- 1 -              I Kž-Us 143/2017-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 143/2017-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz čl. 295. st. 2. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) te opt. I. B., opt. M. L., opt. I. A., opt. S. D. i opt. Ž. Z., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 17. srpnja 2017. broj K-Us 2/16, u sjednici održanoj 3. srpnja 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice opt. M. L., opt. S. D. i opt. Ž. Z., te branitelja opt. S. D., odvjetnika N. Š., i branitelja opt. Ž. Z., odvjetnika J. R.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se prihvaćaju žalbe opt. S. D. i opt. Ž. Z., preinačuje se pobijana presuda u odnosu na te optuženike u odluci o kaznenoj sankciji na način da se opt. S. D. i opt. Ž. Z. za kazneno djelo iz čl. 294. st. 1. KZ/11, zbog kojeg su prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju istog zakonskog propisa, uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11, utvrđuju kazne zatvora u trajanju od po 10 (deset) mjeseci svakome, dok se svakom od ovih optuženika prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju od po 6 (šest) mjeseci za kaznena djela iz čl. 291. st. 1. KZ/11 pa se opt. S. D. i opt. Ž. Z., uz primjenu čl. 51. st. 1. i st. 2. KZ/11 osuđuju na jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine svaki, u koje kazne im se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme uhićenja od 20. siječnja 2015. do 21. siječnja 2015.

 

Na temelju čl. 55. st. 1. i st. 2. KZ/11 jedinstvene kazne zatvora izrečena opt. S. D. i opt. Ž. Z. zamjenjuje se radom za opće dobro na način da se 1 (jedan) dan zatvora zamjenjuje s 2 (dva) sata rada.

 

Ako se opt. S. D. i opt. Ž. Z. u roku 8 (osam) dana od dana za koji budu pozvani ne jave nadležnom tijelu za probaciju, ako im poziv ne bude moguće dostaviti na adrese koje su dali sudu ili ako ne daju pristanak na rad za opće dobro, započet će, na temelju čl. 55. st. 6. KZ/11, postupak izvršenja kazni na koje su optuženici osuđeni.

 

Ako opt. S. D. i opt. Ž. Z. svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrše rad za opće dobro u roku koji odredi nadležno tijelo za probaciju, sud će, na temelju čl. 55. st. 7. KZ/11, donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečenih kazni u cijelosti ili u neizvršenom dijelu.

 

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe USKOK-a, opt. I. B., opt. M. L., opt. I. A. te u ostalom dijelu žalbe opt. S. D. i opt. Ž. Z. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. I. B. zbog jednog kaznenog djela trgovanjem utjecajem iz čl. 295. st. 2. KZ/11 za koje mu je na temelju tog zakonskog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, jednog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11 za koje mu je na temelju tog zakonskog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i jednog kaznenog djela primanja mita iz čl. 293. st. 1. KZ/11 za koje mu je na temelju tog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te ga je uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci s tim da mu je na temelju čl. 57. KZ/11 izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da je odlučio da se od izrečene kazne ima izvršiti dio kazne u trajanju od deset mjeseci zatvora, a dio kazne u trajanju deset mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, opt. M. L. zbog jednog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11 za koje mu je na temelju tog zakonskog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i jednog kaznenog djela primanja mita iz čl. 293. st. 1. KZ/11 za koje mu je na temelju tog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te ga je uz primjenu čl. 51. KZ/11 osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, s tim da mu je na temelju čl. 57. KZ/11 izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da je odlučio da će se izvršiti dio kazne zatvora u trajanju od sedam mjeseci, a dio kazne u trajanju sedam mjeseci neće izvršiti ako u roku tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, opt. I. A. zbog jednog kaznenog djela pomaganjem u davanju mita za trgovanje utjecajem iz čl. 296. st. 1. KZ/11 u vezi čl. 38. KZ/11 za koje ga je na temelju tih propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, s tim da mu je na temelju čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11 izrečena kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada te je optuženik upozoren da će se, ukoliko se u roku od osam dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv ne bude mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak za rad za opće dobro, započeti postupak izvršenja kazne na koju je osuđen i da će, ako svojom krivnjom ne izvršava rad za opće dobro, sud odmah donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u neizvršenom dijelu ili u cijelosti, opt. S. D. i opt. Ž. Z. svakog zbog jednog kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. u vezi s čl. 37. KZ/11 za koje im je na temelju tog zakonskog propisa utvrdio kaznu zavora u trajanju od po šest mjeseci svakom i svakog zbog jednog kaznenog djela davanja mita iz čl. 294. st. 1. KZ/11 za koje im je na temelju tog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od po jedne godine svakog te ih je uz primjenu čl. 51. KZ/11 osudio svakog na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od po jedne godine i dva mjeseca, s tim da im je na temelju čl. 57. KZ/11 izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da je odlučio da će se izvršiti dio kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci, a dio kazne u trajanju osam mjeseci neće izvršiti ako u roku dvije godine od pravomoćnosti presude ne počine novo kazneno.

