1

Poslovni broj: 19 P-129/2020-5

 

                                              

 

Poslovni broj: 19 P-129/2020-5

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Trgovački sud u Osijeku, po sucu mr.sc. Mirjani Baran, kao sucu pojedincu, a na temelju prijedloga više sudske savjetnice Marine Ljubičić Knežević, u pravnoj stvari tužitelja B. d.d., OIB:, D., zastupan po N. K. D., OIB: odvjetnici u O., protiv tuženika OPĆINA, OIB: , Č., zastupan po Z. K., OIB:, odvjetniku O., radi isplate iznosa od 333.659,64 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene 15. lipnja 2020. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 3. srpnja 2020.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

              I              Nalaže se tuženiku OPĆINA, OIB:, Č., isplatiti tužitelju B. d.d., OIB:, Darda, , iznos od 333.659,64 kuna (tristotridesettritisućešestopedesetdevetkuna i šezdesetčetirilipe) sa zateznim kamatama koje teku od 15. lipnja 2019. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

 

              II              Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 22.360,00 kn (dvadesetdvijetisućetristošezdesetkuna) sa zateznim kamatama koje teku od 3. srpnja 2020. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 333.659,94 kuna, a u tužbi navodi kako je tuženik 21. ožujka 2019. donio tri porezna rješenja na temelju kojih je tužitelju utvrdio poreznu obvezu na ime poreza na korištenje javnih površina na području Općine za 2017., 2018. i 2019. za priključna i motorna vozila koja su navedena u predmetnim rješenjima. Navedena rješenja donesena su na temelju čl. 6. Odluke o općinskim porezima Općine, a tužitelj je 21. ožujka 2019. i 22. ožujka 2019. u cijelosti podmirio iznos iz gore navedenih rješenja, odnosno tuženiku je uplatio iznos od 333.659,64 kn. Nadalje, Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Usoz-32/18-8 od 29. travnja 2019. ukinuo je čl. 6. Odluke o općinskim porezima Općine u dijelu stavka 3. koji se odnosi na motorna i priključna vozila i stavka 8. predmetnog članka, a na temelju kojih su donesena porezna rješenja i to u postupku ocjene zakonitosti općeg akta. Slijedom navedenog, tužitelj na temelju čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima potražuje od tuženika utuženi iznos sa zateznim kamatama, obzirom je isti platio na temelju osnove koja je u međuvremenu otpala. Tužitelj je također tuženiku podnio prijedlog za oglašivanjem rješenja ništavim, a u skladu sa odredbama Zakona o općem upravnom postupku. Dalje tijekom postupka, tužitelj je predložio i prekid postupka, obzirom je Osječko-baranjskoj županiji, Upravnom uredu za upravne i pravne poslove podnio zahtjev za poništavanjem nezakonitih poreznih rješenja tuženika.

 

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako su predmetna porezna rješenja donesena 21. ožujka 2019. i istoga dana tužitelj je izjavio kako odustaje od svih iskazanih žalbi na navedena rješenja i prihvaća obvezu plaćanja poreza te kako tužitelj uz tužbu nije priložio potvrde o uplati ukupnog utuženog iznosa. Nadalje, u odnosu na činjenicu kako je Visoki upravni sud Republike Hrvatske ukinuo čl. 6. Odluke o porezima Općine, tuženik se poziva na čl. 86. st. 4. Zakona o upravnim sporovima, odnosno tuženik ističe kako je presuda objavljena u Narodnim novinama broj 61/2019 od 21. lipnja 2019. i kako čl. 6. Odluke o porezima Općine prestaje važiti 20. lipnja 2019., odnosno kako pravne posljedice ukidanja općeg akta nastupaju 21. lipnja 2019.

 

U dokaznom dijelu postupka Sud je izvršio uvid u porezno rješenje Općine, Jedinstvenog upravnog odjela, Odsjeka za komunalne poslove i poljoprivredno zemljište, KLASA: UP/I-410-01/18-02/0074, UR.BROJ: 2100/04-19-32 od 21. ožujka 2019. (str. 6-7 spisa), porezno rješenje Općine, Jedinstvenog upravnog odjela, Odsjeka za komunalne poslove i poljoprivredno zemljište, KLASA: UP/I-410-01/17-02/0065, UR.BROJ: 2100/04-19-42 od 21. ožujka 2019. (str. 8-9 spisa), porezno rješenje Općine, Jedinstvenog upravnog odjela, Odsjeka za komunalne poslove i poljoprivredno zemljište, KLASA: UP/I-410-01/19-02/0074, UR.BROJ: 2100/04-19-6 od 21. ožujka 2019. (str. 10-11 spisa), Odluku o općinskim porezima Općine (Službeni glasnik Općine broj 7/2017) (str. 12-15 spisa), konto GK (str. 16 spisa), presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usoz-32/18-8 od 29. travnja 2019. (str. 17-25 i 45-49 spisa), podnesak tužitelja upućen tuženiku od 14. lipnja 2019. (str. 26 spisa), prijedloge za oglašivanje rješenja ništavim tužitelja na ime tuženika od 23. prosinca 2019. sa povratnicom (str. 27-35 spisa), podnesak obveznika – tužitelja na ime tuženika od 21. ožujka 2019. (str. 44 spisa), žalbe tužitelja upućene Osječko-baranjskoj županiji, Upravnom odjelu za upravne i pravne poslove od 9. lipnja 2020. (str. 55-60 spisa) i izvadak po transakcijskom računu od 26. ožujka 2019. (str. 61 spisa).

