime, prema svojoj pravnoj prirodi protutužba je samostalna tužba, pa se pitanje dopuštenosti revizije protiv presude kojom je odlučeno o tužbenom i protutužbenom zahtjevu ocjenjuje samostalno u odnosu na svaki od tih zahtjeva. U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu nije naznačena pa se shodno odredbi čl. 40. st. 5. ZPP-a smatra da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kuna. Isto tako, protutužba obuhvaća više zahtjeva. Kada tužba (protutužba) protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva vrijednost svakog pojedinog zahtjeva utvrđuje se tako da se novčani iznos vrijednosti predmeta spora podijeli s brojem zahtjeva. U skladu s prethodno navedenim vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu ne prelazi graničnu vrijednost dopuštenosti revizije od 200.000,00 kuna, pa nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a. Isto tako, nije riječ o sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a), dok nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a (da je drugostupanjska odluka donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ovog Zakona). Slijedom navedenog revizija tuženika izjavljena protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u t. 3. i t. 4. izreke nije dopuštena zbog čega ju je valjalo odbaciti i odlučiti kao u izreci ovog rješenja (čl. 392. st. 1. ZPP-a).
S druge strane, kod ocjene dopuštenosti revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a treba reći da prema navedenoj odredbi, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a, u reviziji iz st. 2. ovog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Dakle, revizija u ovom slučaju treba sadržavati tri elementa, i to određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U okolnostima kada u reviziji izostane bilo koji od navedenih elemenata nisu ispunjene pretpostavke za razmatranje osnovanosti revizije. Naime, prema odredbi čl. 392.b ZPP-a revizija se odbacuje kao nedopuštena ako u njoj nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojega se podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 2.), te ako pravno pitanje zbog kojega je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 3.).
Prema pravnim pitanjima koja je u reviziji postavio tuženik treba reći da se pod istima u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a ne podrazumijevaju pitanja o individualnim pravima stranaka u konkretnim situacijama, već pitanje mora biti postavljeno na opći način, kako bi se odgovorom na to pitanje rješavale materijalnopravne i postupovnopravne dvojbe koje se pojavljuju u bitnim slučajevima koji su bitnim elementima podudarni. Dakako, to pitanje mora biti povezano i s konkretnim predmetom u kojem se podnosi revizija (rješenje u sporu mora ovisiti o tom pitanju, kao što je to navedeno u odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a). Isto tako, uz postavljena pitanja u reviziji nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj smatra da je pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, u reviziji se samo općenito ističe pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova, dok se određeno ne ukazuje na različitu praksu drugostupanjskih sudova, niti na zauzeta shvaćanja revizijskog suda koja eventualno nisu podudarna s iznijetim pravnim shvaćanjem u pobijanoj odluci, što nije dovoljno za ocjenu dopuštenosti revizije u smislu cit. odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a. Isto tako, da bi se postavljena pravna pitanja mogla smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a nije dovoljno samo navesti da su pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog toga što revident ima različito pravno shvaćanje od onoga koje je zauzeto u pobijanoj odluci. Slijedom navedenog nisu ispunjene pretpostavke za razmatranje niti osnovanosti revizije predviđene odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a, čime je temeljem odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
Revizija tuženika izjavljena protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u t. 1. izreke je osnovana. Naime u ovom dijelu revizija tuženika dopuštena je prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a jer se vrijednost predmeta spora cijeni prema odredbi čl. 40. st. 1. ZPP-a. Prema navedenoj odredbi, ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota (u konkretnom slučaju kunska protuvrijednost iznosa od 260.596,00 EUR). Shodno odredbi čl. 392.a ZPP-a, pobijana presuda u ovom dijelu ispitana je u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje suvlasništva za 177/1000 dijela nad nekretninom označenom kao čest. zem. 12842 k.o. V., a sve kao osnov upisa stečenog stvarnog prava u zemljišne knjige.
Nižestupanjski sudovi prihvatili su zahtjev tužitelja na činjeničnom utvrđenju: - da su stranke sklopile ugovor o ortakluku kojim su definirale svoja prava i obveze oko izgradnje apartmanske zgrade na nekretnini označenoj kao čest. zem. 12842 k.o. V. radi stjecanja dobiti iznajmljivanjem iste, kojim ugovorom je razriješeno i pitanje tražbine tuženika prema tužitelju na ime neplaćenog dijela kupoprodajne cijene nekretnine prema ugovoru kojeg su stranke prethodno sklopile 24. studenog 1994. i to kao dijela uloga tuženika u ortakluku, - da su stranke u ortakluk unijele predmetnu nekretninu, tražbinu tuženika na ime neplaćene kupoprodajne cijene, novčane uloge i stvari za opremanje zgrade, - da je nakon ovog ugovora tužitelj tuženiku isplaćivao novčane iznose za izgradnju zgrade i to tijekom 1996. godine do lipnja 1998., - da je usmeno sklopljeni ortački ugovor između stranaka realiziran, - da je tužitelj na predmetnoj nekretnini kao zajedničkoj imovini ortaka u smislu odredbe čl. 647b. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05) nakon prestanka ortakluka prema udjelima u dobiti, tj. u konkretnom slučaju razmjeru uloženih vrijednosti (čl. 647v. st. 4. ZOO-a) stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava suvlasništva za 177/1000 dijela nad predmetnom nekretninom, te - da je u zemljišnim knjigama kao suvlasnik predmetne nekretnine upisan tuženik za ½ dijela, dok je za ½ dijela upisan tuženikov sin A. K..