 

Optuženicima je na temelju čl. 54. KZ/11 u izrečene kazne uračunato vrijeme uhićenja od 20. siječnja 2015. do 21. siječnja 2015.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi sa čl. 145. st. 2. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08-14) optuženicima je naloženo da naknade troškove kaznenog postupka na ime putnih troškova svjedoka svaki u iznosu od 415,60 kn, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi sa čl. 145. st. 2. toč. 7. ZKP/08-14 naloženo je opt. M. L. da naknadi trošak kaznenog postupka na ime obrane po službenoj dužnosti odvjetnika P. I. u iznosu od 3.750,00 kuna, opt. I. A. da naknadi trošak kaznenog postupka na ime obrane po službenoj dužnosti odvjetnika T. H. u iznosu od 2.250,00 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude te opt. I. B. i opt. Ž. Z. da podmiri troškove kaznenog postupka branitelja po službenoj dužnosti, s time da će na temelju čl. 148. st. 4. ZKP/08-14 visina tih troškova biti određena posebnim rješenjem.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi sa člancima 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08-14 optuženici su presuđeni na platež paušala u iznosu od po 1.000,00 kn svaki, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Protiv te su presude žalbe podnijeli USKOK zbog odluke o kazni u odnosu na sve optuženike i zbog troškova kaznenog postupka, s prijedlogom „da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni i trošku na način da se okrivljenicima utvrde strože pojedinačne kazne i izrekne stroža jedinstvena kazna te neuvjetovani dio kazne i rok kušnje za uvjetovani dio kazne odredi u dužem trajanju, a paušalna svota troška kaznenog postupka odmjeri u većem iznosu“, opt. I. B. po braniteljici K. G., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, opt. M. L. po branitelju V. D., odvjetniku iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da ga se oslobodi od optužbe, odnosno, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred izmijenjeno vijeće, opt. I. A., po branitelju K. V., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, opt. S. D. po branitelju N. Š., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno da se pobijana presuda preinači i da ga se oslobodi od optužbe, podredno da ga se blaže kazni i opt. Ž. Z. po braniteljima J. R. i H. J., odvjetnicima u Z. (dva podneska), zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da mu se izrekne uvjetna osuda.

 

USKOK je podnio odgovore na žalbe svih optuženika, s prijedlozima da se sve te žalbe odbiju kao neosnovane.

 

Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

S obzirom na to da su svi optuženici, osim opt. I. A., u žalbama zahtijevali da ih se izvijesti o sjednici vijeća, to je i učinjeno te su sjednici vijeća ti optuženici i njihovi branitelji obaviješteni, s tim da su sjednici nazočili opt. M. L., opt. S. D. i opt. Ž. Z., te branitelji N. Š. i J. R., dok uredno obaviješteni državni odvjetnik, opt. I. B. i njegova braniteljica K. G. te branitelj opt. M. L., odvjetnik V. D. nisu pristupili pa je sjednica na temelju čl. 475. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19), održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalbe opt. S. D. i opt. Ž. Z. su djelomično osnovane, a žalbe USKOK-a, opt. I. B., opt. M. L. i opt. I. A. nisu osnovane.

