- 1 -              Revr 250/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 250/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Ž. iz D., koga zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik iz D., protiv tuženika A. D. d.d. iz D., koga zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog ureda G. i p. iz Z., Pisarnica D., radi utvrđenja nedopuštenosti i poništenja otkaza i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku, br. Gž R-11/2015 od 16. prosinca 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, br. P-303/2008 od 19. ožujka 2009., u sjednici održanoj 7. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana u pobijanom dijelu kojim je utvrđeno da je nakon opoziva tužitelja s radnog mjesta direktora društva tuženik bio dužan tužitelju ponuditi sklapanje ugovora o radu za drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, radnom iskustvu i struci, sklopiti ugovor o radu za takvo radno mjesto i vratiti ga na rad na takvo radno mjesto u društvu tuženika.

 

r i j e š i o   j e:

 

Ukida se presuda Županijskog suda u Dubrovniku, br. Gž R-11/2015 od 16. prosinca 2015. i presuda Općinskog suda u Dubrovniku, br. P-303/2008 od 19. ožujka 2009., u dijelu kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 159.991,89 kn na ime razlike između naknade HZMO i njegove neto plaće za razdoblje od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2004. sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose kao što su naznačeni u toč. II prvostupanjske izreke, kao i u dijelu odluke o trošku postupka (točka IV izreke prvostupanjske presude), te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O trošku revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno da je nakon opoziva tužitelja s radnog mjesta direktora društva tuženik bio dužan tužitelju ponuditi sklapanje ugovora o radu za drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, radnom iskustvu i struci, sklopiti ugovor o radu za takvo radno mjesto i vratiti ga na rad na takvo radno mjesto u društvu tuženika (toč. I izreke). Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos 159.991,89 kn na ime razlike između naknade HZMO i njegove neto plaće za razdoblje od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2004. sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose kao što su naznačeni u toč. II izreke, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu 120.428,97 kn (toč. III izreke). Tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 32.120,13 kn (toč. IV izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu pred drugo vijeće na ponovno suđenje, odnosno prvostupanjsku i predmet vratiti drugom sucu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 7/19 - dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tuženik u reviziji ističe da su sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da u pobijanim presudama nema iznesenih valjanih razloga u pogledu činjenice koju osporava, a to je da je ponudio sklapanje ugovora o radu 23. rujna 1998. Navedeni prigovor nije osnovan jer su sudovi obrazložili svoj zaključak zašto smatraju da je postojao ugovor od 23. rujna 1998. (prethodni ugovor je istekao pretekom vremena, a on je ostao raditi, da je 23. rujna imenovan za direktora, u odluci o opozivu se ističe da će tužitelj svoja prava iz ugovora o radu ostvarivati sukladno aktima društva, u programu zbrinjavanja viška radnika tužitelj je naveden kao neraspoređen).

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je nakon opoziva s mjesta direktora društva tuženik bio dužan ponuditi tužitelju sklapanje ugovora o radu za drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj radnoj spremi te zahtjev za naknadu plaće.

 

Tijekom prvostupanjskog postupka između stranaka nisu sporne sljedeće činjenice:

 

- da su stranke zaključile Ugovor o radu na određeno vrijeme 27. svibnja 1998. za vrijeme do 31. kolovoza 1998., za radno mjesto direktora općih poslova,

 

- da je odlukom N. A. D. d.d. od 23. rujna 1998. tužitelj imenovan za direktora na vrijeme od 4 godine s time da će preuzeti dužnost 1. listopada 1998.,

 

- da je tuženik na sjednici NO održane 15. ožujka 2000. donio odluku o opozivu tužitelja s mjesta direktora društva zbog trajne bolesti koja je dovela do nesposobnosti za vođenje poslova društva,

 

- da je u odluci o opozivu izrijekom odlučeno da opozivom ne prestaje automatski ugovor o radu, nego će imenovani svoja prava po toj osnovi ostvarivati sukladno aktima društva i zakonu,

 

- da je programom zbrinjavanja viška radnika od 27. studenoga 2000. tužitelj iskazan kao tehnološki višak i neraspoređen,

 

- da je tuženik odlukom o otkazu ugovora o radu br. 107 od 4. travnja 2001., tužitelju otkazao ugovor o radu zaključen 27. svibnja 1998., protiv koje odluke je tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava.

