3 Povrv-349/19-43                            

 

 

 

          

   Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

  Osijek, Zagrebačka 2                                                             Poslovni broj: 3 Povrv-349/19-43                                    

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              TRGOVAČKI SUD U OSIJEKU, po sucu pojedincu Gordani Njari, u pravnoj stvari tužitelja G. V. d.o.o. V., K. Z. 1, OIB … kojeg zastupa punomoćnica B. R. – S. odvjetnica iz V. protiv tuženika I. M. iz V., K.T. K. 28, OIB … vl. M. G. servis V., kojeg zastupa punomoćnik K. M. odvjetnik iz V., radi isplate 4.932,20 kn, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 28. svibnja 2020. u nazočnosti punomoćnika stranaka i tuženika, na ročištu za objavu presude održane dana 3. srpnja 2020.                                                                              

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I Platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika M. K. iz V. poslovni broj Ovrv-239/16. od l4. ožujka 2016. se ukida, a tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženiku tužitelju isplatiti iznos od 4.932,20 kn (slovima: četiritisućedevetstotridesetdvijekune i dvadesetlipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. ožujka 2016. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i nastali trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.017,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja rješenja o ovrsi odnosno od 14. ožujka 2016. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

se odbija.

 

II Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.787,50 kn u roku od 8 dana.

 

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.075,00 kn.

             

Obrazloženje

 

 

Na tužiteljev prijedlog javni bilježnik M. K. iz V. je izdao rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave – izvatka  iz poslovnih knjiga pod poslovnim brojem broj Ovrv-239/16. od l4. ožujka 2016. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 5.051,82 kn sa zateznom kamatom tekućom od podnošenja prijedloga za ovrhu do isplate i  troškovima postupka.

 

              Tuženik je protiv rješenja o ovrsi izjavio prigovor pa je isto stavljeno izvan snage,  a postupak nastavljen  kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

 

            U prigovoru tuženik navodi da se utuženi računi odnose na isporučenu toplinsku energiju za razdoblje od mjeseca listopada 2015. do veljače 2016. koju tuženik ne koristi obzirom da je u siječnju 2014. podnio zahtjev za izdvajanje iz sustava grijanja o čemu je tužitelj dana l4. veljače 2014. donio rješenje kojim je usvojio njegov zahtjev.

 

              Ističe da tužitelj nema pravo naplaćivati nikakve troškove nakon izdvajanja iz sustava centralnog grijanja preko sustava zajedničke kotlovnice te korisnik toplinske energije više nije u obvezi plaćati ispostavljene račune distributera, nego je dužan plaćati potrošnju prema količini pružene usluge opskrbe o čemu je stav zauzeo i Vrhovni sud RH.

 

Tužitelj navodi da se utuženi iznos odnosi na dug tuženika s osnova obračunate snage nakon izdvajanja poslovnog prostora iz zajedničkog sustava toplinske energije za razdoblje od mjeseca rujna 2015. do siječnja 2016., a temeljem Općih uvjeta za opskrbu toplinskom energijom (NN 35/14.) Općih uvjeta za isporuku toplinske energije (NN 35/14.) i Zakona o tržištu toplinske energije (NN 80/13, 14/14. i 102/14.) te da su iznosom od 5.051,82 kn obuhvaćeni računi br. 1108-097156 od 30. rujna 2015. u iznosu od 1.041,30 kn koji je dospio l5. listopada 2015., br. 1108-098853 od 31. listopada 2015. u iznosu od 990,62 kn koji je dospio l5. studenog 2015., br. 1108-100550 od 30.s studenog 2015. u iznosu od 998,20 kn koji je dospio l5. prosinca 2015., br. 1108-102247 od 31. prosinca 2015. u iznosu od 1.006,82 kn koji je dospio l5. siječnja 2016. i br. 1108-103944 od 31. siječnja 2016. u iznosu od 1.014,88 kn koji je dospio l5. veljače 2016.

 

Navodi da nije sporno da je tuženik podnio tužitelju zahtjev za izdvajanjem iz zajedničkog sustava grijanja koji zahtjev je tužitelj prihvatio svojim rješenjem od l4. veljače 2014. te je počevši od veljače 2014. izdvojio tuženika iz zajedničkog toplinskog sustava, a točkom 3. navedenog rješenja je tuženiku određena obveza plaćanja svih troškova osim troškova toplinske energije za svoju uporabnu cjelinu, a sukladno čl. 45. st. 3 Zakona o tržištu toplinske energije.

