- 1 -              Rev 3105/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3105/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja J. D. iz S., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici A. Ć., odvjetnik u S., i R. L., odvjetnik u J., protiv prvotuženika Š. M. pok. V., iz J., OIB: … i drugotuženika D. M., sin Š., iz S., OIB: … koje zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik u J., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-744/2016-2 od 17. kolovoza 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-4091/15 od 22. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja podnesena po punomoćniku A. Ć. i dopuna revizije podnesena po punomoćniku A. Ć. protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-744/2016-2 od 17. kolovoza 2016. kojom je potvrđena točka II. i III. presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-4091/15 od 22. ožujka 2016. i revizija podnesena po punomoćniku R. L. protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-744/2016-2 od 17. kolovoza 2016. kojom je potvrđena točka II. presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-4091/15 od 22. ožujka 2016., odbijaju se kao neosnovane.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tužitelja podnesena po punomoćniku A. Ć., dopuna revizije podnesena po punomoćniku A. Ć. protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-744/2016-2 od 17. kolovoza 2016. kojom su potvrđene točke I. i III. presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-4091/15 od 22. ožujka 2016., revizija podnesena po punomoćniku R. L. protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-744/2016-2 od 17. kolovoza 2016. kojom su potvrđene točka I. i III. presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-4091/15 od 22. ožujka 2016. te revizija podnesena po tužitelju J. D. osobno protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-744/2016-2 od 17. kolovoza 2016. odbacuju se kao nedopuštene.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu presudom poslovni broj P-4091/15 od 22. ožujka 2016. pod točkom I. odbio je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da je tužitelj J. D. isključivi vlasnik nekretnine označene kao čest.zem. 1434/4 z.ul. 2782 k.o. J., u naravi vrt i kuća, pa su mu tuženi V. M. pok. Š. i D. M., dužni izdati ispravu podobnu za prijenos navedene nekretnine na ime tužitelja, uz istovremeno brisanje tuženih sa iste nekretnine, a sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, u protivnom će tu ispravu po pravomoćnosti zamijeniti ova presuda.

 

2. Dužni su tuženici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, a po pravomoćnosti ove presude, iseliti iz kuće, izgrađene na čest.zem.1434/4 z.ul. 2782 k.o. J., te istu slobodnu od osoba i stvari, predati u posjed tužitelju.

 

3. Dužni su tuženici u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak."

 

Pod točkom II izreke odbio je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1.Dužni su tuženici Š. M. pok. V. i D. M. sin Š., solidarno isplatiti tužitelju J. D. sinu V. iznos od 90.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja na dan plaćanja sa zakonskim zateznim kamatama, koje na taj iznos teku od 21.srpnja 2008.godine, po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5%-ih poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

2. Dužni su tuženici tužitelju solidarno naknaditi troškove parničnih postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućem od presuđenja do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-ih poena , sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

Pod točkom III izreke naložio je tužitelju naknaditi tuženicima u roku od 15 dana parnični trošak u iznosu od 154.437,50 kuna u roku od 15 dana.

 

Županijski sud u Karlovcu presudom poslovni broj: Gž-744/2016-2 od 17. kolovoza 2016. odbio je žalbu tužitelja i potvrdio je prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj osobno, tužitelj po punomoćniku A. Ć. kao i dopunu revizije po istom punomoćniku pozivom na čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku te tužitelj po punomoćniku R. L. pozivom na čl. čl. 382. st. 1. toč. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku. Punomoćnici tužitelja predložili su reviziju prihvatiti i preinačiti drugostupanjsku presudu tako da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija tužitelja djelomično nije dopuštena, a djelomično nije osnovana, dok revizija podnesena po tužitelju osobno nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 91.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), stranka može podnijeti reviziju preko opunomoćenika koji je odvjetnik, a iznimno od toga stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 91.a st. 3. ZPP stranka je dužna uz reviziju priložiti izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu.

 

Iz spisa proizlazi da je tužitelj, koji je po zanimanju ekonomski tehničar (list 58 spisa), reviziju osobno podnio, a ne putem opunomoćenika koji je odvjetnik.

