1

Poslovni broj: 9 Gž-1060/2018-2

Poslovni broj: 9 Gž-1060/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R  J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Dijane Hofer kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Nade Krnjak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari mlt. tužitelja J. H., OIB:... mlt. tužiteljice I. H., OIB:... i mlt. tužitelja V. H., OIB:..., svih zastupani po ocu i zakonskom zastupniku F. H., OIB:..., iz B. B., a ovaj po punomoćnici Ž. R. R., odvjetnici iz O., protiv tuženice R. H., OIB:..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, radi naknade štete, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 19 Pn-246/2016-18 od 21. ožujka 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 7. srpnja 2020.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 19 Pn-246/2016-18 od 21. ožujka 2018.:

-          potvrđuje u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke, te u odnosu na odluku o troškovima postupka pod točkom II. izreke za iznos od 54.725,00 kn,

-          preinačuje u odluci o troškovima postupka pod točkom II. izreke na način da se tuženica odbija s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 9.950,00 kn kao neosnovanim.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženici da na ime naknade štete isplati tužiteljima iznos od 995.000,00 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao i zahtjev za naknadu troška parničnog postupka, dok je pod točkom II. izreke naloženo tužiteljima da tuženici na ime parničnog troška isplate iznos od 64.675,00 kn.

              Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga podnose tužitelji s prijedlogom da ovaj sud istu preinači te usvoji tužbeni zahtjev, odnosno podredno da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

              U odgovoru na žalbu tuženica osporava žalbene navode tužitelja u cijelosti, tvrdeći da tijekom postupka ničim nije dokazano da su zapakirane i ostavljene ručne bombe ostavljene s namjerom da eksplodiraju niti je dokazano da bi ručne bombe bile ostavljene na smetlištu iz političkih pobuda, a pogotovo ne sa ciljem izazivanja straha i užasa kod građana, slijedom čega predlaže da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana i potvrdi presuda prvostupanjskog suda.

              Žalba tužitelja je osnovana samo u dijelu odluke o troškovima postupka.

              Među strankama nije sporno da su sada pok. Z. H. majka tužitelja i mldb. S. H., brat tužitelja, dana 21. veljače 2015. smrtno stradali od posljedica ranjavanja prilikom eksplozije zbog aktiviranja ručne obrambene bombe u dnevnoj sobi kuće vlasnika F. H., kojom prilikom su ozlijeđeni i tužitelji. Nadalje, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je, a što proizlazi iz kaznene prijave od 3. ožujka 2015. PU Osječko-baranjske, Postaje granične policije Dalj, da je očevidna ekipa na lokaciji travnatog igrališta, te ilegalnog odlagališta smeća u kanalu kod igrališta, a nakon što su obaviješteni da su djeca predmetne bombe pronašla na igralištu, pronašli jednu ručnu bombu u dijelovima, odnosno tijelo bombe te odvojen upaljač i rastavljenu PVC kutiju ručne bombe M-75 kao i metak za strojnice, a nakon dva dana pregledano je i ilegalno smetište koje se nalazilo u kanalu uz igralište te je tamo nađena još jedna ručna bomba i projektil od 20 mm, dok je još jedna ručna bomba nađena u šahtu za vodu koji se nalazio uz kanal. Kako su do obavijesti o tome gdje su djeca našla bombe, policijski službenici došli razgovorom s tužiteljima V. i J. H. koji su naveli da su se s braćom i sestrom igrali na travnatom igralištu, a brat S. H. da je u smeću pored igrališta pronašao više komada bombi te je dvije bombe odnio u kuću i s jednom mahao, pa mu je majka željela uzeti istu iz ruke koja se tada aktivirala, a također da je S. H. otvorio prazan plastični kontejner ručne bombe koji se nalazio na smetlištu, prvostupanjski sud polazeći od odredbi čl. 1. st. 1. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih ataka i javnih demonstracija ("Narodne novine" broj: 117/03) zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o terorističkom aktu u smislu čl. 1. i 2.  navedenog Zakona. Navedeni zaključak isti sud temelji na činjenici da su djeca bombe našla na ilegalnom odlagalištu smeća na kojem se često nalaze odbačene eksplozivne naprave prema provedenim dokazima, da su iste vjerojatno bile u kontejnerima s obzirom da su se tamo nalazili i metak i projektil za protuavionski top, da su dvije bombe djeca donijela na igralište, a kasnije i u kuću, pa da je očito da se ne radi o terorističkom aktu odnosno aktu nasilja poduzetog s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana. Prvostupanjski sud u svom obrazloženju prihvaća objašnjenje tuženice da se u konkretnom slučaju ne radi o frekventnom mjestu kojim svakodnevno prolazi veći broj građana a koje bi bilo pogodno za poduzimanja terorističkih akata i akata nasilja već o odlagalištu smeća u kanalu, posebno imajući u vidu činjenicu da su predmetne bombe bile vidljive ,te su na sebi imale upaljač i sigurnosnu kašiku, pa da nisu postavljene radi ostvarenja akta nasilja ili terorističkog akta, već ih je vjerojatno nesavjesni pojedinac bacio na ilegalno smetlište, umjesto da ih preda nadležnoj policijskoj postaji, slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

