- 1 -              I Kž-Us 35/2020-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 35/2020-8

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. L., zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 1. u vezi s člankom 38. stavcima 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. - dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu: USKOK), podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 19. prosinca 2019. broj K-Us-12/2018-22, u sjednici održanoj 6. srpnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Žalba USKOK-a odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom donesenom u ponovljenom postupku optuženi Z. L. je, na temelju članka 453. točke 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.), oslobođen optužbe za kazneno djelo protiv službene dužnosti – pomaganjem u zlouporabi položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 1. u vezi s člankom 38. stavcima 1. i 2. KZ/97. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08., odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žalbu je podnio USKOK zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Optuženi Z. L. je na žalbu USKOK-a podnio odgovor, i to i osobno i putem branitelja, odvjetnika H. K., predloživši da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su na njihovo traženje optuženi Z. L. i njegov branitelj, odvjetnik H. K. te državni odvjetnik. Budući da navedene osobe, koje su sve uredno pozvane, sjednici vijeća nisu pristupile, ista je održana u njihovoj odsutnosti na temelju članka 474. stavka 4. ZKP/08.

 

Žalba USKOK-a nije osnovana.

 

Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud potpuno nekritički prihvatio vjerodostojnima iskaze svjedoka Z. P. i M. Š. te da nije na pravi način cijenio iskaz svjedokinje Ž. B. (sada A.), čije bitne dijelove je izostavio, kao i da je pogrešno analizirao sadržaj nadzirane komunikacije u pogledu svijesti i znanja optuženika o pogodovanju trgovačkom društvu i. d.d. na predmetnom natječaju.

 

Ističe, naime, da su svjedoci Z. P. i M. Š., potpuno suprotno utvrđenju iz pravomoćne presude kojom su proglašeni krivima, porekli bilo kakav međusobni protupravni dogovor za navedeni natječaj, a posebno dogovor za opis djelatnosti u samom tekstu natječaja, negirajući time i protupravni dogovor s optuženim Z. L.

 

U navedenom žalitelj, međutim, nije u pravu. Naime, svjedok Z. P. u svom je iskazu, između ostaloga, naveo da je prije objave natječaja poznavao M. Š. za kojega je znao da je predstavnik trgovačkog društva i. d.d. te da je prije objave natječaja komunicirao s njim. M. Š. bio je kod njega u uredu, no na tom sastanku između njega i M. Š. nije bio nazočan optuženi Z. L. M. Š. rekao je da je u tijeku izrada natječaja za zakup poslovnih prostora u ... na ..., kao i koja će biti djelatnost određena za taj poslovni prostor, a s nacrtom tog teksta natječaja za zakup poslovnog prostora M. Š. upoznao je dan, dva prije objave natječaja. Na poseban upit zamjenika ravnateljice USKOK-a, naveo je da su optuženi Z. L. i Ž. A. bili upoznati s namjerom Grada i gradonačelnika o namjeni poslovnog prostora u ... na ..., dok je s M. Š. razgovarao on (svjedok). Istaknuo je da je s M. Š. više puta bio u kontaktu, a toga dana, kada je optuženika dao na telefon M. Š., na kolegiju gradonačelnika već je bila donesena odluka o djelatnosti koja se može obavljati u poslovnom prostoru ... na ... Naglasio je da sada zna da nije trebao razgovarati ni s jednim predstavnikom, već da je sve to trebao prepustiti gradonačelniku, "a pogotovo ovo gdje sam tražio protuuslugu da nekoga zaposle."

 

Svjedok M. Š. u svom je iskazu, između ostaloga, naveo da se sa Z. P. viđao i telefonski razgovarao te da je prije objave natječaja dolazio u njegov ured i donosio dokumentaciju, kao što se i u drugim dijelovima Hrvatske dolazi tražiti iznajmljivanje i zakupljivanje poslovnih prostora, no da prije objave natječaja nije bilo nikakvog sastanka između njega i optuženog Z. L.

