- 1 -              I Kž 328/2020-4

 

 

 

 

Broj: I Kž 328/2020-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Perice Rosandića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika Z. K., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. i člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 12. veljače 2020. broj K-96/2019-53, u sjednici vijeća održanoj 6. srpnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika Z. K. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženik Z. K. proglašen je krivim zbog pokušaja počinjenja kaznenog djela protiv spolne slobode, silovanja iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. i člankom 34. KZ/11. te je na temelju članka 153. stavka 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u kaznu zatvora na koju je osuđen uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 26. rujna 2019. pa nadalje.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.), naloženo je optuženiku Z. K. podmiriti trošak kaznenog postupka na ime vještačenja u iznosu 3.658,00 kuna, na ime troškova svjedoka 318,00 te na ime paušala u iznosu 1.000,00 kuna, dakle, sveukupno 4.976,00 kuna u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude, kao i troškove branitelja po službenoj dužnosti, a o čemu će prvostupanjski sud donijeti posebno rješenje.

 

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08), s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači u dijelu odluke o kazni, te optuženiku Z. K. izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju“.

 

Protiv presude se žali i optuženik Z. K. po branitelju, odvjetniku J. P., navodeći u uvodnom dijelu žalbene osnove: bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, povredu kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluku o kazni, s time da se povreda kaznenog zakona ne obrazlaže. Predlaže se pobijanu presudu „preinačiti u korist optuženika, podredno je ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak“.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika Z. K. nisu osnovane.

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženik ističe da između uvodnog dijela presude te njezinih izreke i obrazloženja postoji proturječje jer da se u izreci navodi da se postupak vodi zbog „kaznenog djela iz članka 153. st.2. i drugih Kaznenog zakona“, što upućuje na zaključak da se postupak vodi zbog više kaznenih djela, dok je, kako iz izreke pobijane presude, tako i iz njezinog obrazloženja, vidljivo da je optuženik proglašen krivim samo zbog jednog djela. Protivno ovakvim žalbenim navodima, u pobijanoj presudi ne postoji takvo proturječje iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. da se presuda ne bi mogla ispitati jer je sasvim jasno da je optuženik proglašen krivim samo zbog jednog kaznenog djela pokušaja silovanja iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. i člankom 34. KZ/11., kako je to navedeno i u izreci i u obrazloženju prvostupanjske presude. Navođenjem riječi „i drugih“ iza članka 153. stavka 2. („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11-19) očigledno se je mislilo na članak 153. stavak 1. i članak 34. KZ/11-19 u vezi s kojim odredbama treba stajati u konkretnoj situaciji članak 153. stavak 2. KZ/11-19, a kako je to i navedeno u izmijenjenoj optužnici (prvostupanjski je sud sam izmijenio pravnu kvalifikaciju u pobijanoj presudi, na koju izmjenu nisu podnesene žalbe). Osim toga, odredba članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. niti ne predviđa kao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka proturječje između uvodnog dijela presude i izreke ili obrazloženja. Stoga nije počinjena navedena bitna postupovna povreda na koju se upire žalbom.

 

Nije u pravu optuženik niti kada tvrdi da je u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., upirući na provedeno vještačenje kontaktnih tragova i smatrajući da prvostupanjski sud pogrešno zbog navedenog vještačenja ne dovodi u pitanje istinitost iskaza žrtve I. T., kao i da je obrazloženje prvostupanjskog suda zbog čega prihvaća navedeno vještačenje proturječno s činjenicom da od vremena počinjenja djela pa do vremena izuzimanja odjeće s tragovima nije prošlo duže vrijeme. Na ovakav način optuženik zapravo pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja, o čemu će biti riječi u nastavku ove presude.

 

U uvodnom dijelu presude optuženik ističe i da presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona, međutim, ne naznačuje o koji bi se povredi radilo, a niti je obrazlaže.

 

Pobijana je presuda ispitana u smislu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08. i nije utvrđeno da bi u istoj bila počinjena ijedna od povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona na koju se poziva optuženik, s obzirom na to da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao jasne, potpune i detaljne razloge za svoja utvrđenja, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a također na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

Nije u pravu optuženik niti kada tvrdi u žalbi da je u pobijanoj presudi činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

 

Pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja u prvostupanjskoj presudi, optuženik (kao što je to već navedeno u odnosu na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.) smatra da je provedenim vještačenjem kontaktnih tragova tekstilnih vlakana s odjeće žrtve I. T. i optuženika Z. K. dovedena u pitanje istinitost žrtvinog iskaza te da je obrazloženje prvostupanjskog suda koji prihvaća nalaz i mišljenje vještakinje za tekstilna vlakna Š. Ž. iz C. za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „I. V.“, proturječno s činjenicom da od navodnog počinjenja djela pa do izuzimanja tragova nije prošlo znatno vrijeme.

