- 1 -              Revt 391/2015-8

 

 

 

 

 

Broj: Revt 391/2015-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja J. T. d.o.o., B., kojeg zastupaju punomoćnici J. B., i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu B. i partneri j.t.d., Z., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja O. B. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnik B. A., odvjetnik u S., protiv tuženika J. O. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnici N. Č. i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. i partneri, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-8499/11-3 od 22. siječnja 2015., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1544/09 od 30. ožujka 2011., dopunjene presudom poslovni broj P-1544/09 od 27. rujna 2011., u sjednici vijeća dana 7. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

 

I.              Revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-8499/11-3 od 22. siječnja 2015. u toč. I. izreke se odbija kao neosnovana.

 

II.              Revizija tuženika protiv odluke o parničnim troškovima u toč. II. drugostupanjske presude se odbacuje kao nedopuštena.

 

III.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

 

Trgovački sud u Splitu presudom poslovni broj P-1544/09 od 30. ožujka 2011. sudio je:

 

„I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju a osnova naknade štete iznos od 12.800,00 kuna i to za štetu na brodu, opremi i motorima u iznosu od 11.100,00 kuna, na ime troškova sprječavanja onečišćenja iznos od 850.000,00 kuna, te na ime troškova vađenja broda iznos od 850.000,00 kuna, sa zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena koje na iznos od 11.100,00 kuna teku od 9. veljače 2009. godine, na iznos od 850.000,00 kuna od 29. rujna 2010., te na iznos od 850.000,00 kuna od presuđenja pa do isplate.

 

II. Dužan je tuženik, u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe, nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.492.070,00 kuna.“

 

Dopunskom presudom (ispravno: rješenjem) prvostupanjski sud je naložio tuženiku naknaditi umješaču O. B. d.d. parnične troškove u iznosu od 469.135,00 kuna.

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-8499/11-3  od 22. siječnja 2015. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke i dijelu toč. II. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 889.001,00 kuna i dopunsko rješenje (pogrešno naslovljeno „presuda“) poslovni broj P-1544/09 od 27. rujna 2011. (točka I. izreke).

 

Djelomično je u odnosu na odluku o parničnim troškovima preinačena prvostupanjska presuda u toč. II. izreke te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnične troškove u iznosu od 603.069,00 kuna (točka II. izreke).

 

Tako je suđeno u sporu radi naknade štete koja je tužitelju nastala potpunim gubitkom (potonućem) broda L., osiguranog kod tuženika na temelju Ugovora o osiguranju plovila i osiguranju od odgovornosti policom broj …, kojeg su stranke zaključile 12. svibnja 2008. s rokom valjanosti osigurateljnog pokrića od 15. svibnja 2008. do 15. svibnja 2009. dopunskim osiguranjem i štete po osnovi odgovornosti tužitelja za štetu od onečišćenja mora te vađenja i uklanjanja podrtine.

 

Tuženiku je naložena isplata iznosa od 12.800,000,00 kn u kojemu je sadržan iznos osigurnine koju tužitelj potražuje za stvarnu štetu koja je nastalu na brodu, opremi i motorima (11.100.000.00 kuna), iznos od 850.000,00 kuna za troškove sprječavanja onečišćenja i otklanjanja posljedica onečišćenja mora te iznos od i 850.000,00 kuna za troškove vađenja i uklanjanja broda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl.382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13. i 89/14. - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine broj 70/19), kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o parničnim troškovima.

 

Predložio je da Vrhovni sud RH preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku parnične troškove.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju te je predložio da Vrhovni sud RH odbije reviziju, a tuženiku naloži naknaditi tužitelju troškove odgovora na reviziju.

 

Revizija protiv presude je neosnovana.

 

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koja prema toj odredbi postoji kad presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati.

 

Obrazloženje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP sadrži tvrdnju da su nižestupanjski sudovi propustili savjesno i brižljivo ocijeniti izvedene dokaze i da pobijana drugostupanjska presuda ne sadrži pravnu i činjeničnu osnovu, što je kao posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Tuženik je sadržajno zapravo ukazao na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i s tim u vezi pogrešnu primjenu materijalnog prava, te je sačinio pregled činjenica odlučnih za rješenje spora, dokaza koje je (po njemu) sud pogrešno i/ili nepotpuno cijenio, te je iznio svoju ocjenu dokaza i izveo zaključke o odlučnim činjenicama različite od zaključaka nižestupanjskih sudova.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju, te obje nižestupanjske presude ne sadrže proturječnosti zbog kojih se njihova pravilnost i zakonitost ne bi mogle ispitati.

 

Nadalje, kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud, a pogrešan pravni pristup u rješenju spora ne znači sam po sebi ujedno počinjenje apsolutno bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je unatoč pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava moguće ispitati zakonitost pobijane presude, a u ovom slučaju je presudu moguće ispitati.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP koja prema toj odredbi postoji ako kojoj stranci nije omogućeno raspravljanje pred sudom.

 

Prema shvaćanju tuženika navedena bitna povrede odredaba parničnog postupka je počinjena time što je prvostupanjski sud bez valjanog razloga odbio izvesti dokaz saslušanjem četiriju svjedoka koji su bili radnici na brodu u vrijeme predmetnog štetnog događaja. Time je po shvaćanju tuženika povrijeđeno njegovo pravo na pošteno suđenje i pravo na procesnu ravnopravnost (jednakost oružja), te učinjena povreda odredbe čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Tuženik drži da mu je uskraćeno pravo na dokaz, suprotno ustaljenoj sudskoj praksi.

