1              Broj: Jž-664/2020

 

   

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. B.P., zbog prekršaja iz čl. 20. st. 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 137/09. i 29/10.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Đakovu od 26. veljače 2020., broj: 10. Pp J-367/2019-67, u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Odbija se žalba okr. B. P. kao neosnovana te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. B. P. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 500,00 (petsto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

             

Obrazloženje

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Đakovu od 26. veljače 2020., broj: 10. Pp J-367/2019-67, proglašen je krivim okr. B. P. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 20. st. 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna u iznosu 2.000,00 kuna, u koju se lišenje slobode 21. travnja 2017. uračunava kao 300,00 kuna, pa je okrivljeniku preostala novčana kazna u iznosu 1.700,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 30 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela izrečena novčane kazne. Uz navedeno, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 200,00 kuna.

 

Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnio okr. B. P. osobno i po branitelju odvjetniku S. V. Budući da su obje žalbe podnesene zbog istih žalbenih osnova (bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja) i istih žalbenih razloga, biti će razmatrane kao jedna žalba.

 

              Žalba nije osnovana.

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik navodi da obrazloženje presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega se ista ne može ispitati. Također, okrivljenik tvrdi da prvostupanjski sud nije dao obrazloženje u vezi s izdvajanjem dokaza. Time, iako to izrijekom u žalbi nije navedeno, okrivljenik očigledno smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona.

 

Suprotno takvim žalbenim prigovorima, kojima se u jednom dijelu samo parafrazira zakonski tekst odredbe čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo decidirano, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni pa, dakle, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni. Također, prvostupanjski sud je (strana 3 presude) dao razloge zbog kojih je određene dokaze izdvojio iz spisa, smatrajući ih nezakonitima, pa prvostupanjska odluka i u tom dijelu sadrži jasne i određene razloge, a druga je stvar jesu li ti razlozi pravilni i da li se okrivljenik s njima slaže.

 

Nadalje, okrivljenik tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka, izdvajanjem sudsko medicinskog vještačenja okrivljenika i oštećene (psihijatrijskog nalaza i mišljenja), a koje je provedeno za potrebe postupka koji se vodio povodom promjene odluke o povjeravanju djeteta na primarnu skrb i odgoj te izdvajanjem pravomoćne sudske odluke u postupku POb-634/2018, kojom se zajedničko mlt. dijete stranaka povjerava okrivljeniku, pri čemu također ne navodi o kojoj bi se to bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka radilo.

 

Po ocjeni ovog suda, gore navedenim žalbenim navodima okrivljenik, zapravo, tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. u vezi čl. 121. st. 1. Prekršajnog zakona.

 

Međutim, iako je u pravu okrivljenik kada tvrdi da nije bilo zakonske osnove da se predmetni dokazi izdvoje iz spisa, nije u pravu kada tvrdi da je njihovim izdvajanjem počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka. Naime, dokazi koje je prvostupanjski sud izdvojio iz spisa nisu nezakoniti dokazi, jer se očigledno radi o dokazima koji su izvedeni u postupku iz obiteljske grane sudovanja pa ovi dokazi nisu, ni izvorno, a niti posredno, nezakoniti u smislu čl. 90. Prekršajnog zakona. Međutim, u pravu je prvostupanjski sud kada navodi da se navedeni dokazi ne mogu koristiti u ovom prekršajnom predmetu jer, sukladno čl. 179. st. 5. Prekršajnog zakona, sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izvedeni na glavnoj raspravi u ovom prekršajnom predmetu. Premda je, dakle, rješenjem o izdvajanju navedenih dokaza prvostupanjski sud u tijeku glavne rasprave nepravilno primijenio odredbu čl. 121. st. 1. Prekršajnog zakona, navedena nepravilnost nije od utjecaja na pravilno odlučivanje u ovom prekršajnom predmetu pa nije počinjena istaknuta bitna povreda odredaba prekršajnog postupka. Stav da navedena nepravilnost nije utjecala na presudu, ovaj sud temelji na činjenici da dokazi koje je prvostupanjski sud izdvojio nisu važni za odlučivanje u ovom prekršajnom predmetu, a o čemu će više biti riječi kod obrazlaganja žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nadalje, okrivljenik tvrdi da je bitna povreda odredaba prekršajnog postupka počinjena odbijanjem provođenja dokaznih prijedloga obrane. Ni kod ove žalbene tvrdnje, okrivljenik nije specificirao o kojoj bi se bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka radilo.

 

Gore navedena žalbena tvrdnja, po stanovištu ovog suda, predstavlja žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer ni iz jedne odredbe Prekršajnog zakona, a niti Zakona o kaznenom postupku, čije se odredbe sukladno čl. 82. st. 3. Prekršajnog zakona primjenjuju i u prekršajnom postupku, ne proizlazi obveza suda da mora izvesti svaki predloženi dokaz, kao što s druge strane niti nedostatak prijedloga za dopunu dokaznog postupka ne sprječava sud da izvede još kakve dokaze ako ustanovi da stanje stvari nije razjašnjeno. Prema tome, da li će se ili neće izvesti neki dokaz pitanje je ocjene suda u svakom pojedinom slučaju, koje dakako može biti i pogrešno te stoga može predstavljati žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ali ne i bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka, kako to neosnovano tvrdi okrivljenik u žalbi.

