- 1 -              Rev 177/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 177/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Č. iz P. S. (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnica K. V., odvjetnica iz K., protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: ...), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Koprivnici, Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl. br. Gž-3563/2013-2 od 7. studenoga 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P-577/2012-14 od 13. ožujka 2013., u sjednici održanoj 7. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženice u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o  j e:

 

Revizija tuženice protiv odluke o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom:

 

a) pod točkom I. izreke, tuženica je obvezana platiti tužitelju 405.583,20 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 31. listopada 2010. do isplate,

 

b) pod točkom II. izreke, tuženica je obvezana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 47.060,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

 

„Žalba tuženice djelomično se uvažava a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P-577/12-14 od 13. ožujka 2013.:

 

-  potvrđuje u dosuđujućem dijelu (cijela točka I izreke presude)

 

- preinačuje u dijelu u kojem je odlučeno o trošku postupka (cijela točka II izreke presude) na način da se tuženiku nalaže da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 45.860,00 kn u roku od 15 dana“.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju „zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o troškovima postupka“. Predlaže revizijskom sudu da preinači nižestupanjske presude ili podredno „ukine navedene presude te predmet vrati na ponovni postupak“.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija tuženice u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o glavnoj stvari nije osnovana, dok u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o parničnom trošku nije dopuštena.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Prije svega, revidentici je za ukazati da iako je neodređeno navela da pobija drugostupanjsku presudu i zbog „pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“ (bez iznošenja razloga koja je to činjenica pogrešno ili nepotpuno utvrđena), da se drugostupanjska presuda (ionako) ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a) - odnosno da takve razloge revizijski sud ne može razmatrati.

 

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja (kao zakupoprimca poljoprivrednog zemljišta u posebnom rezervatu u vlasništvu tuženice) radi naknade štete na njegovim nasadima kukuruza, koju su počinile divlje životinje (divlje svinje, jeleni i srne).

 

U revizijskom stupnju sporno je: odgovara li Republika Hrvatska za štetu koju su počinile divlje životinje (divlje svinje, jeleni i srne), a koje nisu Pravilnikom o proglašavanju divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim („Narodne novine“, broj: 99/09) proglašene kao „strogo zaštićene divlje svojte“ - i to (ovdje bitno) ako je šteta počinjena u posebnom (zaštićenom) rezervatu.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da „je tužitelj zakupoprimac poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države i to u predjelu V. P. koji ima status posebnog zoološkog rezervata“,

 

- da „je tužitelj na poljoprivrednom zemljištu koje je imao u zakupu u 2010. godini zasadio kukuruz na površini od 61,4520 ha, no da mu je divljač koja obitava u rezervatu, i to divlje svinje, jeleni i srne, načinila štetu na nasadu kukuruza“, te da „visina štete iznosi 405.583,20 kn“,

 

- da „područje u kojem se nalazi poljoprivredno zemljište koje je tužitelj imao u zakupu predstavlja posebni rezervat“.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim (potvrđivanjem prvostupanjske presude u odnosu na odluku o glavnoj stvari) te prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da tuženica navodi da „nije odgovorna za štetu koju prouzroče divlje svojte već (da) bi eventualno mogla odgovarati samo za štetu koju nanesu životinje strogo zaštićenih divljih svojti“, a da „životinje koje su tužitelju nanijele štetu, dakle divlje svinje, jeleni i srne, ne spadaju u strogo zaštićene divlje svojte“,

 

- da „prema odredbi čl. 117. Zakona o zaštiti prirode („Narodne Novine“ br.70/05 i 139/08) Republika Hrvatska ne odgovara za štetu koju prouzroče divlje svojte, osim u slučajevima određenim zakonom, a u čl. 119. st. 1. istog zakona je propisano da oštećenik ima pravo na nadoknadu štete u visini stvarne štete koju nanesu životinje strogo zaštićenih divljih svojti ako je poduzeo propisane radnje i zahvate“,

 

- da „prema odredbi čl. 12. st. 3. Zakona o zaštiti prirode, u posebnom rezervatu nisu dopuštene radnje i djelatnosti koje mogu narušiti svojstva zbog kojih je proglašen rezervatom (branje i uništavanje biljaka, uznemiravanje, hvatanje i ubijanje životinja, uvođenje novih bioloških svojti, melioracijski zahvati, razni oblici gospodarskog i ostalog korištenja i slično)“,

 

- da (ovdje bitno) „što se tiče zaštite životinja u posebnom rezervatu, one su po stupnju zaštite praktički izjednačene sa životinjama koje imaju status strogo zaštićenih divljih svojti jer je i za jedne i za druge životinje propisana zabrana uznemiravanja, hvatanja i ubijanja time da je zaštita strogo zaštićenih divljih svojti propisana odredbom čl. 97. st. 3. Zakona o zaštiti prirode“,

 

- da „je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tuženik odgovara temeljem čl. 119. st. 1. Zakona o zaštiti prirode, i za štetu koju su počinile životinje koje žive u posebnom rezervatu, jednako kao i za štetu koju su počinile životinje strogo zaštićenih divljih svojti“.

 

Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Stoga je reviziju tuženice valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U odnosu na razloge revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl. br. Gž-3563/2013-2 od 7. studenoga 2013.

 

Tuženica je reviziju podnijela i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku.

 

Tu reviziju u tome dijelu valja razmotriti u svijetlu:

 

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

 

- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

 

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija.

 

Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Stoga je reviziju tuženice protiv odluke o parničnom trošku valjalo rješenjem odbaciti kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 7. srpnja 2020.