 

Analizom sadržaja spisa te obrazloženja nižestupanjskih presuda ovaj sud je utvrdio da je tuženik predložio saslušanje svjedoka M., J., P. i T. (tuženik nije naveo imena), koji su bili ukrcani na brodu kao radnici, bez svojstva člana posade, i da je taj prijedlog odbijen.

 

Međutim, okolnost što sud nije izveo neke od predloženih dokaza sama po sebi ne znači da je time tuženik onemogućen u iznošenju činjenica i predlaganju dokaza, odnosno da je onemogućen u raspravljanju pred sudom.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom su saslušana četiri svjedoka koji su bili na brodu u svojstvu članova posade u vrijeme štetnog događaja. Također je u svojstvu svjedoka saslušan i sudski vještak (stručnjak) S. B. koji je prethodno u postupku osiguranja dokaza pred Trgovačkim sudom u Zadru u predmetu poslovni broj R-1/09 sačinio nalaz i mišljenje o uzrocima potonuća broda L., a na njegov iskaz stranke nisu imale primjedbe.

 

Zahtjev za izvođenje dokaza saslušanjem i drugih osoba koje su se nalazile na brodu u trenutku nezgode je odbijen s valjanim obrazloženjem. Koje će činjenice uzeti kao dokazane sud donosi na temelju rezultata cjelokupnog postupka(čl. 8. ZPP), što je u ovom postupku i učinjeno, a stranke su u ovoj parnici ostvarile pravo na pošteno suđenje koje u sebi uključuje i pravo na „jednakost oružja“.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Napominje se uvodno da revizijski sud ispituje osnovanost revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u okviru činjeničnih utvrđenja na kojima se temelji obrazloženje pobijane presude.

 

Sporna je u revizijskom stupnju postupka pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva za naknadu štete na plovilu, štete po osnovi troškova otklanjanja onečišćenja mora i štete po osnovi troškova vađenja i uklanjanja potonulog broda „L.“.

 

S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba materijalnog prava i to odredaba čl. 680. i dalje Pomorskog zakonika (Narodne novine broj 181/04, 76/07, 146/08, dalje PZ) u odnosu na obveze stranaka iz ugovora o osiguranju broda i osiguranju od odgovornosti za štetu počinjenu trećim osobama, odredaba čl. 76. i dalje PZ u odnosu na sposobnost broda za plovidbu, te odredaba PZ o obavezi otklanjanja onečišćenja mora.

 

Predmet spora je, kako je uvodno navedeno, isplata ugovorene svote osiguranja po osnovi štete koja je tužitelju nastala potpunim gubitkom-potonućem osiguranog objekta - plovila broda L. (čelični brod dužine 68,62 m, bruto tonaže 492, s rotorom D. jačine 736 kW, namjena prijevoz i skladištenje ribe), osiguranog kod tuženika na temelju Ugovora o osiguranju plovila policom broj … koji su stranke zaključile 12. svibnja 2008. s rokom valjanosti osigurateljnog pokrića od 15. svibnja 2008. do 15. svibnja 2009., te naknada štete po osnovi izvanugovornih obveza tužitelja vezanih uz čišćenje mora i vađenje potonulog broda.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno:

 

-da je dana 12. svibnja 2008. između stranaka sklopljen Ugovor o osiguranju m/b u vlasništvu tužitelja „L.“ policom broj …, s rokom valjanosti osigurateljnog pokrića od 15. svibnja 2008. do 15. svibnja 2009.,

 

-da je tom policom sklopljen i dopunski ugovor o osiguranju od odgovornosti, uz ostalo od odgovornosti za onečišćenje i za troškove vađenja i uklanjanja podrtine,

 

-da je „L.“ čelični motorni brod dužine 68,62 m., brutto tonaže 492, s motorom D. jačine 376, kW namijenjen prijevozu i skladištenju ribe,

 

-da je dana 23. listopada 2008. m/b „L.“ plovio na relaciji od otoka G. prema otoku V., prevozeći smrznutu ribu, te se u blizini otoka S. u visini P. K., brod nagnuo na lijevi bok i potonuo na dubinu od 18 metara,

 

-da je tužitelj prijavio tuženiku štetni događaj dana 24. listopada 2008.,

 

-da je tužitelj zatražio ponude za popravak broda te je društvo N. R. d.o.o. R. brodogradilište Š. dalo ponudu za popravak uz naknadu od 14.997.373,93 kune, što ne uključuje štetu na opremi,

 

-da je nadležno tijelo Republike Hrvatske angažiralo specijalizirano društvo C. d.o.o. koje je provelo čišćenje mora i sprječavanje onečišćenja. koje je postavilo brane radi sprječavanja i izlijevanja goriva i maziva iz broda i tereti tužitelja za iznos od 921.212,24 kn koji je dospio na naplatu 1. svibnja 2009.

 

-da je tužitelj po nalogu Lučke kapetanije pokušao vaditi brod u čemu nije uspio, te je podneskom od 26. svibnja 2010. povisio tužbeni zahtjev tako da je zahtijevao i naknadu osigurnine za troškove za vađenje broda u iznosu od 850.000,00 kn.,

 

-da je tužitelj podnio zahtjev za isplatu osigurane svote dana 8. siječnja 2008., ali je tuženik taj zahtjev odbio s obrazloženjem da postoje okolnosti koje isključuju odgovornost osiguratelja.

