- 1 -              Revr 326/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 326/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika N. Š. iz Š. P., kojeg zastupa punomoćnik Ž. Z., odvjetnik u O., protiv tuženika-protutužitelja O. d.d. iz O., kojeg zastupa punomoćnik A. Ć., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. & M. D. j.t.d. u O., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu i sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1303/17-2 od 12. prosinca 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-219/17-10 od 12. srpnja 2017., u sjednici održanoj 8. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika-protutužitelja O. d.d. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I/ Utvrđuje se da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 21. ožujka 2017. godine, tuženika O. P. d.d. iz O., ..., OIB: ..., nezakonita i nedopuštena, te da prema tome radni odnos tužitelja N. Š. iz Š. P., ..., OIB: ..., kod tuženika nije prestao.

 

II/ Nalaže se tuženiku O. P. d.d. O., OIB: ..., da tužitelja N. Š. iz Š. P., ..., OIB: ..., vrati na poslove kuhara sladovine i prizna mu sva prava iz radnog odnosa, sve u roku od osam dana.

 

III/ Nalaže se tuženiku O. P. d.d. O., OIB: ..., da tužitelju N. Š. iz Š. P., ..., OIB: ..., isplati bruto plaću kako slijedi:

 

-za razdoblje od 23.03.2017. godine do 31.03.2017. godine u iznosu od 1.154,56 kuna sve uvećano za zateznu kamatu po stopi od 7,68 % godišnje koja teče na taj iznos od 16.04.2017. godine, a u slučaju promjene stope zatezne kamate prema stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do isplate, sve u roku od osam dana,

 

-za razdoblje od 01.04.2017. godine do 30.04.2017. godine u iznosu od 3.573,58 kuna sve uvećano za zateznu kamatu po stopi od 7,68 % godišnje koja teče na taj iznos od 16.05.2017. godine, a u slučaju promjene stope zatezne kamate prema stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do isplate, sve u roku od osam dana

 

-za razdoblje od 01.05.2017. godine do 31.05.2017. godine u iznosu od 3.573,58 kuna sve uvećano za zateznu kamatu po stopi od 7,68 % godišnje koja teče na taj iznos od 16.06.2017. godine, a u slučaju promjene stope zatezne kamate prema stopi koja se dobije uvečanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do isplate, sve u roku od osam dana

 

-kao i svaki slijedeći mjesec do dana povratka na posao isplatiti bruto plaću u iznosu od 3.573,58 kuna sve uvečano za zateznu kamatu po stopi od 7,68 % godišnje koja teče na taj iznos od 16-og u mjesecu za prethodni mjesec, a u slučaju promjene stope zatezne kamate prema stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do isplate, sve u roku od osam dana

 

IV/ Nalaže se tuženiku, da tužitelju nadoknadi prouzročen parnični trošak u iznosu od 4.000,00 kuna,  zajedno sa zateznom kamatom u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te nastavnim odlukama Hrvatske narodne banke o izmjenama Odluke o kamatnim stopama, tekućem od dana presuđenja pa do isplate.

 

V/ Odbija se protutužba tužitelja-protutuženika, koja glasi:

 

"Utvrđuje se da radni odnos N. Š. iz  Š. P., OIB: ..., prestaje sudskim raskidom ugovora o radu sa danom zaključenja glavne rasprave.

 

Nalaže se tuženiku da na ime naknade štete sudskog raskida ugovora o radu isplati 5 (pet) prosječnih neto plaća"

 

u cijelosti kao neosnovana.„

 

Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

 

Protivnik osiguranja O. P. d.d. O., OIB: ..., dužan je odmah, a najkasnije u roku od tri dana od dana primitka ovoga rješenja, vratiti predlagatelja osiguranja N. Š. iz Š. P., OIB: ..., na radno mjesto kuhar sladovine, odnosno, poslove koje je obavljao do dana donošenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a sve pod prijetnjom novčane kazne u iznosu od 20.000,00 kuna.

