Broj: Rev 2364/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Renate Šantek, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki, članice vijeća, Jasne Guštek, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz M., kojeg zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik u R., protiv tuženice M. Z. iz M., koju zastupa punomoćnica D. M., odvjetnica u Nj., radi stjecanja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-4174/08 od 22. prosinca 2010., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Krku broj P-1028/07-6 od 27. ožujka 2008. i dopuni revizije tužitelja od 11. travnja 2011., u sjednici održanoj 20. lipnja 2012.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se dopuna revizije koju je tužitelj podnio 11. travnja 2011. kao nepravovremena.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              „Utvrđuje se da je tužitelj M. T. kupoprodajnim ugovorom od 29. svibnja 2006. godine sa tuženom M. Z. kao prodavateljem stekao u vlasništvo jedno spremište ispod parkirališta od 23.49 m2 te parkirno mjesto 1b sa 17,40 m2, pa je tužena dužna trpjeti uknjižbu tužitelja na 1/3 (jednutrećinu) od 24/100 (dvadesetčetiristotine) idealnog dijela  nekretnina koja se u zemljišnim knjigama vodi kao z.č. 712/2 z.k.ul. poduložak 1 k.o. B., te naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka, u iznosu od 21.150,00 (dvadesetjednutisućustopedesetkuna) sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude.“

 

Presudom suda drugog stupanja suđeno je:

              „Uvaženjem žalbe tuženice preinačuje se presuda suda prvog stupnja, i sudi:

 

              I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je kupoprodajnim ugovorom od 29. svibnja 2006. godine stekao u vlasništvo jedno spremište ispod parkirališta od 23,49 m2 te parkirno mjesto 1b sa 17,40 m2, kao i zahtjev radi trpljenja uknjižbe tužitelja na 1/3 od 24/100 idealnog dijela nekretnina koja se u zemljišnim knjigama vodi kao z.č. 712/2, poduložak 1, k.o. B., te zahtjev za naknadu parničnog troška.

 

              II Tužitelj je dužan u roku od 15 dana naknaditi tuženici trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 6.662,50 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U reviziji zaključno predlaže reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu i potvrditi prvostupanjsku presudu kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev, a tužitelju dosuditi naknadu troškova parničnog postupka u troška reviziji ili ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj je 11. travnja 2011. podnio dopunu revizije.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja nije osnovana, a dopuna revizije tužitelja od 11. travnja 2011. nije pravovremena.

 

              Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) samo u onom dijelu u kojem se pobijaju revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Pritom je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 8. ZPP.

 

Iako tužitelj u reviziji navodi da reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka u reviziji nije određeno naveo zbog kojeg revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupaka pobija drugostupanjsku presudu. Stoga takav, uopćeni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud nije niti mogao uzeti u razmatranje.

 

Iz spisa proizlazi da tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 8. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog navedenog u konkretnom slučaju nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Tužbenim zahtjevom tužitelj je zahtijevao utvrđenje da je tužitelj kupoprodajnim ugovorom od 29. svibnja 2006. sklopljenim sa tuženicom M. Z., kao prodavateljicom, stekao u vlasništvo jedno spremište ispod parkirališta od 23,49 m² te parkirno mjesto 1b sa 17,40 m², kao i da sud naloži tuženici da je dužna trpjeti uknjižbu tužitelja na 1/3 od 24/100 idealnog dijela nekretnine koja se u zemljišnim knjigama vodi kao z.č. 712/2 zk. ul. poduložak 1 k.o. B.

 

              T. postupka utvrđene su slijedeće činjenice:

 

- da je tuženica u zemljišnoj knjizi u zk.ul. broj 1936 k.o. B. poduložak broj 1. upisana kao vlasnica posebnog dijela nekretnine u omjeru od 24/100 dijela koji se posebni dio sastoji od stana broj 1 u prizemlju koji se sastoji od ulaza sa 1,40 m², dnevnog boravka i blagavaone sa 16,90 m², kuhinje sa 5,22 m², sobe sa 8,12 m², sobe sa 8,40 m², kupaonice sa 3,48 m² i loggie sa 6,00 m² ukupne površine 49,50 m², spremišta ispod parkirališta sa 23,49 m², spremišta ispod parkirališta sa 22,56 m², parkirnog mjesta 1a sa 16,20 m² parkirnog mjesta 1b sa 17,40 m² i vrta v1 sa 114,16 m² kao sporednog dijela nekretnine u etažnom elaboratu označenog plavom bojom

 

- da je tuženica prodavala sporedne dijelove nekretnine, tj. predmetno spremište i parkirno mjesto putem agencije za posredovanje u prometu nekretninama;

 

- da je upravo putem agencije tuženica došla u vezu s tužiteljem,

 