 

Među strankama je prvenstveno bila sporna aktivna legitimacija tužitelja, jer je tužitelj kupio brod od stranog prodavatelja koristeći kredit od davatelja kredita O. … d.d.(Dalje u tekstu: Banka), te je na tu Banku vinkulirao policu osiguranja … kao jedan od instrumenata osiguranja tražbine banke.

 

Prigovor nedostatka aktivne legitimacije je otklonjen tako što je sud utvrdio da je Banka prenijela na tužitelja pravo naplate tražbine po osnovi predmetne police u vezi predmetnog osiguranog slučaja, o čemu je punomoćnik Banke dao izjavu na ročištu 19. travnja 2010.

 

Osporavajući osnovu tužbenog zahtjeva tuženik je naveo da postoje okolnosti koje isključuju odgovornost osiguratelja po predmetnoj polici, jer da je do potonuća broda došlo zbog nesposobnosti broda za plovidbu uslijed nedovoljne opremljenosti broda (nepravilnog ukrcavanja tereta) za koju je tužitelj znao ili morao saznati dužnom pažnjom nedostataka odgovarajućih priručnika osiguranja tereta, te zbog neodgovarajuće posade, a primarno i posebno zbog nepravilnog krcanja tereta, pa je šteta isključena iz osiguranja.

 

U odnosu na navedene prigovore tuženika prvostupanjski sud je utvrdio da je prije štetnog događaja brod bio u blizini otoka G. gdje je posada prikupljala i zaleđivala ribu na način da se na brod vezao ribarski brod a kojeg je dizalicom podizana riba s aluminijskih baja (posuda) u jutarnjim satima koja se odmah zaleđivala. Teret se krcao u pričuvna skladišta (iznad glavne palube), miješao s ledom, te kroz cijev slobodnim padom spuštao do zamrzivača na potpalubi u razini gornjeg skladišta. Brod je imao dva glavna skladišta, donje koje je bilo popunjeno ribom ukrcanom u S. i gornje u koje je ukrcana riba slagana. Nakon što je posada ribu ukrcala i zaledila, u popodnevnim satima brod se uputio prema otoku V..

 

Desetak minuta nakon što je prvi časnik palube preuzeo dežurstvo došlo je do skretanja broda u desno, te naginjanja na lijevu stranu nakon čega je časnik isključio automatski pilot te pokušao kormilarenjem u lijevo smanjiti nagib broda koji je u to vrijeme plovio brzinom od 9 milja te nagnuo oko 25 stupnjeva.

 

Iz iskaza S. B., koji je sudjelovao kao vještak u postupku osiguranja dokaza u predmetu R1-26/09), a u ovom predmetu je saslušan kao svjedok, sud je utvrdio da slaganje tereta nije bilo, niti je moglo bit,i uzrokom naginjanja i potonuća broda čak ni u slučaju najnepovoljnijeg načina krcanja tereta, osim ako u brod nije prodrlo more. Vještak je ukazao na tri moguća uzroka prodora mora u brod : bočna vrata na lijevom boku, prozore ispod nivoa palube te vrata na palubi koja su blizu boka. Prema dostupnim podacima nije bilo moguće pouzdano utvrditi ni jedan uzrok potonuća broda.

 

Prvostupanjski sud je zaključio kako do potonuća broda zasigurno nije došlo zbog vremenskih neprilika (jer nije sporno da su vremenski uvjeti bili dobri), kao niti zbog tehničkih karakteristike broda (čelična konstrukcija broda), nego kako je vjerojatno do potonuća broda došlo na način da je kroz otvore na brodu i to vrlo moguće kroz bočna vrata na lijevom boku, prodrla morska voda, što se po ocjeni suda dogodilo nepažnjom posade broda.

 

Kako se brod nagnuo na lijevu stranu, sud je zaključio da je do prodora vode došlo kroz bočna vrata na lijevom boku. Izvješće o pomorskoj nesreći m/b L. Ministarstva …, prometa i infrastrukture (list 391.) iz kojeg proizlazi da je uzrok nesreće nautička pogreška članova posade broda, sud nije posebno cijenio jer se u njemu navodi da se ono ne može koristiti radi utvrđivanja pravno relevantnih činjenica. Stoga je iskaz svjedoka S. B. sud prihvatio u dijelu u kojem nije proturječan priloženim ispravama uzevši ga s rezervom jer je svjedok naveo da se uzrok potonuća ne zna, ali je prihvatio iskaz u dijelu u kojem je svjedok naveo kako brod nije mogao potonuti, osim ako u njega nije prodrla voda, te kako je more moglo ući kroz otvore ako nisu bili zatvoreni, pa je da je jedino nepažnjom članova posade broda, moglo doći do nezatvaranja otvora kroz koje je prodrla voda što sud ocjenjuje da se i dogodilo.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio da tuženik nije dokazao tvrdnju da je do potonuća broda došlo uslijed nesposobnosti broda za plovidbu, niti zbog namjere ili krajnje nepažnje članova posade broda, odnosno nije dokazao da postoje druge okolnosti temeljem kojih su iz osiguranja broda isključene štete po čl. 729. i dr. PZ.

