Broj: Rev 1765/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić, članice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća te mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. H.₁ iz S. B., zastupanog po punomoćniku I. Ž., odvjetniku u S. B., protiv tuženika Grada S. B. zastupanog po punomoćnici L. K., dipl. prav., radi priznanja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-325/09-2 od 17. svibnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-1455/05-17 od 26. rujna 2008., u sjednici održanoj dana 17. srpnja 2012.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-325/09-2 od 17. svibnja 2010. se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

              Općinski sud u Slavonskom Brodu presudom poslovni broj P-1455/05-17 od 26. rujna 2008. odbio je tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi na osnovi stanja u katastru da je tužitelj P. H.₁ iz S. B., …, posjednik i faktički vlasnik nekretnine upisane u z.k.ul. 123 k.o. S. B. (prvo odjeljak) a koje se sastoje iz kč. br. 2037/2 oranica u … ulici površine 436 m2 što je tuženik Grad S. B. dužan priznati te da se tužitelj ovlasti na osnovi ove presude uknjižiti vlasnikom u zemljišnoj knjizi.

              Tako je sud odlučio u sporu radi utvrđenja prava vlasništva tužitelja na nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama kao vlasništvo tuženika, a koje su ranije bile u vlasništvu tužitelja i izuzete su u korist Grada S. B. radi izgradnje kolektora.

              Županijski sud u Slavonskom brodu presudom poslovni broj Gž-325/09-2 od 17. svibnja 2010. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili podredno preinači nižestupanjske presude i prihvati tužbeni zahtjev, a tuženiku naloži naknaditi tužitelju parnične troškove, uključivši troškove revizije u iznosu od 5.203,75 kuna.

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

              Revizija je neosnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se ukazuje u reviziji. Suprotno tvrdnji tuženika pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), poglavito onih koji se odnose na postupak eksproprijacije spornih nekretnina, ugovorene naknade za ekspropriranu nekretninu i privođenje nekretnina onoj namjeni zbog koje su oduzete, pa je presudu moguće ispitati.

Tužitelj zapravo iznijetim tvrdnjama osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, iako po čl. 385. ZPP pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog, a Vrhovni sud RH, odlučujući o reviziji, polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Revident neutemeljeno ukazuje i na revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su članovi obitelji H., P.₂, P.₁ i S. bili suvlasnici nekretnine upisane u zk. ul. 123 k.o. S. B. koja se sastoji od kč. br. 2037/2. oranica površine 463 m2 u … ulici, a na toj površini je bila izgrađena zgrada, koja je srušena od posljedica bombardiranja u drugom svjetskom ratu i nikada nije ponovno izgrađena,

              - da je pravomoćnim rješenjem Općine S. B., Sekretarijat za opće upravne poslove od 1. veljače 1982. kč.br. 1140/1-e od 100 čhv. s betonskim podrumom, upisana u z.k.ul. broj 912. k.o. B.. V., kojoj odgovara po novoj izmjeri kč.br. 2037/2 oranica sa 463 m2 k.o. S.. B., eksproprirana za potrebe izgradnje kolektora „Z.“ S.. B.,

              - da je u postupku eksproprijacije učestvovao P. H.1 u svoje ime i kao punomoćnik majke i brata, P. H.₂ i S. H., po priloženoj punomoći,

              - da je istim rješenjem od 1. veljače 1982. obitelji H. dana naknada za eksproprirane nekretnine i to dio nekretnina – zgrade društvenog vlasništva u S.. B. u ul. … i to jugoistočni dio zgrade (prizemlje), koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, predsoblja i WC-a, površine 62 m2, koje nekretnine su izgrađene na zemljištu upisanom u z.k.ul. broj 1036 k.o. B.. V., na kč.br. 1137/5 kuće i dvorište sa 178 čhv., kojoj čestici odgovara dio čestice nove izmjere 2014 k.o. S.. B.,

              - da je pravomoćno rješenje Općine S. B. od 1. veljače 1982. provedeno u zemljišnoj knjizi i da su P. H.₁, P. H.₂ i S. H. upisani kao suvlasnici zemljišta sa zgradom u 3/6 dijela, te da je u međuvremenu izvršeno etažiranje objekta i dodijeljene nekretnine sad se vode na imenu tužitelja,

              - da je preko eksproprirane nekretnine izgrađen kolektor za područje Grada S. B. – K. i B., da i danas postoji na istom mjestu za navedenu svrhu, što je potvrđeno i podacima „V.“ S.. B.,

              - da je u zemljišnoj knjizi kč.br. 2037/2 oranica u … ulici upisana u z.k.u. broj 123 k.o. S.. B., kao javna površina u vlasništvu Grada S. B..

