Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
- 1 - Rev-x 134/2018-4
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. C. iz R., ..., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda K. i S. iz R., protiv prvotužene V. L. iz Italije, R. (RM), ..., drugotužene L. L. iz Italije, ..., ... O. C. (CO), trećetuženika I. L. iz Njemačke, ..., ... S., OIB: ..., četvrtotužene K. V. r. L. iz S. A. D., ... ..., NW ... W. D. ..., petotužene A. L. iz Italije, ... R. (RM), ... i šestotužene J. L. iz Italije, ... R. (RM), ..., od koji su prvotužena, drugotužena, petotužena i šestotužena zastupane po punomoćniku M. L., odvjetniku u R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužiteljice podnesene protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovnog broja Gž-1194/2015-2 od 4. rujna 2017. kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovnog broja P-513/2008 od 29. svibnja 2015., u sjednici održanoj 7. srpnja 2020.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužiteljice se odbija, kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom je presudom suđeno:
„I. Utvrđuje se da je tužiteljica K. M. iz R., ..., OIB ..., vlasnica dijela k.č.br. 1422/3, vrt kod kuće, upisane u z.k. ul. 974, k.o. T. – S., prikazano na skici lica mjesta te naknadnoj dopuni iste od 15. studenoga 2014.g. u mjerilu 1:250, koji je izradio stalni sudski vještak mjerničke struke M. K., a koja je sastavni dio njenog nalaza i mišljenja od 10. lipnja 2014.g. koji dio je opisan slovima A, B,C,D,E,F,G, H, ima površinu 88 m2, slijedom čega je ovlaštena zatražiti i ishoditi upis stečenog prava vlasništva dijela predmetne nekretnine na svoje ime uz istovremeni izbris toga prava s imena tuženih kao zakonskih nasljednika iza pok. M. L. u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva u kojem je tražila utvrđenje da je suvlasnica k.č.br. 1422/3 upisane u z.k.ul. 974 k.o. T.-S. u 22/117 dijela i da ishodi upis stečenog prava vlasništva na 22/117 suvlasnička djela predmetne nekretnine kao neosnovanim.
III. Nalaže se tuženima 1. V. L., 2. L. L., 5. A. L. i 6. J. L. da tužiteljici naknade prouzročeni parnični trošak u visini od 23.588,79 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok se s preostalim zahtjevom za naknadom parničnog troška tužiteljica odbija kao neosnovanim.“.
Drugostupanjskom je presudom suđeno:
„1. Uvažava se žalba tuženika ad 1., 2., 5. i 6. i u pobijanom - dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, u odnosu na tuženike ad 1., 2., 5. i 6. - preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-513/2008 od 29. svibnja 2015. godine na način da se odbija tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva tužiteljice na fizičkom dijelu nekretnine kat. oznake čest. broj 1422/3 k.o. T. – S. u površini od 88 m2, prikazanog u skici vještaka mjernika M. K. od 15. studenoga 2014. godine slovima A-B-C-D-G-H-A, kao i za uknjižbu toga prava na predmetnoj nekretnini u zemljišnu knjigu.
2. Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana nadoknaditi tuženicima ad 1., 2., 5. i 6. parnični trošak u iznosu od 17.366,25 kuna, pod prijetnjom ovrhe.“.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je, pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, podnijela tužiteljica, zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložila je ovome sudu reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu ili ukinuti drugostupanjsku i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtjeva trošak revizije.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija je dopuštena, ali nije osnovana.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,
3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.
Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje njezinog prava vlasništva dijela k.č.br. 1422/3, vrt kod kuće, upisane u z.k. ul. 974, k.o. T. – S., prikazano na skici lica mjesta te naknadnoj dopuni iste od 15. studenoga 2014.g. u mjerilu 1:250, koji je izradio stalni sudski vještak mjerničke struke M. K., a koja je sastavni dio njenog nalaza i mišljenja od 10. lipnja 2014.g. koji dio je opisan slovima A, B,C,D,E,F,G, H, ima površinu 88 m2 slijedom čega da je ovlaštena zatražiti i ishoditi upis stečenog prava vlasništva dijela predmetne nekretnine na svoje ime uz istovremeni izbris toga prava s imena tuženih kao zakonskih nasljednika iza pok. M. L. (ad toč. I izreke prvostupanjske presude) te zahtjev za utvrđenje da je tužiteljica suvlasnica k.č.br. 1422/3 upisane u z.k.ul. 974 k.o. T.-S. u 22/117 dijela i da ishodi upis stečenog prava vlasništva na 22/117 suvlasnička djela predmetne nekretnine (ad toč. II. izreke prvostupanjske presude).
Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke prvostupanjske presude uz obrazloženje da je tužiteljica pošteni posjednik predmetne nekretnine označene kao u toj točki izreke u trajanju preko dvadeset godina, računajući počam od 8. listopada 1991. do zaključenja glavne rasprave u ovome predmetu – 29. svibnja 2015., slijedom čega da je stekla pravo vlasništva dosjelošću primjenom odredbe čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novineˮ, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP). Prvostupanjski je sud odbio dio tužbenog zahtjeva u dijelu u kojim se traži utvrđenje suvlasništva tužiteljice alikvotnog dijela predmetne nekretnine (od cjelokupne zemljišnoknjižne čestice) jer činjenicom da joj je istom presudom (točkom I. izreke) priznato pravo vlasništva konkretne realno označene nekretnine, ona nema pravo na alikvotni udio u cjelokupnoj zemljišnoj čestici.