 

Stoga je prvostupanjskom presudom tužitelju dosuđen utuženi iznos i zatezne kamate po odredbi članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO).

 

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda te je u obrazloženju naglasio da je tužitelj dokazao postojanje valjanog ugovora o osiguranju koji sadrži ugovorenu vrijednost predmeta osiguranja (broda), nastupanje osiguranog slučaja i visinu osigurnine koju je tuženik dužan isplatiti. S druge strane tuženik nije dokazao pretpostavke za isključenje od odgovornosti za štetu, predviđene odredbom čl. 13. toč. 2. i 3. Uvjeta osiguranja i čl. 729. PZ, odnosno nije dokazao da je uzrok potonuća nesposobnost broda za plovidbu, nedostatna posada niti namjera ili krajnja nepažnja članova posade broda.

 

Svoju odluku je drugostupanjski sud djelomično utemeljio na ponovnoj ocjeni izvedenih dokaza u odnosu na prigovor isključenja odgovornosti, te je otklonio tuženikove prigovore da je šteta uzrokovana postupcima namjere ili krajnje nepažnje članova posade broda.

 

Tuženik je revizijom osporio pravilnu primjenu odredaba materijalnog prava jer drži:

 

1. da je ugovor o osiguranju pogrešno okvalificiran kao ugovor s ugovorenom vrijednosti osiguranog broda, jer polica osiguranja nije tzv. „valutirana“ polici, te da je pogrešno primijenjena odredba čl. 694-696 i čl. 709. st. 2. PZ,

 

2. da je pogrešno shvaćanje suda kako predmetna šteta nije isključena iz osiguranja, iako se radi o šteti koja je uzrokovana nesposobnošću broda za plovidbu i krajnjom nepažnjom članova posade broda za čije postupke odgovara osiguranik, te da je pogrešno primijenjena odredba 76. st. 1. i čl. 729. PZ,

 

3. da je zahtjev za naknadu štete po osnovi troškova otklanjanja onečišćenja mora pogrešno ocijenjen osnovanim, jer pravo na naknadu štete osiguranik stječe tek kad se utvrdi postojanje i visina obveze osiguranika po predmetnom štetnom događaju i kad osiguranik plati troškove otklanjanja onečišćenja, pa da je prihvaćanjem tog dijela zahtjeva pogrešno primijenjena odredba čl. 743. st. 1. PZ,

 

4. da je naknada štete po osnovi troškova vađenja podrtine dosuđena suprotno odredbi čl. 42. st. 1. Uvjeta, jer osiguranik ima pravo na naknadu tek nakon što nadležno tijelo naloži vađenje podrtine (broda), i nakon što brod bude izvađen i uklonjen,

 

5. da je zatezna kamata dosuđena protivno odredbi čl. 720. i 721. PZ kojima je propisana dospjelost obveza osiguratelja, te da je visina zatezne kamate dosuđena protivno odredbi čl. 29. ZOO.

 

Prema shvaćanju ovoga suda tužbeni zahtjev je prihvaćen pravilnom primjenom materijalnog prava, a ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova o sadržaju i učincima ugovora o osiguranju glede predmeta osiguranja, osigurane svote, osiguranih rizika i osigurnine, kao i glede nastupanja osiguranog slučaja i obveza osiguratelja po osnovi ugovora o osiguranju.

 

U odnosu na revizijske navode koji se tiču ugovaranja vrijednosti osiguranog predmeta, broda i opreme, valja poći od toga da je kriterij za procjenu visine svote na koju će se sklopiti ugovor o osiguranju tržišna vrijednost osiguranog predmeta na početku osiguranja, i tu svotu može odrediti ugovaratelj osiguranja. Ako nije drugačije ugovoreno, uzet će se da je osigurana vrijednost stvarna vrijednost osiguranog predmeta na početku osiguranja, a kao stvarna vrijednost osiguranog predmeta uzima se njegova tržišna vrijednost na početku osiguranja ( čl. 695. st. 1. i 2. PZ).

 

Međutim stranke ugovora o osiguranju mogu dogovorno utvrditi vrijednost osiguranog predmeta u ugovoru o osiguranju/polici osiguranja, s naznakom da se radi o ugovorenoj vrijednosti predmeta osiguranja, odnosno „valutiranoj“ polici osiguranja. Ako iz police osiguranja nije vidljivo da je ugovorena vrijednost osiguranog predmeta, radi se o tzv. „nevalutiranoj“ polici osiguranja.

 

Prema odredbi čl. 694. PZ vrijednost osiguranog predmeta koja je dogovorno utvrđena u ugovoru o osiguranju ili u polici osiguranja (ugovorena vrijednost) obvezna je za osiguravatelja i osiguranika (st. 1.). Osiguravatelj može osporiti ugovorenu vrijednost samo u slučaju prijevare ili ako je u pitanju očita pogreška.

