- 1 -              Rev 126/2018-2

 

 

 

 

Broj: Rev 126/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. V. iz Z., OIB: …, koju zastupa A. Ž., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ž. & partneri d.o.o. Z., protiv tuženika mlljt. B. Đ. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa majka i zakonska zastupnica L. Đ., a oboje punomoćnica B.-I. S., odvjetnica u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž Ob-131/2015-2 od 28. kolovoza 2017., kojom je  djelomično preinačena, a djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3803/13-49 od 17. rujna 2015., u sjednici održanoj 8. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužiteljice, kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su tužiteljica i tuženik, kao jedini nasljednik iza pok. A. P. rođenog 10. veljače 1941., a umrlog 13. studenoga 1986., temeljem izvanbračne stečevine, suvlasnici na odgovarajućem suvlasničkom dijelu nekretnine upisane u zk.ul.br. 7385, poduložak (etaža) 91 k.o. G. Z., kč.br. 1722/4 površine 93 m2 ili 26 čhv, kč.br. 1723/1  površine 1007 m2 ili 278,1 čhv, kč.br. 1723/7 površine 126 m2 ili 35,2 čhv, kč.br. 1723/20 površine 128 m2 ili 35,8 čhv, kč.br. 1723/21 površine 135 m2 ili 37,5 čhv, kč.br. 1723/22 površine 128 m2 ili 35,8 čhv, kč.br. 1723/23 površine 128 m2 ili 35,8 čhv, kč.br. 1724/2 površine 108 m2 ili 30,1 čhv, kč.br. 1724/3 površine 126 m2 ili 35,2 čhv – stambeno poslovna zgrada pop.br. 76 u Z., (radne oznake … broj 53-59) i dvorište, jedinstveni stambeni objekt sagrađen na zkčbr. 1722/4, 1723, uključujući pripadajuće zemljište i zajedničke dijelove i uređaje zgrade, trajno i neodvojivo povezano s posebnim dijelom nekretnine: 91. etaža stan br. 9 – trosobni stan s nusprostorijama u drugom katu površine 73,55 čm, četvrti ulaz – P. 53/4, i to: tužiteljica u 7/10 dijela, a tuženik u 3/10 dijela (stavak I. izreke); odbijen je zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva iste nekretnine preko dosuđenog suvlasničkog dijela od 7/10 do zatraženih 9/10 dijela, kao i zahtjev da joj tuženik prizna navedeno suvlasništvo uz obvezu trpljenja upisa prava vlasništva iste nekretnine (stavak II. izreke); ujedno je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stavak III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod stavkom I. i III. izreke na način da je odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđenje suvlasništva nekretnine pobliže opisane izrekom te presude za njezinu korist u 7/10 dijela, a tuženika u 3/10 dijela, naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 24.06250 kn, dok je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom parničnih troškova u iznosu od 34.960,00 kn te zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova u preostalom iznosu od 11.492,50 kn (stavak I. izreke); odbijena je, kao neosnovana, žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu pod stavkom II. izreke kojim je odbijen zahtjev tužiteljice (stavak II. izreke); naloženo je tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu 3.906,25 kn, dok je u preostalom dijelu (za iznos od 1.700,00 kn) odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka (stavak III. izreke).

 

Protiv navedene drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud pobijanu presudu preinači.

 

              Na reviziju nije odgovoreno.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), ovaj je sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidentice, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, posebice o doprinosu tužiteljice i njezinog izvanbračnog druga (prednika tuženika) u stjecanju zajedničke imovine, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.

 

Pravilno zaključivši da se ovaj spor ima razriješiti primjenom odredbi članka 277. i 287. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ broj 11/78, 51/89 i 59/90 – dalje: ZBPO), koji je bio mjerodavan u vrijeme stjecanja sporne nekretnine, sudovi su suvlasničke dijelove u zajedničkoj imovini tužiteljice i pok. A. P. utvrđivali prema njihovom doprinosu u stjecanju sporne imovine, sve u okviru činjenica koje su stranke u postupku iznijele i na temelju dokaza koje su predložile.