 

Slijedom navedenog, nije osnovana žalba zbog bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka.

 

Suština žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na obezvređivanje vjerodostojnosti iskaza svjedokinje oštećene M. P. te na pobijanje zaključaka koje je prvostupanjski sud izveo iz dokazne radnje suočenja okrivljenika i oštećenice. Pritom se, kao glavni argument, ističe da je, za potrebe postupka u vezi promjene skrbi nad mlt. djetetom okrivljenika i oštećenice, provedeno psihijatrijsko vještačenje okrivljenika i oštećenice, iz kojeg proizlazi da je kod oštećenice duže vrijeme prisutan poremećaj psihičke naravi iz najvjerojatnije schizofrenog spektra s naglašenom paranoidnošću i sumanutim idejama. Okrivljenik smatra da, zbog navedenog nalaza vještaka psihijatra, oštećenica nije vjerodostojan svjedok te ističe da je maliciozna namjera oštećenice vidljiva iz činjenice da je ona, u brojnim postupcima raznih pravnih naravi, koji su se vodili između okrivljenika i oštećenice, isticala da je okrivljenik proglašen krivim za prekršaj obiteljskog nasilja.

 

Međutim, ispitujući pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica.

 

Prije svega, irelevantan je a time i neosnovan žalbeni navod kojim okrivljenik ističe da je prvostupanjski sud donio odluku bez ikakvih materijalnih dokaza, jer se odluka o krivnji može temeljiti i samo na personalnim dokazima.

 

Nadalje, bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi vjerodostojnost iskaza oštećene M. P. Naime, oštećenica je u ovom prekršajnom postupku tri puta iskazivala i dva puta je odgovarala na brojna pitanja branitelja okrivljenika, pri čemu je, o odlučnim činjenicama, svaki puta iskazivala identično i bez ikakve proturječnosti. Prvi puta je ispitana u PP Donji Miholjac 21. travnja 2017., koje ispitivanje je provedeno potpuno u skladu sa čl. 158. st. 7. Prekršajnog zakona i time se može koristiti kao dokaz u prekršajnom postupku. Zatim je iskazivala u prvostupanjskom postupku 21. travnja 2017. te 26. veljače 2020., dok je na brojne upite branitelja okrivljenika odgovarala na ročištima 18. ožujka 2019. i 26. veljače 2020. U svakom tom iskazu, oštećenica je, bez ijedne iznimke, inkriminirani događaj opisala upravo točno onakvom dinamikom i onakvim intenzitetom i načinom počinjenja, kako je to i navedeno u optužbi. Također, neka od pitanja branitelja okrivljenika koja su bila postavljana oštećenici na ročištu 18. ožujka 2019., ponavljala su se i na ročištu 26. veljače 2020. i oštećenica je oba puta identično odgovarala. Ovdje svakako treba napomenuti da, suprotno stavu, prvostupanjskog suda iskazi oštećenice koje je dala 21. travnja 2017., i u PP Donji Miholjac i na ročištu u prekršajnom postupku, nisu nezakonit, jer ni jednom odredbom Zakona o kaznenom postupku nije propisano da izostanak upozorenja iz čl. 285. st. 6. Zakona o kaznenom postupku ima za posljedicu nezakonitost iskaza svjedoka. Naime, odredba čl. 285. st. 6. Zakona o kaznenom postupku propisuje da nitko, osim branitelja, ne može uskratiti svjedočki iskaz ako se radi o kaznenom djelu kaznenopravne zaštite djece, a prema jedinstvenoj sudskoj praksi u prekršajnopravnoj grani sudovanja, ova odredba se primjenjuje i u svim prekršajnim postupcima počinjenim u nazočnosti malodobne osobe, dakle primjenjuje se i u ovom prekršajnom postupku. S obzirom da, dakle, oštećenica nije imala zakonske osnove uskratiti svoj svjedočki iskaz, istu je trebalo upozoriti samo po čl. 286. st. 1. i čl. 288. st. 3. Zakona o kaznenom postupku, što je i učinjeno i navedena upozorenja su unesena u zapisnike o ispitivanju oštećnice 21. travnja 2017. pa se radi o zakonitim dokazima.

