- 1 -              Rev 514/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 514/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. T. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku I. M., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-798/2019-2 od 6. lipnja 2019., kojom je u odluci o glavnoj stvari potvrđena, a u odluci o troškovima postupka djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1903/13-132 od 27. rujna 2018., ispravljena rješenjem tog suda broj Pn-1903/13-135 od 31. siječnja 2019., u sjednici održanoj 7. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-798/2019-2 od 6. lipnja 2019. potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1903/13-132 od 27. rujna 2018., ispravljena rješenjem tog suda broj Pn-1903/13-135 od 31. siječnja 2019. kojom je odbijen zahtjev tužiteljice kojim je traženo da se naloži tuženici isplatiti joj na ime naknade štete iznos 717.919,00 kn, od čega na ime uništene obiteljske kuće i gospodarskih objekata iznos 594.295,00 kn, na ime štete zbog uništenih svinja iznos 50.624,00 kn, uništenih poljoprivrednih strojeva iznos 23.000,00 kn, te na ime nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti iznos 50.000,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama, dok je djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude naloženo tužiteljici na ime troškova postupka isplatiti tuženoj iznos 73.000,00 kn, a za daljnjih 43.500,00 kn zahtjev odbijen.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice uz naknadu joj troškova revizije, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 76. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužiteljice ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima tužiteljice drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi protiv prvostupanjske presude odgovorio na sve odlučne žalbene navode, uključujući i onaj koji se odnosi na žalbeni prigovor glede ocjene prvostupanjskog suda o početku tijeka zastarnog roka iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/94, 91/94, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), davši za to jasne i razumljive razloge, zbog čega se pravilnost pobijane presude može ispitati, pa nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, kao ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete vezano za oštećenje imovine: pokretnina i nekretnina koje je ona odnosno njezin pravni prednik sad pokojni suprug S. T. imali u vlasništvu u selu K.

 

Nižestupanjski sudovi su polazeći od nespornih te u postupku utvrđenih činjenica i baš:

 

- da se predmetna imovina tužiteljice nalazila u selu K., smještenom na području koje je bilo zahvaćeno ratnim djelovanjem, koja imovina je oštećena i uništena u razdoblju od 4. srpnja 1992., a najkasnije 31. kolovoza 1992., o čemu

 

- da je pravni prednik tužiteljice sada pokojni S. T. imao saznanja i vezano uz nastala oštećenja i uništenje njegove imovine podnio kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja, time da je izostalo pokretanje kaznenog postupka jer je počinitelj bio nepoznat, te

 

- da je pravni prednik tužiteljice pokojni S. T. 13. prosinca 2005. podnio tužbu protiv Republike Hrvatske radi naknade štete vezano za nastalu mu štetu na njegovoj imovini, o kojoj je odlučeno pobijanom presudom,

 

odbili zahtjev tužiteljice ocijenivši ga neosnovanim izrazivši pravno shvaćanje da je isti obuhvaćen zastarom, kako primjenom odredbi ZOO-a tako i odredbi Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine", broj 117/03 – dalje: ZORH). Pritom, a primjenjujući odredbu čl. 376. st. 2. ZOO, a prema kojoj potraživanje naknade uzrokovane štete u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (31. kolovoza 1992.), ocijenio da je u vrijeme podnošenja tužbe (13. prosinca 2005.) petogodišnji objektivni zastarni rok već bio istekao.

 

Pritom taj sud otklanja mogućnost primjene produženog zastarnog roka u smislu odredbe čl. 377. ZOO-a izrazivši pravno shvaćanje da u situaciji kao što je konkretna, a kada je počinitelj štete na imovini tužiteljice bio i ostao nepoznat, zbog čega kazneni postupak nije bilo moguće pokrenuti ni provesti, nema pretpostavki za primjenu odredbe čl. 377. ZOO-a.

 

Isto tako, sagledavajući zahtjev tužiteljice u svjetlu odredbi ZORH, ocjenjuje da je ovaj uz primjenu odredbe čl. 5. u vezi s odredbom čl. 4. tog Zakona obuhvaćen zastarom, a kod činjenice da je već u vrijeme stupanja na snagu tog Zakona (stupio je na snagu 31. srpnja 2003.) je zahtjev tužiteljice za naknadu štete (13. prosinca 2005.), a čije zastarijevanje je počelo teći od trenutka njezinog nastanka (najkasnije 31. kolovoza 1992. prema navodima pokojnog S. T.) je do 6. studenoga 1999., a kada su prema odredbama Zakona o dopuni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 112/99) prekinuti postupci naknade štete protiv Republike Hrvatske, petogodišnji zastarni rok već bio istekao.

 

Neosnovano tužiteljica u reviziji ustraje u tvrdnji da subjektivni zastarni rok iz čl. 376. st. 1. ZOO-a je za tužiteljicu počeo teći tek danom stupanja na snagu ZORH – 31. srpnja 2003., a zbog čega da u vrijeme podnošenja tužbe: 13. prosinca 2005., trogodišnji zastarni rok nije protekao. Ovo stoga što je tužiteljica tj. njezin pravni prednik sad pokojni S. T. još 31. kolovoza 1992. imao saznanje za uništenu i oštećenu imovinu, a smatrao je da je šteta počinjena od pripadnika hrvatske vojske, što znači da je već tada sada pokojni S. T. odnosno tužiteljica kao njegov pravni slijednik raspolagali podacima odlučnim za utuženje tužene, te je od tada (1. rujna 1992.) i počeo teći trogodišnji zastarni rok iz čl. 376. st. 1. ZOO-a, a koji je istekao 1. rujna 1995., što pak znači da je i zastara nastupila još prije stupanja na snagu Zakona o dopunama ZOO-a (stupio je na snagu 6. studenoga 1999.), a kojim su prekinuti postupci pokrenuti protiv Republike Hrvatske za naknadu štete.

 

S druge pak strane kako je u vrijeme podnošenja tužbe (13. prosinca 2005.) već istekao i petogodišnji objektivni zastarni rok iz čl. 376. st. 2. ZOO-a, a koji je počeo teći 1. rujna 1992. (utvrđeno je da je šteta nastala najkasnije 31. kolovoza 1992.), to je pravilno uz primjenu te odredbe ocijenjeno da je zahtjev tužiteljice obuhvaćen zastarom. Upravo zbog toga u okolnostima konkretnog slučaja nema ni pretpostavki ocjenu zastarijevanja zahtjeva tužiteljice za naknadu štete protiv tuženice sagledavati primjenom odredbe čl. 5. ZORH, a kod činjenice da je u vrijeme stupanja na snagu tog Zakona (31. srpnja 2003.) ovaj zahtjev već bio obuhvaćen zastarom, a koja je protekom petogodišnjeg objektivnog roka iz čl. 376. st. 2. ZOO-a nastupila 1. rujna 1997.

 

Konačno pravilna je ocjena iz pobijane presude da u okolnostima kao što su ove, a kada je počinitelj navodnog kaznenog djela protiv imovine tužiteljice ostao nepoznat, zbog čega kazneni postupak nije ni proveden, da nema mogućnosti ni primjene produženog zastarnog roka u smislu odredbe čl. 377. ZOO-a.

 

 

Kako je dakle odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 80. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor.

 

Zagreb, 7. srpnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.