- 1 -              Revr 713/2017-4

 

 

 

 

 

Broj: Revr 713/2017-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. F., OIB: ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik O. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu T. p. d.o.o. iz Z., protiv tuženika Z. t. d.d., OIB: ..., V., kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-190/2016-2 od 6. travnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-970/14-25 od 28. siječnja 2016., u sjednici održanoj 7. srpnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I.              Ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-190/2016-2 od 6. travnja 2017. i presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-970/14-25 od 28. siječnja 2016. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II.              Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

III.              Odbacuje se dopuna revizije tuženika od 7. veljače 2018., kao nepravovremena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju neto iznos od 465.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. svibnja 2014. do isplate po stopi pobliže opisanoj u izreci presude kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 46.203,12 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. siječnja 2016. do isplate po stopi pobliže opisanoj u izreci presude (točka I. izreke). Nadalje je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu daljnjeg iznosa od 45.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na navedeni iznos od 29. veljače 2012. do isplate kao i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 465.000,00 kn tekuće od 29. veljače 2012. do 8. svibnja 2014., kao neosnovan (točka II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu na način da se odbaci tužba, podredno odbije, sve uz naknadu parničnih troškova uvećanih za trošak revizije.

 

Tuženik je podneskom od 7. veljače 2018. dopunio reviziju.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je osnovana.

 

Dopuna revizije je nepravovremena.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tuženik u reviziji ukazuje na počinjenje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pred drugostupanjskim sudom iz razloga što smatra da je drugostupanjski sud, potvrdivši prvostupanjsku presudu, sudio protivno nalazu i mišljenju vještaka.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Drugostupanjski sud je u cijelosti prihvatio činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava u osporenom revizijskom dijelu jer je zaključio da prvostupanjska presuda sadrži razloge iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o visini tužbenog zahtjeva pa tako i razloge zašto je sud pri računanju iznosa stimulacije uzeo bruto iznos dobiti te nije protivna nalazu i mišljenju vještaka, kako to tuženik u reviziji tvrdi.

 

Nadalje, nije ostvaren ni revizijski razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, na koju revident ukazuje.

 

Kod utvrđivanja relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP. Pritom valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP.

 

Slijedom navedenog ne postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Navodi u reviziji kojima tuženik tvrdi da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje nisu razmatrani, stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu stimulacije u neto iznosu koja je ugovorena Ugovorom o radu i vezana uz dobit tuženika za izgradnju objekta P. p. s. N.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je u bitnom utvrđeno:

 

- da su tužitelj i tuženik zaključili 1. veljače 2010. Ugovor o radu broj ..., kojim su ugovorili da će tužitelj obavljati poslove voditelja projekta na objektu P. p. s. N.,

 

- da je odredbom čl. 2. Ugovora ugovoreno da radnik ima pravo na plaću od 9.500,00 kn mjesečno neto te da će se radniku isplaćivati uz tu osnovnu plaću i terenski dodatak u iznosu od 3.000,00 kn neto,

 

- da je odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora određeno da radnik ima pravo pored ugovorene osnovne plaće i na dodatnu stimulaciju u neto iznosu od 15.000,00 kn za svakih 1% ostvarene dobiti iznad 9% planirane dobiti za izgradnju objekta P. p. s. N., a ukoliko objekt neće biti završen u roku i ukoliko na objektu neće biti ostvarena dobit od najmanje 9% tada će radnik platiti poslodavcu iznos od 15.000,00 kn,

 

- da je odredbom čl. 7. Ugovora određeno da isti stupa na snagu s 1. veljače 2010., a prestaje važiti okončanim obračunom na objektu,

 

- da je okončan obračun za navedeni objekt donesen 29. veljače 2012. u formi međusobnog utanačenja između tuženika kao izvođača te P. p. Z. d.o.o. kao investitora i da su u tom utanačenju utvrđeni svi financijski pokazatelji odnosno potraživanja odnosno plaćanja, zatim bankarske garancije te dugovanje od strane investitore koje se obvezao platiti najkasnije u roku od 90 dana kada zaprimi bankovne garancije (čl. 10. međusobnog utanačenja) te je istoga dana sastavljen integralni zapisnik o primopredaji objekta,

 

- da je dugovanje od 4.802.001,00 kn, investitor uplatio tuženiku 22. svibnja 2012., čime je u cijelosti i naplaćeno potraživanje tuženika od strane investitora,

 

- da je navedeni projekt izvršen u rokovima,

 

- da je tuženik ostvario dobit na predmetnom objektu od 40,31%, a što znači 31,31% (cijeli broj 31%) iznad planiranih 9% dobiti,

 

- da tuženik nije isplatio tužitelju ugovorenu stimulaciju iz čl. 3. Ugovora,

 

- da je nad tuženikom otvoren postupak predstečajne nagodbe tijekom trajanja ovog postupka.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi prvenstveno analizirajući predmetni Ugovor o radu zaključen između stranaka, ocjenjuju da je tužitelj u ovom slučaju radnik koji obavlja određene poslove za tuženika kao poslodavca u smislu odredbe čl. 2. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje: ZR) pa stoga zaključuju da potraživanje tužitelja predstavlja potraživanje iz radnog odnosa te prioritetnu tražbinu u smislu čl. 3. st. 13. Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj 108/12, 144/12, 81/13 - dalje: ZFPN), na koju postupak predstečajne nagodbe prema odredbi iz čl. 71. st. 3. ZFPN, ne utječe, pa zato tužitelj navedeno potraživanje nije bio dužan prijaviti u postupku predstečajne nagodbe. Nadalje, polazeći od utvrđenja da je navedeni objekt izvršen u rokovima i s utvrđenom dobiti za tuženika, a da tuženik nije tužitelju isplatio ugovorenu stimulaciju iz odredbe čl. 3. Ugovora, ocjenjuju zahtjev tužitelja djelomično osnovanim te nalažu tuženiku isplatiti tužitelju stimulaciju vezanu za 31% dobiti, odnosno stimulaciju u novčanom iznosu od 465.000,00 kn.

