Broj:10.P-592/2019-21

Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari
tužiteljice G. M. iz D., OIB, zastupane
po punomoćniku M. B., odvjetniku iz O. protiv tuženika P.
B. Z. d.d. iz Z., OIB, zastupanog po
punomoćniku S. R., odvjetnici iz O. L. i partneri iz Z., radi utvrđenja
ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 5. lipnja 2020.
godine, a u prisutnosti punomoćnika tužitelja M. B., odvjetnika iz O. i
zamjenika punomoćnika tuženika M. Š., odvjetnika u O. O., R. i
S. iz O., nakon donošenja i objave dana 7. srpnja 2020. godine,

p r e s u d i o j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba:

-iz čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu broj, sklopljenog dana 21. srpnja 2006.
godine, između tužitelja G. M. iz D., , OIB
i tuženika P. banke Z. d.d. iz Z., OIB
, potvrđenog dana 25. srpnja 2006. godine, po javnom bilježniku Z.
Š. iz O., pod brojem OU-177/1-2006, u dijelu odredbe koji glasi:"…sukladno
odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila…",

-iz čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu broj, sklopljenog dna 21. srpnja 2006.
godine, između tužitelja G. M. iz D., OIB
i tuženika P. banke Z. d.d. iz Z., OIB
, potvrđenog dana 25. srpnja 2006. godine, po javnom bilježniku Z.
Š. iz O., pod brojem OU-177/1-2006, u dijelu odredbe koji glasi:"…po srednjem
tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je
sastavni dio ovog Ugovora.".

II/ Nalaže se tuženiku da u roku od15 dana plati tužitelju iznos od 19.264,39 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od:

-24,59 kuna tekućom od 16. svibnja 2008. godine,
-67,84 kuna tekućom od 17. lipnja 2008. godine,
-67,84 kuna tekućom od 21. srpnja 2008. godine,

2 Broj:10.P-592/2019-21

-67,84 kuna tekućom od 16. kolovoza 2008. godine,
-67,84 kuna tekućom od 16. listopada 2008. godine,
-67,84 kuna tekućom od 16. listopada 2008. godine,
-67,84 kuna tekućom od 16. studenog 2008. godine,
-120,10 kuna tekućom od 16. prosinca 2008. godine,

-120,10 kuna tekućom od 17. siječnja 2009. godine,
-136,90 kuna tekućom od 16. veljače 2009. godine,
-163,85 kuna tekućom od 16. ožujka 2009. godine,
-163,85 kuna tekućom od 16. travnja 2009. godine,
-163,85 kuna tekućom od 16. svibnja 2009. godine,
-163,85 kuna tekućom od 16. lipnja 2009. godine,
-163,85 kuna tekućom od 16. srpnja 2009. godine,
-163,85 kuna tekućom od 16. kolovoza 2009. godine,
-163,85 kuna tekućom od 16. rujna 2009. godine,
-163,85 kuna tekućom od 16. listopada 2009. godine,
-163,85 kuna tekućom od 16. studenog 2009. godine,
-122,56 kuna tekućom od 16. prosinca 2009. godine,

-122,56 kuna tekućom od 16. siječnja 2010. godine,
-122,56 kuna tekućom od 16. veljače 2010. godine,
-122,56 kuna tekućom od 16. ožujka 2010. godine,
-122,56 kuna tekućom od 16. travnja 2010. godine,
-191,47 kuna tekućom od 16. svibnja 2010. godine,
-191,47 kuna tekućom od 16. lipnja 2010. godine,
-191,47 kuna tekućom od 16. srpnja 2010. godine,
-191,47 kuna tekućom od 16. kolovoza 2010. godine,
-240,00 kuna tekućom od 16. rujna 2010. godine,
-240,00 kuna tekućom od 16. listopada 2010. godine,
-301,94 kuna tekućom od 16. studenog 2010. godine,
-301,94 kuna tekućom od 16. prosinca 2010. godine,

-353,56 kuna tekućom od 16. siječnja 2011. godine,
-415,50 kuna tekućom od 16. veljače 2011. godine,
-411,63 kuna tekućom od 16. ožujka 2011. godine,
-411,63 kuna tekućom od 16. travnja 2011. godine,
-411,63 kuna tekućom od 16. svibnja 2011. godine,
-411,63 kuna tekućom od 16. lipnja 2011. godine,
-461,98 kuna tekućom od 16. srpnja 2011. godine,
-461,98 kuna tekućom od 16. kolovoza 2011. godine,
-620,02 kuna tekućom od 16. rujna 2011. godine,
-490,35 kuna tekućom od 16. listopada 2011. godine,
-450,89 kuna tekućom od 16. studenog 2011. godine,
-475,13 kuna tekućom od 16. prosinca 2011. godine,