 

Optuženik I. B. pod toč. II. obrazloženja žalbe neosnovano tvrdi da se pobijana presuda ne može ispitati jer da je izreka presude nerazumljiva i da u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju dokaza i isprava sa dokazima koji su izvedeni tijekom postupka.

 

Naime, u izreci pobijane presude je, uz sva ostala bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. KZ/11, sadržano i obilježje koristi, koja može biti imovinska i neimovinska (kao u konkretnom slučaju), tako da je potpuno promašen prigovor da se u počinjenju ovog kaznenog djela mora raditi o pribavljanju isključivo protupravne imovinske koristi. To što je u dispozitivu prvotne optužnice, koju je USKOK izmijenio na raspravi od 17. srpnja 2017. bila navedena imovinska korist kao bitno obilježje ovog kaznenog djela nije relevantno jer je sud prvog stupnja ispravno odlučio u okvirima aktualno podignutog optužnog akta koji se odnosio na pribavljanje neimovinske koristi.

 

Gotovo identičan postupovni prigovor o izostanku vrste i visine koristi u izreci pobijane presude i o izostanku razloga u obrazloženju o točnom iznosu visine koristi u svojoj žalbi (str. 5., 3. odlomak obrazloženja) iznosi i opt. Ž. Z. te se i njemu ukazuje na promašenost tog prigovora kada je pri počinjenju kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. KZ/11, kao u konkretnom slučaju, u pitanju ostvarenje neimovinske koristi.

 

Nadalje, posve je neodlučno što je prema radnom nalogu br. 11., izvješću od toga dana i dnevnom rasporedu rada za 30. lipnja/1. srpnja 2014., dakle u inkriminirana vrijeme iz toč. 3. izreke pobijane presude, u operativnoj grupi za nadzor prometa osim opt. I. B. bio tim kojega su sačinjavali i policajci M. B., J. M. i M. I., a u izreci se utvrđuje da je opt. B. bio sam pri počinjenju kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. KZ/11 te što je i vozač Z. B. potvrdio da je uz optuženika bio još jedan policajac koji je gledao gume. To stoga jer uopće nije sporno da je opt. B. unatoč evidentiranja oštećene gume na kamionu, pustio vozača B. bez sankcioniranja njega i pravne osobe, odnosno odgovorne osobe pravne osobe čiji je predmetni kamion bio vlasništvo, a pitanje eventualne nazočnosti i nekih drugih osoba pri počinjenju kaznenog djela, ali koje ne sudjeluju ni u kom vidu u izvršenju kaznenog djela i nisu optužene, nije odlučna činjenica koja bi morala biti opisana u činjeničnom opisu presude, tako da je i ovaj postupovni prigovor opt. B. neosnovan.

 

Optuženi M. L. pod toč. 3. obrazloženja žalbe samo na paušalan način tvrdi da je izreka pobijane presude proturječna razlozima, da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da su navedeni razlozi nejasni i proturječni sadržaju isprava koje prileže spisu, jer u daljnjem dijelu obrazloženja ne konkretizira u čemu se sastoji proturječnost izreke i razloga, ne navodi koji razlozi o odlučnim činjenicama nisu navedeni u obrazloženju, koji su to razlozi nejasni i koji su u proturječju sa sadržajem konkretnih isprava.

 

Doduše, u dijelu žalbe ovaj optuženik, ocjenjujući sadržaje nadziranih telefonskih razgovora od 30. lipnja 2014., 30. srpnja 2014. i 3. rujna 2014., koji su vođeni između njega i opt. M. L., navodi da iz njih ne proizlazi zaključak koji izvodi sud prvog stupnja u vezi primanja mita u vidu plaćene marende od strane N. J., međutim to je činjenični prigovor kojim se nastoji dovesti u pitanje ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja, a ne navedeni postupovni prigovor.