 

Protivno ovakvim žalbenim navodima, i prema ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje za tekstilna vlakna Š. Ž. te na temelju tog nalaza i mišljenja utvrdio da činjenica što na odjeći žrtve I. T. i optuženika Z. K. ne postoje vlakna koja bi dokazivala da je došlo do njihovog međusobnog kontakta ne znači da do takvog kontakta nije došlo. Naime, kako to pravilno navodi i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, vještakinja Š. Ž. je objasnila kako je moglo doći do toga da na odjeći žrtve i optuženika nema vlakana s odjeće od onog drugog, navodeći da je od događaja do izuzimanja odjeće proteklo značajno vrijeme od dva dana, za koje je vrijeme moglo doći do razne manipulacije s odjećom te do gubitka eventualno prenesenih vlakana. Pritom je istaknula da prema provedenim istraživanjima već nakon 8 sati nošenja odjeće iznos eventualno prenesenih vlakana padne na oko 10 % i manje. Prema tome, vremensko razdoblje od dva dana u ovakvoj situaciji predstavlja dulje vrijeme, a ne kako se u žalbi smatra da se to ne može smatrati značajnijim vremenom. Osim toga, za prenošenje vlakana s jednog odjevnog predmeta na drugi bitan je i sastav materijala tih predmeta, pri čemu sintetska vlakna slabije otpuštaju vlakna, a vještačenjem je utvrđeno da su i odjevni predmeti žrtve, kao i optuženikov odjevni predmet koje su imali na sebi u vrijeme počinjenja djela izrađeni od 100% sintetskih vlakana, koja, kao što je već navedeno, slabije otpuštaju vlakna.

 

Prema tome, vodeći računa o vremenskom razmaku od počinjenja djela do izuzimanja odjeće žrtve i optuženika, kao i sirovinskom sastavu te odjeće, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio zaključak vještakinje za tekstilna vlakna da izostanak međusobnih vlakana na odjeći ne znači ujedno da nije došlo do kontakta između optuženika i žrtve, a takav zaključak nije doveden u sumnju ni činjenicom da je na toj odjeći nađen čitav niz drugih mikro vlakana. Naime, s obzirom da dulji razmak od vremena počinjenja djela do vremena izuzimanja tragova s odjeće, odnosno njezinog oduzimanja, sasvim je logično da je u tom razdoblju tijekom manipuliranja s tim odjevnim predmetima došlo do nakupljanja različitih mikro vlakana na njima. Zbog toga nije dovedena u pitanje vjerodostojnost i istinitost žrtvinog iskaza.

 

Niti činjenica da je do kontakta između optuženika i žrtve došlo samo preko odjeće, protivno optuženikovim žalbenim navodima, ne dovodi u pitanje zaključak prvostupanjskog suda da su se u optuženikovom ponašanju ostvarila sva objektivna obilježja pokušaja kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. i člankom 34. KZ/11. za koje je optuženik proglašen krivim.

 

Naime, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, kada optuženik baca žrtvu na kauč, odnosno krevet na način da je prethodno obuhvaća rukama oko struka ili povlači za ruku te potom legne na žrtvu i težinom svoga tijela te držeći je za ruke, namjerava je svući, a u čemu ne uspijeva, jer ona, nakon što ga zbog težine njegovog dijela ne može maknuti sa sebe, križanjem i savijanjem nogu sprječava optuženika u namjeri da je skine, pri čemu optuženik cijelo vrijeme žrtvi govori da želi imati spolni odnos s njom, simulirajući pritom i fizički čin spolnog odnosa, onda optuženik takvim postupanjem nesporno ostvaruje radnju koja neposredno prethodi ostvarenju bića kaznenog djela silovanja, pri čemu do spolnog odnosa nije došlo upravo uslijed pružanja otpora od strane žrtve.

 

Niti činjenica da žrtva nije vikala, nije pobjegla iz kuće niti je koga nazvala ne dovodi u pitanje, kako vjerodostojnost i istinitost njezinog iskaza, tako niti utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik pokušao počiniti kazneno djelo silovanja upravo na način kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude.

