- 1 -              I Kž-Us 150/2016-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 150/2016-8

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić, predsjednice vijeća te Perice Rosandića i Damira Kosa, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika S. M. i dr. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12 - dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženika S. M., optuženika A. F. i optuženika A. Č., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 3. listopada 2016. broj K-Us-10/2016, u sjednici održanoj 6. srpnja 2020., u nazočnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika S. M., I. K., odvjetnika u Z., branitelja optuženika A. F., D. Š., odvjetnika u Z. i branitelja optuženika A. Č., M. M., odvjetnika u Odvjetničkom društvu M., Š., M., M., S. & P., sa sjedištem u Zagrebu,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prihvaćaju se žalbe optuženika S. M., optuženika A. F. i optuženika A. Č., ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Uslijed odluke pod I. žalba Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) je bespredmetna.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 3. listopada 2016. broj K-Us-10/2016 optuženik S. M., optuženik A. F. i optuženik A. Č. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11, činjenično opisanog u izreci pobijane presude te su, na temelju tog zakonskog članka, osuđeni i to: optuženik S. M. na kaznu zatvora u trajanju 10 mjeseci, optuženik A. F. na kaznu zatvora u trajanju 7 mjeseci i optuženik A. Č. na kaznu zatvora u trajanju 7 mjeseci.

 

Na temelju članka 54. KZ/11, optuženicima je u kazne zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode dana 14. travnja 2015.

 

Na temelju članka 4. stavka 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10.; dalje: ZPOIK) utvrđeno je da novčani iznos od 1.500,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju su optuženik S. M., optuženik A. F. i optuženik A. Č. ostvarili kaznenim djelom iz članka 291. stavka 1. KZ/11. i da je taj novčani iznos imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženicima da u korist državnog proračuna Republike Hrvatske plate iznos od 500,00 kuna svaki u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju članka 71. stavka 1. KZ/11 optuženicima je izrečena sigurnosna mjera zabrane potpunog obavljanja dužnosti carinskog službenika u trajanju od 2 godine.

 

Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi s člankom 145. stavka 2. točaka 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje: ZKP/08) optuženici su dužni podmiriti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 3.000,00 kuna svaki, a optuženik S. M. i troškove kaznenog postupka koji se odnose na nagradu i nužne izdatke branitelja po službenoj dužnosti, a o visini tog troška će se odlučiti posebnim rješenjem.

 

Protiv te presude žalbu je podnio USKOK zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženike osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju. Žalbe su, također, podnijeli optuženik S. M. po branitelju, odvjetniku I. K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi od optužbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, optuženik A. F. po branitelju, odvjetniku D. Š., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi od optužbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje te optuženik A. Č. po branitelju, odvjetniku N. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovore na žalbu USKOK-a podnijeli su optuženik A. F. po branitelju, odvjetniku D. Š. i optuženik A. Č. po branitelju, odvjetniku N. M., s prijedlozima da Vrhovni sud Republike Hrvatske odbije žalbu USKOK-a kao neosnovanu.

 

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća je održana u nazočnosti branitelja optuženika S. M., odvjetnika I. K. branitelja optuženika A. F., odvjetnika D. Š. i branitelja optuženika A. Č., odvjetnika M. M. a u odsutnosti uredno obaviještenih optuženika i USKOK-a, na temelju članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje: ZKP/08-19).

 

Žalbe optuženika su osnovane, a žalba USKOK-a je bespredmetna.

 

Prije svega treba reći da svi optuženici ističu žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka parafrazirajući zakonski tekst članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, međutim argumentacijom u nastavku žalbe dovode u pitanje činjenična utvrđenja suda, o čemu će biti riječi u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Slijedom iznijetoga, nije počinjena, u žalbama istaknuta, bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, a ni neka druga povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 476. stavak 1. ZKP/08-19.

