1

Poslovni broj: 7 UsI-112/2020-10

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 7 UsI-112/2020-10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja UDRUGA K. D., kojega zastupa opunomoćenik M. P., odvjetnik u V., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak, Frankopanska 1, Zagreb, kojeg zastupa službena osoba K. T., radi poreznoga nadzora, 7. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje točke 2. izreke rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/19-01/21, URBROJ: 513-04-19-12 od 6. prosinca 2019. i točke I.3. te točke II., III., IV. i V. izreke poreznoga rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda Virovitica, Službe za nadzor KLASA: UP/I-471-02/18-01/44, URBROJ: 513-07-10/18-1 od 19. rujna 2018., koje su ostavljene na snazi.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-471-02/19-01/21, URBROJ: 513-04-19-12 od 6. prosinca 2019. u točki 1. izreke djelomično uvažio žalbu tužitelja i poništio točku I.1. i točku I.2. izreke poreznoga rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda Virovitica, Službe za nadzor KLASA: UP/I-471-02/18-01/44, URBROJ: 513-07-10/18-1 od 19. rujna 2018. i s tim u vezi u odgovarajućem dijelu točke II. – V. izreke toga poreznoga rješenja, dok je u točki 2. izreke žalbu odbio i porezno rješenje od 19. rujna 2018. ostavio na snazi u točki I.3. izreke i u točkama II. – V. izreke, koje se odnose na točku I.3. izreke.

Prvostupanjskim poreznim rješenjem od 19. rujna 2018. tužitelju je u točki I.1. izreke utvrđen manje obračunati porez na dohodak i prirez porezu na dohodak za 2012. godinu, u točki I.2. izreke utvrđen je manje obračunati porez na dohodak i prirez porezu na dohodak za 2013. godinu, dok je u točki I.3. izreke tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dohodak i prirez porezu na dohodak za 2014. godinu. Pod točkama II. – V. izreke poreznoga rješenja od 19. rujna 2018. naložena je uplata utvrđenih obveza na za to propisani račun uz nalog za obračun i plaćanje daljnjih kamata sve do dana uplate te je naloženo provođenje odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama, sve u roku od 8 dana od dana izvršnosti rješenja, pod prijetnjom naplate ovrhom.

Tužitelj u tužbi navodi kako tuženik u upravnom postupku nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Ističe kako je nastupila zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze, odnosno prigovor zastare trebalo je uvažiti i za 2014. godinu. Ukazuje da ga je tijekom postupka trebalo upoznati da sudjeluje u utvrđivanju činjeničnog stanja pa je stoga tužitelj dio dokumentacije naknadno dostavio uz žalbu. Ostavlja mogućnost da dokumentacija tužitelja nije bila knjigovodstveno ispravna, ali da je istinita te da se istinitost može utvrditi svjedočenjem, jer su ponekad posve neuki ljudi – članovi udruge nabavljali robu pa nisu znali zatražiti valjane račune. Napominje kako se iz pobijanog rješenja ne može razaznati koju dokumentaciju nadzor ne priznaje, odnosno ne analiziraju se dovoljno žalbeni navodi. Ističe kako tužitelj i njegovi predsjednici nisu osobe vične knjigovodstvu i da ih je trebalo upozoriti na nedostatke, a ne ih odmah sankcionirati, pogotovo jer nisu znali za propuste i godinama ih se uvjeravalo da se sve radi pravilno te da niti predsjednik tužitelja niti tužitelj nisu ostvarili nikakvu imovinsku korist, već je aktivnost tužitelja išla u smjeru provođenja zakonom propisanih lovačkih ciljeva i interesa. Navodi kako tuženik u pobijanom rješenju od 6. prosinca 2019. nije otklonio nepravilnosti počinjene u prvostupanjskom postupku, dok je tužitelj svoje tvrdnje mogao dokazivati svim prikladnim dokaznim sredstvima. S obzirom na navedeno predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi točku 2. izreke rješenja tuženika KLASA: UP/II-471-02/19-01/21, URBROJ: 513-04-19-12 od 6. prosinca 2019., kao i odgovarajući dio poreznoga rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda Virovitica, Službe za nadzor KLASA: UP/I-471-02/18-01/44, URBROJ: 513-07-10/18-1 od 19. rujna 2018.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanoga rješenja. S obzirom na navedeno predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

Dana 30. lipnja 2020. pred ovim sudom je održana rasprava na koju nije pristupio uredno pozvani tuženik te je ista održana bez njegove prisutnosti sukladno članku 39. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnoga suda Republike Hrvatske i 29/17.). Na navedenoj raspravi zamjenički opunomoćenik tužitelja zatraži je naknadu troška u ovom upravnom sporu, u ukupnom iznosu od 6.250,00 kn i to za trošak sastava tužbe (u iznosu od 2.500,00 kn uz pripadajući iznos PDV-a) i za trošak zastupanja na raspravi održanoj 30. lipnja 2020. (u iznosu od 2.500,00 kn uz pripadajući iznos PDV-a), sukladno Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

Tijekom dokaznoga postupka sud je izvršio uvid u spis, spis upravnoga postupka te sve isprave koje prileže istome.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi iz članka 55. stavka 3. i članka 31. Zakona o upravnim sporovima, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Člankom 7. stavkom 1. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 125/13. i 148/13.) propisano je da se porez na dohodak utvrđuje i plaća za kalendarsku godinu (porezno razdoblje).

Prema odredbi članka 32. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak, drugi dohodak je razlika između svakoga pojedinačnog primitka prema stavku 2., odnosno stavku 3. ovoga članka umanjen za propisane izdatke iz stavka 4. i 5. ovoga članka. Stavkom 3. točkom 11.

istog članka Zakona propisano je da se primicima od drugog dohotka smatraju ostali posebno nenavedeni primici koje fizičkim osobama isplaćuju ili daju pravne i fizičke osobe i drugi isplatitelji i davatelji.

              Odredbom članka 39. Zakona o porezu na dohodak propisano je kada porezni obveznik obvezno podnosi godišnju poreznu prijavu.

              Iz odredbe članka 42. stavka 2. Zakona o porezu na dohodak proizlazi kako se godišnja porezna prijava podnosi do kraja veljače tekuće godine za prethodnu godinu.

              U skladu s odredbom članka 55. Općega poreznoga zakona (Narodne novine, broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12. i 73/13., dalje: Opći porezni zakon) knjigovodstvo se mora voditi u skladu s propisima i na način da stručna treća osoba može u primjerenom roku steći pregled nad poslovanjem poduzetnika te nastankom, razvojem i okončanjem poslovnih događaja.

              Člankom 56. Općega poreznoga zakona propisano je da knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno. Primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno (stavak 1.). Bilježenje podataka u poslovne knjige mora se temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama (stavak 2.). Smatra se da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj (stavak 3.). Knjiženja i druga evidentiranja ne smiju se mijenjati na način da se prvotni sadržaj više ne može utvrditi. Ne smiju se obaviti ni izmjene takvog značaja da je neizvjesno jesu li provedene odmah ili naknadno (stavak 4.).

              Prema odredbi članka 94. Općega poreznoga zakona pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći (stavak 1.). Zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze i kamate (stavak 2.).

Sukladno odredbi članka 95. Općega poreznoga zakona tijek zastare prava na utvrđivanje, odnosno prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe prekida se svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe, koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku (stavak 1.). Nakon poduzetih radnji iz stavka 1. ili 2. ovoga članka zastarni rok počinje ponovno teći (stavak 3.).

Odredbom članka 96. stavka 1. Općega poreznoga zakona propisano je kako apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći, a prema odredbama članka 94. stavka 3. 4. i 5. ovoga Zakona.