- da je tužitelj razgledavao nekretninu, dogovarao se tuženicom oko visine kupoprodajne cijene, što je finaliziranom potpisivanjem kupoprodajnog ugovora od 29. svibnja 2006.,

 

- da je kupoprodajnim ugovorom od 29. svibnja 2006. tuženica prodala tužitelju spremište ispod parkirališta od 23,49 m² i parkirno mjesto 1b sa 17,40 m² za cijenu od 35.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti;

 

- da je nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora tužitelj isplatio agencijsku proviziju u iznosu od 7.627,70 kuna;

 

- da je tužitelj tuženici isplatio kupoprodajnu cijenu, a tuženica je potpisala potvrdu o isplati;

 

- da je tuženica tužitelja uvela u posjed nekretnine koja je bila predmet kupoprodaje;

 

- da su stranke 4. srpnja 2006. potpisale ugovor o zajmu prema kojem je tužitelj, kao zajmodavac, pozajmio tuženici, kao zajmoprimcu, iznos od 35.000,00 EUR s kamatom, koji dospijeva na naplatu za 30 mjeseci;

 

- da su stranke iz ugovora o zajmu ugovorile pravo plodouživanja na 24/100 dijela nekretnine u korist tužitelja kao zajmodavca, koji ugovor je u ime tužitelja potpisao odvjetnik kao njegov punomoćnik:

 

- da tužitelj u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora od 29. svibnja 2006. nije bio državljanin Republike Hrvatske, već državljanin Australije;

 

- da je tužitelj nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora od 29. svibnja 2006. stekao državljanstvo Republike Hrvatske, o čemu je u spis priložio domovnicu izdanu 15. svibnja 2007..

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je utvrdio da je među strankama sklopljen i izvršen valjani ugovor o kupoprodaji nekretnine, pri čemu okolnost da su stranke istovremeno sklopile i ugovor o zajmu ne nalazi odlučnom za rješenje ovog spora, pa je pozivom na odredbu čl. 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 - dalje: ZOO) i odredbu čl. 377. ZOO u vezi sa čl. 119. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06 i 141/06 – dalje: ZVDSP) prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tuženice žalbu ocijenio osnovanom pa je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Pritom je drugostupanjski sud prihvatio utvrđenje prvostupanjskog suda da su stranke sklopile i izvršile ugovor o kupoprodaji, ali drugostupanjski sud ocjenjuje da se radi o ništetnom pravnom poslu koji ne proizvodi pravne učinke u smislu odredbe čl. 357. st. 1. ZVDSP, s obzirom da je tužitelj u vrijeme sklapanja tog kupoprodajnog ugovora imao status stranog državljanina, točnije državljanina Australije, a nije ishodio suglasnost nadležnog ministra pravosuđa u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZVDSP. Prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda zbog činjenice što je tužitelj nakon sklapanja spornog kupoprodajnog ugovora stekao državljanstvo Republike Hrvatske predmetni ugovor ne može konvalidirati u smislu odredbe čl. 326. st. 1. ZOO jer nedostatak državljanstva ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

 

Tužitelj u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava iznosi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev. Ističe da je pobijana presuda protivna Ustavu Republike Hrvatske i pozitivnim propisima. Smatra da svi strani državljani koji su stekli državljanstvo Republike Hrvatske stječu pravo na uknjižbu prava vlasništva na temelju sklopljenih kupoprodajnih ugovora. Smatra da ga je drugostupanjski sud pobijanom presudom lišio prava vlasništva.

 

Iz spisa proizlazi da su stranke sporni ugovor o kupoprodaji kojim je tužitelj od tuženice kupio sporedni dio nekretnine (pripadak nekretnini) tj. jedno spremište ispod parkirališta od 23,49 m² i parkirno mjesto 1b sa 17,40 m² sklopile 29. svibnja 2006., kada tužitelj nije bio državljanin Republike Hrvatske.

 

U vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora (29. svibnja 2006.) na snazi je bio Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00 i 114/01 – dalje: ZVDSP/01), pa se drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke pogrešno poziva na odredbe ZVDSP.

 

Odredbom čl. 356. st. 2. ZVDSP/01 bilo je propisano da strane fizičke i pravne osobe mogu, ako zakonom nije drukčije određeno, pod pretpostavkom uzajamnosti, stjecati vlasništvo nekretnina na području Republike Hrvatske, ako suglasnost za to da ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, po prethodno pribavljenom mišljenju ministra pravosuđa Republike Hrvatske, ako zakonom nije drukčije određeno.

 

Nadalje, odredbom čl. 357. st. 1. ZVDSP/01 bilo je propisano da ako je za stjecanje prava vlasništva nekretnine potrebna suglasnost ministra vanjskih poslova ili ministra zaduženoga za iseljeništvo pravni posao kojemu je cilj stjecanje toga prava vlasništva ne proizvodi pravni učinak bez suglasnosti nadležnoga ministra.

