- 1 -              I Kž 237/2020-6

Broj: I Kž 237/2020-6

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika D. K., zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 24. ožujka 2020. broj Kv-I-63/2019. (K-13/2014.), u sjednici vijeća održanoj 6. srpnja 2020.,

r i j e š i o   j e :

Odbija se kao neosnovana žalba osuđenika D. K.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Splitu, na temelju članka 507. stavka 1. u vezi s člankom 501. stavkom 1. točkom 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.), odbijen je zahtjev osuđenog D. K. za obnovu kaznenog postupka dovršenog pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Splitu broj K-13/2014. od 26. svibnja 2015. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž 551/2015-8 od 9. svibnja 2017. Navedenom je presudom D. K. zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. i članka 279. stavka 1. KZ/11., nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni za svako djelo, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od dvije godine, koja mu je na temelju članka 57. KZ/11. djelomično uvjetovana na način da se dio jedinstvene kazne zatvora od osam mjeseci ima izvršiti, dok se preostali dio kazne od jedne godine i četiri mjeseca neće izvršiti ako osuđenik u roku od četiri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Također, na temelju članka 54. stavka 5. KZ/11. osuđeniku je uz uvjetovani dio kazne, na temelju članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11. naložena posebna obveza da u roku tri godine i šest mjeseci od pravomoćnosti presude popravi štetu nastalu počinjenjem kaznenih djela uplatom novčanog iznosa od 3.603.713,91 kuna na račun trgovačkog društva „K.“ d.o.o. S. u stečaju.

Protiv tog rješenja žali se osuđenik osobno i po branitelju, odvjetniku B. M. U osobnoj žalbi nisu navedene žalbene osnove, a predlaže se da „Vrhovni sud donese odluku da se presuda D. K. potpuno ukine/odobri zahtjev za obnovu“.  U žalbi podnesenoj po branitelju navodi se da se ista podnosi zbog „pogrješno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrješne primjene materijalnog prava i povrede postupovnih odredbi“, a predlaže se „da Vrhovni sud RH usvoji žalbu osuđenika te donese rješenje kojim se dopušta obnova uvodno rubriciranog predmeta, podredno da vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje uz odluku o izuzeću Županijskog suda u Splitu“.

S obzirom na to da se ove dvije žalbe međusobno podudaraju i nadopunjuju, s njima je postupljeno kao s jednom žalbom.

Spis je prije održavanja sjednice vijeća, sukladno članku 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., bio dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba osuđenika nije osnovana.

Pobijajući pravilnost odluke prvostupanjskog suda o odbijanju zahtjeva za obnovu, osuđenik u žalbi navodi da svaki optuženik ima pravo na obranu te predložiti sve dokaze uključujući i svjedoke koji bi njemu išli u korist. Zatim tvrdi da se u tijeku prvostupanjskog postupka nije mogao kvalitetno pripremiti za postavljanje pitanja knjigovodstveno financijskom vještaku jer da mu nije dostavljen njegov nalaz i mišljenje. Također ističe da je obrana predložila još u tijeku istrage izdvajanje kao nezakonitog dokaza ugovora za kupnju broda, ali da o tome uopće nije odlučeno. Potom se u žalbi zaključuje da osuđenik uopće nije imao pravo na pošteno suđenje jer da je previše propusta navedeno koji da nisu napravljeni, osuđenik zasigurno ne bi bio osuđen.

Međutim, ovakvim žalbenim navodima osuđenik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, s obzirom na to da navedeni razlozi ne predstavljaju nove činjenice i nove dokaze koji su sami za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima prikladni da prouzroče oslobođenje osuđenika ili njegovu osudu po blažem zakonu, iz kojeg je razloga osuđenik podnio zahtjev za obnovu, a niti predstavljaju neki drugi od razloga zbog kojih se sukladno članku 501. ZKP/08. može podnijeti zahtjev za obnovu.

Nadalje se u žalbi ističe i mail korespondencija između osuđenika i svjedoka J. I. S., koja je i dostavljena uz zahtjev za obnovu. No, ta je korespondencija dostavljena i uz raniji osuđenikov zahtjev za obnovu ovog postupka koji je pravomoćno odbijen rješenjem kojeg čine rješenja Županijskog suda u Splitu od 24. siječnja 2018. broj Kv-I-127/2017. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. kolovoza 2019. broj I Kž-132/2018-6 i u kojem su dani razlozi zbog kojih taj dokaz ne predstavlja novi dokaz u smislu članka 501. stavka 1. točke 3. ZKP/08.

Budući da niti ostalim opširnim žalbenim navodima osuđenika D. K. kojima iznosi svoj subjektivan stav o radu, kako Županijskog državnog odvjetništva u Splitu, tako i Županijskog suda u Splitu, nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja niti su u pobijanom rješenju ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 6. srpnja 2020.