 

Tužbeni zahtjev je osnovan.

 

U ovoj pravnoj stvari nisu sporne činjenice kako je tuženik donio porezna rješenja kojima je tužitelju utvrđena obveza plaćanja poreza na korištenje javnih površina na području Općine za priključna i motorna vozila i to za 2017. godinu u ukupnom iznosu od 146.759,64 kn, za 2018. godinu u ukupnom iznosu od 93.450,00 kn i za 2019. godinu u iznosu od 93.450,00 kn, a što proizlazi iz poreznog rješenja Općine, Jedinstvenog upravnog odjela, Odsjeka za komunalne poslove i poljoprivredno zemljište, KLASA: UP/I-410-01/18-02/0074, UR.BROJ: 2100/04-19-32 od 21. ožujka 2019. (str. 6-7 spisa), poreznog rješenja Općine, Jedinstvenog upravnog odjela, Odsjeka za komunalne poslove i poljoprivredno zemljište, KLASA: UP/I-410-01/17-02/0065, UR.BROJ: 2100/04-19-42 od 21. ožujka 2019. (str. 8-9 spisa) i poreznog rješenja Općine, Jedinstvenog upravnog odjela, Odsjeka za komunalne poslove i poljoprivredno zemljište, KLASA: UP/I-410-01/19-02/0074, UR.BROJ: 2100/04-19-6 od 21. ožujka 2019. (str. 10-11 spisa).

 

Nesporno je kako je tuženik gore navedena rješenja donio na temelju čl. 6. Odluke o općinskim porezima Općine (Službeni glasnik Općine br. 7/2017) (str. 12-15 spisa) i kako je Visoki upravni sud Republike Hrvatske ukinuo dio stavka 3 i stavak 8 predmetnog članaka, a što proizlazi iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usoz-32/18-8 od 29. travnja 2019. (str. 17-25 i 45-49 spisa) te kako je predmetna presuda objavljena u Narodnim novinama broj 61/2019 od 21. lipnja 2019. (razvidno iz 45. str. spisa).

 

Među parničnim strankama također nije sporno kako je tužitelj tuženiku podnio prijedlog za oglašivanje poreznih rješenja ništavim, a isto je utvrđeno i uvidom u prijedloge za oglašivanje rješenja ništavim tužitelja na ime tuženika od 23. prosinca 2019. sa povratnicom (str. 27-35 spisa) te kako je tužitelj podnio žalbe radi donošenja rješenja – zahtjeve za poništavanjem rješenja Osječko-baranjskoj županiji, Upravnom odjelu za upravne i pravne poslove, a što je također razvidno iz žalbe tužitelja upućene Osječko-baranjskoj županiji, Upravnom odjelu za upravne i pravne poslove od 9. lipnja 2020. (str. 55-60 spisa).

 

Nesporna je činjenica i kako je tužitelj odustao od svih iskazanih žalbi i prihvatio obvezu plaćanja ovdje spornog poreza, a što je sud utvrdio uvidom u podnesak obveznika – tužitelja na ime tuženika od 21. ožujka 2019. (str. 44 spisa).

 

Sporna je činjenica je li tužitelj izvršio isplatu utuženog iznosa tuženiku te je također sporno ima li tužitelj pravo na povrat stečenog bez osnove, odnosno sporan je trenutak do kada je ukinuti članak općeg akta tuženika proizvodio pravne učinke. Također je sporno ima li tužitelj pravo potraživati utuženi iznos, a obzirom na činjenicu kako je tužitelj izjavio kako odustaje od svih iskazanih žalbi te prihvaća obvezu plaćanja navedenog poreza.

 

Sud je tijekom postupka cijenio dokaze u odnosu na sporne činjenice te je izvršio uvid u konto GK (str. 16 spisa), podnesak tužitelja upućen tuženiku od 14. lipnja 2019. (str. 26 spisa) i izvadak po transakcijskom računu od 26. ožujka 2019. (str. 61 spisa) te utvrdio kako je tužitelj tuženiku platio ukupan iznos od 333.659,64 kn. Naime, uvidom u izvadak po transakcijskom računu sud je utvrdio kako je 26. ožujka 2019. sa računa tužitelja izvršena isplata iznosa od 333.659,64 kn na račun tuženika.