 

              Dodaje da tuženik protiv navedenog rješenja nije izjavljivao žalbu te je isto postalo pravomoćno i konačno i kao takvo obvezujuće za tuženika, te su u skladu s istim tuženiku ispostavljeni utuženi računi.

 

              Ističe da je iz utuženih računa razvidno kako je tuženiku obračunat trošak snage s pripadajućim PDV-om kao i zatezne kamate zbog zakašnjenja u plaćanju, ali ne i trošak energije, te da je trošak snage fiksni trošak koji predstavlja umnožak količine snage kW i cijene u kn koji je obračunat sukladno čl. 111. Općih uvjeta za opskrbu toplinskom energijom obzirom da tuženik nema podatke o odobrenoj priključnoj snazi, te se snaga za istoga obračunava 50 W/m3 .

 

              Navodi da poslovni prostor tuženika ima kubikažu od 726,99 m3 (površina prostora od 259,64 m2 pomnožena s visinom prostora od 2,80) te kada se navedena kubikaža pomnoži sa 50W dobije se iznos snage za navedeni prostor od 36349,60W koji pomnožen sa cijenom od 21,71 kn daje fiksni trošak od 789,15 kn.

 

Ističe da je cijena od 21,92 kn od l. rujna 2014. određena kao tržišna sukladno čl. 32. i čl. 37. Zakona o tržištu toplinske energije o čemu je tužitelj donio posebnu odluku te je o navedenom poslao obavijest svim potrošačima na zatvorenom toplinskom sustavu, te da je fiksni trošak dobiven na opisani način u utuženim računima uvećan za PDV od 25% kao i i za iznos obračunatih zakonskih zateznih kamata zbog zakašnjenja u plaćanju.

 

Nadalje, navodi da tuženik  niti na jedan od ispostavljenih računa nije izjavio prigovor, iz čega proizlazi da se je isti suglasio sa iznosom navedenih računa.

 

Tuženik navodi da rješenje tužitelja od 14. veljače 2014. kojim je dopustio izdvajanje tuženika iz sustava toplinske energije se odnosi na tuženika dok je bio "tarifni kupac" te da pravomoćnošću navedenog rješenja tužitelj i tuženik više nisu bili ni u kakvom poslovnom odnosu i nakon toga tužitelj više nije isporučivao toplinsku energiju tuženiku, pa stoga nema niti pravo za plaćanje nečega što nije isporučio, a svako drugo tumačenje je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 4 ZOO-a i načelom jednake vrijednosti činidbe iz čl. 7. ZOO-a.

 

Ističe da je čl. 30. st. 2 Općih uvjeta za opskrbu toplinskom energijom propisano da tarifni kupac na zajedničkom mjerenju toplinske energije kojem je odobreno izdvajanje iz toplinskog sustava ne plaća troškove energije i fiksne mjesečne naknade, te da čak i u slučaju da se utuženi iznos odnosi samo na trošak snage, tuženik ne koristi nikakvu  snagu obzirom da je izdvojen iz sustava grijanja odnosno ne posjeduje nikakvo trošilo da bi mu trebala angažirana snaga.

 

Dodaje da je sve račune tužitelju reklamirao iz navedenog razloga.

 

              U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju u spisu koju čine: kartica partnera od 19. veljače 2016. na iznos od 5.051,82 kn, računi tužitelja za toplinsku energiju

br. 1108-097156 od 30. rujna 2015. u iznosu od 1.041,30 kn, br. 1108-098853 od 31. listopada 2015. u iznosu od 990,62 kn, br. 1108-100550 od 30. studenog 2015. u iznosu od 998,20 kn, br. 1108-102247 od 31. prosinca 2015. u iznosu od 1.006,82 kn, br. 1108-103944 od 31. siječnja 2016. u iznosu od 1.014,88 kn, preslika zk.uloška br. 9049 Općinskog suda u Vukovaru ZK odjel Vinkovci od 23. kolovoza 2015., obavijest o istupanju iz zajedničkog grijanja od l. veljače 2014., rješenje tužitelja od l4. veljače 2014., Odluka tužitelja od 10. lipnja 2014., dopis tuženika od 11. prosinca 2014., opomene tužitelja od  31. studenog 2014., 31. srpnja 2014., l6. travnja 2014., prigovori tuženika na račune od 9. lipnja 2014. i od l4. ožujka 2014.

