Broj: Rev 292/09

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća i Marine Paulić, članice vijeća, u zemljišnoknjižnom predmetu predlagateljice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko-upravni odjel, radi uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o reviziji predlagateljice protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-5736/08 od 19. siječnja 2009., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Trogiru poslovni broj Z-3781/08 od 19. rujna 2008., u sjednici održanoj  27. lipnja 2012.

r i j e š i o   j e

              Prihvaća se revizija predlagateljice, te se ukida rješenje Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-5736/08 od 19. siječnja 2009. i rješenje Općinskog suda u Trogiru poslovni broj Z-3781/08 od 19. rujna 2008. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

              Rješenjem drugostupanjskog suda odbijena je kao neosnovana žalba predlagateljice, te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbačen prijedlog za upis prava vlasništva predlagateljice na nekretninama označenim kao čest. zem. 2054 i 2060 Z. U. 285 k.o. M., uz istodobno brisanje općenaarodne imovine.

              Protiv rješenja drugostupanjskog suda predlagateljica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), navodeći materijalnopravno pitanje u odnosu na predmnjevu stjecanja prava vlasništva Republike Hrvatske na nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama kao općenarodna imovina bez upisanog nositelja prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, a na temelju odredbe čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 i 79/06 – dalje: ZV), navodeći da se radi o pravnom pitanju važnom za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana jer o tom pravnom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova (Županijskog suda u Zagrebu, Dubrovniku i Splitu). Predlagateljica u reviziji predlaže da ovaj sud reviziju prihvati te preinači nižestupanjska rješenja na način da dopusti upis prava vlasništva Republike Hrvatske na predmetnim nekretninama.

              Revizija je osnovana.

              Temeljem čl. 392. a. st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijano rješenje samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

              Ocjenjujući pitanje dopuštenosti revizije ovaj sud je ocijenio da je pravno pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana obzirom da postoji različita praksa drugostupanjskih sudova o navedenom pravnom pitanju.

              Prijedlog predlagateljice kojim se traži upis prava vlasništva Republike Hrvatske na predmetnim nekretninama koje su u zemljišnim knjigama upisane kao općenarodna imovina, a za koje se u prijedlogu navodi da su postale vlasništvo Republike Hrvatske temeljem zakona i to odredbe čl. 362. st. 3. ZV, prvostupanjski sud je odbacio kao neuredan pozivom na odredbu čl. 109. st. 6. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 100/07 – dalje: ZZK), navodeći da predlagateljica nije priložila ispravu iz koje bi bilo vidljivo jesu li predmetne nekretnine doista vlasništvo Republike Hrvatske.

              Drugostupanjski sud je prihvatio žalbenu tvrdnju predlagateljice da nisu postojali uvjeti za odbacivanje prijedloga, no žalbu je odbio kao neosnovanu navodeći da je stupanjem na snagu ZV prestao važiti Zakon o građevinskom zemljištu ("Narodne novine", broj 48/88, 16/90 i 53/90 – dalje: ZGZ).

              Drugostupanjski sud je prihvatio žalbenu tvrdnju predlagateljice da nisu postojali uvjeti za odbacivanje prijedloga, no žalbu je odbio kao neosnovanu navodeći da je stupanjem na snagu ZV prestao važiti ZGZ kojim je bilo određeno da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina na čijem se području zemljište nalazi, pa obzirom na odredbu čl. 388. st. 2. ZV predmnjeva iz čl. 362. st. 3. tog zakona nije isključila navedenu odredbu ZGZ, slijedom čega se Republika Hrvatska ne može pozivati na stjecanje vlasništva na temelju zakona u odnosu na one nekretnine kojima su prema predmnjevi iz propisa koji su važili prije stupanja na snagu ZV upravljale druge pravne osobe, a to da znači da predlagateljica upisa koja se poziva na predmnjevu iz čl. 362. st. 3. ZV treba pružiti dokaz da je riječ o nekretnini na kojoj prema zakonskoj predmnjevi netko drugi već nije stekao pravo vlasništva, pa nedostavljanje takvog dokaza upućuje na neosnovanost, a ne na nepotpunost prijedloga za uknjižbu, slijedom čega je o podnesenom prijedlogu sud trebao meritorno odlučiti. Drugostupanjski sud smatra da procesnopravna odluka prvostupanjskog suda je po svojim pravnim učincima identična meritornoj odluci, slijedom čega rješenje o odbacivanju, kao i ono o odbijanju prijedloga ne stječe značaj „res judicata“ koji bi bio zaprekom podnošenja novog prijedloga.

              Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se Republika Hrvatska ne može pozivati na predmnjevu iz čl. 362. st. 3. ZV o stjecanju vlasništva neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu kojim su upravljale općine na temelju ZGZ, ovaj sud ocjenjuje nepravilnim.

              Odredbom čl. 362. ZV propisano je:

              „Smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati (st. 1.).

              Smatra se da je osoba koja u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, odnosno nositelj prvenstvenog prava korištenja takva zemljišta, vlasnik tog zemljišta, a tko tvrdi suprotno treba to dokazati (st. 2.).

              Smatra se da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenog vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz st. 1. i 2. ovog članka, a tko tvrdi suprotno treba to dokazati (st. 3.).

              Što je u st. 1.-3. ovog članka određeno glede stvari, vrijedi na odgovarajući način i za prava koja su bila u društvenom vlasništvu (st. 4.).“

              Dakle, prema odredbi čl. 362. st. 2. ZV, u odnosu na neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu djeluje oboriva predmnjeva da je vlasnik tog zemljišta osoba koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, pa suprotno zaključku drugostupanjskog suda u slučaju kada u zemljišnoj knjizi nije upisan nositelj prava korištenja, upravljanja i raspolaganja građevinskog zemljišta, prema odredbi čl. 362. st. 3. ZV presumira se da je Republika Hrvatska vlasnica takvog zemljišta i ona ne treba pružati dokaz da se radi o nekretnini na kojoj prema zakonskoj predmnjevi drugi nije stekao pravo vlasništva.

              Također sukladno odredbi čl. 9. ZGZ, koji je prestao važiti stupanjem na snagu ZV, građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravljale su općine na čijem se području nalazi zemljište, osim ako tim zemljištem na temelju Ustava i Zakona nisu upravljale druge društveno političke zajednice ili druge društvenopravne osobe, ne daje osnovu za zaključak da su na temelju te odredbe općine stekle pravo korištenja, raspolaganja ili upravljanja neizgrađenog građevinskog zemljišta koje se stupanjem na snagu ZV pretvorilo u pravo vlasništva.

              Prema ocjeni ovog suda pravo upravljanja koje su imale općine u skladu s odredbom čl. 9. ZGZ nije jedno od prava koje čine društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja), već je riječ o pravu na gospodarenje tim zemljištem a do rješavanja pitanja titulara prava vlasništva.

              Također ZGZ kada govori o društvenom vlasništvu i pravima koji izviru iz tog prava koristi formulaciju „pravo korištenja“ (tako npr. čl. 4.a ZGZ) pa je razvidno da se tim pravom upravljanja općine ne smatra da bi time općina bila titular prava koja izviru iz društvenog vlasništva na neizgrađenom građevinskom zemljištu.

              Obzirom da u zemljišnim knjigama nije upisan nositelj prava korištenja, raspolaganja i upravljanja predmetnog zemljišta, a pravo upravljanja iz čl. 9. ZGZ ne može se poistovjetiti s pravom korištenja iz čl. 362. st. 2. ZV, drugostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prijedlog za upis spornog prava vlasništva ocijenio neosnovanim.

              Obzirom na činjenicu da je drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsko rješenje kojim je prijedlog za uknjižbu odbačen kao neuredan, ne postoje uvjeti za preinačenje nižestupanjskih rješenja, jer je odbacivanjem prijedloga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, koja se može otkloniti samo ukidanjem rješenja, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP nižestupanjska rješenja valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U Zagrebu, 27. lipnja 2012.