 

Tužitelj tvrdi da je s tuženikom istog dana kad je imenovan za direktora, sklopio i ugovor o radu kojim su utvrđena njegova prava i obveze, ovlaštenja i odgovornosti, plaća i druga primanja. Navodi da se čl.10. tog ugovora tuženik obvezao u slučaju raskida ugovora osigurati tužitelju drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj radnoj spremi, radnom iskustvu i struci. Budući da tuženik nije postupio prema navedenoj odredbi, traži da sud utvrdi da je tuženik to bio dužan učiniti i da mu za razdoblje od 1. siječnja 2000. do 31. prosinca 2004. (do odlaska u mirovinu) isplati razliku između naknade koju je primao kao nezaposleni hrvatski branitelj i bruto plaće koju bi primio kod tuženika da je bio raspoređen u skladu sa čl. 10. ugovora.

 

Nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev zaključivši da su stranke 23. rujna 1998. zaključile ugovor o radu neovisno o tome što ugovor od strane ovlaštene osobe tuženika nije potpisan.

 

Tuženik revizijom osporava zaključak nižestupanjskih sudova da je sklopljen ugovor o radu 23. rujna 1998. navodeći da nadzorni odbor tuženika nije prije toga donio odluku da će se s tužiteljem sklopiti ugovor o radu pa da stoga sukladno kogentnim odredbama čl. 264.-267. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 121/99 i 118/03 u daljnjem tekstu: ZTD), ugovor i da je potpisan ne bi bio valjan.

 

Navedeni prigovor tuženika nije osnovan jer odredbe na koje se poziva mogu biti relevantne u odnosu na odluku Nadzornog odbora da se tužitelj imenuje direktorom društva. Međutim, navedene odredbe nisu relevantne kod razmatranja pitanja tužiteljevog radnopravnog položaja u situaciji kad ga je Nadzorni odbor svojom odlukom već imenovao direktorom društva.

 

S tim u vezi za istaknuti je da su odredbe Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR) relevantne kako u pogledu zasnivanja radnog odnosa, tako i pitanja kad se smatra da je ugovor o radu sklopljen. U tom smislu je čl. 11. st. 2. ZR-a propisano da propust stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku, ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora.

 

Pritom nižestupanjski sudovi pravilno ističu da iz okolnosti da je tužitelju prethodni ugovor istekao pretekom vremena, a on je ostao u radnom odnosu i to raditi na drugom radnom mjestu (direktora) kao i da se u odluci o opozivu ističe da će tužitelj svoja prava iz ugovora o radu ostvarivati sukladno aktima društva – tuženik dakle u opozivu i sam apostrofira postojanje ugovora o radu. Istovremeno, tuženik u Programu zbrinjavanja viška radnika navodi da je tužitelj neraspoređen. Da je tuženik smatrao da još uvijek egzistira prvi ugovor o radu koji je bio sklopljen na određeno vrijeme, tad ne bi za tužitelja navodio da je neraspoređen, jer bi imao radno mjesto ugovoreno tim ugovorom.

 

Nisu osnovani i revizijski navodi tuženika u kojima ističe da i u situaciji da je ugovor potpisan od strane predsjednika nadzornog odbora, da se ne bi radilo o ugovoru o radu već o ugovoru o djelu – upravo zbog činjenice da je tuženik tužitelju radnu knjižicu zaključio s 31. prosinca 2001., iz čega proizlazi da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika.

 

Revizijski navodi kojima tuženik, iznoseći svoju ocjenu iskaza svjedoka, osporava pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja, nisu od značaja jer, s obzirom na odredbu čl. 385. ZPP-a, pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja ne može biti predmet revizijskog ispitivanja.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena u navedenom dijelu, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Osnovano međutim, tuženik u reviziji ističe prigovor koji se odnosi na dosuđenu razliku plaće. Kao što je navedeno, utvrđeno je da tuženik bio dužan tužitelju ponuditi sklapanje ugovora o radu za drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, radnom iskustvu i struci. Obzirom da drugo radno mjesto ne može imati identičnu plaću kao i plaća koja se isplaćuje za radno mjesto direktora, to nije jasno zašto su sudovi visinu naknade plaće računali kao razliku između naknade HZMO i plaće direktora.

 

Time su sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući da u pobijanim presudama nema iznesenih valjanih razloga u navedenom pogledu, pa je na temelju čl. 394. st. 1. ZPP-a valjalo u navedenom dijelu ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Zagreb, 7. srpnja 2020.