Polazeći od ovakvih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužitelj nije dokazao stjecanje prava vlasništva predmetnih nekretnina dosjelošću jer je deposediran iz nekretnine kč. br. 1104/1 (nove izmjere kč. br. 2037/2) u postupku eksproprijacije, bivši vlasnici su dobili naknadu sukladno sklopljenom ugovoru o naknadi, a nekretnina je privedena namjeni izgradnjom podzemnog kolektora. Okolnost što tužitelj kosi travu na predmetnom zemljištu i uređuje parcelu nije dostatna za zaključak da bi tužitelj nakon eksproprijacije ostao u posjedu parcele, da bi bio kvalificirani posjednik te da bi po toj osnovi stekao pravo vlasništva.

Tužitelj u reviziji tvrdi da nikada nije primio rješenje Općine S. B., Sekretarijata za opće upravne poslove i da nije deposediran, iako se tuženik uknjižio kao vlasnik nekretnine. Osporava i da bi obitelj H. dobila naknadu za oduzete nekretnine jer su nekretnine koje je tužitelj dobio kao naknadu bile ranije konfiscirane njegovom ocu P. H.₄ rješenjem Kotarskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj R.269/1947 od 2. travnja 1947. a kako su se vodile na tužitelju i članovima njegove obitelji nije za te nekretnine tražena naknada po Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.

U reviziji se također navodi da je tužitelj nakon izgradnje kolektora preuzeo posjed nekretnine smatrajući nekretninu svojom jer da nije znao da se tuženik uknjižio kao vlasnik nekretnine u zemljišnim knjigama pa svoj posjed smatra poštenim i u dostatnom trajanju od preko dvadeset godina. Tvrdi i da je tuženik suglasan sa povratom nekretnine pod uvjetom uspostave služnosti u širini od 5 metara sa svake strane osi cijevi kolektora.

Suprotno tvrdnji revidenta pravilno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da u opisanim okolnostima tužitelj nije mogao steći vlasništvo predmetne nekretnine dosjelošću. Prema odredbi čl. 159. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/99, 114/01, 79/06, 141/06 - dalje: ZOV) dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude posjednikom stvari. Samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjeda.

Tužitelj u ovom slučaju ne samo što nije pošten posjednik, nego nije uopće posjednik predmetne nekretnine. Upravo je tuženik nakon pravomoćnosti rješenja preuzeo nekretninu i na njoj izgradio kolektor. Tužitelj pogrešno smatra da je bio samostalni posjednik time što je povremeno odlazio na parcelu i kosio travu, jer je samostalni posjednik osoba koja posjeduje stvar kao da je njezin vlasnik (čl. 11. st. 1. ZOV), a tužitelju je predmetna nekretnina oduzeta, tuženik je stupio u posjed i uknjižio se u zemljišnim knjigama kao vlasnik.

Valja još ukazati na odredbu čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima kojom je bilo propisano da na stvarima u društvenom vlasništvu pravo vlasništva se ne može steći dosjelošću.Ta odredba je doduše stavljena izvan snage čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91), pa se sve nekretnine koje su do donošenja Ustava bile društveno vlasništvo i bez obzira na njihov status u prijelaznom razdoblju u pogledu dosjelosti došle pod opći režim.

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999. (broj U-I-58/97 i dr.) ukinuta je odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96), a koji zakon je stupio na snagu 1. siječnja 1997., pa je Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 114/01 od 20. prosinca 2001.), izmijenjen čl. 388. te u st. 4. citirane odredbe se navodi da u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje samih prava na tim nekretninama dosjelošću ne računa se i vrijeme posjedovanja proteka prije tog datuma, a niti su ispunjeni uvjeti predviđeni čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu, da bi se u konkretnom slučaju tužitelj mogao pozivati na te propise.

Napominje se u odnosu na revizijske razloge koji se tiču eksproprijacije nekretnine da u ovom predmetu nije riječ o poništenju pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji na temelju odredbe čl. 48. st. 2. Zakona o izvlaštenju („Narodne novine“, broj 9/94, 35/94, 112/00 i 114/01 – dalje: ZI). kojim rješenjem je eksproprijacija izvršena na temelju propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi do 22. ožujka 1978.. Konačno ni sam tužitelj ne tvrdi da do dana stupanja na snagu ovog zakona korisnik eksproprijacije nije izgradio objekt ili izveo radove radi kojih je nekretnina eksproprirana, što bi mogla biti osnova za poništaj rješenja.

Nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili pravne učinke pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji, okolnosti koje su nastupile nakon pravomoćnosti rješenja, te zauzeli pravilno pravno shvaćanje da tužitelj nije dokazao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini.

Zato je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ni oni na koje je ukazao tužitelj, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 17. srpnja 2012.