 

Prema tome, predmetna revizija koju je podnio tužitelj osobno podnesena je od neovlaštene osobe pa je revizija nedopuštena u smislu odredbe čl. 392. st. 2. ZPP.

 

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Odredbom čl. 382. st. 1. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna (točka 1.), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (točka 2.) i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a (točka 3.).

 

U konkretnom predmetu tužitelj je postavio glavni tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje prava vlasništva i izdavanje tabularne isprave te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži da mu tuženici solidarno isplate iznos od 90.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti.

 

Kod eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva za dopuštenost revizije mjerodavna je vrijednost svakog pojedinog zahtjeva. Vrijednost predmeta spora tih zahtjeva ne zbrajaju se, jer tužitelj ne traži da se prihvate svi postavljeni zahtjevi (tako i u Rev 2044/10 od 7. srpnja 2015., Rev-x 10/18 od 24. rujna 2019. i dr.).

 

Glavni tužbeni zahtjev je nenovčani zahtjev, za kojeg je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, a to je iznos 50.000,00 kuna (čl. 40. st. 2. ZPP).

 

Tijekom postupka tužitelj je preinačio tužbu i uz postojeći glavni tužbeni zahtjev istaknuo eventualno kumulirani novčani zahtjev prema kojem od tuženika solidarno potražuje isplatu iznosa 90.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti i taj iznos predstavlja vrijednost predmeta spora navedenog zahtjeva.

 

Slijedom navedenog, budući da u odnosu na glavni tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje prava vlasništva i izdavanje tabularne isprave vrijednost predmeta spora ne prelazi 200.000,00 kuna, a nije riječ o sporu iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP niti je drugostupanjska presuda donesena primjenom čl. 373.a ili 373.b ZPP nego primjenom čl. 368. st. 1. ZPP, to nije dozvoljena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

 

Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP, propisano je da u slučajevima u kojima se ne može podnijeti tzv. redovna revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti tzv. izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to primjerice naveden u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Stranka u reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP-a, u skladu s odredbom čl. 382. st. 3. ZPP-a, treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Budući da tužitelj po punomoćniku A. Ć. podnio reviziju i dopunu reviziju prema čl. 382. st. 1. ZPP koja u odnosu na glavni tužbeni zahtjev nije dopuštena, to je primjenom odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odbačena njegova revizija i dopuna revizije u odnosu na glavni zahtjev.

 

Iako je punomoćnik R. L. naveo da podnosi reviziju i iz čl. 382. st. 2. ZPP, u reviziji nije naveo niti jedno pitanje u smislu čl. 382. st. 2. i 3. ZPP već je revizija sastavljena kao redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP pa je valjalo i njegovu reviziju u odnosu na glavni tužbeni zahtjev odbaciti primjenom odredbe čl. 392.b. st. 2. ZPP.

 

U odnosu na eventualno kumulirani zahtjev koji glasi na solidarnu isplatu iznosa od 90.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva je isplata iznosa od 90.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti od čega se iznos od 60.000,00 EUR odnosi na povrat kupoprodajne cijene za nekretninu, a iznos od 30.000,00 EUR na povrat troškova ulaganja učinjenih u nekretninu u vlasništvu tuženika.

 

Iako punomoćnik A. Ć. u uvodnom dijelu revizije i dopune revizije navodi da reviziju podnosi zbog počinjenja bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, isti nije naveo u čemu bi se ta bitna povreda sastojala u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu iznosa od 90.000,00 EUR. Budući da u reviziji nije određeno obrazložen razlog zbog kojeg punomoćnik A. Ć. smatra da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koja se odnosi na zahtjev za isplatu iznosa od 90.000,00 EUR, sud taj njegov razlog sukladno čl. 386. ZPP nije niti uzeo u obzir.

