Baza je ažurirana 02.06.2025. 

zaključno sa NN 76/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Revt 175/2016-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Revt 175/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P.A.K.-K. d.o.o. iz P., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku S. I., odvjetniku u Odvjetničkom društvu I., O. i p. iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5713/12-3 od 1. prosinca 2015., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku broj P-879/11-24 od 4. travnja 2012., u sjednici održanoj 7. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju plati iznos od 15.863,91 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 18. srpnja 2009. pa do 30. lipnja 2011., a od 1. srpnja 2011. pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena. U toč. II. izreke prvostupanjske presude djelomično je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.949.960,04 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od 29. prosinca 2007. pa do isplate, a odbijen je i zahtjev tužitelja glede zateznih kamata na iznos od 15.863,91 kn za razdoblje od 29. prosinca 2007. pa do 18. srpnja 2009., kao i zahtjev na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 285.015,42 kn. U toč. III. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužitelju da tuženici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 138.613,00 kn, a u toč. IV. izreke prvostupanjske presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 128.677,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanim točkama II. i III. njene izreke, dok je drugostupanjskim rješenjem odbačena kao nedopuštena žalba tužitelja izjavljena protiv toč. I. izreke prvostupanjske presude.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te prvenstveno preinači nižestupanjske presude i u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Pritom je tužitelj u reviziji naveo da je izjavljuje protiv presude i rješenja drugostupanjskog suda, međutim iz navoda revizije vidljivo je da pobija isključivo presudu drugostupanjskog suda, s time da također proizlazi da je u odnosu na drugostupanjsko rješenje odbačena žalba tužitelja kao nedopuštena obzirom da se istom pobijala i toč. I. izreke prvostupanjske presude u kojoj je prihvaćen djelomično tužbeni zahtjev tužitelja, slijedom čega tužitelj nije imao pravni interes za izjavljivanje žalbe protiv tog dijela prvostupanjske presude.

 

Tuženica nije dostavila odgovor na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.965.823,95 kn na ime izvedenih radova na izgradnji objekta za bolničku kuhinju i praonicu rublja Opće bolnice u P.

 

Tužitelj u reviziji u odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazuje kako je tuženica tijekom postupka inzistirala na provođenju vještačenja po sudskom vještaku, a što prvostupanjski sud u obrazloženju prvostupanjske odluke uopće ne obrazlaže niti navodi zbog čega nije proveo taj dokaz, iako zauzima stajalište da je vještačenje provedeno prije parničnog postupka nevaljano samom činjenicom što nije provedeno tijekom parničnog postupka. Proizlazilo bi da tužitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 219. i čl. 220. st. 1. ZPP. Također bi iz navoda revizije proizlazilo da tužitelj smatra kako je drugostupanjski sud pogrešno zauzeo pravno stajalište da tužitelj nije dokazao svoje potraživanje slijedom čega da je počinjena također bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 221.a ZPP.

 

U odnosu na prigovor revidenta u reviziji da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz razloga što nije prihvatio dokazni prijedlog tuženice za provođenje vještačenja tijekom postupka, a s obzirom da ne prihvaća kao dokaz vještačenje provedeno prije parničnog postupka, potrebno je napomenuti tužitelju da je on bio dužan dokazati osnovanost svog potraživanja te da je teret dokaza bio na tužitelju, a ne na tuženici. Stoga u situaciji kada su obje stranke na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava izjavili da nemaju daljnje dokazne prijedloge, a tužitelj tijekom postupka nije predlagao vještačenje u odnosu na sporne radove, onda se tužitelj ne može pozivati na to da je prvostupanjski sud bio dužan provesti dokaz koji je predložila tuženica, a očigledno od istog odustala. Osim toga pravilno drugostupanjski sud zaključuje da je provedeno vještačenje prije parničnog postupka dokaz kao i svaki drugi, ali zaključuje da tužitelj nije dokazao svoje potraživanje upravo iz razloga što je tuženica prigovorila tom nalazu i mišljenju te ti prigovori nisu otklonjeni niti saslušanjem vještaka koji je sačinio nalaz i mišljenje prije ovog parničnog postupka. Stoga je i pravilan zaključak drugostupanjskog suda da primjenom odredbe čl. 221.a ZPP o pravilu o teretu dokazivanja tužitelj nije dokazao svoje potraživanje, te ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka koji ističe tužitelj u reviziji.

 

U odnosu na navode revizije koji se odnose na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a u konkretnom slučaju na opseg ovlasti povjerenstva kojeg su formirale same stranke i to posebno na odricanja prava na prigovor u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka te priznanje zahtjeva tužitelja, ovaj sud upućuje na razloge drugostupanjske presude koje u cijelosti prihvaća temeljem odredbe čl. 396.a ZPP.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5713/12-3 od 1. prosinca 2015.

 

Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. u vezi čl. 396.a ZPP.

 

Zagreb, 7. srpnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu