- 1 -              Rev 2075/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2075/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek, članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. F. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica S. V., odvjetnica u Odvjetničkom društvu J. & V. j.t.d. u Z., protiv tuženika H. T. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i N. G. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i partneri d.o.o. u Z., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž R-137/18-2 od 24. svibnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9483/14-31 od 2. veljače 2018., u sjednici održanoj 8. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I.              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

II.              Zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I. Utvrđuje se da Odluka o otkazu ugovora o radu broj … od 3.10.2014. kojom je tuženik H. T. d.d., otkazao tužiteljici G. F. U. o radu broj … od 1.5.2014., nije dopušten te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

 

II. Nalaže se tuženiku vratiti tužiteljicu na rad, na radno mjesto Suradnik za administraciju i podršku poslovanju, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnosti tužiteljice, a sve u roku od 8 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi u smislu čl. 29. st. 2. ZOO-a, određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenje presude 2.2.2018. do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda. Ujedno je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica osporava istaknute navode tuženika, uz prijedlog da se revizija odbije kao neosnovana.

 

Revizija je neosnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima tuženika drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se pobijana presuda ne bi mogla ispitati, razlozi presude su jasni i razumljivi te ne postoji kontradiktornost između razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude i samih navoda.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenom Odluke o redovitom otkazu Ugovora o radu (poslovno uvjetovani otkaz) od 3. listopada 2014. kojom je tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljicom 1. svibnja 2014. te da radni odnos tužiteljice nije prestao, kumuliran sa zahtjevom za vraćanje tužiteljice na poslove koje je obavljala prije nezakonitog otkaza (suradnik za administraciju i podršku poslovanju), odnosno na druge odgovarajuće poslove.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

-              da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika temeljem Ugovora o radu od 1. svibnja 2014. radi obavljanja poslova Suradnika za administraciju i podršku poslovanja,

 

-              da je tuženik Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu 3. listopada 2014. otkazao gore navedeni Ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, s obrazloženjem da je poslodavac donio odluku temeljem namjere rješavanja kolektivnog viška radnika u H. T. d.d. zbog prestanka potrebe za radom radnika i drugačijeg načina organizacije procesa rada,

 

-              da je tužiteljica protiv navedene Odluke o otkazu uložila Zahtjev za zaštitu prava, povodom kojeg poslodavac nije donio nikakvu odluku te je nastavno tužiteljica u zakonskom roku iz čl. 129. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14 - dalje: ZR), zatražila zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom,

 

-              da je tuženik donio Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika kod tuženika za 2014.,

 

-              da je tuženik uz dopis radničkom vijeću dostavio Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u 2014. na savjetovanje,

 

-              da su u Odluci o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u 2014. temeljem odredbe čl. 127. st. 3. ZR-a radničkom vijeću u pisanom obliku dostavljeni određeni podaci,

 

-              da se radničko vijeće protivilo namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u 2014., a odbilo je dati suglasnost na navedenu Odluku tuženika i pojedinačni otkaz ugovora o radu tužiteljici, budući da tuženik nije dostavio popis usporednih radnika koji rade iste poslove za koje je prestala potreba, nije dostavio opis poslova pojedinih radnika, ciljeve iz kojih bi se utvrdilo koje su poslove obavljali, procjene učinka usporednih radnika, socijalne kriterije, ni popis poslova na kojima rade studenti, a koje bi mogli obavljati radnici kojim poslodavac namjerava otkazati ugovor o radu, nije dostavljen prikaz primjene kriterija iz kojih bi se moglo utvrditi na koji je način poslodavac primijenio zakonske i dodatne kriterije prilikom odabira radnika koje je utvrdio viškom, a za koje je poslodavac u pojedinačnim otkazima paušalno naveo da ih je primijenio,

 

-              da Hrvatski zavod za zapošljavanje u dopisu od 1. listopada 2014. navodi da nije utvrđeno postojanje pravne osnove za odgodu provođenja otkazivanja radnicima uvrštenim u kolektivni višak temeljem odredbe čl. 128. st. 2. ZR-a.