 

Tuženik kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava prvenstveno ukazuje na pogrešno shvaćanje nižestupanjskih sudova da predmetno potraživanje tužitelja predstavlja potraživanje iz radnog odnosa, a ne potraživanje iz menadžerskog ugovora, odnosno da predmetni Ugovor o radu zaključen između stranaka ne predstavlja menadžerski ugovor iz obveznopravnog odnosa. Shodno tome upućuju na pogrešnu primjenu odredbi čl. 3. st. 13. ZFPN.

 

Navedene tvrdnje tuženika su osnovane.

 

Odredbom čl. 71. st. 1. ZFPN propisano je da pravne posljedice otvaranja postupka predstečajne nagodbe nastaju za sve tražbine vjerovnika prema dužniku koje su nastale do otvaranja postupka, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Stavkom 3. istog članka propisano je da postupak predstečajne nagodbe ne utječe na prioritetne tražbine.

 

Prema odredbi čl. 81. st. 2. tog Zakona propisano je da nakon sklapanja predstečajne nagodbe nije dopušteno pokretanje ovršnog, upravnog ili parničnog postupka protiv dužnika, radi utvrđenja i ostvarenja tražbine koja je nastala prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, a u tom postupku nije prijavljena od strane vjerovnika niti je tu tražbinu dužnik uvrstio u popis obveza prema vjerovnicima iz čl. 60. st. 3. ovog Zakona.

 

Konačno, stavkom 3. čl. 81. ZFPN propisano je da će se u odnosu na tražbine vjerovnika utvrđene u postupku predstečajne nagodbe i obuhvaćene predstečajnom nagodbom, ovršni i upravni postupci pokrenuti prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, obustaviti, a u parničnim postupcima sud će u odnosu na te tražbine odbaciti tužbu, na prijedlog dužnika podnesen nakon sklapanja predstečajne nagodbe.

 

Odredbom čl. 3. toč. 13. ZFPN propisano je da „prioritetne tražbine“ jesu tražbine radnika i prijašnjih radnika dužnika nastale do dana otvaranja postupka predstečajne nagodbe, iz radnog odnosa u bruto iznosu, otpremnine do iznosa propisanog zakonom, odnosno kolektivnim ugovorom i tražbine po osnovi naknade štete pretrpljene zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, u prioritetne tražbine spadale bi tražbine radnika i prijašnjih radnika dužnika nastale do dana otvaranja postupka predstečajne nagodbe, iz radnog odnosa u bruto iznosu, otpremnine do iznosa propisanog zakonom, odnosno kolektivnim ugovorom tražbine po osnovi naknade štete pretrpljene zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti.

 

Polazeći od činjenice da su predmetnim Ugovorom stranke izričito ugovorile parametre izračuna stimulacije koji nisu ovisili isključivo o radu samog tužitelja kao radnika (predviđena isplata stimulacije u neto iznosu od 15.000,00 kn za svakih 1% ostvarene dobiti iznad 9% planirane dobiti za predmetni objekt) već o čitavom nizu faktora koji nisu u vezi samo s radnim odnosom tužitelja kod tuženika te činjenice da je ugovorena čak i „kazna“za tužitelja ukoliko objekt neće biti završen u roku i ukoliko na objektu neće biti ostvarena minimalna planirana dobit, što zasigurno nije uobičajena stavka ugovora o radu, a niti je takva odredba u ugovoru o radu predviđena prema odredbama Zakona radu kojim je propisano da poslodavac radniku mora isplatiti plaću za obavljeni rad (članak 82. i 84. ZR), po ocjeni ovog suda u ovoj se situaciji ne radi o poslodavčevoj naknadi za obavljeni rad radniku, odnosno o tražbini koja bi potjecala iz radnog odnosa, već o tražbini koja potječe iz obveznopravnog odnosa koji nije utemeljen na odredbama ZR, pa je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da se tražbina tužitelja s naslova stimulacije smatra prioritetnom tražbinom u smislu čl. 3. toč. 13. ZFPN te da istu tužitelj nije bio dužan prijaviti u postupku predstečajne nagodbe u smislu čl. 71. st. 3. ZFPN.

 

Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova da je potraživanje tužitelja tražbina iz radnog odnosa pa se stoga smatra prioritetnom tražbinom u smislu čl. 3. toč. 13. ZFPN, u primjeni materijalnog prava nisu utvrđene odlučne činjenice, valjalo je na temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tuženika, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Tuženik je ovom sudu dostavio 26. veljače 2018. podnesak, koji sadržajno predstavlja dopunu revizije.

 

Iz spisa proizlazi da je tuženiku pobijana drugostupanjska presuda dostavljena 25. travnja 2017., pa je u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 4. ZPP zadnji dan roka za podnošenje revizije, kao i dopune revizije bio 25. svibnja 2017.

 

Tužitelj je dopunu revizije podnio 26. veljače 2018., dakle protekom zakonskog roka iz odredbe čl. 382. st. 4. ZPP.

 

Zbog toga dopuna revizije nije pravovremena, pa je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 7. srpnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.