Iz odredbe članka 116. stavka 1. Općega poreznoga zakona proizlazi kako se na iznos manje ili više plaćenog poreza obračunavaju i plaćaju kamate u skladu s posebnim propisom, ako ovim Zakonom nije uređeno drugačije.

Prema odredbi članka 197. Općega poreznoga zakona (Narodne novine, broj: 115/16.) postupci pokrenuti do stupanja na snagu ovoga Zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.), osim postupaka pokrenutih na temelju glave VIII. i IX. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.), dovršit će se prema odredbama toga Zakona (stavak 1.). Iznimno od stavka 1. ovoga članka, postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama Općeg poreznog zakona (Narodne

novine, broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.) u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se prema odredbama toga Zakona. Postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.) dovršit će se prema odredbama ovoga Zakona (stavak 2.).

U skladu s odredbom članka 5. Zakona o računovodstvu (Narodne novine, broj: 109/07. i 54/13.) knjigovodstvena isprava je pisani dokument ili elektronički zapis o nastalom poslovnom događaju (stavak 1.). Knjigovodstvena isprava mora se sastaviti na mjestu i u vrijeme nastanka poslovnog događaja, osim onih isprava koji se sastavljaju u knjigovodstvu poduzetnika (stavak 2.). Knjigovodstvena isprava mora nedvojbeno i istinito sadržavati sve podatke o poslovnom događaju (stavak 3.). Knjigovodstvena isprava sastavlja se u jednom primjerku ili više primjeraka (stavak 4.).

Prema odredbi članka 6. Zakona o računovodstvu knjigovodstvena isprava mora biti vjerodostojna, uredna i sastavljena na način da osigurava pravodobni nadzor. Osoba ovlaštena za zastupanje poduzetnika ili osoba na koju je prenesena ovlast jamči potpisom na knjigovodstvenoj ispravi da je ona vjerodostojna i uredna (stavak 1.). Knjigovodstvena isprava mora biti takva da stručna osoba može iz nje spoznati poslovni događaj (stavak 3.). Poduzetnik je dužan, prije unosa podataka iz knjigovodstvene isprave u poslovne knjige, provjeriti ispravnost i potpunost knjigovodstvene isprave (stavak 4.).

Sukladno odredbi članka 9. Zakona o računovodstvu u poslovne knjige unose se podaci na temelju knjigovodstvenih isprava. (stavak 1.). Poslovne knjige moraju se voditi po načelu nepromjenjivog zapisa o nastalom poslovnom događaju (stavak 2.).

              Uvidom u spis upravnoga postupka utvrđeno je kako je Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured Virovitica dana 19. siječnja 2018. sastavio obavijest o poreznom nadzoru KLASA: 471-02/18-01/13, URBROJ: 513-07-10-18-1, u kojoj je naznačeno da se porezni nadzor provodi kod tužitelja, da je predmet i razdoblje poreznog nadzora porez na dohodak od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2014. te da će nadzor kod tužitelja započeti 31. siječnja 2018. Spomenuta obavijest o poreznom nadzoru tužitelju je dostavljena 25. siječnja 2018., o čemu svjedoči dostavnica priložena spisu upravnog postupka.

Nakon toga, Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured Virovitica, Služba za nadzor je dana 9. srpnja 2018. sastavila zapisnik KLASA: 471-02/18-01/13, URBROJ: 513-07-10-18-9 o obavljenom poreznom nadzoru obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza i drugih javnih davanja kod tužitelja, koji je dostavljen tužitelju 16. srpnja 2018., u kojem je navedeno da je nadzor obavljen u razdoblju od 31. siječnja do 9. srpnja 2018. te kojim su kod tužitelja utvrđene nepravilnosti vezano za porez na dohodak za 2012., 2013. i 2014. godinu, pobliže opisane tim zapisnikom. U zapisniku je također navedeno da je uvidom u Informacijski sustav Porezne uprave utvrđeno kako kod tužitelja do dana nadzora od strane poreznih tijela nije bilo prethodnog nadzora.