 

U konkretnom slučaju, a kako to proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja nije sporno da tužitelj, koji je u vrijeme sklapanja predmetnog kupoprodajnog ugovora bio strani državljanin, nakon sklapanja tog ugovora nije pribavio suglasnost ministra vanjskih poslova u smislu citirane odredbe čl. 356. st. 2. ZVDSP/01, ali je stekao državljanstvo Republike Hrvatske.

 

U revizijskom stadiju postupka u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava sporno je je li predmetni kupoprodajni ugovor, s obzirom da je tužitelj nakon njegova sklapanja stekao državljanstvo Republike Hrvatske, mogao konvalidirati u smislu odredbe čl. 326. ZOO?

 

Odredbom čl. 326. ZOO propisano je:

 

„(1) Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

 

(2) Ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati.“

 

Prema pravnom shvaćanju ovog suda drugostupanjski sud je pravilno zaključio da u konkretnom slučaju činjenica da tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog kupoprodajnog ugovora nije bio državljanin Republike Hrvatske ne predstavlja zabranu manjeg značenja u smislu citirane odredbe čl. 326. st. 2 ZOO. Zabranu manjeg značenja kao razlog ništetnosti ugovora mogu predstavljati zabrane čija je svrha zaštita nekih pojedinačnih interesa ugovornih strana, a ne i zabrane čiji je cilj zaštita određenih javnih interesa. Naime, propisima o pravima stranih osoba glede stjecanja vlasništva štiti se javni interes, pa kada je tim propisima strancu zabranjeno stjecanje prava vlasništva nekretnina, onda nije riječ o zabrani manjeg značenja. Stoga je drugostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Ovdje treba posebno istaknuti da je tužbeni razlog u ovom postupku neosnovan i stoga što tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je, na temelju kupoprodajnog ugovora od  29. svibnja 2006. sklopljenog sa tuženicom, stekao vlasništvo jednog spremišta ispod parkirališta od 23,49 m² i parkirnog mjesta 1b sa 17,40 m², koje nekretnine predstavljaju sporedne dijelove vezane uz stan, a u zemljišnoj knjizi (zk.ul. 1936 k.o. B.) su upisane kao pripadajući (sporedni dio) posebnog dijela nekretnine – g.t. 1 z.č.712/2 kuće i dvorište sa 565 m², na kojoj je uknjiženo pravo vlasništva na 24/100 dijela g.t.1 u korist tuženice. Dakle, tužitelj tužbom zahtijeva utvrđenje da je stekao pravo vlasništva na nekretninama koje su sporedni dio nekretnine vezan uz vlasništvo posebnog dijela nekretnine, tj. stana u smislu odredbe čl. 67. st. 3. ZVDSP/01.

 

Odredbom čl. 67. st. 5. ZVDSP/01 propisano je da se glede sporednih dijelova na odgovarajući način primjenjuju pravila koja vrijede za pripatke stvari.

 

Prema odredbi čl. 7. st.1. ZVDSP/01 pripadak (pertinencija ili pobočna stvar) je pokretna stvar koju je njezin vlasnik namijenio da kao sporedna trajno služi svrsi glavne, a stoji u takvu prostornom odnosu prema glavnoj stvari koji odgovara toj namjeni. Nije pripadak ona stvar koja se prema shvaćanju u prometu ne smatra pripatkom.

 

Odredbom čl. 5. st. 2. ZVDSP/01 propisano je da tko ima pravo vlasništva ili koje od drugih stvarnih prava ne nekoj stvari, ima ga time i na svim njezinim pripadnostima, ako zakonom nije drukčije određeno.

 

S obzirom da je predmet kupoprodaje iz kupoprodajnog ugovora kojeg su stranke sklopile 29. svibnja 2006. bio sporedni dio nekretnine koji je vezan uz vlasništvo posebnog dijela nekretnine i kao takav ne može biti samostalni objekt stvarnih prava, niti raspolaganja drugostupanjski sud je pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP revizija se podnosi u roku

od 30 dana od dostave drugostupanjske presude odnosno odluke. Dakle, da bi bila pravovremena i dopuna revizije mora biti podnesena u roku za izjavljivanje revizije.

 

Iz spisa proizlazi da je punomoćnik tužitelja pobijanu drugostupanjsku presudu primio 25. siječnja 2011. pa je u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 4. ZPP zadnji dan roka za podnošenje revizije, kao i dopune revizije tužitelja bio 24. veljače 2011. (četvrtak).

 

S obzirom da tužitelj dopunu revizije nije podnio u roku koji je određen za podnošenje revizije u čl. 382. st. 4. ZPP nego tek protekom tog zakonskog roka, tj. 11. travnja 2011., dopuna revizije je nepravovremena (čl. 389. st. 2. ZPP). Zbog toga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

U Zagrebu, 20. lipnja 2012.