Drugostupanjski sud, preinačujući prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu u odnosu na prvotuženika, drugotuženika, petotuženika i šestotuženika, odbija tužbeni zahtjev u odnosu na te tuženike (žalitelje) jer da nije prošlo vrijeme (20 godina) potrebno za stjecanje prava vlasništva nad nekretninom dosjelošću sukladno čl. 159. st. 3. ZVDSP-a, koje se vrijeme (počam od 8. listopada 1991.) mora navršiti, ne do dana zaključenja glavne rasprave (kao što to drži prvostupanjski sud), već do dana podnošenja tužbe, koja je u ovom predmetu podnesena 21. veljače 2008. Također, drugostupanjski sud ocjenjuje i da zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na fizički određenom dijelu katastarske čestice nije osnovan već i zato što takva uknjižba prema pravilima zemljišnoknjižnog prava nije dopuštena, jer da predmet uknjižbe prava vlasništva može biti katastarska čestica kao cjelina, ali ne i njezini fizički dijelovi.
Nastavno na izraženo pravno shvaćanje tužiteljica kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni postavlja sljedeća pravna pitanja:
„Da li je za trenutak računanja vremena za dosjelost odlučan trenutak podnošenja tužbe ili pak trenutak zaključenja glavne rasprave, pod uvjetom vršenja zakonitog, istinitog i poštenog posjeda ili pak, samo poštenog posjeda?
Da li se kvaliteta posjeda mijenja činjenicom podnošenja tužbe ukoliko se tužitelj poziva na kontinuitet svog posjeda te da li je za utvrđenje isteka roka dosjelosti bitan ili ne trenutak podnošenja tužbe?
Da li je u slučaju nastupa dosjelosti do zaključenja glavne rasprave, temeljem vršenja kvalificiranog posjeda ili samo poštenog posjeda, ispunjena činjenica i materijalnopravna osnova za udovoljenju tužbenom zahtjevu?“.
Pozivajući se na razloge važnosti postavljenih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni revidentica navodi da je pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci nepodudarno sa pravim shvaćanjem koje je ovaj, revizijski sud izrazio u odluci poslovnih brojeva Rev-954/2012, Rev-2628/1999, Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovnog broja Gž-2015/2004, kao i Županijski sud u Zadru u odluci poslovnog broja Gž-773/2016.
Postavljenim se pitanjima u njihovoj osnovi problematizira je li se, u slučaju parničnog postupka radi utvrđivanja prava vlasništva dosjelošću nad nekretninama, kao trenutak do kojeg se ima navršiti vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ima uzeti trenutak podnošenja tužbe ili trenutak zaključenja glavne rasprave.
U smislu te pravne problematike ovaj sud primjećuje nepodudarnost između pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci sa onim izraženim u odluci Županijskog suda u Zadru poslovnog broja Gž-773/16, u kojoj je taj sud kao relevantan trenutak do kojeg se moraju ispuniti vremenske pretpostavke za stjecanje prava vlasništava dosjelošću uzeo trenutak zaključenja glavne rasprave. Slijedom navedenog, ocijenjeno je da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je revizija dopuštena.
Stoga je ovaj sud, postupajući dalje sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a, ispitao pobijanu odluku i to samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo.
Protivno revizijskim navodima, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je zauzeo pravno shvaćanje da je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nad nekretninama potrebno da u vrijeme podnošenja tužbe (u slučaju vođenja parnice radi utvrđenja prava vlasništva nad nekretninama dosjelošću) bude ispunjen uvjet dvadesetogodišnjeg trajanja poštenog posjeda, u smislu odredbe čl. 159. st. 3. ZVDSP-a.
Prethodno je u skladu i sa pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim na sjednici održanoj 14. veljače 2019., koje izrijekom glasi: „Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.“.
Ovaj je sud također učio da revizijom postavljenim pitanjima revident problematizira navedeni vremenski aspekt dosjelosti, kako u slučaju postojanja (samo) poštenog posjeda stjecatelja, tako i u slučaju postojanja kvalificiranog posjeda. Međutim, ovaj se sud prilikom odlučivanja mora kretati unutar okvira činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, iz kojih u konkretnom slučaju proizlazi da je kvaliteta posjeda tužiteljice utvrđena poštenom, bez elemenata utvrđenja da bi tužiteljica bila i kvalificirana posjednica. U smislu tih činjeničnih utvrđenja, u konkretnom je slučaju moglo doći jedino do primjene dvadesetogodišnjeg roka potrebnog za stjecanje prava vlasništva nekretnine dosjelošću, u smislu odredbe čl. 159. st. 3. ZVDSP-a, slijedom čega je za zaključiti da su pitanja u dijelu u kojem problematiziraju vremenske aspekte vezane uz kvalificirani posjed, neodlučni za odluku u ovoj pravnoj stvari. Konačno, tužiteljica revizijom niti ne spori pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u pogledu drugostupanjske ocjene kvalitete (samo poštenja) posjeda, pa tako neosporene elemente na kojima se temelji pobijana odluka ovaj sud nije mogao niti preispitivati (čl. 392.a st. 2. ZPP-a).
Slijedom navedenog, a s obzirom na to da je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je, temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.