Na temelju činjeničnog stanja utvrđenoga od strane poreznog tijela tijekom poreznog nadzora, prvostupanjsko porezno tijelo je donijelo označeno porezno rješenje od 19. rujna 2018., kojim je tužitelju utvrdilo manje obračunati porez na dohodak i prirez porezu na dohodak za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2012., za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2013. i za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2014., sve u iznosima kako je to navedeno u izreci prvostupanjskog poreznog rješenja od 19. rujna 2018.

Tužitelj se na porezno rješenje od 19. rujna 2019. žalio, povodom koje žalbe je tuženik najprije donio rješenje KLASA: UP/II-471-02/19-01/21, URBROJ: 513-04-19-2 od 27. svibnja 2019. (kojim je obustavljen postupak po žalbi u dijelu koji se odnosi na poreznu obvezu u točki I.1. izreke poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Virovitica, Službe za nadzor KLASA: UP/I-471-02/18-01/44, URBROJ: 513-07-10/18-1 od 19. rujna 2018. i s tim u vezi u odgovarajućem dijelu točke II. – V. izreke navedenog poreznog rješenja, zbog nastupa zastare prava na utvrđivanje porezne obveze), koje rješenje je poništeno pravomoćnom presudom ovoga suda poslovni broj 3 UsI-860/2019-7 od 13. studenog 2019., te je predmet vraćen na ponovni postupak. Osporavano rješenje KLASA: UP/II-471-02/19-01/21, URBROJ: 513-04-19-12 od 6. prosinca 2019. doneseno je u ponovnom postupku, sukladno uputi i primjedbama suda iznesenim u navedenoj presudi poslovni broj 3 UsI-860/2019-7 od 13. studenog 2019., te je tuženik utvrdio nastup zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje obveze poreza i prireza porezu na dohodak i kamata za razdoblje 2012. i 2013. godine, dok je tuženik u preostalom dijelu (glede obveze poreza na dohodak za 2014. godinu) žalbu odbio i prvostupanjsko porezno rješenje od 19. rujna 2018. ostavio na snazi, iz razloga što je prvostupanjsko porezno tijelo pravilno tužitelju utvrdilo poreznu obvezu za 2014. godinu i jer su prigovori tužitelja bez utjecaja na drukčije rješavanje predmetne porezno-upravne stvari.

Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, sud smatra kako su pobijana točka 2. izreke rješenja tuženika KLASA: UP/II-471-02/19-01/21, URBROJ: 513-04-19-12 od 6. prosinca 2019. i točka I.3. te točke II., III., IV. i V. izreke poreznoga rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda Virovitica, Službe za nadzor KLASA: UP/I-471-02/18-01/44, URBROJ: 513-07-10/18-1 od 19. rujna 2018., koje su ostavljene na snazi, zakonite.

              Naime, tužitelj u tužbi ističe kako je u konkretnom slučaju trebalo uvažiti tužiteljev prigovor zastare za utvrđivanje predmetne porezne obveze tužitelju i za 2014. godinu, a ne samo za 2012. i 2013. godinu.

              Kod godišnjeg poreza, kakav je po svojoj prirodi porez na dohodak (članak 7. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak) i kod kojega se konačna obveza poreza utvrđuje na temelju godišnje prijave (članak 39. Zakona o porezu na dohodak), zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći 1. siječnja sljedeće godine, u odnosu na godinu u kojoj je porez trebalo utvrditi (članak 94. stavak 2. Općeg poreznog zakona).

              Dakle, u konkretnom slučaju, kod utvrđivanja poreza na dohodak za 2014. godinu obveza podnošenja prijave je bila 28. veljače 2015. (članak 42. stavak 2. Zakona o porezu na dohodak), a zastara prava poreznoga tijela na utvrđenje predmetne porezne obveze počela je teći 1. siječnja 2016.