 

U odnosu na revizijski navod punomoćnika A. Ć. da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP jer da je prvostupanjski sud dostavio nepotpuni spis na odlučivanje drugostupanjskom sudu, valja reći da sukladno odredbi čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP revident revizijom može pobijati drugostupanjsku odluku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP samo ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom. Budući da je takvu povredu (dostavljanje potpunog spisa) mogao počiniti samo prvostupanjski sud te da ista nije učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, revizija se ne može podnijeti zbog ovakve povrede.

 

Punomoćnik R. L. u reviziji navodi da drugostupanjsku odluku pobija zbog, sadržajno, bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP.

 

Suprotno navodima revidenta, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP jer je sud cijenio sve provedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, što je drugostupanjski sud i učinio.

 

Osim toga, suprotno revizijskim navodima, pravilno je drugostupanjski sud zaključio da tužitelj u žalbi nije posebno obrazložio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući da iz sadržaja žalbe proizlazi da je tužitelj uglavnom ukazivao na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a ne na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Vezano za revizijski navod punomoćnika R. L. i navod iz dopune revizije punomoćnika A. Ć. kojima ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 219. st. 1. ZPP na koju revident opisno upire kada navodi da je prvostupanjski sud neosnovano odbio dokazne prijedloge tužitelja za saslušanje određenih svjedoka, valja reći da sukladno odredbi čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP revident revizijom može pobijati drugostupanjsku odluku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP samo ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom. Budući da samo prvostupanjski sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti sukladno čl. 220. st. 2. ZPP, ovu povredu nije mogao počiniti drugostupanjski sud pa revident ne može pobijati drugostupanjsku odluku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 219. st. 1. ZPP.

 

Revizije oba punomoćnika te dopuna revizije se uglavnom svode na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja te se upuštaju u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja koje se odnosi na isplatu kupoprodajne cijene, plaćanje izvršenih radova i vrijeme obavljanja tih radova te je li tužitelj bio u posjedu nekretnine.

 

Međutim, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno reviziju podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je vlasnica sporne nekretnine bila D. M., supruga prvotuženika i majka drugotuženika,

 

- da je D. M. tijekom ovog postupka darovala spornu nekretninu prvotuženiku,

 

- da D. M. nije usmenim kupoprodajnim ugovorom  prodala  nekretninu tužitelju,

 

- da je D. M. 4. siječnja 2006. izdala punomoć tužitelju kojom ga ovlašćuje da može prodati njenu nekretninu, potpisati i ovjeriti kupoprodajni ugovor i primiti kupoprodajnu cijenu, da nekretninu može opteretiti hipotekom radi osiguranja i kod javnog bilježnika pristupiti solemnizaciji ugovora o zajmu sa sporazumom o zasnivanju založnog prava – hipoteke,

 

- da tužitelj nije platio kupoprodajnu cijenu D. M.,

 

- da tužitelj nije bio posjednik nekretnine,

 

- da su ulaganja u predmetnu nekretninu vršena tijekom 2006. i početkom 2007.,

 

- da za uplatnicu od 17. travnja 2008. na iznos od 15.300 kuna nije dokazano da se uplata odnosi na ulaganja u kuću I- tuženika,

 

- da je tužitelj 29. lipnja 2012. podnio prijedlog za određivanje privremene mjere,

 

- da je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 90.000,00 EUR (od čega se 60.000,00 EUR odnosi na povrat kupoprodajne cijene, a iznos od 30.000,00 EUR na povrat troškova ulaganja u nekretninu) tužitelj podnio podneskom od 24. lipnja 2013.,

 

- da su tuženici podneskom predanim na ročištu 8. srpnja 2015. (list 182-189 spisa) istaknuli prigovor zastare.

 

Odlučujući o osnovanosti eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva sudovi su odbili tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 225. ZOO jer je nastupila zastara potraživanja, a primjenom odredbe čl. 221a ZPP odbijen je i tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu iznosa od 15.300,00 kuna budući da nije dokazano da se ta uplata odnosi na ulaganja u predmetnu nekretninu. Nadalje, budući da tužitelj nije dokazao da je prednici tuženika isplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 60.000,00 EUR, odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev za povrat kupoprodajne cijene.