 

Dakle, tijekom postupka utvrđeno je kako je tužitelj tuženiku isplatio utuženi iznos no i dalje je sporna činjenica ima li tužitelj pravo na povrat istog sa zateznim kamatama.

 

Čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; u daljnjem tekstu ZOO) propisano je kako kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 3. istoga čl. propisano kako obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

 

Čl. 86. st. 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17) propisano je kako ukinuti opći akt prestaje važiti, odnosno ukinute odredbe općeg akta prestaju važiti danom objave presude Visokog upravnog suda u "Narodnim novinama".

 

Dio imovine tužitelja prešao je u imovinu tuženika, a na temelju osnove koja je kasnije otpala i to na način da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske ukinuo odredbe općeg akta iz razloga što su iste bile nezakonite, a prestale su važiti danom objave predmetne presude u Narodnim novinama (21. lipnja 2019.).

 

Tuženik od 21. lipnja 2019. više nema pravo donositi porezna rješenja na temelju ukinutih odredbi općeg akta no tuženik nije u pravu kada u odgovoru na tužbu predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

 

Naime, ukinute odredbe općeg akta su bile nezakonite od samog donošenja akta, a ne od dana objave presude u Narodnim novinama pa je sud utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan i kako je tuženik dužan tužitelju podmiriti utuženo potraživanje.

 

Sud je tuženika obvezao na podmirenje utuženog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama, a na temelju čl. 1115. i čl. 29. st. 1., st. 2. i st. 8. ZOO-a.

 

Čl. 1115. ZOO-a propisano je kako kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

Obzirom je stjecatelj, ovdje tuženik, pošten, tužitelju je dužan platiti zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva i to od 15. lipnja 2019. jer je tužitelj podneskom od 14. lipnja 2020. pozvao tuženika za povrat stečenog bez osnove.

 

U odnosu na navod tuženika kako je tužitelj odustao od svih iskazanih žalbi i prihvatio obvezu plaćanja poreza, sud je utvrdio kako se navedena izjava ne može primijeniti u ovome postupku, odnosno ista ne predstavlja dokaz kako tuženik nije u obvezi podmiriti utuženo potraživanje. Naime, predmetna izjava dana je prilikom donošenja poreznih rješenja na temelju odredbi općeg akta koje su ukinute kao nezakonite i nije od utjecaja na predmetni tužbeni zahtjev.

 

Sud je odbio prijedlog za prekid postupka obzirom je u konkretnom slučaju riješeno prethodno pitanje, odnosno Visoki upravni sud Republike Hrvatske donio je presudu kojom je utvrdio kako ne postoji pravo tuženika, odnosno isti je ukinuo sporne odredbe općeg akta na temelju kojih je tuženik izdao porezna rješenja, a za koja je otpala osnova.

 

Sud je također odbio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka N. V., a iz razloga što predloženi dokaz se ne odnosi na sporne činjenice u ovome predmetu, odnosno među strankama je nesporno kako je tužitelj odustao od svih iskazanih žalbi na porezna rješenja i prihvatio obvezu plaćanja poreza.

 

Odluku o naknadi parničnih troškova sud je donio primjenom odredbi ZPP-a i to čl. 151., čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. st. 1. i st. 4., a visina istih odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; u daljnjem tekstu OT) i Tarife sudskih pristojbi iz Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 53/19). 

 

Sud je tužitelju priznao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 22.360,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 3. srpnja 2020. 

 

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 7. siječnja 2020. u iznosu od 5.000,00 kn (Tbr. 7. t. 1. OT), trošak sastava podneska od 10. lipnja 2020. u iznosu od 5.000,00 kn (Tbr. 8. t. 1. OT) i trošak zastupanja na ročištu održanom 15. lipnja 2020. u iznosu od 5.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT). Također, sud je tužitelju priznao i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 3.680,00 kn (Tar. br. 1. t. 1.) i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 3.680,00 kn (Tar. br. 2. t. 1.).

 

Odluku o kamatama koje teku na parnični trošak sud je donio primjenom čl. 29. st. 1., 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima ZOO-a.

 

Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci.

                           

U Osijeku 3. srpnja 2020.

 

 

Zapisničar: Sanda Gučić

Sudac:

mr.sc. Mirjana Baran

 

 

 

 

 

Viša sudska savjetnica:

Marina Ljubičić Knežević

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može nezadovoljna stranka izjaviti žalbu Visokom Trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 dana pismeno u 4 primjerka putem ovog suda.