              Slijedom toga, kako je porezno tijelo označenu obavijest o poreznom nadzoru od 19. siječnja 2018. dostavilo tužitelju 25. siječnja 2018. te je o obavljenom nadzoru sastavilo označeni zapisnik od 9. srpnja 2018., koji je dostavljen tužitelju 16. srpnja 2018. i potom je donijelo označeno porezno rješenje od 19. rujna 2018. te drugostupanjsko rješenje od 6. prosinca 2019., sud smatra kako nije nastupila zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje predmetne obveze poreza na dohodak tužitelju za 2014. godinu, niti iz citirane odredbe članka 94. stavka 1. i 2. Općega poreznoga zakona, a niti iz navedene odredbe članka 96. stavka 1. Općega poreznoga zakona, sve u vezi s odredbom članka 197. Općega poreznoga zakona (Narodne novine, broj: 115/16.).

              Nadalje, a vezano za utvrđivanje predmetne porezne obveze tužitelju za 2014. godinu, tužitelj je ostavio mogućnost da njegova dokumentacija nije valjana, jer udrugu vode računovodstveno neuki ljudi i da je tužitelja na to trebalo upozoriti, a ne odmah sankcionirati, dok je tužitelj dio dokumentacije dostavio uz žalbu.

              Sud je utvrdio kako ovakvi navodi tužitelja nisu od utjecaja na drukčije rješavanje ove upravne stvari za 2014. godinu, jer je tužitelj već prilikom poreznog nadzora bio dužan raspolagati urednom poslovnom dokumentacijom u smislu gore citiranih odredbi članka 55. i 56. Općeg poreznog zakona i članka 5., 6. i 9. Zakona o računovodstvu, iz koje bi porezno tijelo moglo spoznati poslovne događaje, a tužitelj je morao, prije unosa podataka iz knjigovodstvene

isprave u poslovne knjige, provjeriti ispravnost i potpunost poslovne dokumentacije, dok se poslovne knjige moraju voditi po načelu nepromjenjivog zapisa o nastalom poslovnom događaju.

              Stoga naknadno dostavljena dokumentacija uz žalbu, koja nije predočena poreznom tijelu tijekom nadzora u poslovnim knjigama tužitelja, ne može osloboditi tužitelja obveze urednog vođenja poslovnih knjiga na način da to uredno vođenje osigura pravodobni nadzor.

              Valja istaknuti da iz pravomoćne presude ovoga suda poslovni broj Usl- 860/2019-7 od 13. studenog 2019. proizlazi da je istom već utvrđeno da je kod utvrđivanja predmetne porezne obveze tužitelju za 2014. godinu, nadzorom (pravilno) utvrđeno da su sa žiro računa udruge izvršene isplate gotovine u ukupnom iznosu od 33.488,78 kn za koje tužitelj nije posjedovao dokumentaciju, primjerice: račune dobavljača za materijal i usluge koji su plaćeni u gotovini, a u svrhu dokazivanja da je gotovina koja je isplaćena za žiro računa potrošena za namjenu koja je navedena na izvacima prometa po žiro-računu, otkupne blokove kojima bi dokazao da je u gotovini platio nabavu od građana, isplatnice kojima bi se dokumentirale isplate gotovine za štetu od divljači i dokazalo kojoj oštećenoj osobi je šteta isplaćena, blagajničke izvještaje sastavljene kronološkim redom prema vremenu nastanka uplata i isplata gotovog novca u blagajnu te stanju gotovog novca u blagajni za razdoblje za koje je blagajnički izvještaj sastavljen.