 

Nalaže se protivniku osiguranja, da predlagatelju osiguranja od dana donošenja ovoga rješenja svakomjesečno isplaćuje pripadajuću plaću, za one poslove koje je obavljao prema ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 1997. godine do donošenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu najkasnije do 15-tog dana  u mjesecu za protekli mjesec, kao i sva druga materijalna prava koja mu pripadaju kao radniku, na tom radnom mjestu, odnosno na tim poslovima.

 

Ova privremena mjera trajati će do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka.“

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„Odbija se kao neosnovana žalba tuženika-protutužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku od 12. srpnja 2017. posl. br. P-219/17-10 u odnosu na toč. II. i V. izreke.

 

Rješenjem suda drugog stupnja odlučeno je:

 

„Odbija se kao neosnovana žalba tuženika-protutužitelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku od 12. srpnja 2017. posl. br. Pr-219/17-10“.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik-protutužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. t. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog kako proizlazi iz sadržaja revizije, pogrešne primjene materijalnog prava te pozivom na odredbu 382. st. 2. t. 1. ZPP navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja o kojem Vrhovni sud Republike Hrvatske još nije zauzeo pravne shvaćanje, a o kojem pitanju postoji različita praksa županjskih sudova. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu i presudu suda prvog stupnja na način da odbije zahtjev tužitelja i prihvati protutužbeni zahtjev protutužitelja-protutuženika uz naknadu troškova postupka i troškova sastava revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika-protutužitelja nije osnovana.

 

Prije svega valja navesti da je tuženik-protutužitelj protiv presude suda drugog stupnja podnio redovnu reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 1. t. 2. ZPP i izvanrednu reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP. Međutim, imajući na umu da je u konkretnom slučaju riječ o statusnom radnom sporu, to je ovaj sud reviziju tuženika-protutužitelja razmatrao kao redovnu reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 1. t. 2. ZPP.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu nedopuštenom, vraćanju na rad te naknadi plaće u razdoblju od otkaza ugovora o radu do vraćanja na rad kao i protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja radi sudskog raskida ugovora o radu.

 

U revizijskom stupnju postupka i nadalje je sporno da li tužitelj ima pravo zahtijevati vraćanje na rad (obzirom na navode tuženika-protutužitelja da ne postoji radno mjesto na koje tužitelj traži vraćanje na rad), te s tim u vezi i zahtjev tuženika-protutužitelja za sudskim raskidom ugovora o radu sklopljenog između stranaka.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 1997. na radnom mjestu kuhara sladovine te da je tuženik Odlukom od 21. ožujka 2017. tužitelju izvanredno otkazao navedeni ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa,

 

- da je tužitelj protiv odluke o otkazu ugovora o radu podnio zahtjev za zaštitu prava na koji tuženik nije odgovorio,

 

- da je tuženik tijekom postupka podnio protutužbu radi sudskog raskida ugovora o radu s obrazloženjem da je kao poslodavac izgubio povjerenje u tužitelja jer je tužitelj izlazio iz tvorničkog kruga prije završetka radnog vremena te je tužitelj prema tuženiku kao poslodavcu iskazivao netrpeljivost,

 

- da iz iskaza svjedokinje M. Š., zaposlene na poslovima zaštitara, proizlazi da se podaci o evidenciji prisutnosti na poslu vode na način da se radnici upisuju kada ulaze u tvornički krug, a kada izlaze iz firme da podatke upisuju zaštitari te da ako netko od radnika izlazi ranije, odnosno prije 15 sati mora imati propusnicu, a ako je nema da se upisuje vrijeme kada je radnik napustio objekt,

 