 

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova predmetnom policom osiguranja je ugovorena vrijednost broda, što je sud utvrdio na temelju sadržaja police (list 13- spisa) u kojoj je navedeno da je osiguran trup broda, pogonski motor, te oprema i to agregati i kompresori za hladnjače. Također je u tekstu police navedeno da je „izračun premije napravljen na temelju ugovorenih vrijednosti“, te na temelju ponude ugovaratelja osiguranja koja „čini sastavni dio ugovora o osiguranju“. i u kojoj je također navedeno da „osigurana vrijednost broda iznosi 11.100,00 kuna.“, te da osigurana svota odgovara ugovorenoj vrijednosti broda. Ta ugovorena vrijednost broda je mjerodavna za utvrđivanje svih prava i obveza iz ugovora i obvezuje stranke neovisno odgovara li stvarnoj vrijednosti broda u vrijeme sklapanja ugovora o osiguranju i neovisno o eventualnoj promjeni stvarne vrijednosti tijekom vremena osiguranja.

 

Osiguravatelj može osporiti ugovorenu vrijednost samo u slučaju prijevare ili ako je u pitanju očita pogreška, ali je na njemu teret dokaza o tome da se radi o prijevari ili očitoj grešci.

 

Tuženik i ne tvrdi da se radi o grešci u pisanju teksta police. Tekst police odgovara sadržaju ponude kao njenom sastavnom dijelu, pa pogrešno tuženik drži da se radi o „nevalutiranoj“ polici osiguranja. Valja posebno naglasiti da u ovoj parnici nije bilo sporno da su stranke prije sklapanja ugovora vrijednost broda utvrdile i procjenom stručne osobe.

 

Prema odredbi čl. 3. st. 1. Uvjeta osiguranjem je pokriven rizik gubitka ili oštećenja broda nastalog uz ostalo uslijed potonuća broda.

 

S obzirom na utvrđenje da je nastupio osigurani slučaj potonućem osiguranog broda, uz potpuni gubitak broda, te imajući na umu utvrđenje da je ugovorom o osiguranju ugovorena vrijednost broda, tuženik je dužan po čl. 709. st. 1. i 2. PZ nadoknaditi tužitelju štetu za trup broda, pogonski motor, te agregate i kompresori za hladnjače u visini ugovorene vrijednosti, koja je ujedno i visina osigurane svote, odnosno ukupno 11.100.000,00 kn.

 

U odnosu na revizijski navod da je predmetna šteta isključena iz osiguranja tuženik je naveo dva razloga isključenja štete: da se radi o šteti koja je uzrokovana nesposobnošću broda za plovidbu te da se radi o šteti nastaloj uslijed krajnje nepažnje članova posade broda koje su isključene iz osiguranja.

 

Na tuženiku je bio teret dokaza o tome da je predmetna šteta isključena iz osiguranja.

 

Općom odredbom o isključenju šteta iz pomorskog osiguranja u čl. 708. PZ. propisano je: Iz osiguranja su isključene štete nastale posredno ili neposredno zbog namjernog postupka osiguranika (st. 1.) Ako u ugovoru o osiguranju nije drugačije određeno, iz osiguranja su isključene i štete nastale posredno ili neposredno zbog krajnje nepažnje osiguranika, namjernog postupka ili krajnje nepažnje osoba za čije postupke, prema samom zakonu, odgovara osiguranik, …(st. 2.). Odredbe čl. 708. st. 2. PZ ne primjenjuju se na štete nastale zbog namjernog postupka ili krajnje nepažnje posade broda, a ni na štete nastale zbog radnji i propusta osiguranika – zapovjednika ili drugog člana posade broda ili pilota u plovidbi i rukovanju brodom.

 

Ovo isključenje štete iz osiguranja zbog namjernog postupka osiguranika je apsolutne naravi, pa stranke ne mogu ugovoriti drugačije, dok se štete nastale zbog krajnje nepažnje osiguranika mogu posebno osigurati, inače su isključene. To se odnosi i na osobe za koje odgovara osiguranik.

 

Od općeg načela o krivnji osiguranikovih osoba postoji odstupanje u odredbi o osiguranju brodova iz čl. 729. PZ, kojom je propisano da su iz osiguranja broda isključene štete nastale posredno ili neposredno zbog mane ili nesposobnosti broda za plovidbu ako je osiguranik za njih znao ili mogao saznati dužnom pažnjom i spriječiti nastanak štete (st. 1.). Pod nesposobnošću broda za plovidbu prema ovom članku razumijeva se njegova opća nesposobnost te nesposobnost za određeno putovanje i prijevoz koje brod obavlja, bilo zbog tehničkih nedostataka, bilo zbog njegove nedovoljne opremljenosti, neodgovarajuće posade, prekomjernog ili nepravilnog ukrcavanja tereta, ukrcaja putnika iznad dopuštenog broja bilo iz drugih razloga (st. 3.).

 

Između stranaka je ugovorom o osiguranju određeno (čl. 13. st. 1. toč. 2. Uvjeta) da osiguranjem nisu pokrivene štete nastale posredno ili neposredno zbog mane ili nesposobnosti broda za plovidbu, ako je osiguranik za njih znao ili mogao saznati upotrebom dužne pažnje i spriječiti nastanak štete, osim ako je osiguratelj o tome obaviješten ili saznao na drugi način prilikom sklapanja ugovora.

 

Stoga je odlučno kad se brod po zakonu smatra nesposobnim za plovidbu.