-449,55 kuna tekućom od 16. siječnja 2012. godine,
-479,51 kuna tekućom od 16. veljače 2012. godine,
-501,52 kuna tekućom od 16. travnja 2012. godine,

3 Broj:10.P-592/2019-21

-488,68 kuna tekućom od 16. svibnja 2012. godine,
-493,97 kuna tekućom od 16. lipnja 2012. godine,
-505,32 kuna tekućom od 16. srpnja 2012. godine,
-493,63 kuna tekućom od 16. kolovoza 2012. godine,
-498,10 kuna tekućom od 16. rujna 2012. godine,
-486,47 kuna tekućom od 16. listopada 2012. godine,
-471,44 kuna tekućom od 16. studenog 2012. godine,
-490,59 kuna tekućom od 16. prosinca 2012. godine,

-482,72 kuna tekućom od 16. siječnja 2013. godine,
-499,15 kuna tekućom od 16. veljače 2013. godine,
-468,77 kuna tekućom od 16. ožujka 2013. godine,
-474,02 kuna tekućom od 16. travnja 2013. godine,
-496,29 kuna tekućom od 16. svibnja 2013. godine,
-302,04 kuna tekućom od 16. lipnja 2013. godine,
-559,35 kuna tekućom od 16. srpnja 2013. godine,
-552,01 kuna tekućom od 16. kolovoza 2013. godine,

do 31. srpnja 2015. godine, po stopi određenoj za svakoj polugodište uvećanjem
eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za 5%-tnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine, do isplate, po prosječnoj
kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
uvećanoj za 3%-tna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznos od

9.975,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja
presude pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje
dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena koju kamatnu stopu utvrđuje
HNB, sve u roku od 15 dana.

IV/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadu parničnog troška tužitelj se odbija.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku navodi da je dana 21. srpnja 2006.
godine, s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj, potvrđenog dana 25. srpnja

2006. godine, po javnom bilježniku Z. Š. iz O., pod brojem OU-177/1-2006,
a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na
raspolaganje kredit u iznosu od 17.063,77 CHF, u kunskoj protuvrijednosti za CHF prema
srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećoj na dan korištenja kredita, s rokom otplate
od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima, u iznosu od 242,78 CHF u kunskoj
protuvrijednosti, a preuzetu obvezu prema tuženiku tužitelj je u cijelosti ispunio. Redovna
kamatna stopa se s početnih 5,20% godišnje tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala
na štetu tužitelja, pa tužitelj smatra da je takav način promjene kamatne stope ništetan
obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara odnosno bez posebnog
pregovaranja o istom. Prilikom zaključenja ugovora tuženik tužitelju nije pružio dovoljno

4 Broj:10.P-592/2019-21

informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem
valutne klauzule CHF. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-
6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine, u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u
Zagrebu, broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7.
izreke, kojom se utvrđuje da između ostalih ovdje tuženik P. banka Z. d.d., u
razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne
interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u
istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju –
Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da
prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u
cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke
utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih
ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti
potrošača te Zakona o obveznim odnosima. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog
suda, broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014. godine, u t. II. potvrđena je presuda Trgovačkog
suda u Zagrebu, broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013. godine, u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7.
izreke kojom se utvrđuje da između ostalih ovdje tuženik P. banka Z. d.d., u
razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i
nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u
potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena
redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s
jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem ugovoru, a koje se odnose na način promjene
kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule, prema kojoj se glavnica veže uz valutu
CHF, tužitelj je tuženiku od dana sklapanja ugovora pa do konačne otplate više platio
dugovani iznos za 20.000,00 kuna. S obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog
Trgovačkog suda RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o načinu promjenjivosti kamatne
stope u skladu s jednostranom odlukom Banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su
sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, kao i
ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF
za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004.
godine do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim
odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, a sve to u svezi i
s čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Također čl. 502. c. Zakona o parničnom
postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu
štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za tužbe iz čl.

