Broj: Gž-1885/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Mirne-Nade Terlević Sebastijan kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. H. iz P.-P., zastupanog po punomoćniku A. K. odvjetniku iz P.-P., protiv tuženika GRADA P. – P. sa sjedištem u P. – P., zastupanog po punomoćnicima  odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda S. B.,  A. S. i dr. iz P. s pisarnicom u P., radi utvrđenja prava vlasništva i eventualno radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Poreču – Parenzo posl. br. P-609/11-13 od 12. travnja 2012., u sjednici održanoj 2. srpnja 2012.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Poreču – Parenzo posl. br. P-609/11-13 od 12. travnja 2012. te se odbija i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

              Presudom suda prvoga stupnja odbijen je u cijelosti tužiteljev tužbeni zahtjev: prvopostavljeni zahtjev radi utvrđenja da je tužitelj vlasnik nekretnine k.č. 315 upisane u zk. ul. 361 poduložak 1 k.o. P. odnosno poslovnog prostora u prizemlju te zgrade površine 70,80 m², a potom i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu iznosa od 250.000,00 eura odnosno 150.000,00 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. O troškovima postupka odlučeno je na način da je tužitelju naloženo nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 23.500,00 kuna.

              Pravovremenom i dopuštenom žalbom ovu presudu u cijelosti pobija tužitelj, zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Ističe kako je prvostupanjski sud u obrazloženju presude pogrešno naveo kako su stranke učinile nespornim da je na mjestu sadašnje zgrade prethodno bila zgrada koja je u cijelosti srušena 1988. godine. Smatra i dalje da je pravo vlasništva poslovnog prostora stekao građenjem budući da se odredbe čl. 24. do 26. bivšega Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima mogu primijeniti i u slučaju postojanja ugovornog odnosa, a zbog svih okolnosti tuženik je nesavjestan vlasnik zemljišta na kojemu je izgrađena zgrada u kojoj se nalazi sporni poslovni prostor izgradnju kojega je financirao samo tužitelj koji je utrošio i više od ugovorenih sredstava, što je tuženik znao i tome se nije protivio pa ga to čini nesavjesnim. Zato smatra da se radi o stjecanju prava vlasništva građenjem, a u svakom slučaju bi imao pravo na naknadu za uloženo. Predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Potražuje trošak za sastav žalbe u iznosu od 22.700,00 kuna i PDV u iznosu od 5.675,00 kuna.

              Tuženik, kojemu je tužiteljeva žalba uredno dostavljena, nije podnio odgovor na žalbu.

              Tužiteljeva žalba nije osnovana.

              Predmet spora je najprije tužiteljev zahtjev radi utvrđenja da je on vlasnik posebnog dijela poslovno-stambene zgrade izgrađene na k.č. 315 k.o. P. - poslovnog prostora smještenog u prizemlju te zgrade na adresi u P., površine 70,80 m², koje vlasništvo da je stekao financiranjem gradnje 1988. i 1989. godine te da je tuženik dužan trpjeti upis prava vlasništva u korist tužitelja, a postavio je i dva eventualno kumulirana tužbena zahtjeva radi isplate – iznosa od 250.000,00 eura a potom i iznosa od 150.000,00 eura, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. lipnja 1994. pa sve do isplate i sve u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate.

              Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obrazloženje kako su svi odnosi među strankama riješeni ugovorima – sporazumom o udruživanju sredstava, aneksom toga ugovora i ugovorom o zakupu pa se ne može raditi o stjecanju prava vlasništva građenjem niti bi tužitelj imao pravo na vraćanje uloženih sredstava, tim više što je još uvijek u posjedu spornog poslovnog prostora kao zakupnik u odnosu s tuženikom kao zakupodavcem.

              Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u tužiteljevoj žalbi te pazeći i dodatno, po službenoj dužnosti, na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine" 148/11 - pročišćeni tekst: dalje ZPP), ovaj žalbeni sud ocjenjuje kako je prvostupanjska presuda u svim elementima pravilna i zakonita a tužiteljeva žalba slijedom toga neosnovana.

              Tužitelj u žalbi neosnovano ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 11. ZPP jer je izreka presude jasna i neproturječna a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama i pravnim pitanjima, što znači da presuda nema nedostatke koji bi onemogućavali ispitivanje prvostupanjske presude.

              Nisu počinjene ni druge procesne povrede koje tužitelj navodi u žalbi a ni one na koje se pazi po službenoj dužnosti.

              U prvostupanjskom su postupku utvrđene sljedeće relevantne činjenice:

              - tužitelj je s prednikom tuženika, 21. ožujka 1988., sklopio Sporazum o udruživanju sredstava radi izgradnje spornog poslovnog prostora (dalje u tekstu: Sporazum) u kojemu je bilo ugovoreno da će radi izgradnje tog poslovnog prostora tužitelj udružiti kod investitora (tuženikova prednika) iznos od 86.800.000 dinara i da će nakon izgradnje sklopiti ugovor o zakupu poslovne prostorije na rok od 10 godina za koje će vrijeme tužitelj plaćati umanjenu zakupninu;

              - ugovor o zakupu je pod tim uvjetima i sklopljen, 27. lipnja 1989., prema kojemu tužitelj kao zakupac plaća 29,57% od pune zakupnine;

              -   zakup traje od 1.srpnja 1989., što znači da je tada zgrada već bila izgrađena (tužitelj nije ni tvrdio suprotno);

              -  tužitelj je istovremeno „udružio“ i sredstva za izgradnju stana u istoj stambeno-poslovnoj zgradi, kao sudionik stambene izgradnje – izgradnje stana u vlasništvu građana;

              - visina sredstava za izgradnju poslovnog prostora koje je tužitelj trebao udružiti i isplatiti utvrđena je po osnovi cijene izgradnje u iznosu od tada 1.400.000 dinara po m² korisne površine;