 

Odredbom čl. 76. PZ je glede sposobnosti broda za plovidbu propisano: Brod je sposoban za plovidbu u određenim kategorijama plovidbe i za određenu namjenu ako udovoljava odredbama ovoga Zakonika, propisa donesenih na temelju ovoga Zakonika i Tehničkim pravilima u svezi sa:1) sigurnošću ljudskih života, broda i imovine, 2) sustavom upravljanja sigurnošću kompanije i broda, 3) sigurnosnom zaštitom, …10) sigurnošću uređaja za rukovanje teretom. Pored uvjeta iz čl. 76. st. 1. PZ brod je sposoban za plovidbu i:1) ako je na njemu ukrcan barem najmanji propisani broj članova posade s odgovarajućim svjedodžbama o osposobljenosti i dopunskoj osposobljenosti koji brod mora imati za sigurnu plovidbu, …3) ako je teret na brodu ukrcan, složen, raspoređen i osiguran u skladu sa propisima kojima se uređuju uvjeti prijevoza tereta, odredbama i uvjetima navedenim u brodskim ispravama, zapisima i knjigama i odobrenoj tehničkoj dokumentaciji broda.

 

Opću sposobnost broda za plovidbu prema odredbama članka 76. stavak 1. PZ, utvrđuje priznata organizacija obavljanjem tehničkog nadzora i posvjedočuje izdavanjem odgovarajućih brodskih isprava, zapisa i knjiga u skladu s odredbama Tehničkih pravila (čl. 77. PZ).

 

Tuženik je u reviziji naveo da je brod bio nesposoban za plovidbu zbog tehničkih nedostataka broda, neodgovarajuće posade, te nepravilnog slaganja tereta, za koje tvrdi da je tužitelj znao. Pri tome se pozvao i na odredbu čl. 13. st. 1. toč. 2. Uvjeta prema kojoj osiguranjem nisu pokrivene štete nastale posredno ili neposredno zbog mane ili nesposobnosti broda za plovidbu, ako je osiguranik za njih znao ili morao znati, osim ako je osiguratelj obaviješten.

 

Prema činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova potonuće broda nije uzrokovano općom nesposobnošću broda za plovidbu niti zbog bilo kojeg od navedenih razloga.

 

Naime brod „L.“ je čelični motorni brod dužine 68,62 m., (…), namijenjen prijevozu i skladištenju ribe, a u tu svrhu je i korišten u vrijeme potonuća. Brod je pregledan od strane nadležnog Hrvatskog registra brodova (list 24. spisa) o čemu je izdana svjedodžba o sposobnosti broda za plovidbu za razdoblje od 16. kolovoza 2007. do 16. kolovoza 2012., a svjedodžbi su priložene odgovarajuće isprave vezane uz pregled (list 177.-258. spisa), pa se ima smatrati da je brod bio sposoban za plovidbu dok se ne dokaže suprotno.

 

Tuženik je tijekom postupka u više navrata isticao da je šteta nastala zbog nesposobnosti broda za plovidbu (nesposobnost za prijevoz koji je brod obavljao zbog tehničkih nedostataka, nedovoljne opremljenosti i nepravilnog ukrcavanja tereta) za koju tvrdi da je tužitelj znao ili je mogao saznati dužnom pažnjom i spriječiti nastanak štete (pri čemu se pozivao na navedene odredbe). Međutim niti tijekom postupka, a niti u reviziji, tuženik nije određeno i argumentirano naveo u čemu vidi opću nesposobnost broda za plovidbu, a njegov zaključak da je brod potonuo uslijed tehničkih nedostataka broda, neodgovarajuće posade, te nepravilnog slaganja tereta, izveden je vlastitom preocjenom dokaza i ne odgovara činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova. Niti iz jednog dokaza koje je tuženik predložio i koje je sud proveo ne slijedi zaključak da je do potonuća tužiteljevog broda došlo iz razloga koji su navedeni u članku 13. Uvjeta, odnosno u članku 729. PZ-a, a koji bi isključivali njegovu odgovornost.

 

Drugostupanjski sud je i sam izvršio ocjenu dokaza te je pregledom spisa Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj R1-26/09, u kojem je provedeno vještačenje po vještaku brodogradnje S. B. iz Z. sa zadatkom da utvrdi uzrok potonuća broda (list 84. spisa – nalaz na listovima 43. do 79. spisa), te saslušanjem tog vještaka tijekom prvostupanjskog postupka u svojstvu svjedoka, ocjenom iskaza više svjedoka koji imaju neposredna saznanja pomorskoj nezgodi, pregledom isprava vezanih uz brod i pomorsku nezgodu, Izvješća o pomorskoj nesreći Povjerenstva za ispitivanje pomorske nesreće Ministarstva … argumentirano obrazložio zašto od više mogućih uzroka nije mogao određeno utvrditi stvarni uzrok potonuća broda.

 

Na zakonitost pobijane odluke ne utječe okolnost što je Vijeće za prekršaje Lučke kapetanije Z. od 21. studenog 2008. zapovjednika broda kaznilo za pomorski prekršaj iz članka 995. stavak 1. točka 2. PZ. Naime parnični sud nije vezan izrekom rješenja i činjeničnim utvrđenjima u prekršajnom postupku, a ni sama utvrđenja u tom postupku ne ukazuju na postojanje krajnje nepažnje članova posade koji bi bili osnova za isključenje odgovornosti. Time što je u rješenju navedeno da je „zapovjednik broda propustio brinuti o ispravnosti stroja, uređaja i opreme kao i stabilitetu broda što je dovelo do nagnuća, a zatim i prevrtanja i potonuća…., ne znači da je zapovjednik broda postupao namjerno ili krajnje nepažljivo.

