- 1 -              Revr 126/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Revr 126/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. M. Š., OIB ..., iz Z., koju zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik iz Z., protiv tuženika H. T. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva R. i p. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, rješavajući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-191/17-2 od 31. listopada 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9340/14-50 od 28. prosinca 2016., u sjednici održanoj 8. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„I Utvrđuje se da je nedopuštena  Odluka o otkazu Ugovora o radu donesena od strane tuženika H. T. d.d., Z., ..., dana 03.10.2014. broj ..., te se utvrđuje da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

 

              II nalaže se tuženiku H. T. d.d. da tužiteljicu A. M. Š. iz Z., ... vrati na posao sukladno Ugovoru o radu broj ..., podredno, u slučaju ne postojanja radnog mjesta iz Ugovora o radu na drugo odgovarajuće mjesto, u roku od 8 dana.

 

              III Nalaže se tuženiku H. T. d.d. da tužiteljici A. M. Š. nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, sa zateznim kamatama tekućim od 28.12.2016. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koji prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja (točka I. izreke). Odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe (točka II. izreke).

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tuženik iz članka 382. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se nižestupanjske presude preinače i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku. Potražuje trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica je predložila da se revizija tuženika odbije kao neosnovana.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Protivno revizijskim navodima, pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama. Pravilnost pobijane presude se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.

 

Pritom se sud drugog stupnja jasno očitovao na žalbeni prigovor tuženika da su u obrazloženju presude suda prvog stupnja omaškom navedeni poslovi koje tužiteljica nije radila, ističući da - okolnost da su u dijelu obrazloženja očitom greškom navedeni poslovi „fiksne i mobilne pristupne mreže“ ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost odluke suda prvog stupnja, jer su u presudi suda prvog stupnja u glavnini obrazloženja dani odgovarajući razlozi vezani za radno mjesto tužiteljice - menadžera za odnose sa investitorima u Odjelu za korporativne komunikacije. Stoga suprotno revizijskim navodima ne postoji proturječnost između utvrđenja suda i sadržaja spisa u pogledu radnog mjesta tužiteljice.

 

Revizijskim navodima se u obrazlaganju bitne povrede odredaba parničnog postupka sadržajno dovode u pitanje činjenična utvrđenja i zaključci sudova u odnosu na okolnosti koje su prethodile otkazu tužiteljičinog ugovora o radu, te pravno shvaćanje sudova u postupku koji je prethodio reviziji u odnosu na obvezu tuženika kod poslovno uvjetovanog otkaza voditi računa o socijalnim i drugim kriterijima, savjetovati se sa Radničkim vijećem.

 

Međutim, s obzirom da se sukladno odredbi članka 385. ZPP presuda suda drugog stupnja ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, to naprijed navedene navode tuženika ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

Revizijskim se navodima bez osnove ponovno ukazuje na prekluziju traženja sudske zaštite, koji je prigovor valjano otklonio sud drugog stupnja. Time što je zaključio da je tužiteljica pravovremeno zatražila sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa podnošenjem tužbe sa zahtjevom za utvrđenje ništavosti odluke tuženika o otkazu ugovora o radu kao šireg pravnog pojma u odnosu na sadržaj podneska tužiteljice od 21. listopada 2015. kojim se zahtijeva utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika o otkazu ugovora o radu.

 

Predmet ovog postupka je utvrđivanje nedopuštenom odluke tuženika od 3. listopada 2014. o otkazu  ugovora o radu tužiteljici zbog poslovno uvjetovanih razloga, te zahtjev da se tužiteljicu vrati na rad kod tuženika na isto ili odgovarajuće radno mjesto.

 

Sporno je u revizijskom stupnju postupka je li kod tuženika postojala potreba kolektivnog otkazivanja ugovora o radu, je li u postupku otkazivanja tuženik poštivao propisanu proceduru otkazivanja glede savjetovanja s Radničkim vijećem, te je li tuženik odredio i poštivao kriterije o kojima će voditi računa prilikom otkazivanja ugovora. S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba članka 115. stavak 1. točka 1. i stavak 2., članak 127., članak 135. i članak 150. ZR.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je tužiteljica 1. svibnja 2014. sklopila s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova menadžer za odnose s investitorima u odjelu za korporativne komunikacije Sektora ureda predsjednika uprave, funkcija predsjednika uprave,

 