 

Dakle, iskazi svjedoka Z. P. i M. Š. suglasni su u pogledu činjenice da su samo njih dvojica kontaktirali i bili na sastanku u vezi dogovora za sporni natječaj, dok optuženi Z. L. nije sudjelovao u tim njihovim kontaktima, a ni na sastanku. Pri tome njihovi iskazi nisu u suprotnosti ni s utvrđenjem iz pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 4. ožujka 2016. broj K-Us-13/2015 kojom su oni proglašeni krivima upravo za radnje vezane uz "namještanje" spornog natječaja opisane u činjeničnom opisu izreke ove sada pobijane prvostupanjske presude. Prema tome, prvostupanjski sud ih je, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, s pravom prihvatio kao vjerodostojne, a pravilnost takve ocjene nije dovedena u sumnju prethodno istaknutim žalbenim navodima USKOK-a, koji u suštini predstavljaju prvostupanjskom sudu suprotne, no ničime argumentirane tvrdnje.

 

Žalitelj nadalje ističe da nije sporno da je Z. P. imao vlast nad djelom zlouporabe položaja i ovlasti (i primanja mita) te da je bio v.d. pročelnika i komunicirao s gradonačelnikom, no da djelo nije mogao dovršiti bez službenog akta, nacrta rješenja o natječaju za zakup poslovnog prostora, koji akt izrađuje upravo Odsjek za ... poslovnim prostorom u okviru kojega je djelovao optuženi Z. L. Tvrdi da, iako Z. P. osobno ne izrađuje taj akt niti ga potpisuje niti od njegove izrade može isključiti Odsjek za ... poslovnim prostorom, na njegov sadržaj može utjecati te je i utjecao. S tim u vezi, žalitelj nadalje ističe da optuženi Z. L., suprotno utvrđenjima iz pobijane presude, nije samo unio u tekst natječaja ono što mu je sugerirao Z. P., nego je na njegovo traženje s M. Š. dogovarao i dogovorio opis djelatnosti koja odgovara ovome i koji je unio u nacrt teksta natječaja, pri čemu se taj dogovor zbio prije nego što je tekst natječaja otišao na odobrenje gradonačelniku i prije objave natječaja, što da proizlazi iz snimljenih telefonskih razgovora, ali i iz iskaza svjedokinje Ž. A.

 

U odnosu na istaknuto treba reći da nije sporno da je izrada nacrta rješenja o natječaju za zakup poslovnog prostora Grada O. bila u domeni Upravnog odjela za ..., Odsjeka za ... u kojemu je u inkriminirano vrijeme radio optuženi Z. L. na radnom mjestu višeg savjetnika. Međutim, optuženik nije bio ni jedini ni rukovodeći službenik u tom odjelu budući da su s njime u istome radile još i Ž. A. kao voditeljica, S. P. kao pravnica i M. B. kao administrativna referentica te su svi oni zajedno sudjelovali u izradi nacrta rješenja o raspisivanju natječaja za zakup poslovnih prostora, i to ne samo u konkretnom slučaju, nego i inače. Navedeno, osim iz obrane optuženika, proizlazi i iz iskaza u svojstvu svjedoka ispitanih službenika Grada O., a posebice iz iskaza svjedokinja Ž. A. i S. P. Prema tome, potpuno je neprihvatljivo aludiranje žalitelja na to da je upravo i jedino optuženik bio taj koji je imao odlučujuću, ako ne i isključivu ulogu u izradi nacrta rješenja za sporni natječaj. Ovo tim više kada se ima na umu postojanje strogo određene procedure i hijerarhije u međusobnoj komunikaciji koje su se trebale poštivati. Naime, sama natječajna procedura za davanje u zakup poslovnih prostora Grada O. u inkriminirano vrijeme (u pogledu opisa koje je obrana optuženika sukladna iskazima svjedoka koji su u to vrijeme bili zaposleni u gradskoj upravi, primjerice Ž. A., S. P., Z. P.) odvijala se na način da, nakon što bi stručna služba - Upravni odjel za ..., Odsjek za ... - izradila prijedlog rješenja javnog natječaja za davanje u zakup poslovnog prostora, isti bi bio izlagan na kolegiju gradonačelnika na kojemu se odlučivalo o njegovu prihvaćanju, pri čemu je optuženikov nadređeni, Z. P. kao v. d. pročelnika Upravnog odjela za ... bio taj koji je bio u izravnoj komunikaciji s gradonačelnikom te je prenosio volju i zahtjeve gradonačelnika sebi podređenim službenicima unutar odjela, dok je gradonačelnik bio taj koji je bio ovlašten pobliže odrediti djelatnost nekog poslovnog prostora. Tek nakon tako provedene procedure moglo se ići u javnu objavu natječaja, time da je i prije same objave moglo doći do neke promjene, no svaka takva promjena bi prije konačne objave natječaja u javnom glasilu ponovno morala ići na odobrenje gradonačelniku.