- da iz iskaza prokurista tuženika Z. B. proizlazi da poznaje tužitelja te da “tužitelj ne radi ništa nego sjedi na poslu“ dodajući da se O. „više ne bavi ničim, osim rentanjem nekretnina, te niti nema mjesta na kojima radi tužitelj“.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev radi utvrđenja nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, vraćanju na rad i naknadi plaće s obrazloženjem da tuženik prilikom donošenja odluke o otkazu ugovora o radu nije proveo postupak otkazivanja predviđen Zakonom o radu odnosno nije poštovao obvezu savjetovanja s Radničkim vijećem u smislu odredbe čl. 150. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 – dalje: ZR), dok je odbio protutužbeni zahtjev radi sudskog raskida ugovora o radu s obrazloženjem da samu presliku evidencije dolazaka i odlazaka s posla tužitelja nije prihvatio kao vjerodostojnu iz razloga što je tužitelj samo upisivao i potpisivao svoj dolazak na posao, a nije upisivao odlazak s posla, zbog čega tuženik činjenicu na kojoj temelji sudski raskid ugovora o radu (gubitak povjerenja u tužitelja kao radnika) te pozivanje na određenu „netrpeljivost“ tužitelja prema tuženiku kao poslodavcu nije dokazao.

 

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu (u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za vraćanjem na rad, a odbijen protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja za sudskim raskidom ugovora o radu) s obrazloženjem da tuženik nije dokazao okolnosti na kojima temelji zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu u smislu odredbe čl. 7. st. 1. ZPP i čl. 219. st. 1. ZPP (a to su gubitak povjerenja u tužitelja, zbog toga što je kontinuirano izlazio iz tvorničkog kruga prije završetka radnog vremena te pozivanje na “visoki animozitet (netrpeljivost) prema poslodavcu“ s obzirom da mu je tužitelj spočitavao“ da mu je otkaz dan zbog navodne opstrukcije izbora za radničko vijeće i niz drugih postupaka“), a okolnost da je prokurist saslušan u postupku naveo da nema radnog mjesta na kojeg se tužitelj može vratiti te da već pet godina ne radi ništa, nije odlučna kada tuženik na tom razlogu nije temeljio zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu.

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika-protutužitelja nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, koji postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Odredbom čl. 125. st. 2. ZR propisano je da odluku o raskidu ugovora o radu sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa ugovornih stranaka, nije moguć, pri čemu poslodavac treba dokazati okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Dakle, za razliku od radnika, poslodavac mora dokazati da postoje okolnosti koje opravdano upućuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nije moguć.

 

U predmetnoj situaciji, a prema ocjeni ovoga suda, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 125. st. 2. ZR kada su protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja za raskidom ugovora o radu odbili.

 

Imajući na umu citiranu zakonsku odredbu te činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa tužitelja-protutuženika kod tuženika-protutužitelja uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć. Gubitak povjerenja u tužitelja zbog ranijeg odlaska s posla odnosno prije završetka radnog vremena te određena netrpeljivost tužitelja prema tuženiku kao poslodavcu na što ukazuje tuženik-protutužitelj tvrdeći da nastavak radnog odnosa nije moguć, tuženik-protutužitelj na kojem je teret dokaza u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP u vezi s čl. 125. st. 2. ZR nije dokazao. Navod prokurista tuženika „da u novom katalogu nema radnih mjesta te da tužitelj već 5 godina ništa ne radi“, i prema ocjeni ovog suda, nije odlučan, kada tuženik-protutužitelj na navedenoj okolnosti nije utemeljio zahtjev za raskidom ugovora o radu. Stoga, suprotni revizijski navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke glede protutužbenog zahtjeva.

 

Kako je, dakle, pravilno odbijen (protutužbeni) zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu te kako je odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju utvrđena nedopuštenom, a tuženik-protutužitelj podnesenom revizijom u tom dijelu ne pobija drugostupanjsku odluku, pravilno su nižestupanjski sudovi u dijelu koji se odnosi na zahtjev tužitelja kojim, nakon što je otkaz utvrđen nedopuštenim, traži vraćanje na rad (u smislu odredbe čl. 124. st. 1. ZR prema kojoj će ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao) primijenili materijalno pravo kada su u tom dijelu zahtjev prihvatili.

 

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci presude.

 

Zagreb, 8. srpnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.