- da je odlukom od 3. listopada 2014. tuženik otkazao ugovor o radu tužiteljici zbog poslovno uvjetovanih razloga, u kojoj se navodi da je 19. kolovoza 2014. poslodavac donio Odluku o namjeri rješavanja viška radnika (dalje: odluka o namjeri) i to za 156 radnika, a u kojoj se kao razlog viška radnika navodi činjenica da dionicama kompanije, odnosno G. ovima, globalnim potvrdama depozitara se trguje na Z. i L. burzi od 1. listopada 2014. tuženik više neće biti više listan na L. burzi, za prestanak G. programa i prestanak uvrštenja G.-ova na L. burzi kompanija se odlučila zbog malog broja G.-ova u opticaju, te niskih volumena trgovanja G.-ovima zbog čega se daljnje uvrštenje na L. ne procjenjuje troškovno opravdanim,

 

- da je u obrazloženju odluke o otkazu navedeno kako je pri otkazivanju vođeno računa o kriterijima iz članka 115. stavak 2. ZR, i to trajanje radnog odnosa, starost i obveze uzdržavanja, da je osim zakonskih poslodavac primijenio i dodatne kriterije kao što su procjene učinka radnice u 2013. te da je vodio računa i o kriterijima za socijalni odabir iz članka 79. Kolektivnog ugovora H. T. d.d. (dalje: KU),

 

- da je tužiteljica protiv odluke o otkazu pravovremeno podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava, a potom i tužbu u ovom predmetu,

 

- da je Uprava tuženika 19. kolovoza 2014. donijela Odluku o namjeri rješavanja viška radnika u H. T. d.d. u 2014., a da je istoga dana poslodavac obavijestio Radničko vijeće o kolektivnom višku, te da su istoga dana neposredni rukovoditelji počeli usmeno obavještavati radnike da su utvrđeni viškom radnika,

 

- da je u Odluci o namjeri od 19. kolovoza 2014. tuženik naveo razloge zbog koje prestaje potreba za radom radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim radom prestaje potreba, kriterijima izbora takvih radnika, otpremnini, te mjerama zbrinjavanja, da se uz tu odluku nalazi prilog 1 koji čini sastavni dio te Odluke, a u kojem se nalazi popis zvanja radnika za čijim radom prestaje potreba,

- da poslodavac nije naveo imena i prezimena radnika za čijim je radom prestala potreba niti je naveo na kojim radnim mjestima ti radnici rade, te da je isto učinjeno i u odnosu na poslove radnika za čijim je radom prestala potreba, tj. da poslodavac nije pojasnio kriterije na temelju kojih će određeni radnici dobiti otkaze u odnosu na preostale radnike koji će na istim poslovima ostati na radu,

 

- da je u očitovanju od 29. kolovoza 2014. Radničko vijeće navelo da se nije u mogućnosti očitovati na Odluku tuženika o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u 2014. godini jer mu poslodavac nije dostavio sve relevantne podatke o namjeravanom kolektivnom višku i to prvenstveno popis radnika koji se namjeravaju proglasiti viškom, popis usporednih radnika, te obračun i težinski faktor primjene kriterija, odnosno omjer primjene zakonskih i dodatnih kriterija temeljem kojih poslodavac namjerava proglasiti višak radnika raspoređenih na radna mjesta na kojima proglašava višak, niti mu je dao odgovore na pitanja koja bi mogla bitno utjecati na položaj radnika, a navedeno je također da Radničko vijeće u nastavku savjetovanja želi postići sporazum u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika,

 

- da nakon toga, od tog očitovanja nije vidljivo da bi poslodavac dostavio bilo kakve podatke koje je Radničko vijeće tražilo od njega, niti se na navode očitovanja Radničkog vijeća očitovao,

 

- da se dopisom od 29. rujna 2014. Radničko vijeće očitovalo protiveći se otkazivanju ugovora o radu navodeći da savjetovanje o kolektivnom višku nije provedeno u skladu sa Zakonom o radu, te da Radničko vijeće na temelju dostavljene dokumentacije nije moglo pouzdano utvrditi zašto se baš konkretnim radnicima namjerava otkazati ugovor o radu, jer nije dostavljena dokumentacija vezana za usporedne radnike,

 

- da poslodavac nije imao namjeru provoditi daljnje savjetovanje s Radničkim vijećem, jer unatoč tome što je Radničko vijeće tražilo da mu se dostavi dodatna dokumentacija kako bi se moglo očitovati o Odluci o utvrđivanju viška radnika kod tuženika iz 2014., u spisu nema niti jednog dokaza da je poslodavac to učinio, već je par dana nakon očitovanja Radničkog vijeća, koje je navelo u svom očitovanju da se nije u mogućnosti očitovati zbog činjenice da mu nisu dostavljeni svi relevantni podaci, dostavio Odluku o utvrđivanju viška radnika na očitovanje Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (3. rujna 2014.).

