- 1 -              I Kž 360/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 360/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Perice Rosandića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika S. V., zbog kaznenih djela iz članka 188. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 13. siječnja 2020. broj K-27/2014-74, u sjednici vijeća održanoj 6. srpnja 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, a u povodu te žalbe i žalbe optuženika S. V. i po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Uslijed odluke pod I., žalba optuženika S. V. je bespredmetna.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Vukovaru, optuženik S. V. proglašen je krivim zbog pet kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog čudoređa i to četiri silovanja iz članka 188. stavka 1. KZ/97. i jednih bludnih radnji iz članka 193. stavka 1. u vezi s člankom 191. stavkom 1. KZ/97. Optuženiku je na temelju članka 188. stavka 1. KZ/97. za svako od navedenih djela utvrđena kazna zatvora od četiri godine, dok mu je na temelju članka 193. stavka 1. KZ/97. utvrđena kazna zatvora od jedne godine pa je optuženik za ta djela i uz primjenu članka 60. KZ/97. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od osam godina.

 

Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.) optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. – 7. ZKP/08. te plaćanja nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

 

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. te odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.), s prijedlogom da se „pobijana presuda ukine“, a podredno da se „pobijana presuda preinači tako da se optuženiku S. V. izrekne primjereno stroža jedinstvena kazna zatvora uz poštivanje uvjeta iz čl. 60. st. 1. i 2. KZ/97“.

 

Žalbu protiv presude podnio je i optuženik osobno te po branitelju, odvjetniku J. A. U osobnoj žalbi ističu se žalbene osnove bitna povreda odredaba kaznenog postupka, povreda kaznenog zakona i odluka o kazni, a obrazlaže se pogrešno utvrđeno činjenično stanje i povreda kaznenog zakona, bez posebno istaknutog žalbenog prijedloga. U žalbi po branitelju uvodno se ističu  žalbene osnove bitna povreda odredaba kaznenog postupka, povreda kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluka o kaznenoj sankciji, dok iz obrazloženja proizlazi da se pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja i odluka o kazni, s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, nakon analize svih žalbenih navoda, pojedinačno i zajedno, donese svoju Odluku u skladu sa Zakonom“. S obzirom na to da se ove dvije žalbe međusobno podudaraju i nadopunjuju, s njima je postupljeno kao s jednom žalbom.

 

Odgovor na optuženikovu žalbu podnio je državni odvjetnik, predlažući da se „žalbe optuženika i branitelja odbiju kao neosnovane“.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka je osnovana, a ispitujući pobijanu presudu u povodu te žalbe i žalbe optuženika S. V., po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavku 1. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koja se ne ističe u podnesenim žalbama, pa ju je i zbog toga trebalo ukinuti, uslijed čega je optuženikova žalba postala bespredmetna.

 

Podnoseći žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, državni odvjetnik u uvodnom dijelu zakonskim člankom naznačuje samo povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., premda iz sadržaja žalbe proizlazi da se ista podnosi i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. koja je utjecala na presudu, s obzirom na to da je prvostupanjski sud svoju presudu temeljio na iskazu svjedoka M. V. iz istrage koji nije izveden na raspravi, pri čemu je iskaz tog svjedoka nezakonit dokaz.

 