 

Prema odredbi članka 277. ZBPO imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe od te imovine, njihova je zajednička imovina u kojoj se suvlasnički udio svakog bračnog druga određuje prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine (članak 287. stavak 1. ZBPO).

 

Polazeći od toga da između tužiteljice i pok. A. P. nije bilo sporazuma glede diobe zajednički stečene imovine, da tužiteljica nije dokazala da bi kupnju spornog stana djelomično izvršila sredstvima koja predstavljaju njezinu posebnu imovinu, da  je tužiteljica 1981. i 1982. godine podigla kredite radi kupnje predmetnog stana, na rok od 20 godina, koji su u cijelosti otplaćeni te da su u stjecanju predmetnog stana oboje sudjelovali sredstvima ostvarenim od rada, drugostupanjski sud utvrđuje da sporni stan predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i prednika tuženika u jednakim suvlasničkim udjelima.

 

Naime, kada je tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdila da je njezin doprinos u stjecanju zajedničke imovine bio veći, između ostalog, i zbog činjenice što je osobni dohodak pok. A. P. bio znatno manji, odnosno da je njezina zarada općenito bila znatno veća, onda je upravo tužiteljica bila dužna dokazati te činjenice, odnosno predložiti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile (članak 219. stavak 1. u vezi članka  7. stavak 1. ZPP).

 

Kako tužiteljica tu činjenicu nije dokazala (u reviziji sama tvrdi kako doprinos pok. A. P. u stjecanju zajedničke imovine uopće nije dokazan), pravilno su nižestupanjski sudovi, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, utvrdili da doprinos tužiteljice u stjecanju imovine stečene za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice s osnove osobnog dohotka i zarade svakog od njih, nije veći od doprinosa njezinog sada pok. izvanbračnog supruga. To stoga što tužiteljica, na kojoj je bio teret dokaza te činjenice, tu činjenicu nije dokazala.

 

Jednako tako, neodlučno je za rješenje ovog spora pozivanje tužiteljice na okolnost što je nakon smrti svog izvanbračnog druga (preminuo 1986. godine) sama plaćala kredite za kupnju spornog stana, s obzirom da je pravilno shvaćanje nižestupanjskih sudova da okolnost otplate kredita, nakon što je zajednička imovina bračnih drugova već stečena, ne utječe na promjenu njezinog stvarnopravnog karaktera bez obzira tko i iz kojih izvora otplaćuje kredit. Naime, u situaciji kada bračni drug nakon prestanka bračne zajednice nastavi samostalno otplaćivati kredit, nema samo zbog toga pravo na veći suvlasnički udio u zajedničkoj imovini već ima obveznopravni zahtjev prema drugom bračnom drugu ili njegovom nasljedniku.

 

Iako je u pravu tužiteljica kada navodi da odredba članka 287. stavak 2. ZBPO propisuje o čemu je sve sud dužan voditi računa kada određuje koliki je bio doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine (primjerice pomoć jednog bračnog druga drugom, rad u domaćinstvu i porodici, briga oko odgoja i podizanja djece), pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da je sama tužiteljica bila dužna, kada je već tvrdila da je njezin doprinos u stjecanju zajedničke imovine bio veći, u činjeničnim navodima tužbe navesti i tu činjenicu. Tužiteljica je, kako pravilno navodi sud u obrazloženju pobijane odluke, svoj veći doprinos u stjecanju zajedničke imovine temeljila isključivo na činjenici samostalne otplate kredita i s tim u vezi većih prihoda odnosno na činjenici djelomične otplate kupoprodajne cijene stana vlastitom imovinom, pa sud nije niti bio ovlašten utvrditi činjenice koje sama tužiteljica nije iznijela, neovisno o tome što se radi o činjenici o kojoj sud vodi računa u primjeni odredbe članka 287. ZBPO, kod određivanja doprinosa bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine.

 

Slijedom svega navedenoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 8. srpnja 2020.