Nadalje, u navedenoj presudi utvrđeno je i da je tijekom poreznog nadzora član udruge koji je zadužen za knjigovodstvo i financijska izvješća udruge dostavio dio gotovinskih računa za rashode zajedno sa „popisima računa“ na kojima su ulazni računi popisani okvirno po mjesecima za 2014. godinu, međutim, isti nisu sastavljeni kronološkim redom niti se mogu smatrati blagajničkim izvještajima budući da u njima nisu evidentirana početna stanja u blagajni, uplate gotovine u blagajnu, kao ni saldo stanja gotovine u blagajni nakon plaćanja gotovinskih računa za rashode, u razdoblju za koje je „popis računa“ sastavljen, a za podizanje gotovine sa žiro računa tužitelj nije dostavio vjerodostojnu dokumentaciju na temelju koje bi se nedvojbeno moglo utvrditi da su podignuta sredstva korištena za rad udruge, a što je protivno odredbama Uredbe o računovodstvu neprofitnih organizacija (Narodne novine, broj 10/08., 7/09., 158/13., 1/14., 44/14., nastavno: Uredba), kao i odredbama članka 56. stavaka 2., 3. i 4. OPZ-a.

Prema odredbi članka 3. Uredbe, računovodstvo neprofitnih organizacija propisano ovom Uredbom temelji se na opće prihvaćenim računovodstvenim načelima točnosti, istinitosti, pouzdanosti i pojedinačnom iskazivanju pozicija (stavak 1.). Neprofitne organizacije obvezne su evidentirati poslovne događaje, voditi poslovne knjige i sastavljati financijske izvještaje prema temeljnim načelima urednog knjigovodstva (stavak 2.).

Odredbom članka 9. Uredbe propisano je da se knjiženje i evidentiranje poslovnih događaja u poslovnim knjigama temelji na vjerodostojnim, istinitim, urednim i prethodno kontroliranim knjigovodstvenim ispravama (stavak 1.). Knjigovodstvena isprava jest pisani ili memorirani elektronički dokaz o nastaloj poslovnoj promjeni (stavak 2.). Isprava za knjiženje je uredna kada se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj (stavak 3.). Zakonski predstavnik ili osoba koju on ovlasti potpisom na ispravi ili memoriranom šifrom ovlaštenja za transakciju jamči da je isprava istinita i da realno prikazuje poslovnu promjenu odnosno transakciju (stavak 4.).

              Stoga je već navedenom pravomoćnom presudom poslovni broj Usl- 860/2019-7 od 13. studenog 2019. utvrđeno da je pravilno porezno tijelo utvrdilo da navedene isplate gotovine sa žiro računa udruge (u 2014.) predstavljaju prema članku 32. stavak 1. i stavku 3. točka 11.

Zakona o porezu na dohodak, drugi dohodak odgovornih osoba udruge na koji je tužitelju obračunat porez i prirez poreza na dohodak kako je to navedeno u toč. I.3. izreke prvostupanjskog rješenja.

              Zbog navedenoga, sud na raspravi održanoj 30. lipnja 2020., sukladno članku 33. stavku 5. Zakona o upravnim sporovima, u vezi s člankom 292. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 70/19.) odbio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanje Z. B., predsjednika tužitelja, kao i prijedlog za saslušanjem drugih (neimenovanih svjedoka) jer njihovo izvođenje, s obzirom na izneseno, ne bi utjecalo na drukčije rješavanje ove upravne stvari, dok je predsjednik tužitelja aktivno sudjelovao u upravnom postupku te mu je dana mogućnost očitovati se o relevantnim činjenicama bitnim za utvrđivanje predmetne porezne obveze.

              S obzirom na navedeno, a na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, sud je odlučio kao u toč. I izreke presude.

Kako je tužitelj izgubio upravni spor u cijelosti, valjalo je primjenom odredbe članka 79. stavak 4. ZUS-a odlučiti kao u toč. II izreke ove presude.

 

U Osijeku 7. srpnja 2020.

 

                                                                                                                            Sutkinja

                                                                                                                                         Blanka Sajter v. r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).