Naime, u tijeku istrage na dokaznom ročištu ispitan je u svojstvu svjedoka optuženikov sin M. V. (17. veljače 2014.) koji je, prema članku 285. stavku 1. točki 2. ZKP/08., s obzirom na blisko srodstvo s optuženikom (optuženikov srodnik u ravnoj lozi), oslobođen dužnosti svjedočenja, pri čemu je upozoren „u smislu čl. 285. st. toč. 1. ZKP, da ne mora svjedočiti protiv oca“, nakon čega je svjedok izjavio da je razumio upozorenje i da želi svjedočiti. Međutim, sukladno odredbi članka 285. stavka 3. ZKP/08., sud je bio dužan spomenutog svjedoka upozoriti da će se njegov iskaz, ako odluči svjedočiti, bez obzira na njegovu kasniju odluku, moći koristiti kao dokaz, pri čemu je takvo upozorenje nužno unijeti i u zapisnik o raspravi. Međutim, sudac istrage niti je pravilno upozorio svjedoka niti je to upozorenje unio u zapisnik s dokaznog ročišta o ispitivanju svjedoka (list 38. spisa predmeta). Na raspravi održanoj 15. listopada 2019. ovaj je svjedok upozoren da je oslobođen obveze svjedočiti budući da je optuženikov sin, nakon čega je upozoren i u smislu članka 285. stavka 3. ZKP/08. da  će se njegov iskaz, ako odluči svjedočiti, bez obzira na njegovu kasniju odluku, moći koristiti kao dokaz, te je svjedok izjavio da ne želi svjedočiti. Potom je na zapisniku navedeno da svjedok potražuje putni trošak i da se otpušta, no, ne i da se čita njegov raniji iskaz (poleđina lista 146. i list 147. spisa predmeta). Premda na raspravi nije pročitan raniji svjedokov iskaz, prvostupanjski je sud sadržaj njegovog iskaza s dokaznog ročišta iz istrage iznio u pobijanoj presudi te, između ostaloga, presudu temeljio i na tom iskazu. Dakle, presuda se temelji na iskazu koji uopće nije izveden na raspravi. 

 

Osim toga, člankom 300. stavkom 1. točkom 3. ZKP/08. propisano je da se iskaz svjedoka ne može upotrijebiti kao dokaz u postupku ako upozorenje iz članka 285. stavka 3. tog Zakona nije ubilježeno u zapisnik, iz čega proizlazi da je zapisnik o ispitivanju svjedoka M. V. s dokaznog ročišta iz istrage od 17. veljače 2014., uz to što nije pročitan na raspravi zbog čega se na njemu ne može temeljiti presuda, i nezakonit dokaz u smislu članka 10. stavka 2. točke 3. ZKP/08. na kojem se, sukladno stavku 1. istog članka, također ne može temeljiti sudska odluka.

 

Stoga je osnovana žalba državnog odvjetnika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavaka 2. i 3. ZKP/08.

 

Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., ovaj je sud utvrdio da u presudi postoji i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama pa je nije moguće ispitati.

 

Naime, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude, nakon što je iznio sadržaj optuženikove obrane, pobrojao sve dokaze izvedene čitanjem te iznio sadržaj iskaza ispitanih svjedoka (žrtve A. V. i M. V.) te sadržaj nalaza i mišljenja psihologijskog vještačenja žrtve A. V., utvrđuje da činjenično stanje proizlazi iz iskaza žrtve koja je dosljedno u svemu bitnome i u brojnim detaljima na dokaznom ročištu i na raspravi identično opisivala predmetna zbivanja. Nakon toga prvostupanjski sud ponovno iznosi sadržaj nalaza i mišljenja psihologijskog vještačenja žrtve A. V. te utvrđuje da, s obzirom na navedeno mišljenje vještaka, iskaz žrtve A. V. ocjenjuje istinitim. Potom se u presudi navodi da sud optuženikovu obranu koja je u suprotnosti s utvrđenim činjeničnim stanjem drži neistinitom i usmjerenom ka izbjegavanju kaznene odgovornosti te se zaključuje da su ostvarena sva bitna obilježja optuženiku na teret stavljenih kaznenih djela.

 

Ovakvim obrazlaganjem prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije dao razloge o odlučnim činjenicama, odnosno nije jasno i nedvosmisleno obrazložio iz kojih razloga smatra da je dokazano da je optuženik počinio svako od ukupno pet kaznenih djela stavljenih mu na teret optužnicom Županijskog državnog odvjetnika u Vukovaru (optuženik je proglašen krivim za četiri kaznena djela silovanja i jedno kazneno djelo bludnih radnji) i to upravo na način kako je opisano u izreci pobijane presude, odnosno iz čega proizlaze, kako objektivni, tako i subjektivni elementi bića kaznenih djela za koja je optuženik proglašen krivim. Također je prvostupanjski sud ovakvim uopćenim obrazloženjem propustio dati ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, odnosno dati razloge zbog kojih vjeruje žrtvi da je svako od djela iz izreke prvostupanjske presude počinjeno upravo na način kako ga ona opisuje, odnosno zbog kojih ne prihvaća optuženikovu obranu.