 

Nije sporno da je konkretni nacrt natječaja bio u skladu i s internim aktima Grada O. i s postojećim propisima, a prema spoznaji optuženika, i voljom tadašnjeg gradonačelnika Grada O. (što, između ostaloga, proizlazi iz iskaza u svojstvu svjedoka saslušanog tadašnjeg gradonačelnika Grada O., K. B.). Naime, službena komunikacija službenika zaposlenih u gradskoj upravi Grada O. odvijala se tako da je s gradonačelnikom izravno komunicirao pročelnik, u konkretnom slučaju Z. P., prenoseći sebi podređenim službenicima volju gradonačelnika i upućujući ih kako postupati. Prema tome, optuženi Z. L. nije imao razloga posumnjati da ono što mu je u neposrednoj komunikaciji rekao, odnosno naložio mu kako da radi njegov nadređeni, v.d. pročelnika Z. P. nije u skladu s voljom gradonačelnika. Osim toga, optuženik nije bio ni samostalan u svome radu, što vrlo jasno proizlazi iz iskaza svjedokinje Ž. A.: "...sve što je napravljeno u svezi natječaja bilo je na traženje pročelnika Z. P., a ne mene kao voditeljice Odsjeka ili po njegovoj osobnoj volji...mogu reći da on (govoreći o optuženiku) nije bio samostalan u izradi nacrta teksta natječaja te nije mogao ni odbiti upute pročelnika ili gradonačelnika ako misli ostati raditi taj posao."

 

Na kraju krajeva, da je optuženik bio u dogovoru sa Z. P. i M. Š. u smislu u kojemu ga tereti tužitelj, sasvim sigurno ne bi o svemu što se u pogledu spornog natječaja odvijalo izvještavao voditeljicu svoje službe, svjedokinju Ž. A. i to s njome komentirao, već bi, polazeći od logike razmišljanja prosječnog čovjeka, to nastojao zadržati za sebe. Optuženik je, naime, u svojoj obrani naveo da je inače o svemu što je saznao na sastancima ili u razgovorima s pročelnikom (Z. P.), ukoliko im nije bila nazočna voditeljica, izvješćivao voditeljicu (Ž. A.), a tako je bilo i u konkretnom slučaju. Takva njegova obrana potvrđena je iskazom svjedokinje Ž. A. koja je, između ostaloga, navela: "Ono što mi je ostalo u sjećanju je to da do petka nismo imali definirane uvjete natječaja, a već za subotu je natječaj morao biti objavljen, u srijedu je već sve bilo izdogovarano da bi meni Z. L. toga dana rekao kako će se javiti i. i da bi tražili da u natječaj uđe i djelatnost prodaje novina, cigareta, pića."

 

Činjenica jest da je optuženik u telefonskom razgovoru od 26. listopada 2012. s početkom u 10:04:50 sati (inicijalno započetom između Z. P. i M. Š.) M. Š. sugerirao, odnosno objašnjavao kako bi u prijavi trgovačkog društva i. d.d. na javni natječaj za zakup poslovnog prostora, tzv. ... na ... u O. trebala biti opisana djelatnost na način da bude prilagođena tom trgovačkom društvu, a da se istovremeno suzi krug drugih potencijalnih ponuditelja. Međutim, ovdje treba uzeti u obzir cjelokupni kontekst u kojemu se odvio taj, ujedno i jedini, razgovor između optuženika i M. Š.. Prije svega, iz sadržaja tog razgovora vrlo jasno proizlazi da se optuženik i M. Š. tek tada upoznaju i prvi put razgovaraju. Naime, na samom početku tog razgovora Z. P. govori M. Š.:„evo ti na moj pravnik na telefon“ te mu govori da se isti zove Z., a na kraju tog razgovora optuženi L. kaže M. Š. da može upisati njegov broj jer je ovo od pročelnika te mu daje svoj broj, a M. Š. ga pita:„vi ste?“, na što optuženik odgovara:„Z. L.“. Nadalje, svjedok Z. P., na čiju zamolbu se optuženik uključio u taj razgovor, naveo je: "mogu reći da je M. Š. bio vrlo uporan. On je mislio da ja kao v.d. pročelnik mogu nešto promijeniti i upravo sam zbog toga dao na telefon Z. L." U tom svjetlu vrlo je logična i uvjerljiva obrana optuženika prema kojoj je on zamolbu svoga nadređenoga Z. P. da razgovara s M. Š. shvatio u smislu da ovaj terorizira njegovog nadređenog svojim pozivima vezanima uz zakup poslovnih prostora. Stoga je potpuno neprihvatljiva i tvrdnja žalitelja da bi zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik postupao po nalogu nadređenoga bio opravdan samo u situaciji kada ne bi bilo izravnog dogovora između njega (optuženika) i M. Š.