 

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su ocijenili da otkazni razlog koji je naveden u odluci o otkazu nije osnovan, te da tuženik u konkretnom slučaju nije u smislu odredbe članka 115. stavak 2. ZR proveo postupak izbora radnika koji su utvrđeni viškom na pravilan i zakonit način (iako je bio dužan), niti je isti proveden transparentno, odnosno na način kako bi se moglo jasno utvrditi zašto je baš tužiteljica utvrđena viškom i zašto je baš tužiteljici otkazan ugovor o radu, a ne nekom drugom radniku koji je obavljao iste poslove kao i tužiteljica kod tuženika.

 

Osim toga, s obzirom na utvrđenje da tuženik nije u spis dostavio relevantnu dokumentaciju koja je provjerljiva, a na temelju koje sud može bez dvojbe zaključiti da li su postojali opravdani razlozi za otkazivanje ugovora o radu konkretnoj radnici ili nisu, te da se tuženik nije očitovao koji su zaposlenici osim tužiteljice imali formalno sklopljen ugovor o radu s tuženikom za isto radno mjesto na kojem je radila tužiteljica, niti je dostavio pisane tragove iz kojih bi bilo vidljivo i provjerljivo da je prilikom odabira tužiteljice za višak tuženik primijenio zakonske i dodatne kriterije uspoređujući tužiteljicu sa ostalim izvršiteljima na istom radnom mjestu, odnosno sa ostalim izvršiteljima koji su radili iste poslove kao i tužiteljica, sudovi su zaključili da tuženik nije dokazao postojanje opravdanih razloga za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici u smislu odredbe članka 115. ZR.

 

Nadalje su sudovi našli da poslodavac nije postupio po odredbi članka 127. ZR, kao i da je postupio suprotno odredbi članka 150. ZR, jer se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, nije na valjan način savjetovao s Radničkim vijećem, s obzirom da je tuženik kao poslodavac propustio Radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja na odluke o otkazu, omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje, sudovi su zaključili da je odluka o otkazu tužiteljici nezakonita, a otkaz nedopušten, s obzirom da tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici.

 

Tuženik je revizijom osporio pravilnu primjenu odredaba materijalnog prava te je iznio razloge zbog kojih drži da je imao opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, da je prije odluke o otkazu provedeno savjetovanje s Radničkim vijećem, te da je kod odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici primijenio kriterije propisane zakonom i općim aktima tuženika.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

Odredbom članka 115. stavak 1. točka 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju (1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), dok je odredbom članka 115. stavak 2. ZR propisano da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Prema članku 127. stavak 1. ZR poslodavac kod kojeg bi u razdoblju od devedeset dana mogla prestati potreba za radom najmanje dvadeset radnika, od kojih bi poslovno uvjetovanim otkazom prestali ugovori o radu najmanje petorici radnika, dužan je pravodobno i na način propisan ovim Zakonom, savjetovati se s Radničkim vijećem radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika.

 

Odredbom članka 127. stavak 2. ZR propisano je da u višak radnika iz stavka 1. tog članka ubrajaju se radnici kojima će radni odnos prestati poslovno uvjetovanim otkazom ugovora o radu i sporazumom poslodavca i radnika na prijedlog poslodavca, dok je u stavku 3. tog članka propisano da je poslodavac dužan, radi provođenja obveza savjetovanja iz stavka 1. tog članka, Radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim bi radom mogla prestati potreba, kriterijima izbora takvih radnika, iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja radnicima te mjerama koje je poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika.

 

Prema odredbi članka 135. stavak 3. ZR u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

 

Nadalje, prema odredbi članka 150. stavak 1. ZR prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s Radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora Radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, dok prema stavku 2. tog članka u slučaju iz stavka 1. ovoga članka, poslodavac je Radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, dužan omogućiti održavanje sastanaka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje.