 

U skladu s navedenim, a polazeći od odredbe čl. 127. ZR-a nižestupanjski sudovi su u bitnom ocijenili da tuženik nije proveo savjetovanje sa radničkim vijećem na zakonom propisan način, zbog čega je i odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici donesena na temelju takve odluke o namjeri nedopuštena, a time je i tuženik dužan vratiti tužiteljicu na posao.

 

Osporavajući pravilnost takve pravne ocjene, tuženik u reviziji i dalje ustraje u navodima da je postupak rješavanja kolektivnog viška radnika, a kojim je bila obuhvaćena i tužiteljica, proveden sukladno odredbi čl. 127. ZR-a, a kada je radničkom vijeću dostavljena Odluka o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika, smatrajući da nije bio u obvezi dostaviti imena radnika za čijim radom prema toj odluci prestaje potreba odnosno imena radnika koji će ostati na radu i zašto.

 

Za odluku o ocjeni dopuštenosti otkaza ugovora o radu mjerodavne su sljedeće odredbe Zakona o radu.

 

Odredbom čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR-a propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju (1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), dok je odredbom čl. 115. st. 2. ZR-a propisano da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Prema čl. 127. st. 1. ZR-a poslodavac kod kojeg bi u razdoblju od devedeset dana mogla prestati potreba za radom najmanje dvadeset radnika, od kojih bi poslovno uvjetovanim otkazom prestali ugovori o radu najmanje petorici radnika, dužan je pravodobno i na način propisan ovim Zakonom, savjetovati se s radničkim vijećem radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika.

 

Odredbom čl. 127. st. 2. ZR-a propisano je da u višak radnika iz stavka 1. tog čl. ubrajaju se radnici kojima će radni odnos prestati poslovno uvjetovanim otkazom ugovora o radu i sporazumom poslodavca i radnika na prijedlog poslodavca, dok je u st. 3. tog čl. propisano da je poslodavac dužan, radi provođenja obveza savjetovanja iz st. 1. tog čl., radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim bi radom mogla prestati potreba, kriterijima izbora takvih radnika, iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja radnicima te mjerama koje je poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika.

 

Prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR-a u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

 

Autonomno je pravo poslodavca organizirati proces rada tako da ostvaruje što bolje poslovne rezultate, što znači da radi ostvarenja tog cilja, a provođenjem racionalizacije poslovanja, može utvrditi i da je za određenim radnicima prestala potreba.

 

Međutim, poslovno uvjetovani otkaz je dopušten samo ako poslodavac prije odluke o otkazu provede postupak u skladu s citiranim odredbama ZR-a.

 

Polazeći od činjeničnih utvrđenja ovog spisa predmeta i podvodeći ih pod sadržaj prethodno citiranih odredbi, nameće se zaključak kako je tuženik u ovom slučaju propustio postupiti u skladu s odredbom čl. 127. ZR-a u smislu da savjetovanje sa radničkim vijećem nije provedeno na propisani način.

 

Naime, radničko vijeće stavilo je primjedbe na tuženikovu Odluku o namjeri s obzirom na to da nisu bili pojašnjeni kriteriji primjenom kojih će određeni radnici dobiti otkaze u odnosu na ostale radnike koji će ostati na radu i zatražilo je dodatno obrazloženje od tuženika.

 

Tuženik je međutim propustio radničkom vijeću na njegov zahtjev, a prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci tuženika dostaviti potrebne podatke pa je pravilno shvaćanje iz pobijane presude prema kojem poslodavac nije proveo savjetovanje sa radničkim vijećem u skladu s odredbom čl. 127. ZR-a.

 

Osim toga, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tuženik nije kod otkazivanja ugovora o radu tužiteljici vodio računa o kriterijima iz čl. 115. st. 2. ZR-a, kao ni da je primijenio i dodatne kriterije kao što je procjena učinka radnika u 2013.

 

U skladu s navedenim za ocijeniti je da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena zbog čega je osnovan zahtjev tužiteljice za njezino vraćanje na posao, sve u smislu odredbe čl. 124. st. 1. ZR-a.

 

Na osnovu svega izloženog, a s obzirom da u predmetnom slučaju nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a i odlučiti kao u izreci.

 

Tužiteljici nisu priznati troškovi odgovora na reviziju jer isti nisu bili potrebni radi vođenja parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 8. srpnja 2020.