 

Konačno, valja imati na umu da se taj (kao što je već prethodno navedeno) jedini telefonski razgovor između optuženika i M. Š. odvio samo jedan dan prije objave spornog natječaja u javnom glasilu, dakle u vrijeme kada je već sve u bitnome bilo utanačeno te je bilo i rezervirano mjesto za objavu tog natječaja u javnom glasilu, pri čemu je i svaka eventualna izmjena do koje bi došlo prije samog slanja natječaja u javnu objavu svakako morala biti prihvaćena, odnosno potvrđena od strane gradonačelnika.

 

Imajući, nadalje, na umu navode svjedokinje Ž. A. da njezina suradnja sa Z. P., od kada je postao pročelnikom, nije bila nešto izražena te da je imala osjećaj da ju je on preskakao u obavljanju poslova, pri čemu nije znala je li razlog tome bio u njegovom nezadovoljstvu njezinim radom ili u generacijskoj razlici među njima, sasvim je logično i to što je Z. P. zamolio baš optuženika, a ne ovu svjedokinju (dakle, voditeljicu službe u kojoj je radio optuženik), da se uključi u telefonski razgovor s M. Š. i pojasni mu kako bi trebala biti opisana djelatnost trgovačkog društva i. d.d. u prijavi na sporni natječaj. Optuženik, s druge strane, a kao što je već prethodno obrazloženo, nije mogao odbiti postupiti po nalogu nadređenoga, odnosno na traženje Z. P. uključiti se u taj telefonski razgovor inicijalno započet između njega (Z. P.) i M. Š.

 

Uzevši, dakle, u obzir i međusobno povezujući sve prethodno izloženo, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da optuženi Z. L. nije bio samostalan u svome radu, da je postupao po nalogu svoga nadređenoga, Z. P. te da pri tome nije znao za postojanje koruptivnog dogovora između njega i M. Š. niti je pristao pomoći svome nadređenome, Z. P. da zloupotrijebi svoj položaj i ovlasti na način kako je to utvrđeno već prethodno citiranom pravomoćnom osuđujućom presudom u odnosu na Z. P. i M. Š. Navedeno djelomično prihvaća i sam žalitelj kada u jednom dijelu svoje žalbe navodi da je optuženik bio upoznat ...."izuzev dogovora za protuuslugu u vidu zapošljavanja."

 

S obzirom na navedeno, potpuno su promašene žalbene tvrdnje USKOK-a da je okolnost što natječaj po svom sadržaju nije baš posve odgovarao trgovačkom društvu i. d.d., jer su morali sklopiti ugovor s obrtom R., posljedica nerazumijevanja između pravnika i. i optuženika o značenju pojedinih formulacija u natječaju.

 

Žalitelj nadalje ističe da je svjedokinja Ž. A. u svome iskazu, između ostaloga, navela da je kroz razgovore s optuženikom te osobno od Z. P. saznala da je ovaj potonji bio osobno zainteresiran da trgovačko društvo i. d.d. dobiju u zakup poslovni prostor u ... i prije nego što se natječaj objavio, da joj je optuženik pokazivao i neki papir s opisom djelatnosti trgovačkog društva i. d.d. tražeći da navedene djelatnosti uđu u tekst natječaja, čemu da je ona prigovarala govoreći da je tako natječaj nacrtan za to trgovačko društvo i da se time sužava broj potencijalnih kandidata, a taj razgovor s optuženikom bio je prije nego što je tekst natječaja otišao gradonačelniku. Žalitelj smatra posebno znakovitim dio iskaza ove svjedokinje iz istrage u kojemu je ona navela: "Nekoliko puta sam otvoreno prigovorila L. da ne zlorabljuje tako očitu odredbu o specifičnoj djelatnosti koju na prijedlog potpisuje gradonačelnik i da su mogli odmah u natječaj staviti i."