Uz prethodno navedena utvrđenja nižestupanjskih sudova, revizijske prigovore tuženika u ovoj fazi postupka valja sagledavati u kontekstu činjenice da je pravomoćno odbijen kako protutužbeni zahtjev tuženika na utvrđenje da je ništetan prethodni ugovor o kupoprodaji nekretnina kojeg su stranke zaključile 24. studenog 1994. i da taj ugovor ne proizvodi pravni učinak, tako i protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je raskinut prethodni ugovor o kupoprodaji nekretnina kojeg su stranke zaključile 24. studenog 1994., slijedom čega isti ugovor ne proizvodi pravne učinke.
Međutim, osnovano tuženik prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, imovina ortaštva zajednička je imovina ortaka (čl. 647b. st. 3. ZOO-a, čl. 638 st. 3. ZOO/05). Kako prema odredbi čl. 647e. st. 1. ZOO-a, tako i prema odredbi čl. 641. st. 1. ZOO/05, stvari i prava koje čine ulog postaju imovinom ortaštva na temelju ugovora o ortaštvu na način propisan za stjecanje pojedinih imovinskih prava. Dakle, nekretnina koju neki od ortaka treba unijeti u zajedničku imovinu ortaštva ulazi u tu imovinu upisom u zemljišnu knjigu (čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkoporavnim odnosima /"Narodne novine" broj 53/91 – dalje: ZOVO/, čl. 119. - 121. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima /"Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZV/). Pri tom, u tom slučaju, bez obzira što se radi jednostavnijeg izražavanja ta imovina naziva imovinom ortaštva, ta nekretnina nije postala vlasništvo ortaštva (ortakluk nije pravna osoba, nema pravnu osobnost, pa ne može biti vlasnik stvari), već je iz vlasništva pojedinog ortaka prešla u zajedničko vlasništvo svih ortaka. Isti tako, kako prema odredbi čl. 647ž. ZOO-a, tako i prema odredbi čl. 660. ZOO/05, na pitanja u vezi s diobom zajedničke imovine koja posebno nisu uređena odredbama navedenih zakona odgovarajuće se primjenjuju propisi o razvrgnuću suvlasničke zajednice. U tom smislu u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba čl. 55. st. 2. ZV-a, prema kojoj je zakonom određeni način stjecanja i prestanka prava vlasništva, odnosno suvlasništva nad nekretninom na temelju sporazuma o razvrgnuću, odnosno pravomoćne odluke suda o razvrgnuću suvlasništva uknjižba prava na nekretninama u zemljišnim knjigama. Kako prema utvrđenju nižestupanjskih sudova (u zemljišnim knjigama kao suvlasnik predmetne nekretnine upisan je tuženik za ½ dijela, dok je za ½ dijela upisan tuženikov sin A. K.) tužitelj u zemljišnim knjigama nije upisan kao zajedničar, odnosno suvlasnik predmetne nekretnine, to nisu ispunjene prethodno navedene pretpostavke u kojima je tužitelj stekao suvlasnička prava nad predmetnom nekretninom kako su to prihvatili nižestupanjski sudovi. Isto tako, kako je zahtjev tužitelja za upis u zemljišne knjige postavljen isključivo vezano uz već stečena suvlasnička prava nad predmetnom nekretninom koja, kako je prethodno navedeno, tužitelj nije stekao temeljem sklopljenog ugovora o ortaštvu (nije ispunjen način stjecanja), to se prema ovom pravnom temelju zahtjev tužitelja ne može prihvatiti kao osnovan niti u ovom dijelu.
S druge strane, tužitelj tijekom postupka ističe činjenicu izgradnje zgrade s voljom i namjerom stranaka da se tom gradnjom steknu određena suvlasnička prava nad predmetnom nekretninom. Ovisno o činjenici završetka izgradnje (do stjecanja prava vlasništva temeljem zakona - građenjem na tuđem zemljištu – može doći temeljem činjenice što je zgrada izgrađena, a ne što se gradi), ove činjenične navode valja sagledati u kontekstu odredbi čl. 24. – 26. ZOVO-a (ako je zgrada dovršena do 1. siječnja 1997. – u smislu odredbe čl. 388. st. 2. ZVDSP-a), odnosno odredbe čl. 153. ZVDSP-a (ako je zgrada dovršena nakon 1. siječnja 1997. – u smislu odredbe čl. 388. st. 1. ZV-a), a što su nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa propustili učiniti. Naime, u okolnostima kada su ispunjene pretpostavke stjecanja suvlasničkih prava na nekretnini građenjem na tuđem zemljištu, navedena stvarnopravna ovlaštenja stječu se na temelju zakona (izvorno - originarno) u trenutku kada su ispunjene pretpostavke koje su zakonom određene (čl. 129. ZV-a).
Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova ostale su nepotpuno utvrđene činjenice u smislu prethodno izloženog shvaćanja ovog suda, pa nema uvjeta za preinaku odluke.
Slijedom iznijetog valjalo je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci.
U ponovnom postupku potrebno je utvrditi sve prethodno iznijete činjenice odlučne za primjenu materijalnog prava, nakon čega će biti moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.
Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.
Zagreb, 8. srpnja 2020.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.