 

              Osim toga je saslušan tuženik I. M. kao stranka u postupku, dok se zakonski zastupnik tužitelja E. K. nije odazvao pozivu radi saslušanja kao stranke, a nije dostavio dokaz o opravdanosti svog izostanka.

             

Također je provedeno i strojarsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku A. M. dipl. ing. iz V. na okolnost da li nakon izdvajanja tuženika iz zajedničkog sustava grijanja, tužitelj ima troškove u vidu obračuna snage – fiksnog troška koje je obračunao tuženiku u utuženim računima za njegov poslovni prostor na adresi V., i što predstavlja taj fiksni trošak, a s obzirom da tužitelj tuženiku više ne isporučuje toplinsku energiju.

 

U ranijem postupku sud je donio presudu u kojoj je u točki I djelomično održao na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi Javnog bilježnika M. K. iz V. poslovni broj Ovrv-239/16. od l4. ožujka 2016. za dio glavnog duga u iznosu od 4.932,20 kn sa zateznom kamatom tekućom od 9. ožujka 2016. do isplate po stopi od 8,14% godišnje po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te za trošak  ovršnog postupka u iznosu od 1.017,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja o ovrsi odnosno od 14. ožujka 2016. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri  postotna poena, u točki II je djelomično ukinuo platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika M. K. iz V. poslovni broj Ovrv-239/16. od l4. ožujka 2016. za dio glavnog duga u iznosu od 119,62 kn sa zateznom kamatom tekućom od 9. ožujka  2014. do isplate te za dio   troška ovršnog postupka  u iznosu od 662,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 14. ožujka 2016.  do isplate i u tom dijelu je odbio tužbeni zahtjev.             

 

              U točki III je obvezan tuženik tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.075,00 kn u roku od 8 dana, dok je u točki IV odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 750,00  kn.

 

Protiv točaka I i III presude tuženik je pravodobno podnio žalbu, a Visoki trgovački sud RH u Zagrebu je odlučujući o žalbi rješenjem poslovni broj Pž-6708/16-3 od 24. lipnja 2019. ukinuo prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama I i III izreke i predmet vratio ovome sudu na ponovno suđenje.

             

              Nije sporno da je tužitelj distributer toplinske energije na području Grada Vinkovaca, te da je poslovni prostor tuženika bio priključen na opskrbu toplinske energije sve do l4. veljače 2014. kada je tužitelj svojim rješenjem od l4. veljače 2014. (list spisa 33-34 ) usvojio zahtjev tuženika te je izdvojio tuženika kao tarifnog kupca iz zajedničkog toplinskog sustava s time da se izdvajanje primjenjuje od veljače 2014. U točki 3 navedenog rješenja navedeno je da je tuženik dužan plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu.

             

              Sporno je, da li je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti ispostavljene račune za fiksni trošak za mjesece rujan, listopad, studeni i prosinac 2015. i siječanj 2016. dakle, za razdoblje nakon izdvajanja iz toplinskog sustava tužitelja.

 

Sukladno čl.  45. st 1. Zakona o tržištu toplinske energije (NN 80/13 i 14/14.), iznimno od odredbi članaka ovoga Zakona, krajnji kupac, na zajedničkom mjerilu toplinske energije, može se izdvojiti iz zajedničkog toplinskog sustava uz ispunjavanje  uvjeta propisanih u točkama 1 - 8, a sukladno st. 3 istog članka, krajnji kupac iz stavka 1. ovoga članka dužan je plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu.

 

Iz navedene zakonske odredbe slijedi da je tuženik dužan i nakon izdvajanja iz sustava toplinske energije, plaćati tužitelju sve troškove koji su vezani za njegovu uporabnu cjelinu osim troškova toplinske energije.

 

Tužitelj u svakom od pet utuženih računa potražuje obračun snage - fiksni trošak u iznosu od 789,15 kn s PDV-om u iznosu od 197,29 kn te zateznu kamatu pri čemu fiksni trošak čini snaga izražena u kW pomnožena sa cijenom od 21,71 kn/kW a sve uvećano za PDV od 25%.

 

Cijenu snage odredio je tužitelj u svojoj Odluci od 10. lipnja 2014. čiji je sastavni dio visina tarifnih stavki bez PDV-a iz koje je razvidno da mjesečna cijena snage kn/kW za zatvoreni toplinski sustav – kotlovnica "S 103" K. Mislava 5,  na koji je priključena i zgrada na adresi L. 6 u kojoj tuženik ima poslovni prostor, iznosi 21,71 kn/ kW. (list spisa 34-36)

 

Tužitelj dodaje da kada se količina snage (36,35 kW) pomnoži sa cijenom od 21,71 kn/kW, dobije se fiksni trošak odnosno trošak snage u iznosu od 789,15 kn koji uvećan za PDV iznosi 986,44 kn i obračunat je u svakom od pet utuženih računa, te ukupno fiksni trošak odnosno trošak snage za svih pet računa iznosi 4.932,20 kn.

 

Tuženik I. M., saslušan kao stranka u postupku je u svom iskazu naveo da nakon što se je isključio iz toplinskog sustava grijanja, ne troši nikakvu snagu slijedom čega mu tužitelj ne može naplaćivati snagu koju ne koristi, a po struci je elektromehaničar i poznato mu je što je snaga.

 

Vještak strojarske struke A. M. u svom nalazu mišljenju od 31. ožujka 2020. zaprimljenog kod ovog suda 2. travnja 2020. (list spisa 170-176) navodi da se sukladno Zakonu o tržištu toplinske energije i važećim Pravilnicima, troškovi grijanja stanova u zgradama obračunavaju tako da se ukupna cijena grijanja dijeli na fiksni dio i promjenjivi dio, a sukladno Pravilnicima ovi dijelovi se nazivaju još iznos za snagu i iznos za energiju.

 

Nadalje, navodi da fiksni dio odnosno dio za tzv. snagu je predviđen za pokrivanje troškova proizvođača – distributera toplinske energije koji isti ima neovisno o sezoni grijanja a čine ga stavke: trošak održavanja kotlovnice, trošak održavanja toplinskih stanica u zgradama, trošak odražavanja dovodnog cjevovoda, trošak utrošenog materijala, trošak plaća radnika na održavanju, trošak amortizacije svih postrojenja, trošak osiguranja, trošak tekućeg i investicionog održavanja, trošak prijevoza, telefona i sl.

 

Dodaje da se navedeni troškovi obračunavaju i naplaćuju svih 12 mjeseci u godini i raspodijeljeni su između pojedinih korisnika prema postotnom udjelu tzv. snage za svaki stan koji trošak potrošač koji se isključuje iz sustava centralnog grijanja na način da ukloni ogrijevana tijela – najčešće radijatore iz svog prostora, mora neovisno o tome plaćati sukladno Zakonu o tržištu toplinske energije i važećim Pravilnicima, dok se promjenjivi dio odnosno dio za energiju odnosi na podmirenje troškova na stvarno utrošenu toplinsku energiju pojedinog stana u periodu sezone grijanja ili grijanja općenito.

 

Vještak u svom zaključku navodi da je tužitelj tuženiku obračunao ono što mu je prema Zakonu o tržištu toplinske energije i važećim Pravilnicima dopušteno, ali da takav način obračuna smatra tehnički neprimjerenim, potpuno nelogičnim i neutemeljenim, te da

 

tuženik nije dužan podmiriti tražene troškove, obzirom da nakon isključenja iz zajedničkog toplinskog sustava isti više ne može utjecati na visinu fiksnog troška – tzv. iznosa za snagu.

 

Tužitelj je imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka ističući da vještak nije mjerodavan ukazivati sudu na "nepravednost" pravnih propisa koji se odnose na isporuku toplinske energije i naplatu iste dok u cijelosti prihvaća zaključak vještaka da je tužitelj tuženiku obračunao ono što mu je prema Zakonu i Pravilnicima dopušteno, a tuženik nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka pa ga je sud prihvatio kao temeljito i stručno sačinjen.

 

Prilikom donošenja odluke sud nije uzeo u obzir dio nalaza vještaka strojarske struke u kojem je iznosio svoje mišljenje o postojećoj zakonskoj regulativi obračunavanja isporuke toplinske energije, budući da to nije bio zadatak vještačenja.

 

              Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka, svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev neosnovan jer iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je način obračuna fiksnog troška – tzv. iznosa za snagu tehnički neprimjeren, nelogičan i neutemeljen.

