Broj: Rev 622/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republika Hrvatska – Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Virovitica, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Virovitici, Građansko-upravni odjel, V., protiv tuženika K. Š. iz M., zastupanog po punomoćniku K. L., odvjetniku u V., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Virovitici broj Gž-470/09 od 22. listopada 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici broj P-315/08 od 27. siječnja 2009., u sjednici održanoj 29. svibnja 2012.,

p r e s u d i o   j e

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Virovitici broj P-315/08 od 27. siječnja 2009. odbijen je zahtjev tužitelja kojim je traženo da Ugovor o darovanju nekretnina sklopljen 26. srpnja 2001. između M. Š. kao darovatelja i tuženika K. Š. kao daroprimatelja gubi učinak prema tužitelju Republici Hrvatskoj u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljeve tražbine prema M. Š. u iznosu 190.708,34 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te da je tuženik K. Š. dužan dopustiti tužitelju Republici Hrvatskoj tražbinu koju ima prema M. Š. u iznosu 190.708,34 kn sa zateznom kamatom namiriti prodajom nekretnina koje je stekao na temelju ugovora o darovanju. Ujedno je tužitelju naloženo isplatiti tuženiku iznos 21.350,00 kn na ime parničnog troška.

Presudom Županijskog suda u Virovitici broj Gž-470/09 od 22. listopada 2009. potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno njezino preinačenje usvajanjem tužbenog zahtjeva.

Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja predloživši njezino odbijanje.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu nije našao da bi bila počinjena.

Neosnovano revident ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a kada pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili samih tih isprava, obzirom da je drugostupanjski sud, a polazeći od odredbe čl. 82. i 89. a u svezi s odredbom čl. 29. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 127/00) pravilno ocijenio da je rješenje o ovrsi Ministarstva financija, Porezna uprava, Područni ured Virovitica od 20. ožujka 2001. donijeto po poreznom tijelu nema značaj rješenja o naplati poreza na osnovi jamstva.

Ostali revizijski navodi tužitelja faktično su prigovori činjenične naravi, o čemu međutim u revizijskoj fazi postupka kao što je ovaj nije dopušteno odlučivati, zbog čega se ovaj sud na iste nema potrebe ni osvrtati.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da Ugovor o darovanju nekretnina sklopljen 26. srpnja 2001. između darovateljice M. Š. i daroprimatelja K. Š. gubi pravni učinak prema tužitelju u dijelu kojim je potrebno ispunjenje tužiteljeve tražbine prema M. Š. u iznosu 190.708,34 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te tuženik dužan dopustiti tužitelju da svoju tražbinu prema M. Š. u navedenom iznosu namiri prodajom nekretnina stečenih na temelju tog ugovora.

Nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužitelja ocijenivši ga neosnovanim, polazeći od utvrđenih te onih među strankama nespornih činjenica i baš:

- da Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured V. ima nepodmirena potraživanja prema M. Š. poreznom jamcu ovršenika „B.“ d.o.o. iz V.,

- da je 26. srpnja 2001. sklopljen Ugovor o darovanju nekretnina kojim M. Š. kao darovateljica dariva sinu K. Š. daroprimatelju nekretnine čkbr. 341 kuća, dvor i oranica od 80 ari i 21 m² upisanih u z.k.ul. 230 k.o. O., a koji ugovor

- da nije proveden u zemljišnim knjigama tako da je na predmetnim nekretninama M. Š. i dalje upisana vlasnicom istih, kao i

- da je M. Š. vlasnica i drugih nekretnina.

Odbijajući zahtjev tužitelja nižestupanjski sudovi izražavaju pravno shvaćanje da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za pobijanje dužnikovih pravnih radnji propisanih odredbom čl. 280. i 281. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 73/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO).

Suprotno revizijskim navodima tužitelja, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo, a kada su odbili njegov zahtjev.

Prema odredbi čl. 280. st. 1. i 2. ZOO-a svaki vjerovnik čije je potraživanje dospjelo za isplatu i bez obzira kada je nastalo, može pobijati pravnu radnju dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako uslijed njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikova potraživanja.

Pravna radnja koja je predmetom pobijanja u ovom sporu je ugovor o darovanju nekretnina koji je M. Š. kao dužnik tužitelja učinila sinu kao daroprimatelju – tuženiku. Tužitelj smatra da je dužnica takvu radnju poduzela u cilju onemogućavanja tužitelja u namirenju njegove tražbine prema M. Š. kao poreznom jamcu iz njezine imovine i baš nekretnina koje su bile predmetom darovanja.

Prema odredbi čl. 120. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 – dalje: ZV) vlasništvo na nekretninama stječe se uknjižbom u zemljišnim knjigama.

Kod utvrđene činjenice da na temelju pobijanog ugovora o darovanju nekretnina K. Š. nije zatražio ni postigao uknjižbu u zemljišnim knjigama na darovanim nekretninama, tako da je na istima M. Š. i dalje upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica, dakle da su te nekretnine u njezinom vlasništvu, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da tužitelj nije dokazao da bi pobijana pravna radnja (sklopljen ugovor o darovanju nekretnina) bila poduzeta na njegovu štetu kao vjerovniku. Naime, kod činjenice što je M. Š. i dalje vlasnica predmetnih nekretnina, tužitelj kao vjerovnik ima mogućnost namirenja svoje tražbine na toj imovini dužnice.

Stoga je reviziju tužitelja trebalo odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 29. svibnja 2012.