 

Prema odredbi članka 150. stavak 3. točka 10. ZR važnim odlukama iz stavka 1. ovoga članka smatraju se osobito odluke o kolektivnom višku radnika iz članka 127. ovoga Zakona te sve druge odluke za koje je ovim Zakonom ili kolektivnim ugovorom propisano sudjelovanje Radničkog vijeća u njihovu donošenju, dok prema stavku 4. tog članka podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti Radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.

 

Valja reći da je autonomno pravo poslodavca organizirati proces rada tako da ostvaruje što bolje poslovne rezultate, što znači da radi ostvarenja tog cilja utvrđuje postojanje trajnih potreba za radom radnika na određenom radnom mjestu, pa može s obzirom na racionalizaciju poslovanja utvrditi i da je za određenim radnicima prestala potreba.

 

Međutim, poslovno uvjetovani otkaz je dopušten samo ako poslodavac prije odluke o otkazu provede postupak u skladu s naprijed citiranim odredbama ZR.

 

Tuženik je u ovom slučaju propustio postupiti u skladu s odredbom članka 127. ZR, s obzirom da se nije na zakonom propisan način savjetovao s Radničkim vijećem.

 

Naime, sastavni dio tuženikove Odluke o namjeri čini Prilog 1 u kojem su opisana zvanja radnika za čijim je radom prestala potreba, ali radnici za čijim je radom prestala potreba nisu navedeni imenom i prezimenom, niti je navedeno na kojem radnom mjestu rade. Isto je učinjeno i u odnosu na poslove radnika za čijim je radom prestala potreba, dakle nisu pojašnjeni kriteriji primjenom kojih će određeni radnici dobiti otkaze u odnosu na preostale koji će na istim poslovima ostati na radu.

 

Radničko vijeće je stavilo primjedbe na tuženikovu Odluku o namjeri i priloženu dokumentaciju (prilog 1) u kojem su opisana zvanja radnika za čijim je radom prestala potreba, te broj tih radnika po navedenim zvanjima, i zatražilo dodatna obrazloženja.

 

Međutim, poslodavac je propustio Radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje. Radničko vijeće je održalo sjednicu 27. kolovoza 2014. na kojoj je na dnevnom redu bila i navedena Odluka tuženika o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika, a na samoj sjednici poslodavac nije Radničkom vijeću dao odgovore na pitanja koja bi mogla utjecati na položaj radnika. Zbog toga je Radničko vijeće u nastojanju postizanja sporazuma s poslodavcem u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika tražilo svojim očitovanjem da mu poslodavac dostavi potrebnu dokumentaciju kako bi se mogao očitovati o toj namjeravanoj Odluci poslodavca, a između ostalog i usporedni obračun primjene zakonskih i dodatnih kriterija prilikom utvrđivanja viška radnika, što poslodavac međutim nije učinio. Tuženik nije uostalom Radničkom vijeću dostavio odluku o namjeravanom otkazu tužiteljici.

 

Pravilno je stoga pravno shvaćanje sudova u postupku koji je prethodio reviziji da poslodavac nije proveo savjetovanje s Radničkom vijećem u skladu s odredbom članka 127. ZR.

 

Osim toga tuženik nije dokazao da je kod otkazivanja ugovora o radu tužiteljici vodio računa o kriterijima iz članka 115. stavak 2. ZR, kao ni da se Odlukom o namjeri obvezao primijeniti i dodatne kriterije kao što je procjena učinka radnika u 2013., te da će se uzeti u obzir i sljedeći dodatni kriteriji: radnici s pet i više uzdržavanih članova obitelji, jedan od dva člana iste obitelji koji su istovremeno proglašeni viškom, te radnici s osobito teškim socijalnim statusom (dodatni kriterij). Dakle, tuženik nije dokazao kojim kriterijima je dao prednost u odnosu na preostale radnike.

 

Zbog navedenog, pravilno su i prema shvaćanju ovog suda sudovi u postupku koji je prethodio reviziji primijenili materijalno pravo kada su prihvatili predmetni tužbeni zahtjev, pravilno zaključujući da je otkaz ugovora o radu tužiteljici nedopušten, te da je tuženik dužan vratiti tužiteljicu na posao sukladno odredbi članka 124. stavak 1. ZR.

 

Na osnovu svega izloženog, a s obzirom da u predmetnom slučaju nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. ZPP i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 8. srpnja 2020.