 

U odnosu na navedene žalbene navode prije svega treba reći da činjenica da je optuženik znao za zainteresiranost Z. P. da trgovačko društvo i. d.d. dobije u zakup poslovni prostor u ..., koji je bio predmetom spornog natječaja, sama po sebi nije dostatna za zaključivanje o tome da je optuženik bilo znao za postojanje koruptivnog dogovora između Z. P. i M. Š. bilo da je i sam bio dijelom tog dogovora. Ovo osobito kada se ima na umu da ta zainteresiranost Z. P. ni nije bila skrivana, odnosno tajna budući da je za nju znala i svjedokinja Ž. A., dakle osoba koja, kako to proizlazi iz njezinog iskaza, nije bila P. suradnica od povjerenja, odnosno netko s kime je on blisko surađivao, pri čemu je ona tu spoznaju dobila, osim iz razgovora s optuženikom, i iz razgovora sa Z. P. osobno. U žalbi citirana rečenica iz iskaza svjedokinje Ž. A. samo govori o tome kakav je bio njezin osobni stav u pogledu mogućnosti pobližeg određivanja djelatnosti u tekstu natječaja. Međutim, takva mogućnost sama po sebi ne predstavlja nikakvu zlouporabu položaja jer je ona bila propisana internim aktom Grada O. Osim toga, a kao što je to već prethodno navedeno, ni u kojem slučaju optuženik nije bio taj koji je svojom voljom određivao kako će biti opisana djelatnost u tekstu rješenja za javni natječaj, već je on bio dio stručne službe u kojoj su svi zajedno sudjelovali u izradi teksta rješenja za javni natječaj davanjem u zakup poslovnog prostora, a prema volji gradonačelnika koju im je prenosio v.d. pročelnika Z. P. Pri tome optuženik nije mogao odbiti postupiti ni po nalogu gradonačelnika ni po nalogu v.d. pročelnika. Upravo u tom kontekstu valja promatrati i okolnost da je, kako to tvrdi žalitelj, "u tekst natječaja ušao opis djelatnosti koji su tražili optuženik i Z. P."

 

Ne može se prihvatiti ni tvrdnja žalitelja da na postojanje dogovora optuženog Z. L. sa Z. P. i M. Š. u smislu u kojemu ga se tereti optužnicom upućuju okolnosti da u vrijeme kada je Z. P. putem elektroničke pošte poslao M. Š. nacrt teksta natječaja i kada su vođeni telefonski razgovori između njih troje 26. listopada 2012. (jedan dan prije objave spornog natječaja) natječaj nije bio na kolegiju gradonačelnika te je još uvijek bio podložan promjenama.

 

Naime, navedene okolnosti govore samo o postupcima Z. P. i M. Š. za koje su oni u konačnici i proglašeni krivima ranije citiranom pravomoćnom presudom. Međutim, nema nijednog razumnog i opravdanog razloga zbog kojeg bi se navedeno moglo pripisati u krivnju i optuženom Z. L. Ovo osobito kada se ima na umu sve ono što je već prethodno navedeno u pogledu jednog jedinog telefonskog razgovora od 26. listopada 2012. u kojemu je sudjelovao optuženik.

 

Nije sporna ni okolnost kontakta između optuženika i pravnika iz trgovačkog društva i. d.d. dan uoči objave spornog natječaja. Međutim, i taj je kontakt optuženik ostvario na traženje svoga nadređenoga Z. P., koji ga je kao osobu koja taj posao zna bolje od njega (kako je to naveo svjedok Z. P. u svome iskazu) i koja je, osim toga, njemu podređena, uputio na taj kontakt. Dakle, i u tom je dijelu optuženik postupao po nalogu svoga nadređenoga koji, kako što je već ranije obrazloženo, nije mogao odbiti. Osim toga, optuženik je sa sadržajem prijedloga djelatnosti trgovačkog društva i. d.d. koji mu je stigao putem fax-a od strane pravnika tog trgovačkog društva odmah upoznao kolegice u svom odjelu i prokomentirao ga s voditeljicom svog odjela, svjedokinjom Ž. A. (koja je potvrdila takvu obranu optuženika). Prema tome, ni ta okolnost, protivno stanovištu žalitelja, ne upućuje na postojanje bilo kakvog crimena u postupanju optuženika.