 

Za razliku od iskazivanja oštećenice, okrivljenik je u svakoj svojoj obrani iskazivao drukčije. Okrivljenik je obranu iznosio na prvostupanjskom sudu 21. travnja 2017., kada je tvrdio da je između njega i oštećenice došlo do verbalnog sukoba kojom prilikom su međusobno psovali i upućivali si ružne riječi (dakle, opisuje svoje neprimjereno verbalno ponašanje prema oštećenici), nije opisao nikakav fizički napad oštećenice prema njemu te je opisao samo jedan svoj pokušaj prolaska pored oštećenice u sobu u kojoj se nalazilo dijete. Nadalje, obranu je iznosio na ročištu 5. srpnja 2018., kada svoju verbalnu komunikaciju opisuje na način da je samo smirivao oštećenicu, dakle više ne opisuje da bi se neprimjereno verbalno obraćao oštećenici te opisuje da je tri puta pokušao proći pored oštećenice u sobu u kojoj se nalazilo dijete, pri čemu ga je oštećenica dva puta odgurnula, a treći put podlakticom obujmila oko vrata i povukla pokušavajući ga srušiti, a on je pazio da se ona ne ozlijedi i pridržao je dok se nije stabilizirala i potom je uklonio njenu ruku sa svog vrata. Na suočenju, na ročištu 26. veljače 2020., okrivljenik je događaj opisao kao da su bila dva njegova pokušaja ulaska u sobu u kojoj se nalazilo dijete, pri čemu tvrdi da ga, pri prvom pokušaju, oštećenica tako jako odgurnula da je leđima i glavom udario u dovratnik, što do tada nije tvrdio.

 

Po ocjeni ovog suda, upravo činjenica da je, pri svakom ispitivanju, oštećenica svoje i okrivljenikovo ponašanje opisivala identično i neproturječno te činjenica nekonzistentnosti obrane okrivljenika, upućuje na pravilnost i osnovanost ocjene provedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda. Također, ocjena je ovog suda da žalbeni navodi, kojima se iskaz oštećenice pokušava obezvrijediti isticanjem rezultata psihijatrijskog vještačenja provedenog za potrebe postupka u kojem se odlučivalo o promjeni skrbi nad mlt djetetom, nisu osnovani. Prije svega, a što je u ovoj odluci već istaknuto, dokaz koji je izveden u nekom drugom postupku i za potrebe tog postupka, ne može biti dokaz u ovom prekršajnom postupku. Osim toga, iako to obrana tijekom prvostupanjskog postupka nije predlagala, ocjena je ovog suda da nije bilo osnove ni da se u ovom prekršajnom postupku izvede dokaz psihijatrijskog vještačenja oštećenice, jer ne bi pridonio boljoj ocjeni njenog iskaza. Naime, prema podacima u spisu, oštećenica je psihijatrijski vještačena i 2017. za potrebe odlučivanja o privremenoj mjeri dodjele mlt. djeteta na skrb, kada je dijete i dodijeljeno oštećenici na skrb. Kako je, dakle, oštećenica detalje i dinamiku inkriminiranog događaja opisivala identično i 2017. kada je psihijatrijski vještačena, kao i kasnije, kada je ponovno psihijatrijski vještačena, stanovište je ovog suda da psihijatrijski nalaz ne bi mogao poslužiti kao temelj za ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice, jer bez obzira na eventualne promjene psihičkog stanja oštećenice očigledno je da iste nisu utjecale na njen iskaz.

 

Također, neosnovano se u žalbi tvrdi da je, prilikom provođenja dokazne radnje suočenja, oštećenica neometano iznosila iskaz, dok je okrivljenik bio ometan od strane oštećenice. Naime, s obzirom da je na prethodnom ročištu održanom 14. siječnja 2020. ispitan okrivljenik, ročište 26. veljače 2020. je započeto na način da je prvo ispitana oštećenica, u kojem dijelu joj je, nakon njenog slobodnog iznošenja iskaza, i branitelj okrivljenika postavljao pitanja, a tek nakon toga je započeta radnja suočenja. Dakle, na ročištu 26. veljače 2020. izvedene su dvije odvojene dokazne radnje, ispitivanje oštećenice te suočenje okrivljenika i oštećenice. S obzirom da je smisao suočenja je da se u kontradiktornom sučeljavanju ispitanika oko važnih i spornih činjenica konstatira i ocjenjuje držanje tijela, promjene izgleda, geste i slično, a što je sve upravo bitno radi utvrđivanja uvjerljivosti iskaza, ovaj sud smatra da je upravo na takav način prvostupanjski sud i postupio.

 

Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Nadalje, a budući da iz sadržaja žalbe proizlazi da se okr. B. P. nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Cijeneći sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i cijeneći težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okrivljenika ovaj sud smatra da je izrečena novčana kazna, i više nego primjerena stupnju okrivljenikove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Naime, prvostupanjski sud je, utvrdivši kao olakotno samo okrivljenikovu dosadašnju neosuđivanost, primijenio odredbu o ublažavanju kazne i izrekao novčanu kaznu daleko ispod zakonom propisanog posebnog minimuma. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nema osnove za izricanje još blaže kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 500,00 kuna, dakle doista blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 8. srpnja 2020.

 

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Đakovu u 6 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja, oštećenicu i tužitelja.