- 1 -              Rev 2192/2016-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2192/2016-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. S., OIB …, iz R., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u L., protiv tuženice A. N., OIB …, iz V., koju zastupa punomoćnica Z. M., odvjetnica u R., radi naplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžo-108/15 od 11. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj Povrv-2086/12 od 12. ožujka 2014., u sjednici održanoj 7. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tužene A. N., preinačuje se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gžo-108/15 od 11. veljače 2016. i presuda Općinskog suda u Rijeci broj Povrv-2086/12 od 12. ožujka 2014. te sudi:

 

Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-2667/12 od 29. listopada 2012. izdan po javnom bilježniku Z. V. iz R. kojim je naloženo tuženoj da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 1.380.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima za svako polugodište primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom na iznos od 1.380.000,00 kn od 22. rujna 2012. do isplate kao i troškove ovršnog postupka u visini od 22.250,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po istoj stopi od 29. listopada 2012. pa do isplate, slijedom čega se tužbeni zahtjev odbija.

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj troškove postupka u iznosu od 61.537,50 kn, u roku od 8 dana.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

 

„I Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-2667/12 od 29. listopada 2012. godine izdan po javnom bilježniku Z. V. iz R., u dijelu u kojem je tuženici naloženo plaćanje iznosa od 1.380.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29 Zakona o obveznim odnosima za svako polugodište primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom na iznos od 1.380.000,00 kn od 22. rujna 2012. godine do isplate kao i troškove ovršnog postupka u visini od 22.250,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po istoj stopi od 29. listopada 2012. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

II Nalaže se tuženici da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 41.225,00 kn, u roku od 15 dana.

 

III S viškom zatraženog ovršnog troška preko iznosa od 22.250,00 kn, te sa viškom zatraženog parničnog troška preko iznosa od 41.225,00 kn valjalo je tužitelja odbiti.“

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske odluke reviziju je podnijela tužena na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji tužene u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje tužena. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tužena kao nasljednica mjeničnog dužnika isplati novčano potraživanje od 1.380.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelj drži da mu utuženo potraživanje pripada prema mjenici izdanoj po predniku tužene radi osiguranja naplate tražbine po Ugovoru o zajmu i sporazumu radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 14. rujna 2001. zaključenim između tužitelja kao zajmodavca i prednika tužene M. N. kao zajmoprimca na iznos od 230.000,00 DEM.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da su tužitelj i, sada pok. M. N., suprug tužene, sklopili Ugovor o zajmu i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, solemniziran kod javnog bilježnika V. P., iz Rijeke, pod br. OU-2756/01 od 15. rujna 2001.,

 

- da je navedenim ugovorom tužitelj (zajmodavac) pozajmio pok. M. N. (zajmoprimac) iznos od 230.000,00 DEM protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju NBH na dan isplate,

 

- da je sada pok. M. N.,  16. srpnja 2004. izdao i potpisao bjanko mjenicu i predao je tužitelju kako bi tužitelj temeljem iste naplatio dug od sada pok. M. N.,

 

- da je sada pok. M. N. izdao istog dana 16. srpnja 2004. i Mjenično očitovanje o postojanju duga i dopuštenju naplate duga po izdanoj mjenici, uz ovlaštenje tužitelju da uručenu bjanko mjenicu ispuni i u nju unese sve mjenično pravne sastojke uključujući i mjenični iznos te da u mjenicu unese sve ostale bitne elemente mjenice pa i dan dospijeća mjenice,

 

- da je na mjenici upisan datum izdavanja 16. srpnja 2004., vlastoručni potpis prethodnika tužene kao trasanta, te ispod rubrike „Prihvaćamo“ ime i prezime prethodnika tužene kao izdavatelja mjenice, njegov vlastoručni potpis i JMBG i adresa,

 

- da tužitelj nije uspio naplatiti dug, pa je tužitelj po javnom bilježniku Z. V. 21. rujna 2012. protestirao mjenicu,

 

- da je 21. travnja 2012. M. N. umro, te da ga je po rješenju o nasljeđivanu javnog bilježnika V. L. L., kao povjereniku Općinskog suda u Rijeci br. O-898/12 i UPP-OS-Rijeka-44/12 od 31. srpnja 2012., naslijedila supruga A. N.

 

              Imajući na umu navedena utvrđenja, nižestupanjski sudovi su ocijenili da je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tužene, jer da je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio u okviru zastarnog roka iz čl. 78. Zakona o mjenici („Narodne novine“, broj 74/94 i 92/10 - dalje: ZM).

 

Pravilno se revizijom tužene ističe da je materijalno pravo u ovom slučaju pogrešno primijenjeno.

 

U ovom predmetu nije sporno da je obveza zajmoprimca dospjela 14. ožujka 2003.