 

Posebno se napominje da Vrhovni sud RH odluku o pravilnoj primjeni materijalnog prava donosi na temelju činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova i nije ovlašten sam utvrđivati činjenice.

 

S obzirom na to da je tužitelj dokazao postojanje ugovora o osiguranju broda „valutiranom“ policom osiguranja uz osigurani rizik od gubitka ili oštećenja broda, dokazao je i nastup osiguranog slučaja uz potpuni gubitak broda, ugovorenu visinu vrijednosti broda i osigurane opreme koja odgovara svoti osiguranja od ukupno 11.100.000,00 kuna, a tuženik nije dokazao osnove za isključenje odgovornosti, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za isplatu osigurane svote je pravilno primijenjena odredba čl. 709. st. 1. i 2. PZ.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava u odnosu na ugovor o osiguranju od odgovornosti po predmetnoj polici osiguranja.

 

Policom osiguranja … tužitelj se osigurao i od izvanugovorne odgovornosti prema trećima za sudar, udar, troškove vađenja podrtine i onečišćenja , sa osiguranom svotom za svako od 4 pojedinačna ugovorena osiguranja od po 850.000,00 kuna, uz odbitnu franšizu od 1,00 % kod svakog pojedinačnog osiguranja, minimalno 760,00 kuna.

 

Kod dopunskog osiguranja odgovornosti osiguranika za štete nanesene trećim osobama iz osiguranja se nadoknađuju svote koje je osiguranik, u skladu s odredbama ugovora, obvezan platiti tim osobama u vezi sa svojom odgovornošću pokrivenom osiguranjem. Naknada iz osiguranja odgovornosti daje se neovisno o visini naknade ostalih šteta pokrivenih osiguranjem broda.

 

U ovom slučaju su u odnosu na naknadu štete zbog onečišćenja nižestupanjski sudovi utvrdili da je došlo do onečišćenja mora za koje je odgovoran tužitelj, odnosno da se dogodio osigurani slučaj. Nadležno tijelo Republike Hrvatske angažiralo je specijalizirano društvo C. d.o.o. koje je provelo čišćenje mora i sprječavanje daljnjeg onečišćenja te postavilo brane radi sprječavanja i izlijevanja goriva i maziva iz broda, pa po toj osnovi tereti tužitelja za iznos troškova u visini od 921.212,24 kn. s rokom dospijeća 1. svibnja 2009.

 

S obzirom na to da je prema ugovoru o osiguranju osigurana svota iznosi 850.000,00 kuna, tuženik je dužan isplatiti naknadu samo do visine osigurane svote, kako je to pravilno naloženo presudom.

 

Suprotno tvrdnji tuženika nastupio je osigurani slučaj i u vezi osiguranog rizika po osnovi obveze ugovaratelja osiguranja na vađenje podrtine.

 

Za tužitelja je već po samom zakonu nastala obveza vađenja potonulog broda, odnosno izvanugovorna obveza otklanjanja štete, jer se radi o ugrožavanju plovidbe i onečišćenju mora u smislu odredbe čl. 785. PZ. Rješenjem Ministarstva … Lučke uprave Z. od 24. listopada 2008. naloženo je J. T. d.o.o. da ukloni potonuli brod koji predstavlja opasnost uz ostalo i zbog velike količine pogonskog goriva i maziva. Zaključkom o izvršenju istog tijela od 14. studenog 2008. određeno je izvršenje, s time što će se, ako J. T. d.o.o. ne izvrši uklanjanje potonulog broda, vađenje broda povjeriti trećoj osobi na teret izvršenika. Vađenje je i povjereno trećoj osobi, ali je prvo pokušaj vađenja ostao bezuspješan.

 

Kasko osiguranjem je ugovorena osigurana svota po osnovi odgovornosti za troškove vađenja broda u iznosu od 850.000,00 kuna, pa je i po ocjeni ovoga suda osiguratelj dužan isplatiti osiguranu svotu i po ovom osiguranom slučaju.

 

Tuženik je u zakašnjenju s ispunjenjem dospjele novčane obveze pa je po čl 29. st. 1. . ZOO dužan platiti zatezne kamate po stopama propisanim zakonom.

 

Revizijom je osporena dospjelost pojedinih zahtjeva, (na što je tuženik ukazivao i u žalbi) s obrazloženjem da tuženik nije postupio po zahtjevu za isplatu osigurane svote jer nisu bili poznati uzroci potonuća broda.

 

Prema odredbi čl. 720. PZ pri podnošenju odštetnog zahtjeva osiguranik treba, na zahtjev osiguravatelja, dati podatke i dostaviti raspoloživu dokumentaciju i ostala dokazna sredstva koja su potrebna za utvrđivanje naravi, uzroka i visine štete te ostalih okolnosti na temelju kojih se može utvrditi ili bar učiniti vjerojatnim njegovo pravo na naknadu iz osiguranja (st. 1.). Ako osiguranik namjerno ili iz krajnje nepažnje propusti pravodobno utvrditi štetu na ugovoreni ili, ako o tome nema ugovorenih odredaba, na uobičajeni način, osiguravatelj je obvezan nadoknaditi štetu samo ako osiguranik podnese vjerodostojne dokaze o naravi, uzrocima i visini štete te o okolnostima bitnim za utvrđivanje da je šteta pokrivena osiguranjem (st. 2.).