 

Optuženi I. A. pogrešno smatra da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-14 jer izreka pobijane presude u toč. 2. u kojoj je naveden vremenski okvir počinjenja predmetnih kaznenih djela od 27. lipnja do 12. kolovoza 2014. nije ni u kakvoj proturječnosti s daljnjim navodom iz izreke i sa argumentacijom iz obrazloženja da je motiv počinjenja opisanih kaznenih djela bilo naredno neprocesuiranje prekršaja zbog nepropisnih guma dok se taj nedostatak ne sanira.

 

Dakle, iz izreke je jasno da su, nakon što je opt. M. L. počinjenjem kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. KZ/11 iz toč. 1. izreke koje je počinjeno 26. lipnja 2014., kada je ovaj optuženik unatoč počinjenom prekršaju pustio bez sankcioniranja vozača G. Č. te pravne osobe u čijem je vlasništvu bio kamion s nepropisnim gumana i odgovorne osobe u toj pravnoj osobi, slijedile radnje poticanja od strane N. J., brata od odgovorne osobe za navedeni prekršaj iz toč. 1. izreke pobijane presude, preko pomagača I. A. i I. B., koji primanjem mita iskorištavanjem službenog i društvenog utjecaja utječe na M. L. da kao protuuslugu za primljeno mito ne poduzima službene radnje u vezi neispravnih guma, sve dok se taj nedostatak ne otkloni, dakle, u narednom periodu. Kako je sud prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza našao utvrđenim sve te okolnosti navedene u izreci i o tome je u obrazloženju presude iznio jasne i neproturječne razloge, nema govora o tome da bi se utvrđeno vrijeme o „narednom neprocesuiranju u vezi neispravnosti predmetnog prekršaja“ odnosilo na neko drugo razdoblje izvan perioda inkriminacije koje je označeno u izreci od 27. lipnja do 12. kolovoza 2014. Taj se vremenski okvir inkriminacije iz toč. 2. izreke pobijane presude odnosi na vrijeme od početka kada N. J. poduzima radnje poticanja sve do trenutka kada je od strane N. J. izvršen besplatan iskop bagerom za I. B., kao radnja podmićivanja opt. B. u obavljenoj trgovini utjecaja.

 

Iz istih su razloga neosnovani i daljnji prigovori opt. A. (str. 4., 3. pasus obrazloženja žalbe) da iz činjeničnog opisa u toč. 2. izreke pobijane presude ne proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela za koje se on tereti, jer su u izreci pobijane presude jasno opisane njegove radnje pomaganja J. u davanju mita za B. i L.. („…htijući doprinijeti postizanju takvog dogovora prenio opt. I. B.…“).

 

Nadalje, iako je točno da gledajući s jezičnog aspekta izraz „…. da se ne sankcionira predmetno vozilo…“ nije posve lingvistički ispravno, jer se sankcionirati mogu samo fizičke ili pravne osobe (što se sadržajno i implicira), a ne predmeti, ta jezična nepreciznost ne čini izreku nerazumljivom i presuda se unatoč tome može ispitati, tako da se ne radi o bitnoj povredi odredbe čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-14 kako se to u žalbi sugerira.

 

Isto se odnosi i na prigovor o proturječnosti dijela obrazloženja presude suda prvog stupnja na str. 31. jer utvrđenje suda o tome da guma u vezi koje je počinjen prekršaj iz čl. 236. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (,,Narodne novine“ broj 67/08., 48/10. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 74/11., 80/13., 158/13. – Odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske i 92/14. – dalje: ZSPC) nije imala nikakav nedostatak u tehničkom smislu, ne znači da prometni prekršaj nije postojao. Ispravnost guma u tehničkom smislu nije od utjecaja na prekršaj koji se odnosi na okolnost da su se na istoj osovini nalazile gume različitog proizvođača.