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava punomoćnik A. Ć. vidi u tome što smatra da je neosnovan prigovor zastare s obzirom da su tražbine dospjele u trenutku podnošenja tužbe 2008. i jer je tužitelj podnošenjem prijedloga radi osiguranja novčane tražbine određivanjem privremene mjere prekinuo zastarijevanje.

 

Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je vlasnica predmetne nekretnine bila D. M., majka drugotuženika, koja je spornu nekretninu darovala prvotuženiku, svom suprugu.

 

Slijedom navedenog, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da drugotuženik nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari budući da nije vlasnik nekretnine u odnosu na koju tužitelj traži povrat ulaganja.

 

Nadalje, iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tužitelj nije bio posjednik nekretnine u svrhu stjecanja vlasništva već mu je nekretnina predana u posjed u svrhu ispunjenja naloga iz punomoći, da su ulaganja u nekretninu vršena tijekom 2006. i početkom 2007., dok je prijedlog radi osiguranja novčane tražbine određivanjem privremene mjere podnesen 29. lipnja 2012.

 

Budući da iz navedenog proizlazi da tužitelj nije bio u posjedu nekretnine kao samostalni posjednik, već je na temelju izdane punomoći nastupao kao punomoćnik vlasnice D. M. kako bi u njeno ime i za njen račun nekretninu prodao, izvršio rekonstrukciju i uveo priključak za vodu i električnu energiju, tužitelj je sukladno čl. 12. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 143/13, 152/14 - dalje: ZVDSP) bio samo pomoćnik u posjedovanju te su i ulaganja vršena u ime i za račun D. M.. Zbog toga zastarni rok teče od dana kada su plaćeni radovi za izvršena ulaganja (tijekom 2006. i početkom 2007.).

 

Iz navedenog proizlazi pravilan zaključak drugostupanjskog suda da je zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO protekao i prije nego što je tužitelj podnošenjem prijedloga radi osiguranja novčane tražbine određivanjem privremene mjere prekinuo tijek zastarnog roka, a pogotovo prije nego što je tužitelj podneskom od 24. lipnja 2013. prvi puta podnio zahtjev za isplatu troškova izvršenih ulaganja. Stoga tužitelj nije prekinuo zastarni rok podnošenjem prijedloga radi osiguranja novčane tražbine određivanjem privremene mjere kao niti preinačenje tužbe podneskom od 24. lipnja 2013.

 

Revizijskim navodom (revizija punomoćnika A. Ć.) da su tražbine dospjele u trenutku podnošenja tužbe 2008. kao i da je tužitelj bio u posjedu predmetne nekretnine predstavlja prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja što, kao što je već navedeno, nije moguće iznositi u reviziji sukladno čl. 385. ZPP.

 

Vezano za tražbinu po osnovi plaćanja kupoprodajne cijene potrebno je navesti da je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva, između ostalog i zbog toga što je utvrđeno da tužitelj nije dokazao da je platio kupoprodajnu cijenu. Takvim utvrđenjem je vezan ovaj sud budući da reviziju nije moguće podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja prema čl. 385. st. 1. ZPP pa je neosnovan i tužbeni zahtjev za povrat kupoprodajne cijene.

 

U odnosu na reviziju podnesenu po punomoćniku R. L. treba reći da, iako isti navodi da reviziju izjavljuje iz svih razloga predviđenih čl. 385. st. 1. ZPP, što obuhvaća i pogrešnu primjenu materijalnog prava, taj punomoćnik nije sukladno odredbi čl.. 386. ZPP naveo u čemu bi se pogrešna primjena materijalnog prava sastojala u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev pa taj njegov revizijski navod ovaj sud nije niti mogao uzeti u obzir.

 

Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja izjavljenu po oba punomoćnika odbiti kao neosnovanu u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu.

 

U odnosu na reviziju punomoćnika R. L. kojom on osporava odluku o parničnim troškovima valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/12 od 15. prosinca 2015.).

 

Stoga revizija tužitelja po punomoćniku R. L. protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena, pa je valjalo pozivom na odredbu čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti reviziju tužitelja.

 

Zagreb, 7. srpnja 2020.