 

Osim toga, optuženik S. M. u žalbi navodi da mu je prvostupanjski sud povrijedio pravo obrane, ukazujući time na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08, jer da nije s jednakom pažnjom utvrdio činjenice koje ga terete i one koje mu idu u korist, iako je argumentacija i te žalbene osnove, također, usmjerena na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Isto tako treba reći da optuženik S. M. u žalbi ističe da prvostupanjsku presudu pobija i u dijelu koji se odnosi na troškove kaznenog postupka, ali tu žalbenu osnovu u nastavku ne obrazlaže pa Vrhovni sud Republike Hrvatske o tome nije odlučivao jer na tu žalbenu osnovu drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti.

 

U pravu su, međutim, žalitelji kada tvrde da je činjenično stanje, barem za sada, pogrešno utvrđeno, dok žalbena osnova nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uvodno istaknuta u žalbama optuženika S. M. i optuženika A. F., u nastavku žalbi nije posebno obrazložena.

 

Iako tijekom postupka nije bilo sporno da su sva tri optuženika, kao carinski službenici, kritičnog dana bili u nadzoru zlatarskog obrta D. K. te da tijekom nadzora nisu utvrđene nepravilnosti iz njihove nadležnosti, jer to, uostalom ni optuženici ne osporavaju, prvostupanjski sud, i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, nije s dovoljnom pažnjom cijenio iskaze svjedoka D. K., Z. K. i I. M. u odnosu na činjenice koje i prvostupanjski sud s pravom ističe kao sporne.

 

              Naime, optuženicima se stavlja na teret da su iskoristili svoj položaj i ovlast carinskog službenika te prekoračili granice svoje ovlasti na način da im je, u namjeri da se okoriste, D. K., u zamjenu za neprocesuiranje prekršaja jer obrt K., kojeg je vlasnik, nema video nadzor, u obližnjem ugostiteljskom objektu predao iznos od 1.500,00 kuna, koji iznos mu je prethodno optuženik M. napisao na papir, iako su znali da za utvrđivanje tog navodnog prekršaja nisu nadležni.

 

              Ono što ni optuženici u svojim obranama ne dovode u pitanje jest činjenica da kao carinski inspektori nisu bili ovlašteni za kontrolu video nadzora, već je to u domeni drugih nadležnih tijela, međutim svih troje optuženika osporavaju da bi od oštećenika zbog nepostojanja video nadzora tražili i primili novac u zamjenu za neprocesuiranje prekršaja.

 

              U odnosu na tu okolnost jedini svjedok koji ima neposredna saznanja o inkriminiranom događaju jest D. K., vlasnik zlatarskog obrta K., koji je tijekom postupka u svojstvu svjedoka iskazivao različito.

 

Prilikom ispitivanja u USKOK-u 1. lipnja 2015. naveo je da mu je jedan od carinskih službenika na papirić napisao 1.500,00 kuna, a potom da su mu rekli da će ga čekati u obližnjem kafiću pa da je „okolo otišao posuditi novce“ i potom 1.500,00 kuna u koverti stavio na stol kafića za kojim su sjedili najmanje dvojica carinskih službenika. Naveo je da je potom jedan od njih otišao s njim u obližnji lokal njegovog brata Z. K., ali se ne sjeća zašto, a bratu se taj inspektor predstavio kao A.

 

              Na raspravi pred sudom 28. travnja 2016. svjedok D. K. je iskazivao različito u odnosu na ispitivanje u USKOK-u, navodeći da je novac koji je pozajmio od poznanika u iznosu od 1.500,00 kuna u apoenima od 200,00 i 100,00 kuna i koji nije bio u koverti stavio na stol za kojim su sjedila sva trojica carinskih službenika, ne zna što je bilo s tim novcem i je li ga netko uzeo. Također je naveo da je jedan od carinskih službenika tražio da ga odvede i kod brata što je i učinio, a dozvoljava i da mu je brat još u telefonskom razgovoru obavljenom iz zlatarnice prije predaje novca rekao da tog čovjeka kojem da novac dovede k njemu.

 

              Suprotno iskazu svjedoka D. K. iskazuje njegov brat Z. K. navodeći da mu je brat D. K. rekao da je novac predao jednom carinskom službeniku u lokalu P. e., da je to osoba koja je na papirić napisala iznos novca (1.500,00 kuna ili 200 EUR) i da je tu istu osobu, koja se predstavila kao A. doveo k njemu u lokal, jer je on bratu rekao da mu ga dovede da ga pogleda u lice. Pri tome ističe da mu brat nije spominjao gdje su se nalazila druga dvojica carinskih službenika.