 

Optuženi I. A. u okviru postupovnih prigovora neosnovano problematizira i pitanje pravilnosti primjene odredbe čl. 435. st. 2. ZKP/08-14 tvrdeći da je sud prvog stupnja, kao što je postupio u odnosu na njega, na raspravi trebao odnosu i na ostale optuženike koji su odbijali odgovarati na postavljena pitanja, trebao reproducirati snimke s njihovim iskazima iz istrage.

 

Naime, sud prvog stupnja je presudu utemeljio isključivo na dokazima koje je izveo na raspravi, i to na obranama svih ostalih optuženika koje su oni iznijeli na raspravi, dok je u odnosu na opt. A., s obzirom na različitost u iskazivanju (l-2017), njegova je obrana iz istrage reproducirana i ona je također korištena kao dokaz pri donošenju presude. Prema tome, svi dokazi na kojima se temelji prvostupanjska presuda su izvedeni na raspravi i stoga sud prvog stupnja nije povrijedio odredbu čl. 450. st. 1. ZKP/08-14, tako da je i u ovom dijelu žalba opt. I. A. neosnovana.

 

Optuženi S. D. parafrazirajući zakonski tekst odredbe čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-14, želeći ukazati na proturječnost izreke presude s razlozima i na proturječnost razloga o sadržaju zapisnika i sadržaja dokumentacije sa stvarnim sadržajem zapisnika o iskazima i sa stvarnim sadržajem dokumentacije, u obrazlaganju tih navoda u biti polemizira sa činjeničnim zaključcima suda prvog stupnja nastojeći ih dovesti u ozbiljnu sumnju. Stoga se u biti radi o činjeničnim, a ne postupovnim prigovorima, tako da i o tim činjeničnim prigovorima očitovanje slijedi u nastavku obrazloženja ove presude.

 

Nadalje, ovaj optuženik u žalbi (iako očito omaškom navodi da se radi o dokazima pod br. 3., 50.-57. i 62. optužnice u odnosu na koje je nedvojbeno bio povukao prijedlog za izdvajanje list-1953.) sadržajno ponavlja identičan prijedlog koji je isticao i u tijeku prvostupanjskog postupka o nezakonitosti naloga suca istrage od Kir-Us-218/14 od 16. svibnja 2014., od 13. lipnja 2014., 15. srpnja 2014 i 14. kolovoza 2104. (listovi 11.-19.), a koji je sud prvog stupnja na temelju rješenja od 30. rujna 2016., broj K-Us-2/16, odbio kao neosnovan i koje rješenje je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud svojim rješenjem od 17. studenog 2016,. broj I Kž-Us-131/16-4.

 

Prigovor na kojem ustrajava žalitelj S. D. se svodi na pitanje manjkavog obrazloženja naloga suca istrage u smislu odluke Europskog suda za ljudska prava Dragojević protiv Republike Hrvatske od 15. siječnja 2015.

 

Međutim, protivno tim navodima žalbe, uvidom u navedene naloge suca istrage utvrđeno je da se radi o nalozima koji sadrže sve što je propisano odredbama 332. st. 1. i čl. 335. st. 1. ZKP/08-14 jer su navedene okolnosti iz kojih proizlaze osnove sumnje da je I. B. počinio kaznena djela iz čl. 291., čl. 294. i čl. 295. KZ/11, te je obrazloženo zašto se drugim dokazima ne bi moglo doći do relevantnih okolnosti potrebne za daljnji tijek tog kaznenog postupka. Prema tome, nije u pravu opt. D. da se radi o nezakonitim dokazima kojima mu je povrijeđeno pravo iz čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

Optuženi Ž. Z. neosnovano u kontekstu bitne povrede odredaba kaznenog postupka problematizira pitanje pravilnog utvrđenja suda prvog stupnja iz toč. 3. izreke u vezi naziva pravne osobe Q. C. d.o.o. N. za koju prvostupanjski sud utvrđuje da je vlasnik kamiona s neispravnom gumom reg. oznake ... i da je opt. Ž. Z. u tom društvu odgovorna osoba. Tvrdi da je to u suprotnosti s obrazloženjem pobijane presude u kojoj se (str. 38. i str. 39.) kao nesporna okolnost i koja proizlazi iz sudskog registra Trgovačkog sud u Zadru, navodi da je predmetno vozilo u vlasništvu trgovačkog društva Q. C. d.o.o.