 

Osiguravatelj je po odredbi čl. 721. PZ dužan naknadu iz osiguranja platiti u roku od mjesec dana pošto mu osiguranik dostavi odštetni zahtjev u skladu s člankom 720. PZ sa svim podacima i dokumentacijom kojima se utvrđuje njegova obveza iz ugovora o osiguranju.

 

Sam tuženik je naveo da je tuženik podnio odštetni zahtjev 8. siječnja 2009., a zatražio je zatezne kamate od 9. veljače 2009.

 

Tuženik tvrdi da nije isplatio osiguranu svotu zato što nije sa sigurnošću bio poznat uzrok potonuća broda. Međutim, pri podnošenju odštetnog zahtjeva dovoljno je da osiguranik, na zahtjev osiguravatelja, učiniti barem vjerojatnim njegovo pravo na naknadu iz osiguranja (čl. 720. st. 1. PZ i čl. 27. Uvjeta), što je u ovom slučaju i učinio dostavom podataka o potonuću broda. Kod potpune štete osiguratelj je dužan isplatiti osiguranu svotu prema visini ugovorene vrijednosti broda, dakle visina obveze je tuženiku bila poznata.

 

Pogrešno je shvaćanje tuženika da nisu nastale, pa time ni dospjele obveze po osnovi tražbina dopunskog ugovora o osiguranju od odgovornosti. Prethodno je već izneseno obrazloženje o osnovanosti i dospjelosti zahtjeva za isplatu glavnice od po 850.000,00 kuna.

 

Tužitelju su zatezne kamate dosuđene u visini propisane kamatne stope koja se, prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, određuju na odnose iz trgovačkih ugovora za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena.

 

Tužitelj je u reviziji naveo kako predmetni spor nije spor iz trgovačkog ugovora, pa da bi odredbu čl. 29. ZOO, koja je u naš pravni sustav uvedena radi implementiranja Direktive 2000/35/EZ. (dalje: Direktiva), trebalo tumačiti u duhu prava EU, vodeći pri tome računa da je odredbom čl. 13. Direktive propisano da se odnosi samo na plaćanja koja se vrše kao naplata za poslovanje, a da ne uređuje poslovanje s potrošačima niti kamate u vezi (…) plaćanja radi naknade štete uključujući plaćanja od strane osiguravajućih društava.

 

Ovaj sud nema dvojbi oko toga da nacionalno pravo treba tumačiti u duhu prava EU, uključivši i propise koji su doneseni i stupili na snagu prije pristupanja Republike Hrvatske u članstvo EU.

 

U skladu s tim i odredbu čl. 29. ZOO valja tumačiti u duhu navedene direktive, jer je tom odredbom Direktiva implementirana u pravni sustav RH.

 

Međutim, u čl. 1. Direktive je propisano da s se Direktiva primjenjuje na sva plaćanja izvršena radi naplate u poslovanju, a u toč. 13. preambule je navedeno da se Direktiva odnosi samo na plaćanja koja se vrše kao naplata za poslovanje i ne uređuje poslovanje s potrošačima niti kamate u vezi s drugim plaćanjima, na primjer plaćanja u vezi sa zakonodavstvom o čekovima i mjenicama, plaćanja radi naknade štete uključujući plaćanja od strane osiguravajućih društava.

 

Iz navedenog je jasno da Direktivom nisu uređena plaćanja radi naknade štete od strane osiguravajućih društava, pa je nacionalnim zakonodavstvima prepušteno kako će urediti ta plaćanja.

 

Plaćanja radi naknade štete od strane osiguravajućih društava nisu glede visine stope zateznih kamata u RH uređena posebnim propisom, pa se na ta plaćanja primjenjuje ZOO kao opći propis.

 

Odredba čl. 29. st. 2. ZOO je jasna i prema njoj se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena.

 

Plaćanja radi naknade štete od strane osiguravajućih društava koja potječu iz trgovačkih ugovora o osiguranju, sklopljenih između dva trgovačka društva u okviru njihovog poslovanja, nisu izuzeta iz primjene odredbe o višoj kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

 

Stoga je visina stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos određena pravilnom primjenom odredbe čl. 29. ZOO.

 

Zbog gore navedenih razloga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo odbiti reviziju protiv presude kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

Revizija tužitelja protiv odluke o parničnim troškovima je nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, i to redovnu reviziju prema pravilima iz čl. 382. st. 1. ZPP, a izvanrednu reviziju prema pravilima iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Kad su u pitanju rješenja drugostupanjskog suda, revizija u pravilu nije dopuštena, a samo iznimno je dopuštena po čl. 400. st. 1. ZPP, i to protiv takvog rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

 

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer glede parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava, o čemu je zauzeto je pravno shvaćanje je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 16. studenog 2015. koje glasi:

 

"Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku protiv kojega bi bila dopuštena revizija."

 

Stoga je podnesena revizija protiv odluke o parničnim troškovima nedopuštena, pa je valjalo riješiti kao u izreci i odbaciti reviziju po čl. 392. st. 1. ZPP.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju je odbijen jer tužitelju ne pripada pravo na naknadu tog troška unatoč uspjehu u revizijskom stupnju postupka, sve s obzirom na to da se ne radi o potrebnom trošku (čl. 164. i čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 7. srpnja 2020.