 

Jednaka je situacija i s obrazlaganjem kazne na koju je optuženik osuđen jer je u tom dijelu prvostupanjski sud u pobijanoj presudi naveo da je optuženiku otegotno cijenjena njegova ranija osuđivanost te da su „… za svako od pet kaznenih djela utvrđene … kazne i izrečena jedinstvena kazna zatvora, te je sud uvjerenja da je izrečena kazna zatvora u razmjeru s težinom počinjenih kaznenih djela, ličnosti počinitelja i stupnju kaznene odgovornosti i da će se istom postići svrha kažnjavanja“. Pritom je prvostupanjski sud propustio za svako od djela za koje je optuženika proglasio krivim navesti koje je okolnosti uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne, odnosno nije naveo razloge, kako za pojedinačne, tako ni za jedinstvenu kaznu zatvora na koju je osudio optuženika (u dijelu  kojem obrazlaže kaznu, prvostupanjski sud čak niti ne navodi djela i koje kazne su utvrđene za ta djela).

 

Stoga je prvostupanjski sud, obrazlažući pobijanu presudu propustio postupiti sukladno odredbama članka 459. stavaka 4., 5. i 6. ZKP/08., a koji je propust doveo do toga da se pobijana presuda ne može valjano ispitati.

 

Slijedom svega navedenog, u pobijanoj su presudi ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavaka 2. i 3. ZKP/08. na koje upire državni odvjetnik u svojoj žalbi te bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koju je ovaj sud utvrdio po službenoj dužnosti, što je utjecalo i na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, pa je, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, a u povodu te žalbe i žalbe optuženika S. V. i po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, uslijed čega je optuženikova žalba postala bespredmetna.

 

U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud otkloniti nedostatke na koje je upozoren ovim rješenjem te će odlučiti o izdvajanju nezakonitog dokaza. Nakon što izvede sve raspoložive dokaze, prvostupanjski će sud utvrditi odlučno činjenično stanje na kojem će zasnovati svoju novu presudu. Na temelju tako utvrđenog pravno odlučnog činjeničnog stanja, prvostupanjski će sud donijeti novu, zakonitu i pravilnu presudu koju će, sukladno odredbama članka 459. stavaka 4., 5. i 6. ZKP/08., i valjano obrazložiti, vodeći pritom računa da optuženikovu obranu, a i iskaze svjedoka iz ranijih stadija postupka, može koristiti u obrazlaganju presude samo ako ih je izveo na raspravi (na zapisniku s rasprave 15. listopada 2019. utvrđeno je da žrtva A. V. iskazuje jednako kao na zapisniku od 17. veljače 2014., premda na tom zapisniku nije unesen njezin iskaz jer je tada ispitana putem audio-video uređaja sukladno članku 292. stavku 4. ZKP/08. i njezin je iskaz snimljen na CD-u, a koja snimka nije reproducirana na raspravi, a jednako proizlazi i iz snimke njezinog iskaza s rasprave; na zapisniku s rasprave 9. siječnja 2020. utvrđeno je da se optuženik brani kao na zapisniku od 13. siječnja 2014., na kojem zapisniku se ne nalazi sadržaj njegove obrane, nego je on snimljen na CD-u, a koja snimka nije reproducirana na raspravi). Također će u ponovljenom postupku u slučaju osuđujuće presude prvostupanjski sud voditi računa i o pravnom kontinuitetu, s obzirom na stupanje na snagu Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.), kao i o sastavu vijeća, jer je u pobijanoj presudi navedeno da je predsjednik vijeća sudac za mladež, iako ovaj postupak nije iz nadležnosti vijeća za mladež.

 

U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koju u svojoj žalbi ističe i obrazlaže optuženi S. V., prvenstveno poričući počinjenje terećenih mu kaznenih djela, do otklanjanja bitnih povreda odredaba kaznenog postupka zbog kojih je pobijanja presuda ukinuta, preuranjeno je ocjenjivati osnovanost navedenih, kao i drugih navoda iz optuženikove žalbe.

 

Slijedom svega navedenog, a budući da je u pobijanoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, trebalo ju je na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08. ukinuti i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 6. srpnja 2020.