 

              Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja da se umjesto zakonskog zastupnika tužitelja sasluša svjedok M. S. B., rukovoditelj toplinske energije koji je po struci inženjer smatrajući da navedeni dokaz nije potreban za donošenje odluke a budući da je u konkretnom slučaju provedeno strojarsko vještačenje po vještaku odgovarajuće struke koji je u svom nalazu dao mišljenje o spornom načinu obračuna fiksnog troška – tzv. iznosa za snagu.

 

              Također sud nije prihvatio niti dokazni prijedlog tužitelja da se kao dokaz koristi stručno mišljenje M. Ž., dipl.ing. strojarstva budući je isto sačinjeno na zahtjev tužitelja, a ne po nalogu suda.

 

              Slijedom svega navedenog valjalo je ukinuti platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika za iznos glavnog duga od 4.932,20 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. ožujka 2016. do isplate te za trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.017,50 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. ožujka 2016. do isplate sukladno čl. 451. st 3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01., 117/03., 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13., 89/14. i 70/19. u daljnjem tekstu ZPP) i odbiti tužbeni zahtjev kao što je to  u točki I izreke presude.

 

Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1 a u svezi s čl. l55. ZPP-a pa je tuženiku dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 4.787,50 kn s obzirom da je u cijelosti uspio u sporu (dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 119,62 kn sa pripadajućom kamatom je pravomoćno odbijen u točki II presude poslovni broj Povrv-382/16-6 od 20. srpnja 2016., a preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.932,20 kn je odbijen ovom presudom), na ime troškova zastupanja po punomoćniku – odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14 i 118/14.) Tbr. 8. t. 1, Tbr. 9. t. 1 i 3 - za sastav podneska od 27. lipnja 2016. – 750,00 kn, za pristup na ročište od 30. lipnja 2016. – 750,00 kn, sastav žalbe od 27. srpnja 2016. protiv presude – 937,50 kn, pristup na ročište od l9. studenog 2019. - 500,00 kn, pristup na ročište od 11. veljače 2020. – 500,00 kn, pristup na ročište od 28. svibnja 2020. – 500,00 kn i pristup na ročište za objavu presude 250,00 kn, kao i trošak sudske pristojbe na prigovor u iznosu od 200,00 kn i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 400,00 kn u skladu sa Tarifom sudskih pristojbi Tbr. 1. st. 1 i 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18.)

 

Sud nije tuženiku priznao trošak pristupa na ročišta od l9. studenog 2019., 11. veljače 2020. i 28. svibnja 2020. u iznosu od 750,00 kn po ročištu budući je da je nakon ukidanja prvostupanjske presude poslovni broj Povrv-382/16-7 od 20. srpnja 2016. i vraćanja na ponovni postupak, vrijednost predmeta spora 4.932,20 kn, slijedom čega tuženiku za pristup na navedena ročišta pripada trošak u iznosu od 500,00 kn.

 

Isto tako, sud nije tuženiku priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 375,00 kn budući da s obzirom na vrijednost predmeta spora od 4.932,20 kn tuženik ima pravo na trošak za pristup na navedeno ročište u iznosu od 250,00 kn sukladno Tbr. 9. t. 3 OT.

Također sud nije priznao tuženiku trošak dodatne pristojbe u iznosu od 100,00 kn na rješenje o pristojbi na prigovor i na rješenje o pristojbi na žalbu na presudu.

 

Naime, tuženik  je bio u obvezi platiti sudsku pristojbu na prigovor i pristojbu na žalbu odmah prilikom podnošenja prigovora odnosno žalbe sudu sukladno čl. 4. st. l t. l Zakona o sudskim pristojbama, a kako je pristojbu na prigovor i pristojbu na žalbu platio tek nakon primitka rješenja  u obvezi je podmiriti i trošak dodatne pristojbe u iznosu od 100,00 kn sukladno čl. 28. st. 9. istog Zakona.

 

Slijedom navedenog valjalo je za ukupan iznos od 1.075,00 kn odbiti zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka kao što je to u točki III izreke presude.

 

 

U Osijeku 3. srpnja 2020.

 

ZAPISNIČAR                                                                                                    S U D A C

Sanja  Ban                                                                                                         Gordana Njari  

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može nezadovoljna stranka izjaviti žalbu Visokom Trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 8 dana pismeno u 3 primjerka putem ovog suda.