- 1 -              Rev 2383/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2383/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Ivana Vučemila, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. d.o.o. S. G.,  OIB: …, koga zastupaju punomoćnici V. L., Ž. V. i I. M., odvjetnici u S., protiv tuženika N. P. iz H., OIB: …, koga zastupa punomoćnik I. J., odvjetnik u H., i po protutužbi tuženika, radi naknade štete i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4713/17-2 od 29. svibnja 2018. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, broj Pn-627/15 od 5. travnja 2017., u sjednici održanoj 7. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o je:

 

              Odbija se revizija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je zatražena isplata 300.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama  od podnošenje tužbe do isplate kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka (točka I. izreke). Odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika za isplatu iznosa od 3.774,30 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 3. rujna 2013. do isplate (točka II. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 43.750,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 5. travnja 2017. do isplate.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkama I. i III. izreke (točka I. izreke). Preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom II. izreke na način da je naloženo tužitelju isplatiti tuženiku iznos od 3.774,30 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 3. rujna 2013. do isplate (točka II. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe (točka III. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 781,25 kn (točka IV. izreke).

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da revizijski sud preinači pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda, a podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je neosnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Prema odredbi čl. 386. ZPP-a u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

              Suprotno tvrdnji revizije, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su razumljivi i neproturječni te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga je neosnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a.

 

              Predmet spora po tužbenom zahtjevu je zahtjev za naknadu štete koji se temelji na tvrdnji da je tuženik, koji je kao prokurista zastupao tužitelja, u obavljaju poslova postupao nezakonito i protivno pravilima radne etike te da je tako prouzrokovao tužitelju znatnu štetu.

 

              Predmet spora po protutužbenom zahtjevu je zahtjev za isplatu iznosa od 3.774,30 kn koji se temelji na tvrdnji da je taj iznos naplaćen od tuženika kao jamca-platca, a temeljem ugovora o kreditu koji su zaključili B. K. d.d., tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao jamac-platac.

 

              Pošavši od utvrđenja da tužitelj u tužbi nije naveo činjenice iz kojih bi proizlazila štetna radnja tuženika i protupravnost takve              radnje kao i da nije naveo odgovarajuće činjenice iz kojih bi bilo moguće zaključiti da je neka šteta nastala i u čemu bi se ona sastojala te da su posljedično tome izostali i navodi o uzročnoj vezi između navodne štetne radnje i štete, nižestupanjski sudovi su zaključili da nedostaju pretpostavke za osnovanost zahtjeva za naknadu štete, slijedom čega su primjenom čl. 342. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05 i 41/08) te čl. 1045. st. 1. u vezi s čl. 349. ZOO-a tužbeni zahtjev odbili.

 

              Prvostupanjski sud je odbio i protutužbeni zahtjev jer je ocijenio da tuženik nije dokazao da se iznos od  3.774,30 kn koji mu je ustegnut s bankovnog računa odnosi na iznos rate kredita prema ugovoru o kreditu sklopljenom između B. K. d.d., tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao jamca-platca.

 

 

              Drugostupanjski sud je na temelju priloženog izvoda iz bankovnog računa utvrdio da se ustezanje iznosa od 3.774,30 kn od 2. rujna 2013. odnosi na plaćanje B. K. d.d. temeljem tuženikove ovjerene zadužnice, a u skladu s ugovorom o kreditu kojim je kao instrument osiguranja određena ovjerena zadužnica tuženika kao jamca-platca. Stoga je primjenom čl. 373.a ZPP-a djelomično preinačio prvostupanjsku presudu i na temelju odredbe čl. 110. i čl. 120. st. 1. ZOO-a protutužbeni zahtjev prihvatio.

 

              Tužitelj u reviziji ponavlja navode iz tužbe te ukazuje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a u odnosu na dio pobijane presude kojom je prihvaćen protutužbeni zahtjev u reviziji nisu u smislu odredbe čl. 386. ZPP-a određeno navedeni i obrazloženi revizijski razlozi.

 

Revizijski navodi kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzeti u razmatranje jer se u smislu odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a revizija ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Prema odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

              Odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice.

 

              Prema ocjeni ovog suda, pravilno su nižestupanjski sudovi, polazeći od odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 349. ZOO-a, ocijenili da u konkretnom slučaju tužitelj nije naveo činjenice iz kojih bi proizlazile pretpostavke odgovornosti za štetu te su, stoga, pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili.

 

              Revizijskim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, a revizijski razlozi u odnosu na dio pobijane presude kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev, kao neobrazloženi, nisu uzeti u obzir (čl. 386. ZPP-a).

 

              Slijedom navedenog, a budući nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 7. srpnja 2020.