- 1 -              Revr 1457/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1457/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Opće bolnice O., O., (OIB: ...), zastupane po punomoćniku J. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. & L. d.o.o. iz Z., protiv tuženice H. A. iz R., (OIB: ...), zastupane po punomoćniku M. L., odvjetniku iz R., radi isplate, te u pravnoj stvari po protutužbi protutužiteljice H. A. iz R., (OIB: ...), zastupane po punomoćniku M. L., odvjetniku iz R., protiv protutuženice Opće bolnice O., O., (OIB: ...), zastupane po punomoćniku J. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. & L. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništavnim dijela ugovora, odlučujući o revizijama tužiteljice i tuženice ujedno i protutužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-2172/2013-2 od 11. svibnja 2016. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. Prs-263/2008 od 29. studenoga 2012., u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženice ujedno i protutužiteljice u dijelu u kojemu se odnosi na drugostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke, u odluci kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u točki 1. izreke "do iznosa od 348.990,10 kn, uz zakonsku zateznu kamatu od 29. studenoga 2012. do isplate" - te u točki 3. izreke, u odluci kojom je odbijen protutužbeni zahtjev protutužiteljice "na utvrđenje ništavim točki IV i V Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 27. siječnja 2003.", odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Revizija tužiteljice u dijelu u kojemu se odnosi na drugostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na odluku kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice da se tuženica obveže isplatiti joj "194.379,33 kn (od 348.990,10 kn do 543.369,43 kn) uz zakonsku zateznu kamatu, odbacuje se kao nedopuštena.

 

II. Odbacuje se kao nedopuštena i revizija tuženice ujedno i protutužiteljice u dijelu u kojemu se odnosi na drugostupanjsku presudu u odluci o parničnom trošku.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom:

 

- u stavku 1. izreke, odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki 1. izreke "do iznosa od 348.990,10 kn" (u odluci kojom je tuženica obvezana isplatiti tužiteljici 348.990,10 kn "uz zakonsku zateznu kamatu od 29. studenoga 2012. do isplate") - te u točki 2. izreke "do iznosa od 34.002,00 kn" (u odluci kojom je tuženica obvezana nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka od 34.002,00 kn), kao i u točki 3. izreke (u odluci kojom je odbijen protutužbeni zahtjev protutužiteljice "na utvrđenje ništavim točki IV i V Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 27. siječnja 2003." - te zahtjev protutužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka),

 

- u stavku 2. izreke, djelomično je prihvaćena žalba tuženice ujedno i protutužiteljice i preinačena "prvostupanjska presuda u dijelu točke 1. izreke te u točki 2. izreke" i suđeno:

 

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja - protutuženika da mu je tužena - protutužiteljica dužna isplatiti iznos od 194.379,33 kn (od 348.990,10 kn do 543.369.43 kn) uz zakonsku zateznu kamatu te naknaditi trošak postupka u iznosu od 60.908,00 kn (od 34.002,00 kn do 94.910,00 kn)".

 

Protiv dijela drugostupanjske presude iz točke I. izreke, u odluci koja se odnosi na zateznu kamatu računatu na 348.990,10 kn od 29. studenoga 2012. do isplate - te u "dijelu toč. II. izreke iste presude u cijelosti", tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti osporenu presudu i prihvatiti njezin zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Reviziju protiv drugostupanjske presude podnijela je i tuženica ujedno i protutužiteljica (dalje: tuženica), i to protiv njezina dijela kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice i odbijen njezin protutužbeni zahtjev - te protiv odluke o parničnom trošku, a sve zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti obje nižestupanjske presude i zahtjev tužiteljice odbiti u cijelosti te prihvatiti njezin protutužbeni zahtjev, podredno ukinuti ih u napadnutom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na revizije "očitovala se" tuženica "ustrajući" pri svojim navodima.

 

Revizija tuženice u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o glavnoj stvari nije osnovana, a u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o parničnom trošku nije dopuštena.

 

Revizija tužiteljice nije dopuštena.

 

A/ o reviziji tužiteljice

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 11. svibnja 2016., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbama čl. 29. i 36. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13.) na ovaj spor glede dopuštenosti revizije primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. - 148/2011. pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

 

2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

 

Vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude po reviziji tužiteljice čini iznos od "194.379,33 kn (od 348.990,10 kn do 543.369,43 kn)": ona novčana svota glede koje tužiteljica nije uspjela u sporu (ili ona za isplatu koje je zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan).

 

Naime, obzirom na naznačeni tužbeni zahtjev, odluka o kojem je predmetom revizijskog osporavanja, u smislu odredbe čl. 35. st. 2. ZPP-a za dopuštenost revizije u konkretnom slučaju mjerodavna je vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude (čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a), konkretno - glavnica novčane svote iz osporene presude za isplatu koje je zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan: to stoga što se na temelju odredaba čl. 35. ZPP-a, a kada je za utvrđivanje prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora - uzima u obzir (stavak 1.) samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamate i parnični trošak (stavak 2.) ne uzimaju u obzir osim ako ne čine glavni zahtjev.

 

Sa prethodno navedenim u svezi, ovdje je za zaključiti:

 

- da istaknuta, ovdje relevantna vrijednost predmeta spora ("vrijednost glavnog zahtjeva”), ne prelazi vrijednost mjerodavnu za dopuštenost revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a (od 200.000,00 kn),

 

- da (time) po tužiteljici podnesena revizija nije dopuštena po vrijednosnom kriteriju i prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

 

Stoga je reviziju tužiteljice valjalo odbaciti odlukom iz izreke, u rješenju (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a).

 

Budući da tužiteljica reviziju nije podnijela pozivom i na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a, kojom je propisano: "u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni", revizijski sud podnesenu reviziju u tome dijelu ne može razmatrati u smislu te odredbe.

 

B/ o reviziji tuženice

 

Protiv dijela drugostupanjske presude koji je predmetom pobijanja po reviziji tuženice, revizija tuženice je dopuštena - jer vrijednost po njoj pobijanog dijela te presude (u visini utužene glavnice novčane svote koju je obvezana isplatiti tužiteljici - u smislu odredbe čl. 35. st. 1. ZPP-a, vezano sa njezinim zahtjevom na utvrđenje ništavnosti dijela ugovora - što valja sagledati kao deklaratorni preambul za njezino osporavanje novčane obveze) prelazi 200.000,00 kn.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu u tome dijelu (u odnosu na osporeni dio te presude) ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom tuženice i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji je samo uopćeno istaknut revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a budući da u njoj nije određeno naznačeno o kojoj se povredi radi ili čime je počinjena, taj razlog revizijski sud ne može razmatrati.

 

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora u revizijskom stupnju zahtjev je tužiteljice na obvezivanje tuženice isplatiti joj sada prijeporni iznos sa zateznim kamatama na ime plaćenih troškova specijalizacije tuženice, a sve temeljem između njih sklopljenog Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 27. siječnja 2003. - te protutužbeni zahtjev tuženice da se utvrde ništavnim točke IV i V toga Ugovora.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

"- da je tužena kod tužitelja prvotno obavila pripravnički staž u trajanju od 1 godine, time

 

- da je na prijedlog tužitelja Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske rješenjem od 24. siječnja 2003. odobrilo tuženoj specijalizaciju iz radiologije, nakon čega

 

- da je 27. siječnja 2003. među strankama sklopljen ugovor o međusobnim pravima i obvezama u vezi specijalizacije tužene iz radiologije, a kojim ugovorom

 

- da se tužitelj obvezao tuženoj kao liječnici specijalizantu te ustanove omogućiti specijalizaciju u odgovarajućim zdravstvenim organizacijama i uz ostalo joj isplaćivati pripadajuću plaću i ostala prava po ugovoru o radu, a

 

- da se tužena prihvaćajući uvjete iz tog ugovora obvezala uz ostalo vratiti sve troškove specijalizacije odnosno primljene naknade bruto plaće uložene tijekom specijalizacije, uvećane za zakonsku kamatu ukoliko svojom krivnjom ne završi specijalizaciju u propisanom roku ili ne ostane na radu kod tužitelja najmanje dvostruko vremena od trajanja specijalizacije, te

 

- da je 28. ožujka 2007. nakon završene specijalizacije tužene između stranaka sklopljen novi ugovor o radu, na određeno vrijeme, a koji

 

- da je zamijenjen ugovorom o radu sklopljenim između stranaka 31. svibnja 2007., sada na neodređeno vrijeme;

 

- da je tužena otkazala ugovor o radu tužitelju 1. veljače 2008. te joj je radni odnos kod tužitelja prestao 12. veljače 2008."

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice u dijelu sada osporavanom revizijom tuženice ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio, uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da "prvostupanjski sud, uz primjenu odredbe čl. 17. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91- 112/99, dalje ZOO/91), ocjenjuje kako je otkazivanjem ugovora o radu na strani tužene nastala obveza iz ugovora o međusobnim pravima i obvezama na vraćanje sredstava uloženih od strane tužitelja u njezinu specijalizaciju. Prigovor tužene da je radni odnos kod tužitelja raskinula zbog loših uvjeta rada drži neosnovanim, utvrđujući i da je tužena kao razlog otkaza ugovora o radu navela odlazak na rad u drugu ustanovu",

 

- da "vezano uz protutužbeni zahtjev prvostupanjski sud ocjenjuje kako ugovor o međusobnim pravima i obvezama nema elemente koji bi ga činili ništavim u smislu odredbe čl. 103. te čl. 141. st. 1. ZOO-a, utvrđujući i da spornim ugovorom tuženoj nije povrijeđeno pravo slobode rada i izbora zaposlenja te da nije povrijeđeno načelo jednakosti davanja jer je sklapanje tog ugovora bio izbor tužene, na koji je pristala",

 

- da "sva gore navedena utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća",

 

- da "žalbenim navodima, a kojima tužena prigovara pravilnosti pobijane presude glede djelomične ništavosti odredbi ugovora o međusobnim pravima i obvezama, odnosno toč. IV i V ugovora, tužena i dalje nije ničim argumentirala u čemu bi taj ugovor bio protivan prisilnim propisima odnosno moralu društva, tj. u čemu bi se njime vrijeđala prava na slobodu rada i zapošljavanje. Tim ugovorom tužitelj je tuženoj omogućio specijalizaciju koju je tužena uspješno privela kraju i nakon specijalizacije joj je osigurao radno mjesto odgovarajuće njezinoj stručnoj spremi i specijalizaciji, no isto tako i odredio obvezu tužene u smislu provođenja određenog broja godina na radu kod tužitelja po završenoj specijalizaciji, što su sve legitimna prava i obveze ugovornih stranaka, koja za to imaju podlogu u Zakonu o radu ("Narodne novine" 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 - dalje: ZR) i Zakonu o obveznim odnosima, a koji zakoni, polazeći od položaja ugovornih stranaka, uređuju njihove međusobne odnose na načelu slobode ugovaranja te savjesnosti, poštenja i dužnosti ispunjenja ugovornih obveza",

 

- da "osim toga, na žalbene navode tužene da je tužitelj ugovorom o međusobnim pravima i obvezama realizirao zelenaški odnos, odnosno svojevrsni kmetski odnos tužene prema tužitelju, ističe se da tužena nije dokazala da je bila prisiljena potpisati ugovor o "specijalizaciji". Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka, kao što je već prethodno obrazloženo, proizlazi da je tužitelj tuženoj omogućio i odobrio specijalizaciju iz radiologije, time da tužena niti tvrdi niti je tijekom prvostupanjskog postupka dokazala da bi tu specijalizaciju mogla ostvariti u drugoj zdravstvenoj ustanovi pod povoljnijim uvjetima, niti je dokazala razloge ništavosti iz citiranih zakonskih odredbi. Protivno žalbenim navodima tužene ugovorne odredbe iz spornog ugovora su jasne te iste sadržajem ne dovode u sumnju ugovorena prava i obveze tužene. Stoga tužena nije dokazala ispunjenost pretpostavki iz čl. 141. st. 1. ZOO/91, što je sve kao pravilno zaključio prvostupanjski sud.",

 

- da "kako je tužena po završenoj specijalizaciji ostala na radu kod tužitelja nepunih godinu dana, ostvarene su pretpostavke iz toč. V al. 3. ugovora jer tužena nije po završenoj specijalizaciji ostala na radu dvostruki period od trajanja specijalizacije (specijalizacija je trajala preko četiri godine). Upravo to je osnova na temelju koje tužitelju pripada potraživati povrat uloženih sredstava na specijalizaciju tužene pa pravilno prvostupanjski sud osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja temelji na preuzetim ugovornim obvezama stranaka te na odredbi čl. 17. ZOO-a. Utoliko su irelevantni navodi tužene da tužitelj u postupku nije dokazao da je pretrpio štetu jer nije zaposlio drugog liječnika specijalistu radiologa, budući tužbeni zahtjev s takvog osnova nije ni postavljen",

 

- da "navodi tužene koje ponavlja u žalbi, da je otkazala ugovor o radu zbog loših uvjeta rada i po stajalištu ovoga suda nisu osnovani, a pri činjenici da je tuženica podnijela zahtjev za prestanak radnog odnosa isključivo iz razloga odlaska na rad u drugu ustanovu, u kojim okolnostima prvostupanjski sud je pravilno odbio iznesene prigovore kao neosnovane. K tome se ističe i da tuženica u postupku nije dokazala da bi razlog njenog otkaza radnog odnosa bilo neispunjenje ugovornih obveza tužitelja",

 

- da su "stoga neosnovani žalbeni navodi tužene koji se odnose na pravilno utvrđenu osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno neosnovanost protutužbenog zahtjeva",

 

- da se daljnji žalbeni navodi tuženice odnose "na pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda u odnosu na neprihvaćanje njena prigovora o djelomičnom ispunjenju ugovorne obveze, kako tijekom trajanja specijalizacije, tako i nakon završetka specijalizacije, u razdoblju od 11 mjeseci i 16 dana koliko je radila kod tužitelja": "iste žalbene navode ovaj sud drži osnovanim",

 

- da je "prvostupanjski sud temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke pravilno utvrdio visinu tražbine tužitelja, međutim pritom je neosnovano otklonio prigovor tužene o djelomičnom ispunjenju obveze",

 

- da je "naime, sadržajem odredbe čl. 17. st. 1. i čl. 160. st. 1. ZOO/91 propisano da su sudionici u obveznom odnosu dužni izvršiti svoju obvezu i odgovorni za njezino ispunjenje, time da obveza prestaje kad se ispuni te u drugim zakonom određenim slučajevima. Tužena je tijekom postupka isticala da je djelomično ispunila ugovornu obvezu, odrađujući tijekom specijalizacije rad kod tužitelja, s obzirom na potrebe istog, a za što se obvezala ugovorom o međusobnim pravima i obvezama. Kako je toč. IV al. 3 spornog ugovora utvrđeno da će tužena za vrijeme specijalizacije postupati po nalogu ravnatelja tužitelja te povremeno obavljati poslove i radne zadatke u ustanovi, prvostupanjski sud je neosnovano obvezao tuženu i na povrat plaća primljenih s osnova rada kod tužitelja tijekom specijalizacije, visina kojih, u ukupnom iznosu od 90.135,23 kn, proizlazi iz dopunskog nalaza i mišljenja financijskog vještaka (list 96-100 spisa), koju visinu su stranke prihvatile",

 

- da "ujedno ...osnovani su i navodi tužene da je djelomično ispunila ugovornu obvezu radom u razdoblju od 11 mjeseci i 16 dana po završenoj specijalizaciji, čiju visinu je determinirala trajanjem ugovora o radu nakon položenog specijalističkog ispita do prestanka ugovora o radu",

 

- da "iz opisanih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužena započela sa specijalizacijom 27. siječnja 2003., koju je specijalizaciju završila 27. ožujka 2007. (50 mjeseci), nakon čega stranke sklapaju ugovor o radu 28. ožujka 2007. s početkom rada tužene kao specijaliste radiologa, koji ugovor o radu prestaje otkazom 12. ožujka 2008., što znači da je prema ugovoru o radu nakon specijalizacije i položenog specijalističkog ispita (11,5 mjeseci) tužena u navedenom razdoblju ispunila svoju ugovornu obvezu iz ugovora o specijalizaciji. Stoga takvo djelomično ispunjenje ugovorne obveze tužene potvrđuje osnovanost njena prigovora",

 

- da "iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da je tuženoj s osnove isplaćene plaće i pripadajućih naknada tijekom specijalizacije (50 mjeseci) isplaćen ukupan iznos od 453.234,20 kn, odnosno prosječan mjesečni iznos od 9.064,70 kn. Budući da je tužena djelomično ispunila ugovornu obvezu (11,5 mjeseci) takvo djelomično ispunjenje ugovorne obveze za navedeno razdoblje predstavlja iznos od 104.243,86 kn u odnosu na koji iznos je također osnovan prigovor djelomičnog ispunjenja obveze",

 

- da je "stoga djelomičnim prihvaćanjem prigovora tužene utvrđeno djelomično ispunjenje tražbine tužitelja u ukupnom iznosu od 194.379,09 kn, slijedom čega je za isti iznos trebalo umanjiti dosuđenu tražbinu tužitelju (543.369,43 kn) te je osnovano djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja do iznosa od 348.990,10 kn".

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Stoga je reviziju tuženice valjalo odbiti odlukom iz izreke, u presudi (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Pritom revizijski sud primjećuje da je u bitnome isto takvo shvaćanje već izrazio u više svojih odluka o pitanju valjanosti ugovora o specijalizaciji kako ga revidentica vidi, pa tako i u odluci posl. br. Revr-333/2017-2 od 20. studenoga 2018. - i postupanje po takvome shvaćanju predstavlja suđenje u skladu s stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

 

U odnosu na razloge revizije koji se odnose na takvu odluku te (time) odluku o prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) "Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda" i (stavak 2.) "U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva", upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge iz svoje presude posl. br. Revr-333/2017-2 od 20. studenoga 2018. - koje u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr-333/17-2 od 20. studenoga 2018.

 

Tuženica je reviziju podnijela i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku.

 

Međutim, protiv odluke o parničnom trošku nije dopuštena nikakva revizija.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Stoga je i reviziju tuženice protiv odluke o parničnom trošku valjalo odbaciti kao nedopuštenu odlukom kao u izreci, u stavku II. rješenja.

 

Zagreb, 7. srpnja 2020.