              U žalbi tužitelji brane tezu da, kako je nesporno utvrđeno da postoji uzročno-posljedična veza između eksplozije ručne bombe i smrtnog ishoda majke i brata tužitelja, da su ispunjene sve pretpostavke koje podrazumijeva naprijed navedeni Zakon, jer je eksplozivno sredstvo pronađeno odnosno ostavljeno na javnoj površini bez nadzora od strane nepoznatog počinitelja, što prema mišljenju tužitelja nedvojbeno predstavlja akt nasilja i zastrašivanja, budući se radi o javnoj površini koja se nalazi u neposrednoj blizini naseljenih kuća i koji su mještani svakodnevno koristili kao nogometno igralište, dječje igralište, mjesto za ispašu i druge aktivnosti. Smatrajući da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer u istoj nisu navedeni i valjano obrazloženi razlozi o odlučnim činjenicama tužitelji ukazuju na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da u ovom predmetu sud nije pravilno cijenio ni dokaze pa da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. navedenog Zakona. Kako je u Republici Hrvatskoj omogućena dobrovoljna predaja svih oblika oružja kod nadležne policijske postaje bez ikakvih sankcija u smislu vođenja prekršajnog ili kaznenog postupka, tužitelji smatraju da to govori u prilog tvrdnji da je počinitelj delikta u kojem su smrtno stradali majka i brat tužitelja postupao s namjerom zastrašivanja javnosti i izazivanja osjećaja nesigurnosti kod građana, a da je tuženica ovaj akt željela minorizirati te umanjiti nastale posljedice i to posebno pogrešnim navođenjem da su eksplozivne tvari bile na jednom mjestu, iako je očevidom utvrđeno da su bile razbacane na više mjesta i to na odlagalištu otpada, u kanalu i na dječjem igralištu, jer da je predmetna eksplozivna naprava aktivirana na tom dječjem igralištu razmjeri ove tragedije bili bi daleko veći. Stoga tužitelji smatraju da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da nisu ispunjene pretpostavke kako bi se radilo o aktu nasilja poduzetom s ciljem teškog narušavanja javnog reda, zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana iz razloga što je taj predmetni događaj izazvao strah i nesigurnost kako kod tužitelja gubitkom najbliže obitelj, tako i kod ostalih građana B. B., s tim više što počinitelj navedenog nasilja još nije otkriven te bi se isto moglo ponoviti.

Ispitujući pobijanu presudu sukladno žalbenim navodima, a imajući u vidu da tužitelj ukazuje i na žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP) i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. istog Zakona, valja istači da pobijana presuda nije opterećena nikakvim nedostacima ni manjkavostima zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste. Kako su razlozi o odlučnim činjenicama jasno i okolnosno navedeni te bez proturječja sa stanjem spisa, dok je prvostupanjski sud pravilno cijenio koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, istaknuti žalbeni navodi ukazuju se potpuno neosnovanim. Osim toga, ispitivanjem iste primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da u istoj nije počinjena ni jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Preostalim žalbenim navodima tužitelji nisu doveli u sumnju pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaj ne radi o terorističkom aktu u smislu navedenog Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, jer je očito da je pet bombi koje su nađene na ilegalnom odlagalištu smeća, u šahtu za vodu uz kanal uz odlagalište, te na dječjem igralištu kraj odlagališta bacio nesavjesni pojedinac, imajući u vidu da je većina bombi bila vidljiva, da su imale na sebi i upaljač i sigurnosnu kašiku, pa da bi iste eksplodirale da ih je bilo potrebno izvaditi iz PVC kontejnera, izvući osigurač i otpustiti sigurnosnu kašiku, što je vjerojatno učinila majka tužitelja kad je svom sinu pokušavala uzeti iz ruke bombu koju je donio u kuću i mahao s njom u ruci, pa bombe očito nisu bile tamo postavljene radi teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti. Kad se uzme u obzir da je već 18. veljače 2015. tužitelj V. H. imao u rukama jedan prazan PVC kontejner za ručnu bombu s kojim se igrao i koji mu je iz ruke oduzeo N. S., da su se tužitelji i S. H., neposredno prije štetnog događaja koji se dogodio 21. veljače 2015. igrali na dječjem igralištu i u obiteljsku kuću donijeli dvije ručne obrambene bombe od kojih je jedna eksplodirala u dnevnoj sobi, a koja je usmrtila majku i brata tužitelja, pravilno tvrdi tuženica, a što prihvaća prvostupanjski sud, da bombe nisu ostavljene na navedenim mjestima iz političkih pobuda, niti radi izazivanja straha i užasa kod građana, jer i navedena djeca očito uopće nisu bila svjesna opasnosti koja im prijeti pa su se s istim bombama igrala određeno vrijeme prije štetnog događaja, a kako ni mjesta na kojima su nađena nisu frekventna mjesta kojima svakodnevno prolazi veći broj ljudi pa bi aktiviranjem istih bio izazvan efekt terorističkog akta, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Stoga je u tom dijelu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tužitelja i potvrditi navedenu presudu pod točkom I. izreke.

Međutim pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je tuženici dosudio parnični trošak u iznosu od 64.675,00 kn, jer je neosnovano, kraj pravilno izračunatog troška u preostalom dijelu, pogrešno tuženici priznao trošak podneska od 17. studenog 2016. u iznosu od 9.950,00 kn, jer taj trošak sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a nije bio nužno potreban za vođenje postupka, slijedom čega je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a valjalo djelomično žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi dosuđeni iznos troška u visini od 54.725,00 kn, dok je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja pozivom na čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka pod točkom  II. izreke i odbiti tuženicu s preostalim dijelom zahtjeva za trošak u iznosu od 9.950,00 kn.

U Varaždinu 7. srpnja 2020.