502. a., st. 1. ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika
povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj
ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba
na njih pozvati. Prema čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13) propisano je da je svatko u
Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i
njoj se pokoriti, a s obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže usvajanje tužbenog
zahtjeva za utvrđenjem pojedinih ugovornih odredbi ništetnim te isplatu iznosa od 20.000,00
kuna, zajedno s pripadajućim kamatama od 15. travnja 2007. godine do isplate, uz naknadu
prouzročenog parničnog troška.

Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, navodeći da je tužitelj svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni

5 Broj:10.P-592/2019-21

ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita, pa tuženik ističe kako
sukladno odredbama ZPP-a interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZPP-a/09, postoji
samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti odnosno potrebno je da u trenutku
donošenja odluke svuda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača, koju je potrebno
otkloniti. Tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138. a. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502.
Zakona o parničnom postupku, kao temelju prema kojem bi navedena presuda obvezivala
sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se i fizičke i pravne osobe mogu pozvati na
pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u
posebnim parnicama za naknadu štete, a budući se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi
naknade štete već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na
utvrđenja suda iz presude VTS-a broj Pž-7129/2013, pravno je irelevantna u smislu odredbi
čl. 138. a i čl. 502. c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužbe u cjelini ukazuju u
potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga ugovorne odredbe u konkretnom slučaju
nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa
potrošača. Valutna klauzula osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o
obveznim odnosima, nije "nečija" špekulacija već se radi o politici monetarne vlasti te
uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno
je da Zakon o obveznim odnosima u čl. 22. i čl. 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i
promjenjivu kamatnu stopu. Obzirom na regulatorne propise HNB-a gotovo se radi o
uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti
propisani obvezni način zaštitnog rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači
najveći dio štednje drže u stranoj valuti. S obzirom da su sklapanje ugovora o kreditu i
solemnizacija istog odraz stvarne volje ugovornih strana te da u konkretnom slučaju nije riječ
o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o
javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe predmetnog
ugovora je neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja
ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva
razjašnjenja svojih ugovornih obveza pa se slijedom navedenog može zaključiti da spornih
odredbi nije niti bilo. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može
ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i
mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Iluzorno je očekivati da Banka pregovara o
pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem, a to s obzirom na
specifičnost usluge jednostavno nije moguće kako zbog posebne regulative u poslovanju
banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a usluga
banke bi time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz
navedenog razloga banka nudi veći broj istorodnih usluga i proizvoda kako bi potrošač mogao
odabrati upravo onaj koji njemu najviše odgovara. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu
tuženik do stupanja na snagu Izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, nije
imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim
ugovorima o kreditu, na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada
obvezivale odredbe važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope čemu
je tuženik u cijelosti i udovoljio. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu
nikako ne bi mogla biti fiksna i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila
ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje
banaka kao Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o
obveznim odnosima, direktive EU 2008/48, direktive 93/13, te dosadašnje sudske prakse
Vrhovnog suda RH jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa
je očito kako sama promjenjiva kamata nije, niti može biti ništetna, odnosno bez pravnog
učinka, tim više što je u konkretnom slučaju ugovorena ugovorna volja stranaka ugovaranje

6 Broj:10.P-592/2019-21

upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja
tužitelja, te slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz
naknadu prouzročenog parničnog troška.

Očitujući se na odgovor na tužbu, tužitelj u cijelosti osporava navode tuženika iz
odgovora na tužbu, a u odnosu na prigovor zastare tužitelj isti smatra neosnovanim, navodeći
kako zastarni rok od pet godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu
prava teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014.
godine), a pri tome su isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je
za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Isto se primjenjuje na ništetnost
valutne klauzule odnosno zastarni rok od 5 godina ponovo počinje teći tek od dana donošenja
presude broj Pž-6632/2017-10, tj. od 14. lipnja 2018. godine. Naime, Vrhovni sud RH u
svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2, od 20. ožujka 2018. godine, navodi kako pokretanjem
parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na
temelju čl. 241. ZOO-a/05, te zastara individualni restitucijskih zahtjeva počinje teći
ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe jer u
protivnom vođenje postupaka kolektivne zaštite ne bi imalo smisla.

Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u preslik Ugovora o
kreditu broj, sklopljen dana 21. srpnja 2006. godine, između tužitelja G.
M. iz D., OIB i tuženika P. banke
Z. d.d. iz Z., OIB potvrđenog dana 25. srpnja

2006. godine, po javnom bilježniku Z. Š. iz O., pod brojem OU-177/1-2006;
početni otplatni plan; pregled uplata po kreditu na dan 3. svibnja 2019. godine; plan otplate;
preslik Općih uvjeta poslovanja tuženika s građanima; Poslovanje s građanima, informacija o
načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivim temeljem odluka
nadležnih tijela banke; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku D. C. d.o.o.
iz O., izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 31. listopada 2019. godine i saslušao
vještaka na ročištu od 5. lipnja 2020. godine.

Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke
utvrđeno je da su tužitelj i tuženik dana 21. srpnja 2006. godine, sklopili Ugovor o kreditu
broj, potvrđenog dana 25. srpnja 2006. godine, po javnom bilježniku Z.
Š. iz O., pod brojem OU-177/1-2006, a prema kojem je tuženik kao kreditor
stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje iznos od 17.063,77 CHF, u
protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke, a koja je važila na
dan korištenja kredita. Ugovorena kamatna stopa prilikom ugovaranje kredita je iznosila
5,20% godišnje, a visina anuiteta iz prvog otplatnog plana je 242,78 CHF, u kunskoj
protuvrijednosti. Tečaj na dan plasmana kredita (31. srpnja 2006. godine) je 4,603402 kuna za
1 CHF, pa je nastavno na navedeno visina anuiteta 1.117,61 kuna mjesečno. Ukupno
izračunata razlika iznosi 19.267,70 kuna. U izračunu su u tablicama prikazani visina plaćenog
anuiteta i razlika koja je više plaćena u svakom pojedinom mjesecu na ime razlike u kamati i
tečajnoj razlici, pa tako razlika za 2006. godinu iznosi više plaćeno 34,66 kuna, za 2007.
godinu iznosi manje plaćeno 114,67 kuna, za 2008. godinu iznosi više plaćeno 755,13 kuna,
za 2009. godinu iznosi više plaćeno 1.856,67 kuna, za 2010. godinu iznosi više plaćeno

2.571,00 kunu, za 2011. godinu iznosi više plaćeno 5.471,92 kune, za 2012. godinu iznosi
više plaćeno 5.341,36 kuna, za 2013. godinu iznosi više plaćeno 3.351,63 kune.

7 Broj:10.P-592/2019-21

Nakon provedenog vještačenja tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev na način pobliže
opisan pod II/izreke presude kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa od ukupno 19.264,39
kuna, u periodu od svibnja 2008. godine do konačne otplate u kolovozu 2013. godine, a koji
iznos predstavlja zbroj pojedinačno navedenih iznosa po mjesecima i godinama za navedeni
period umanjen za iznos od 50,61 kunu, kao manje plaćeni iznos u ožujku 2012. godine, i to
sve zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate te nije
imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka kao ni pitanja za vještaka.

Tuženik po punomoćniku u cijelosti osporava nalaz i mišljenje vještaka, obzirom da je
isti utemeljen na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i
fiksni tečaj što nije bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja
predmetnog Ugovora o kreditu. Tuženik predlaže da se izvrši dopuna vještačenja te da vještak
utvrdi kolika bi bila kamatna stopa s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na
kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate
kredita. Što se tiče promjene tečaja tijekom otplate kredita tuženik ističe kako je tužitelj
upoznat s rizikom rasta tečaja, što je potvrdio potpisom ugovora (čl. 11. t. 9.) pa je zadatak
vještaka utemeljen na fiksnom tečaju protivan volji ugovornih strana, a nije niti životno
logično da je tečaj za cijelo vrijeme otplate kredita fiksan.

Očitujući se na primjedbe punomoćnika tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, tužitelj
po punomoćniku navodi da se primjedbe svode isključivo na polemiziranje o pravnim
pitanjima koja ne pripadaju u domenu vještaka, niti su stoga ista bila predmet njegove ocjene.
Dopunu nalaza vještaka koju traži tuženik, u suštini predstavljaju vještačenje na novu
okolnost, a čemu se tužitelj u cijelosti protivi.