 

Prednik tužene je mjenični obveznik čiji se potpis nalazi na mjenici te u smislu odredbe čl. 14. st. 1. ZM isti odgovara da će mjenica biti isplaćena. Radi se o bjanko vlastitoj mjenici koja u vrijeme njezinog izdavanja nije sadržavala sve bitne sastojke, a sve s namjerom da se ti sastojci naknadno popune u okviru ovlaštenja danih u mjeničnom očitovanju od 16. srpnja 2004.

 

Koristeći sadržaj mjeničnog očitovanja od 16. srpnja 2004., tužitelj je mjenicu popunio 20. rujna 2012., naznačivši u njoj taj dan (20. rujna 2012.) kao dan dospijeća mjenice, a postupak radi naplate je pokrenuo 26. listopada 2012. podnošenjem javnom bilježniku prijedloga za ovrhu na temelju te mjenice.

 

Polazeći od osnovne svrhe mjenice - kao jednostranog apstraktnog pravnog posla - kojem njen izdavatelj (trasant) daje nalog drugoj osobi (trasatu) da korisniku mjenice (remitentu) isplati određeni iznos novca ili se njime obvezuje da će sam obaviti tu isplatu, valja primijeniti čl. 78. st. 1. ZM prema kojem svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti.

 

U navedenim okolnostima odlučno je pitanje je li valjana odredba u sporazumu stranaka kojom izdavatelj vlastite mjenice (trasant) ovlašćuje remitenta da naknadno popuni bjanko mjenicu predanu radi osiguranja plaćanja iz osnovnog posla tako da po svojoj volji odredi dan dospjelosti. S tim u vezi je odlučno s kojim danom počinje teći zastarni rok od tri godine za potraživanja imatelja mjenice prema trasantu u slučaju kada je mjenica predana mjeničnom vjerovniku kao bjanko mjenica u kojoj nije bio označen datum dospjelosti.

 

Prema pravnom shvaćanju iz presude poslovni broj Rev-760/2004-2 od 16. siječnja 2008. i presude Rev 3091/15-2 od 12. ožujka 2019. ovog revizijskog suda, ništava je odredba mjeničnog očitovanja po kojoj je tužitelj ovlašten sam ispuniti bjanko mjenicu tako da odredi dan dospjelosti po svojoj volji. Naime, takva je odredba u suprotnosti s odredbama Zakona o mjenici koje govore o dospjelosti mjenično pravne obveze i zastari mjenično pravnih zahtjeva.

 

Takvo shvaćanje prihvaćeno je prethodno i na 4. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su IVg 46/07-4 održanoj 16. travnja 2007. i glasi: „Ništava je odredba sporazuma o popunjavanju bianco mjenice po kojoj je imatelj bianco mjenice ovlašten po svojoj volji učiniti bianco mjenicu dospjelom. U tom slučaju dospjelost mjenice se određuje u skladu s osnovnim pravnim poslom.“.

 

Zastarni rok u kojem zastarijevaju mjenično pravni zahtjevi daje pravnu sigurnost mjenično pravnim dužnicima da se od njih neće moći naplatiti neki mjenično pravni zahtjevi nakon proteka određenog zastarnog roka od dospjelosti mjenično pravnog zahtjeva odnosno pravodobno podignutog protesta tj. da će se moći uspješno protiviti takvim zahtjevima isticanjem prigovora zastare mjenično pravnog zahtjeva.

 

U ovom slučaju potraživanje iz osnovnog posla - ugovora o zajmu, dospjelo je 14. ožujka 2003., pa je s tim datumom dospjela obveza trasanta, neovisno od toga što je na mjenici kao dan dospijeća nezakonito navedeno da je dan dospijeća mjenice 20. rujna 2012. i što je mjenica protestirana 21. rujna 2012.

 

Prema tome, u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu 26. listopada 2012. protekao je propisani zastarni rok pa je valjalo prihvatiti prigovor zastare i na temelju čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu te odlučiti kao u toč. I. izreke.

 

Tuženoj je, na temelju čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP, priznata naknada na ime troškova postupka koji se sastoje od zastupanja po punomoćnicima odvjetnicima i to zastupanja na ročištima 6. svibnja 2013. i 12. rujna 2013. (Tbr. 9.2) u iznosu od po 7.590,00 kn, te zastupanje na ročištu 9. prosinca 2013. (Tbr. 9.1) 13.800,00 kn, sastav žalbe 17.250,00 kn, sastav revizije 3.000,00 kn, ukupno 49.230,00 kn uvećano za PDV 25% odnosno ukupno 61.537,50 kn

 

Stoga je na temelju čl. 155. u vezi čl. 166. st. 2. ZPP odlučeno kao u toč. II. izreke.

 

Zagreb, 7. srpnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.