 

Pozivajući se na navod obrane optuženika iz istrage da se prije objave natječaja susreo na sastanku sa Z. P. i predstavnikom trgovačkog društva i. d.d., no da ne zna je li to bio M. Š., žalitelj tvrdi da, kada bi se i prihvatila obrana optuženika da prije telefonskog razgovora od 26. listopada 2012. nije osobno poznavao M. Š. te da je to bio njihov prvi kontakt, ostaje činjenica da je na tom sastanku bio predstavnik trgovačkog društva i. d.d., dakle osoba koja je zastupala interese tog trgovačkog društva.

 

Žalitelj, dakle, ustraje u svojoj tvrdnji da je prije objave spornog natječaja u javnom glasilu svakako bio sastanak na kojemu je uz Z. P. i nekoga iz trgovačkog društva i. d.d., pa bio to M. Š. ili netko drugi tko je zastupao interese tog trgovačkog društva, prisustvovao i optuženik. Međutim, bez uspjeha.

 

Naime, optuženik je prilikom iznošenja svoje obrane na raspravi u dva navrata objasnio okolnosti i razloge takvog svog navoda danog za vrijeme prvog ispitivanja. Tako je, iznoseći svoju obranu na raspravi 2. ožujka 2016. u prvostupanjskom postupku koji je prethodio donošenju ranije, sada u odnosu na tog optuženika ukinute prvostupanjske presude, a nakon što mu je zamjenik ravnatelja USKOK-a predočio obranu iz istrage u kojoj je naveo da je prije objave natječaja bio jedan sastanak kod Z. P. na kojemu je bio i netko iz trgovačkog društva i. d.d., rekao: "Ja to jesam iskazao, ali to se tako nije odigralo, tog sastanka nije bilo, što odgovorno tvrdim. Napominjem da ovaj iskaz koji sam dao pred USKOK-om sam dao u jednom specifičnom stanju, u jednom šoku jer nisam znao o čemu se radi, a rekli su mi da moram dati iskaz, praktično sam bio uhićen i onda sam iskazivao po sjećanju. Ono što me je ustvari u konkretnom slučaju zbunilo je prezime Š. jer sam ja pomiješao osobe."

 

Kada mu je na raspravi u ovom ponovljenom postupku 11. prosinca 2019. zamjenik ravnatelja USKOK-a ponovno predočio taj njegov navod obrane s prvog ispitivanja, optuženik je rekao: "...ja sam jednostavno pobrkao imena. Postojao je izvjesni M. Š. iz trgovačkog društva T. koje je iznajmljivalo poslovni prostor u Ulici ... i u konačnici ja sam prilikom prvog ispitivanja rekao kako mislim, a sasvim sam siguran da ja s M. Š. se nisam upoznao u uredu pročelnika v.d. P."

 

Prema tome, optuženik je, iznoseći svoju obranu na raspravi u dva navrata bio vrlo decidiran i izričit u tvrdnji da prije objave spornog natječaja u javnom glasilu nije bio ni na kakvom sastanku ni s kime iz trgovačkog društva i. d.d., a njegova argumentacija kojom je objasnio svoj navod s prvog ispitivanja u pogledu te okolnosti je kao logična i životno uvjerljiva u potpunosti prihvatljiva i za ovaj sud. Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio vjerodostojnom obranu koju je optuženik iznio na raspravi, a pravilnost takve ocjene nije s uspjehom dovedena u pitanje prethodno istaknutim žalbenim tvrdnjama USKOK-a.

 

Potpuno su neprihvatljive i tvrdnje žalitelja u pogledu motiva optuženika za inkriminirano mu postupanje. Žalitelj, naime, ističe da je znakovito da je nakon ovih događaja optuženik napredovao i postao voditelj Odsjeka za ... i to na temelju rješenja od 22. travnja 2013., koje je potpisao upravo Z. P. Zaključuje da je stoga evidentno da je to napredovanje u uskoj vezi s odnosom povjerenja Z. P. i optuženika.

 

Budući da se o navedenome već očitovao prvostupanjski sud, a te razloge kao logične i uvjerljive u cijelosti prihvaća i ovaj sud, to se i žalitelj, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na iste (stranica 19., pasus 1. pobijane presude).

 

Kako, dakle, žalba USKOK-a izjavljena iz osnove u članku 470. stavku 2. ZKP/08. nije osnovana, a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točaka 1. i 2. ZKP/08. nije utvrđeno postojanje ni neke od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 6. srpnja 2020. godine