Saslušan na ročištu od 5. lipnja 2020. godine, vještak je u cijelosti ostao kod svog
pisanog nalaza i mišljenja navodeći da su primjedbe tuženika pravne prirode, te da je vještak
sačinio nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda. Na upit punomoćnika tuženika je li prilikom
izrade vještačkog nalaza vještak izračunao kretanje parametara uzimajući u obzir objektivne
kriterije kao što su CHF Libor, kamatne stope kreditnih institucija na kunske depozite s
valutnom klauzulom na devizne depozite, prinose na trezorske zapise Ministarstva financija
RH i obavezne pričuve banaka, vještak iskazuje kako nije, jer to nije bio niti zadatak
vještačenja, a to su inače sve parametri koji utječu na visinu i izračun kamatne stope. Na
daljnji upit punomoćnika tuženika bi li navedeni objektivni kriteriji, da su primjenjivani,
utjecali na iznose utvrđene vještačim nalazom, vještak iskazuje da nije sporno da je tuženik
prilikom utvrđivanja visine kamatne stope, odnosno promjene visine kamatne stope
primijenio sve kriterije koji su gore navedeni, temeljem istih mijenjao visinu kamatnih stopa,
pa posljedično i visinu anuiteta. Iz navedenih razloga je došlo i do povećanja visine anuiteta
obzirom da se mijenjala visina kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu iz ugovora o
kreditu. Kako je zadatak vještačenja bio potpuno jasan, na navedene okolnosti se u nalazu nije
niti očitovala, a primjenom promjene visine kamatne stope i promjene visine anuiteta bi se
naravno izmijenio i konačan financijski rezultat. Vještak dodaje kako ponovnim uvidom u
ugovor o kreditu i odredbama istih navodi da u predmetnom ugovoru nije navedeno na koji
način Banka obračunava i izračunava visinu kamatne stope, te nisu navedeni parametri koji na
istu utječu, već je u ugovoru samo navedeno da se radi o kamatnoj stopi koja je promjenjiva
sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Dakle, u ugovoru
nije objašnjeno od čega se sastoji kamatna stopa, niti je navedeno da se u istoj kamatnoj stopi
nalazi i varijabilni dio koji bi se trebao obračunavati sukladno navedenim kriterijima.
Navedeno je jedino da se kamatna stopa mijenja sukladno odlukama Banke.

8 Broj:10.P-592/2019-21

Punomoćnik tuženika je ostao kod prijedloga za dopunskim vještačenjem na okolnost
izračuna kolika bi bila realna kamatna stopa, odnosno povećanje kamatne stope s obzirom na
sve kriterije koji su utjecali ili mogli utjecati na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do
povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita, odnosno na troškove kredita, a tužitelj se
po punomoćniku protivi prijedlogu punomoćnika tuženika za dopunom nalaza i mišljenja
vještaka iz razloga što među ugovornim stranama visina kamatne stope nije čak niti
supsidijarno bila ugovorena na opisani način.

Sud je odbio prijedlog punomoćnika tuženika za dopunskim vještačenjem na okolnost
izračuna kolika bi bila realna kamatna stopa, odnosno povećanje kamatne stope s obzirom na
sve kriterije koji su utjecali ili mogli utjecati na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do
povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita, odnosno na troškove kredita.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen,
a vještak je u cijelosti odgovorio na primjedbe punomoćnika tuženika.

Sud smatra prigovor zastare neosnovanim, budući nije protekao rok zastare od pet
godina. Naime pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4, od 13.
lipnja 2014. godine, u t. II/izreke presude, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu,
broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013. godine, u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se
utvrđuje da između ostalih tuženik P. banka Z. d.d., u razdoblju od 10. rujna

2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o
kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa
koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom
banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena
revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015. godine, a
i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018. godine, svojom revizijskom odlukom broj Rev-
2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita
potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako
zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u
ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine, kao i da su pri tome isti ovlašteni
zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja
ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-
6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine, u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u
Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013. godine, u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i

7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004.
godine, do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača
korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene
ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na
način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme
zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je
imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici
postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o
obveznim odnosima.

9 Broj:10.P-592/2019-21

Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09), propisan je
obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.
Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993. godine, u čl. 5., u slučaju
Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe
uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i
odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da
jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99,
88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se
fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno
utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a. st. 1., ovog
zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili
ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U
tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) propisano je da se ugovorna
odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu
savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana
na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno
pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao
utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog
ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o
pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale
odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se
radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o
pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno
pregovaralo, dužan je to dokazati.

Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može
opstati bez ništetne odredbe.

Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je
protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim
ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u
određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

Člankom 323. st. 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka
ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

Stav Vrhovnog suda RH u odluci Rev-249/14-2, je da su banke kao visoko
specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom
pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi
njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u
kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i
sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o
kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na

10 Broj:10.P-592/2019-21

valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim
formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog
Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije
otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom
kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna
odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019. godine, odbijena
je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja

2018. godine, broj PŽ-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu
koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom
kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana
glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII
banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za
donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi
zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana.

Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik Ugovora o kreditu
broj, sklopljenog dana 21. srpnja 2006. godine, potvrđenog dana 25. srpnja 2006.
godine, po javnom bilježniku Z. Š. iz O., pod brojem OU-177/1-2006, s
tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu na iznos od 17.063,77 CHF, u kunskoj
protuvrijednosti za CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećoj na dan
korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, a na dan sklapanja Ugovora redovna
kamata je iznosila 5,20% godišnje, koja se mijenjala u skladu s odlukama tuženika. Mjesečni
anuitet iznosio je 242,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na
dan plaćanja. Srednji tečaj banke za CHF na dan plasmana kredita iznosio je 4,603402 kuna
za 1 CHF, a kredit je u cijelosti otplaćen u kolovozu 2013. godine. Po tečaju na dan plasmana
kredita 31. srpnja 2007. godine visina anuiteta je iznosila 1.117,61 kunu mjesečno, no tijekom
otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u
kunskoj protuvrijednosti koji su se plaćali po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja su se
povećavali, odnosno od početnih 1.117,61 kuna tijekom otplate su iznosili i preko 1.600,00
kuna.

Tuženik nije dokazao da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu
u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu
ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile
sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim
se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njegov
sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o
rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF te je
na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio
interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i
nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno
jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica

11 Broj:10.P-592/2019-21

švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, za
utvrđenjem ništetnosti odredbi iz čl. 1., čl. 4. čl. 5., čl. 6. st. 2., čl. 11. st. 8. i st. 9. Ugovora o
kreditu broj 9011705622, sklopljen dana 21. srpnja 2006. godine, između tužitelja i tuženika,
pobliže opisan pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o
promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj
klauzuli vezanoj za CHF, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju
takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl.

1111., u svezi s čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), pa
je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 19.264,39 kuna, zajedno s pripadajućim
kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve pobliže opisano pod
II/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata
obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od
5,20% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o
promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar
svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, kao i tečajne razlike
po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan
plaćanja kojeg je tužitelj plaćao od siječnja 2008. godine do otplate kredita u kolovozu 2013.
godine, prethodno umanjenog za manje plaćeni iznos od 50,61 kunu, za veljaču 2012. godine
s dospijećem u ožujku 2012. godine, a kako je to zatraženo tužbenim zahtjevom pobliže
opisanim pod II/izreke presude, a koji iznosi su utvrđeni za navedeni period provedenim
financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

Odluka o kamatama, temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i 2., u svezi s čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15).

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., u svezi čl. 151. i čl. 155. Zakona o
parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,
123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po
punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi.

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna, sastav podneska
od 13. kolovoza 2019. godine, u iznosu od 1.000,00 kuna, zastupanje na ročištima od 24.
rujna 2019. godine i 5. lipnja 2020. godine, u iznosu od 1.000,00 kuna za svako ročište, sastav
obrazloženog podneska od 4. prosinca 2019. godine u iznosu od 1.000,00 kuna, kao i pristup
na ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kuna, na koje iznose je obračunat PDV od
25% u ukupnom iznosu od 1.375,00 kuna, kao i trošak vještačenja u cijelosti u iznosu od

2.000,00 kuna i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 550,00 kuna i sudske pristojbe
na presudu u iznosu od 550,00 kuna, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od

9.975,00 kuna, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

Tužitelju nije priznat trošak sastav podnesaka od 1. srpnja 2019. godine i 9. listopada
2019, u iznosu od 250,00 kuna uz pripadajući PDV od 25% za svaki podnesak, kao ni sastav

12 Broj:10.P-592/2019-21

podneska od 23. listopada 2019. godine i 13. veljače 2020. godine, u iznosu od 1.000,00 kuna
uz pripadajući PDV od 25% za svaki podnesak, budući su isti nepotreban trošak, jer tužitelj
ponavlja navode iz prethodnih podnesaka, stoga odluka kao pod IV/izreke presude.

U Osijeku, 7. srpnja 2020. godine.

S U D A C: LIDIJA ŠMIT

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana
primitka presude putem pošte. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda
nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika