- 1 -              Revr 473/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 473/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. D., odvjetnik u Z., protiv tuženika S., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik F. B., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1859/16-4 od 28. veljače 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1657/15-59 od 13. srpnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1859/16-4 od 28. veljače 2017. odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1859/16-4 od 28. veljače 2017. odbacuje se kao nedopuštena u dijelu koji se odnosi na parnični trošak.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-1657/15-59 od 13. srpnja 2016. pod točkom I. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova neto plaće za razdoblje od 13. siječnja 1992. do 31. prosinca 1993. iznos od 7.270,70 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to pobliže opisano u točki I. prvostupanjske presude, pod točkom II. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužitelju s osnove bruto plaće za razdoblje od 1. siječnja 1994. do 17. lipnja 2011. iznos od 818.263,35 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to pobliže opisano u točki II. prvostupanjske presude, a pod točkom III. odbio je zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu od 818.263,35 kuna kao neosnovan. Nadalje, pod točkom IV. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova regresa za godišnji odmor za razdoblje 13. siječnja 1992. do 17. lipnja 2011. iznos od 8.950,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to pobliže opisano u točki IV. prvostupanjske presude, a pod točkom V. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova božićnica za razdoblje 13. siječnja 1992. do 17. lipnja 2011. iznos od 7.950,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to pobliže opisano u točki V. prvostupanjske presude. Pod točkom VI. izreke naložio je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 77.666,83 kuna, a pod točkom VII. izreke naložio je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 8.036,03 kuna.

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž R-1859/16-4 od 28. veljače 2017. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u točki I., II., IV., V. i VI. izreke i u dijelu točke VII. kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da preinači pobijanu presudu.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koja se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Suprotno shvaćanju revidenta prvostupanjski sud je dao detaljne i logične razloge zbog čega je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te se vrlo detaljno očitovao i na okolnosti na koje ga je uputio drugostupanjski sud u svojoj ranijoj ukidnoj odluci, a takva utvrđenja prihvatio je i drugostupanjski sud. Stoga je neosnovan i revizijski navod da bi pobijana odluka bila u suprotnosti s ranijom ukidnom odlukom.

 

S obzirom da je prvostupanjski sud odlučne činjenice utvrdio pravilnom ocjenom izvedenih dokaza kako to propisuje čl. 8. ZPP, drugostupanjski sud nije i sam učinio tu povredu kada je otklonio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP zbog čega su neosnovani revizijski razlozi koji upućuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP.

 

U dijelu revizijskih navoda kojima tuženik u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja (vezano za stupanj stručne spreme tužitelja i usporednih radnika), valja reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tuženika nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Osim toga, ovakve činjenične navode tuženik je istaknuo prvi puta u žalbi pa ih sud sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP nije niti mogao uzeti u obzir.

 

Predmet spora je zahtjev za isplatu naknade plaće za razdoblje za koje tuženik nije radio zbog neosnovane odluke o prestanku radnog odnosa, isplatu regresa za godišnji odmor te božićnice, troškova prijevoza i toplog obroka.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tuženik radio kod tužitelja na radnom mjestu vodoinstalatera-ložača,

 

- da su pravomoćnom sudskom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pr-4844/08 od 2. travnja 2010., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-1608/10 od 29. ožujka 2011. (pri čemu je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rvr-828/11 od 6. srpnja 2011. odbijena revizija protiv drugostupanjske presude) poništene odluke Disciplinskog vijeća drugostupanjske disciplinske komisije od 2. siječnja 1992. i Disciplinskog vijeća disciplinske komisije od 5. prosinca 1991. te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na posao i rasporediti ga na poslove radnog mjesta vodoinstalatera-ložača,

 

- da tuženik tužitelja nikada nije vratio na rad, a tužitelj nije nikada podnio ovršni prijedlog za vraćanje na rad po čl. 238. Ovršnog zakona,

 

- da je rok od 30 dana iz čl. 238. OZ istekao je 17. lipnja 2011.,

 

- da je tužba radi isplate u ovom predmetu podnesena 29. studenog 2011.,

 

- da je radno mjesto tužitelja ukinuto neutvrđenog datuma,

 

- da je visina naknade plaće utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke prema plaćama usporednih radnika (M. Š., Ž. Đ., M. F., I. Š., T. Ž. i I. B.) koji su radili na sličnom radnom mjestu (elektromehaničar, referent održavanja instalacija, aparata i protupožarne zaštite, referent održavanja instalacija i aparata, referent održavanja i opreme) kao i tužitelj s obzirom da je njegovo radno mjesto ukinuto.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće primjenom odredbe čl. 85. st. 3. i čl. 131. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/2003, 142/03, 123/03, 30/04, 68/05) odnosno čl. 87. st. 3. i čl. 135. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/2009, dalje: ZR) te čl. 238. Ovršnog zakona ("Narodne novine" 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 67/08 i 139/10) zaključujući da tužitelju pripada pravo na naknadu plaće do 17. lipnja 2011. kada je istekao rok od 30 dana iz čl. 238. OZ te da nije nastupila zastara potraživanja. Tužitelj je odbijen za zatezne kamate na poreze i prireze porezu na dohodak, a dosuđen mu je i regres za godišnji odmor te božićnica, dok je odbijen zahtjev za isplatu troškova prijevoza i toplog obroka.

 

Revident je reviziju podnio i zbog pogrešne primjene materijalnog prava smatrajući da je tužitelju trebalo dosuditi plaće u visini plaće koju je tužitelj ostvarivao do prestanka radnog odnosa, kao i da je osnovan prigovor zastare.

 

S obzirom na činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova da je radno mjesto tužitelja nesporno ukinuto, iako nepoznatog datuma budući da se tuženik o tome odbio očitovati, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da visinu naknade plaće utvrdi prema plaći koju su usporedni radnici primali na radnom mjestu sličnom onome na kojem je radio tužitelj, a koje radnike je predložio upravo tuženik.

 

Slijedom navedenog, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 87. st. 3. ZR.

 

Pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova vezano za zastaru potraživanja naknade plaće.

 

Odredbom čl. 135. ZR propisano je da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za tri godine. U redovnom tijeku stvari zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je radnik imao pravo zahtijevati isplatu određene svoje tražbine iz radnog odnosa. Međutim, u slučaju nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu (u ovom slučaju odluke o prestanku radnog odnosa) zastara za potraživanja iz tog radnog odnosa počinje teći pravomoćnošću odluke kojom je otkaz ugovora o radu utvrđen nezakonitim, jer prava na isplatu naknada plaće i drugih potraživanja iz radnog odnosa nastaju i mogu se ostvarivati tek poništenjem nezakonitog otkaza ugovora o radu. Ovo pravno shvaćanje izraženo je u većem broju odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, (primjerice: Revr-169/02 od 9. srpnja 2003., Revr-553/2007 od 25. rujna 2007., Revr-189/09 od 27. svibnja 2009. i druge).

 

Budući da je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pr-4844/08 od 2. travnja 2010., (koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-1608/10 od 29. ožujka 2011.) kojom su poništene odluke Disciplinskog vijeća kojima je tužitelju prestao radni odnos postala pravomoćna 29. ožujka 2011., dok je tužba radi isplate naknade plaće podnesena 29. studenog 2011., nije istekao zastarni rok iz čl. 135. ZR.

 

Činjenica da je tužitelj u postupku koji je pokrenuo radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o prestanku radnog odnosa mogao utužiti i naknadu plaće nije od utjecaja na tijek zastare, jer je tužiteljevo pravo na isplatu razlike plaće nastalo i moglo se ostvarivati tek poništenjem odluke o prestanku radnog odnosa (tako i u Revr-189/09).

 

Zbog navedenog, ne postoji revizijski razlog zbog kojeg je revizija izjavljena pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Iz revizije tuženika proizlazi da tuženik revizijom pobija drugostupanjsku presudu i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka.

 

U odnosu na dio revizije kojom tuženik osporava odluku o parničnim troškovima valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP, podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/12 od 15. prosinca 2015.).

 

Stoga revizija protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena, pa je valjalo pozivom na odredbu čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti reviziju tuženika u tom dijelu.

 

Zagreb, 7. srpnja 2020.