              -  tužitelj nije na vrijeme, u skladu sa Sporazumom, vršio plaćanja pa je zbog velike inflacije nastala visoka obveza tužitelja prema predniku tuženika u vidu zateznih kamata (151.453.380.- dinara);

              -  ta je obveza prestala tako što je na temelju sporazuma među strankama tužitelj o svom trošku izveo radove na uređenju poslovnog prostora, o čemu je 12. svibnja 1989. sklopljen Aneks (list 62 i 63 spisa) kojim je ugovoreno i dodatno udruživanje sredstava u iznosu od 41.700.000 dinara zbog povećanja površine poslovnog prostora;

              - pravomoćno je odbijen tužiteljev zahtjev radi utvrđenja ništavosti Sporazuma, Aneksa i ugovora o zakupu (presudom prvostupanjskog suda posl. br. P-31/07-6 od 4. svibnja 2007. potvrđene presudom ovoga žalbenog suda posl. br. Gž-3746/07-2 od 29. rujna 2008.) i

              - tužitelj je kontinuirano (s povremenim razdobljima zatvaranja obrta) u posjedu poslovnog prostora u kojemu obavlja ugostiteljsku djelatnost (slastičarnica) koja je izvor prihoda za tužitelja i njegovu obitelj.

              Time su utvrđene sve odlučne činjenice; nije bilo potrebno izvoditi bilo kakve daljnje dokaze.

              Na navedeno činjenično stanje, koje je praktički nesporno, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio sve tužbene zahtjeve.

              Tužitelj je dakle doista financirao izgradnju poslovnog prostora, ali je među strankama bilo nesporno da je investitor gradnje i vlasnik buduće zgrade tuženikov prednik a ne tužitelj i da će tužitelj ostvariti pravo na desetogodišnji zakup za koje će vrijeme plaćati smanjenu zakupninu (za 70%).

              Nije došlo do raskida, utvrđenja ništavim ili poništaja sporazuma i ugovora već su oni izvršeni, uključujući i ugovor o zakupu te je tužitelju omogućen desetogodišnji zakup za koje vrijeme je plaćao znatno smanjenu zakupninu. Promatrano na dan početka ugovora o zakupu (1. srpnja 1989.) ta je olakšica iznosila 152.575.000.- tadašnjih dinara [puna zakupnina (1.805.280.- dinara) manje smanjena zakupnina (533.820.- dinara) puta 120 mjeseci].

              Tužitelj u žalbi doduše ističe da je tuženik raskinuo ugovor o zakupu (dopisi od 4. svibnja 1994. i 13. travnja 1993. – na listu 35 i 38 spisa), međutim raskid očigledno nije ostvaren budući da tužitelj i dalje u spornom poslovnom prostoru obavlja ugostiteljsku djelatnost (slastičarnica), kako proizlazi iz njegova iskaza na ročištu održanom 5. travnja 2012. (list 124 spisa), s tim što tužitelj i ne tvrdi da je tuženik povrijedio ugovornu obvezu odnosno da je tražio plaćanje pune zakupnine u relevantnom desetogodišnjem razdoblju.

              Ima se stoga smatrati da su uložena tužiteljeva sredstva amortizirana, pa i kao nužni i korisni troškovi poštenog posjednika, kroz dugo vremensko razdoblje (10 godina) u kojemu je plaćao znatno manju zakupninu, imao siguran zakup (pod uvjetom da izvršava svoje obveze) i osiguranu mogućnost ostvarivanja prihoda za svoju obitelj i sebe.

              Ako je ostalo neamortiziranih sredstava zato što je tužitelj, kako sam tvrdi, imao i druge troškove (uložio više od ugovorenih sredstava), njegov zahtjev za naknadu tih troškova još nije dospio jer je i dalje u posjedu poslovnog prostora u cjelini (čl. 164. st. 7. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – "Narodne novine" 91/96 i izmjene) pa još nije došlo ni do eventualnog prijelaza tužiteljeve imovine u tuženikovu (čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine" 35/05).

              Ne može se dakle raditi o stjecanju prava vlasništva građenjem niti se radi o stjecanju bez osnove. Tužitelj nije gradio na tuđem zemljištu ili dograđivao tuđu zgradu; on je na temelju sporazuma s tuženikovim prednikom kao vlasnikom (tada nositeljem prava korištenja društvenog vlasništva) zemljišta i prethodno postojeće zgrade u kojoj je tužitelj također  bio zakupnik (a koja je srušena 1988. godine, što tužitelj navodi već u tužbi pa to zasigurno nije sporno jer tuženiku nije u interesu osporavati tu činjenicu), financirao izgradnju poslovnog prostora koji je potom imao u zakupu 10 godina i plaćao smanjenu zakupninu.

              Tužitelj se zato neosnovano poziva na inače po vremenskom važenju mjerodavne odredbe (čl. 24.-26.) bivšega Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" 53/91) kao i na odredbu čl. 22. toga Zakona jer je između tužitelja i tuženikova prednika postojao pravni odnos koji je uredio vlasništvo nove stvari - spornoga poslovnog prostora na način da vlasnik bude tuženikov prednik, a da tužitelj na ime ulaganja ima pravo na desetogodišnji zakup uz plaćanje smanjene zakupnine.

              Prvostupanjski je sud stoga pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio sve objektivno kumulirane tužbene zahtjeve a o razlozima svoje odluke dao je u osnovi valjano obrazloženje.

              Iz navedenog proizlazi kako nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti a ni oni naznačeni u tužiteljevoj žalbi pa je zato žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te na taj način, a na temelju odredaba čl. 368. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao u izreci.

Pula – Pola, 2. srpnja 2012.