 

Međutim, iako je točno da je u izreci uz inače pravilno navedeno ime tvrtke Q. C. d.o.o. kao vlasnika predmetnog kamiona i tvrtke u kojoj je opt. Ž. Z. odgovorna osoba, pogrešno naveden grad N. kao sjedište firme, kraj činjenice da nije sporno da se ta tvrtka ima sjedište u Z., a da u N. ima sjedište druga tvrtka (različitog imena A. M. Q. d.o.o. N., list 124.), ta pogreška u nazivu sjedišta trgovačkog društva i kraj nesporene činjenice da se predmetni prekršaj opisan u toč. 3. izreke pobijane presude odnosi na kamion koji je nesporno u vlasništvu tvrtke iz Z. u kojoj je opt. Z. odgovorna osoba, ne predstavlja odlučnu činjenicu koja je element predmetnog kaznenog djela, odnosno okolnost zbog koje bi izreka bila nerazumljiva, pogotovo u mjeri da se zbog toga pobijana presuda ne bi u smislu odredbe čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-14 mogla ispitati.

 

Nadalje, opt. Ž. Z. u ostalom dijelu žalbe u vezi postupovnih povreda (str. 2.-7. obrazloženja), osim naprijed navedenog prigovora u vezi naziva pravne osobe u kojoj je on odgovorna osoba i prigovora na koju mu je ukazano u prethodnom dijelu žalbe u vezi pitanja imovinske odnosno neimovinske koristi, tvrdi i da je izreka pobijane presude proturječna razlozima i da postoji znatna proturječnost između izreke i razloga o sadržaju dokaza i isprava sa dokazima koji su izvedeni tijekom postupka. Međutim, kroz te prigovore on u biti vrši analizu izvedenih dokaza te ih ocjenjuje na drugačiji način nego li je to učinio sud prvog stupnja, te na koncu na temelju te svoje ocjene izvodi zaključke koji su različiti od onih koje je izveo sud prvog stupnja. Dakle, u suštini se radi o činjeničnim prigovorima, a potvrda tome da su u pitanju činjenični, a ne postupovni prigovori, je da gotovo identične prigovore koje je prethodno podveo pod bitne povrede odredaba kaznenog postupka, u nastavku žalbe (str. 7.-13.) iznosi sada kao prigovore koji se odnose na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

 

Dakle, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje navedeni optuženici ukazuju u žalbama, kao što nije počinio niti bilo koju drugu postupovnu povredu iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-19 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Neosnovano se optuženici žale zbog pogrešno, odnosno pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.

 

Optuženi I. B. pobijajući prvostupanjsku presudu iz ove žalbene osnove neosnovano tvrdi da već neznatni iznosi svota mita za koje se tereti, vrijednost za konzumaciju jela i pića za dvije osobe u iznosu od 300,00 kn, dakle, za njega 150,00 kn, te usluga bagera i isporuka drva, ukazuje da on već s tog aspekta ne bi ni u kom slučaju bio motiviran da počini predmetna kaznena djela. Međutim, taj je prigovor promašen jer se ne radi o tako beznačajnim uslugama kako ih opt. B. želi prikazati jer nije u pitanju samo jedna konzumacija jela i pića već i usluge iskopa bagerom i isporuka ogrjevnog drveta, što sve nije bagatelno.

 

Dakle, protivno navedenom prigovoru, proizlazi da je opt. B. upravo s tog aspekta vrijednosti primljenih usluga bio motiviran počiniti predmetna kaznena djela, a što se nabolje ocrtava iz njegovog razgovora sa suprugom S. B.1 od 17. srpnja 2014. u 12;06:47 kada joj potvrđuje da će N. bagerom kopati za vodu i da neće drugome plaćati ako ovo ima besplatno. Da se ne radi o beznačajnoj usluzi proizlazi i iz njegovih brojnih telefonskih razgovora s opt. D. vođenih tijekom srpnja pa do rujna 2014. iz kojih proizlazi da je on uporan da svakako dobije obećana besplatna drva za ogrjev.

 

Nadalje, opt. I. B. osporavajući pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na kaznena djela iz toč. 2. ponavlja navode obrane koju je iznosio u tijeku rasprave o tome da opt. M. L. pri provođenju radnji opisanih u toč. 1. izreke pobijane presude nije postupao protupravno, protivno čl. 3. st. 1. toč. 3. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima („Narodne novine“ broj 76/09. i 92/14. – dalje: ZPPO) i čl. 25. st. 2. Pravilnika o načinu postupanja policijskih službenika u obavljanju poslova nadzora i upravljanja prometom na cestama („Narodne novine“ broj 141/11.) jer u konkretnim okolnostima na terenu i natovarenosti kamiona trupcima nije bilo tehničkih uvjeta da se provođenjem tehničkog pregleda u Stanici za tehnički pregled utvrdi neispravnost guma, odnosno vozila i da ga se kao takvog isključi iz prometa. Stoga, tvrdi da opt. L. nije postupao protupravno kod postupanja opisanog u toč. 1. izreke pobijane presude, jer je izdao usmeno upozorenje i na taj je način usmenim upozorenjem obavio službenu radnju u vezi prekršaja iz čl. 236. st. 1. ZOSPC, tako da se slijedom navedenog niti ne može se raditi o kaznenim djelima iz toč. 2. izreke.

 

Optuženi B. isti prigovor o nemogućnosti provođenja tehničkog pregleda kamiona koji je natovaren drvima i prigovor o tome da je primijenjen institut usmenog upozorenja iznosi i u odnosu na inkriminacije iz toč. 3. izreke, a na gotovo ga identičan način ističu u svojim žalbama i opt. M. L., opt. I. A. i opt. S. D.

 

Međutim, sud prvog stupnja je na sve ove navedenih optuženika u pobijanoj presudi vrlo uvjerljivo i argumentirano odgovorio (str. 28.-31. i 39. - obrazloženja) ukazujući zašto nalazi utvrđenim da nije izdano usmeno upozorenje u smislu Pravilnika o izdavanju pisanog ili usmenog upozorenja („Narodne novine“ broj 25/08.), zašto se u konkretnim slučajevima počinjenja prometnog prekršaja iz čl. 236. st. 1. ZOSPC-a nije moglo izdati usmeno upozorenje u okolnostima kada osim vozača kao fizičke osobe slijedi i odgovornost pravne osobe kao vlasnika kamiona i odgovornost odgovorne osobe u pravnoj osobi za koje prekršaje su predviđene novčane kazne iznad 1.000,00 kn, a što je limit za mjeru usmenog upozorenja. Nadalje, sud prvog stupnja je iznio vrlo logične i jasne razloge o tome zašto su takvi prigovori o nemogućnosti tehničkog pregleda promašeni u okolnostima kada se samo radi o prekršaju jer se na kamionu na istoj osovini nalaze gume različitog proizvođača, kada evidentno poseban tehnički pregled za sankcioniranje navedenog prekršaja nije niti potreban, te je iznio uvjerljive razloge (str. 39.-42.) u okolnostima kada je guma oštećena i kada je nužno postupati prema čl. 25. Pravilnika o načinu postupanja policijskih službenika u obavljanju poslova nadzora i upravljanja prometom na cestama i kada se mora uputiti vozilo s neispravnim gumama na tehnički pregled. Sve te razloge kao ispravne prihvaća ovaj drugostupanjski sud te se zbog izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja navedeni žalitelji upućuju na citirane dijelove obrazloženja presude suda prvog stupnja.