 

              Isto tako, suprotno iskazu svjedoka D. K. iskazivao je i svjedok I. M. navodeći da mu je D. K. rekao da su prilikom predaje novca i to 200 EUR u kunama u ugostiteljskom objektu bili on i optuženik S. M.

 

              Slijedom iznijetoga, žalitelji s pravom ističu da su razlike, kako u iskazima svjedoka D. K., tako i razlike između iskaza tog svjedoka i iskaza svjedoka Z. K. i I. M., u odnosu na odlučnu činjenicu je li i kome od carinskih službenika D. K. predao novac u zamjenu za neprocesuiranje navodnog prekršaja, takve prirode da ozbiljno dovode u sumnju vjerodostojnost iskaza svjedoka D. K., kao jedinog neposrednog očevica događaja. Time je dovedena u pitanje i pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o tome da je svjedok D. K. u svom iskazu da je novac stavio na stol za kojim su bila sva trojica optuženika bio „apsolutno siguran i uvjerljiv“, odnosno da kontradikcije u iskazima toga svjedoka i razlike u odnosu na iskaze ostalih svjedoka „nisu u tolikoj mjeri bitne i odlučne“. To pogotovo kada se imaju u vidu iskazi svjedoka Z. K. i I. M. koji svoja saznanja o inkriminiranom događaju crpe iz komunikacije sa svjedokom D. K., a u potpunosti se od tog iskaza razlikuju jer oba svjedoka spominju da su iz razgovora s D. K. zaključili da je u trenutku predaje novca bio samo jedan carinski službenik, a to je, prema iskazu svjedoka Z. K., upravo onaj koji je s D. K. i došao u njegov lokal. Stoga je potpuno neprihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda o tome da su svjedoci Z. K. i I. M., kao osobe koje o inkriminiranom događaju imaju samo posredna saznanja, moguće „neke stvari i drugačije shvatili“, jer ti svjedoci evidentno svoja saznanja nisu crpili iz razgovora s drugim osobama, kako to navodi prvostupanjski sud, već upravo iz razgovora sa D. K., kao jedinim neposrednim očevicem događaja.

 

              Pri tome, prvostupanjski sud, prilikom ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka D. K., zanemaruje činjenicu da je svjedok Z. K., kao osobu za koju mu je brat rekao da joj je predao novac, prilikom prepoznavanja sa potpunom sigurnošću identificirao kao S. M. Također je propustio cijeniti i sadržaj zapisnika o prepoznavanju od strane D. K. od 14. travnja 2015. iz kojeg proizlazi da je D. K. jednoj od dvije pokazane osobe (na broju 1. B. D. i na broju 3. S. M.) dao novac te da se radi o osobi koja je kritičnog dana bila u njegovoj radnji i prijetila zatvaranjem obrta.

 

              Slijedom iznijetoga te uvažavajući činjenicu da se, prema iskazima svjedoka Z. i D. K., carinski službenik koji je s D. K. došao u lokal Z. K. istome predstavio kao A., ozbiljno je doveden u pitanje zaključak prvostupanjskog suda da su optuženici počinitelji predmetnog kaznenog djela na način kako im je to stavljeno na teret izmijenjenom optužnicom.

 

Stoga je osnovana žalba svih optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pa je pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, na temelju odredbe članka 483. stavak 1. ZKP/08. Uslijed te odluke žalba USKOK-a zbog odluke o kazni postala je bespredmetna.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, vodeći računa o argumentaciji ove drugostupanjske odluke, donijeti novu, na zakonu zasnovanu presudu, koju će sukladno odredbi članka 459. ZKP/08, valjano i potpuno obrazložiti na način da će iznijeti razloge o odlučnim činjenicama, iznijeti nesporne činjenice te jasno i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, pri čemu posebnu pažnju treba posvetiti ocjeni vjerodostojnosti proturječnih dokaza, osobito iskaza svjedoka D. K., Z. K. i I. M. u korelaciji sa sadržajem zapisnika o prepoznavanju i obranama optuženika.

 

Zagreb, 6. srpnja 2020