 

Naime, za vrijeme cijelog događaja, žrtva je molila optuženika da je pusti odgurujući ga od sebe, bezuspješno je pokušala i pobjeći, a otpor je pružala i savijanjem i križanjem nogu što je onemogućilo optuženika u pokušaju da joj skine hlače (tajice) pa u konačnici do silovanja niti nije došlo. Dakle, cijelo vrijeme ovog događaja žrtva je optuženiku jasno i nedvosmisleno davala do znanja da ne želi spolni odnos s njim, slijedom čega nisu osnovani optuženikovi žalbeni navodi kojima se nastoji dovesti u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Optuženik pobija i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, smatrajući da bi ispitivanjem svjedokinja N. K. i A. K., čije je ispitivanje i prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud pravilno odbio kao nevažne, utvrdio, ne samo što se događalo u optuženikovoj kući, već i jesu li vidjele je li optuženik i koliko često u inkriminiranom vremenu izlazio iz kuće. No, kao što to navodi i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, svjedok J. K., koji je optuženika vidio izvan kuće najkasnije do 8,15 sati, naveo je da mu supruga N. K. nije rekla da bi toga dana išta vidjela, a kraj činjenice da niti iz samog iskaza žrtve, a niti iz iskaza svjedokinje A. K. koja je u jednom kratkom vremenskom razdoblju boravila u optuženikovoj kući i pritom zatekla optuženika i žrtvu kako sjede svatko na svom kraju kauča, ne proizlazi da je optuženik čitavo vrijeme od 8,15 sati do 14,00 sati nasrtao na žrtvu u pokušaju da s njom obavi spolni odnos, nevažno je li on u kojem trenutku u navedenom vremenskom razdoblju izlazio izvan kuće.

 

Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno analizirao i ocijenio sve provedene dokaze, i to kako one materijalne, tako i personalne, te je, ocijenivši svaki od tih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pravilno utvrdio da je optuženik pokušao počiniti kazneno djelo silovanja iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. i člankom 34. KZ/11. na štetu žrtve I. T. na način kako mu je to i stavljeno na teret.

 

Stoga, imajući na umu da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, koje žalbenim tvrdnjama optuženika nisu dovedene u sumnju, nije osnovana njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/11.).

 

Pobijajući odluku o kazni, državni odvjetnik smatra da je izrečena kazna zatvora od jedne godine i šest mjeseci neadekvatno odmjerena s obzirom na utvrđene otegotne okolnosti koje egzistiraju na strani optuženika Z. K. te da u cilju prvenstveno postizanja specijalne, a potom i generalne prevencije, optuženiku treba izreći kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

Nasuprot tome, optuženik smatra da je nedovoljno cijenjena okolnost da je djelo ostalo u pokušaju te da bi se svrha kažnjavanja mogla ostvariti i izricanjem minimalne kazne predviđene za ovo djelo.

 

Ispitujući osnovanost odluke o kazni u povodu žalbi stranaka, ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu odredbe članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je pravilno optuženiku otegotnim cijenjena ranija osuđivanost zbog istovrsnih kaznenih djela protiv spolne slobode na višegodišnju kaznu zatvora, koja očigledno nije utjecala na njega da prestane s protupravnim postupanje. Također je pravilno otegotnim cijenjena i činjenica da je optuženik ovo djelo počinio na štetu njemu poznate osobe i to sinove djevojke koja se je u inkriminirano vrijeme nalazila u optuženikovoj kući kao i izrazitu upornost koja se očituje u nasrtanju na žrtvu u čak četiri navrata u razdoblju od šest sati. Također pravilno optuženiku nije utvrđena niti jedna olakotna okolnost. Sve navedeno, i prema ocjeni ovog suda, protivno optuženikovim žalbenim navodima, opravdava izricanje kazne zatvora u nešto duljem trajanju od minimalne kazne propisane za ovo kazneno djelo. No, cijeneći s druge strane da je, unatoč izrazitoj upornosti iskazanoj s optuženikove strane, djelo ipak ostalo u pokušaju, navedeno ne opravdava niti optuženikovo strože kažnjavanje, nego je upravo kazna zatvora od jedne godine i šest mjeseci kazna koja će utjecati na optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik prouzročio počinjenjem djela i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

Stoga je, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, žalbe državnog odvjetnika i optuženika Z. K. trebalo odbiti kao neosnovane i na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 6. srpnja 2020.