 

Na uvjerljivost i pravilnost tih razloga suda prvog stupnja niti u najmanjoj mjeri ne utječu žalbeni navodi opt. I. B., opt. I. A. i opt. S. D. koji, pozivom na iskaze svjedoka V. B., S. B.2, V. K. i M. B., nastoje potvrditi svoje tvrdnje da na području Policijske uprave Ličko-Senjske ne postoje uvjeti za istovar kamiona s neispravnom opremom na odgovarajući deponij radi obavljanja tehničkog pregleda, odnosno potvrditi navode njihove obrane o prihvatljivosti usmenog upozoravanja vozača u takvim situacijama kada se radi o lakšim oštećenjima guma koja ne utječu na bitnu neispravnost vozila.

 

Naime, sud prvog stupnja se, imajući u vidu citirane odredbe čl. 25. Pravilnika o načinu postupanja policijskih službenika u obavljanju poslova nadzora i upravljanja prometom na cestama o nužnosti provođenja tehničkog pregleda neispravnih vozila, upravo i pozvao na dijelove iskaza policajaca V. B. i S. B.2 o nužnosti provođenja tehničkog pregleda i o potrebi sačinjavanja zapisnika kod iniciranja prekršajnog postupka kao što se i pozvao na dio iskaza policajca M. B. o potrebi fotografiranja oštećene gume i o skidanju registarskih pločica i u slučaju kada stanica za tehnički pregled ne radi.

 

Prema tome, i ovaj drugostupanjski sud, imajući u vidu kogentnost navedenih propisa koji reguliraju način postupanja policije kada utvrdi da u prometu na cestama sudjeluje neispravno vozilo, što podrazumijeva i oštećenja na gumama, prihvaća stav suda prvog stupnja da je policija, unatoč objektivnim poteškoćama oko provođenja izvanrednog tehničkog pregleda, dužna postupiti po propisima.

 

Dakle, opt. B. i opt. L. sve te okolnosti u vezi poteškoća kod tehničkog pregleda natovarenih vozila ne ekskulpiraju jer oni neprocesuiranjem odgovornih osoba zbog prekršaja iz čl. 236. st. 1. ZOSPC-a i neobavljanjem službene dužnosti prometnog policajaca tim osobama ostvaruju korist i čine kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. KZ/11.

 

Optuženik I. B. i opt. M. L. neosnovano u žalbama tvrde da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da su oni 30. srpnja 2014. bili na "marendi" jer da iz rezultata nadziranih razgovora to ne proizlazi. Naime, u toč. 2. izreke pobijane presude je utvrđeno da je N. J. platio konzumaciju jela i pića u vrijednosti od 300,00 kn za opt. B. i opt. L., a to nedvojbeno proizlazi iz nadziranih razgovora kojeg su tog dana vodili opt. B. i J. te opt. B. i opt. L. Dakle, sud u izreci ne utvrđuje da su oni bila na "marendi" tog dana, a to je pitanje jesu li ovi optuženici bili ili nisu bili na "marendi" neodlučno, budući su predmetna kaznena djela iz čl. 295. st. 2. KZ/11 i čl. 293. st. 1. KZ/11 dovršena već u trenutku kada je postignut tzv. koruptivni dogovor.

 

Isto se odnosi i na žalbeni prigovor opt. B. o tome da radovi bagerom za njega od strane J. nisu izvedeni, odnosno da mu drva od opt. Z. unatoč brojnim razgovorima nikada nisu isporučena. Naime, iako je sud prvog stupnja kroz nadzirane razgovore i na temelju fotodokumentacije tehničkog snimanja osoba i predmeta pravilno utvrdio da je N. J. i 12. kolovoza 2014. izvršio usluge iskopa bagerom opt. I. B. kao protuuslugu za njegov utjecaj na opt. L. u vezi daljnjeg neprocesuiranja prekršaja iz čl. 236. st. 1. ZOSPC-a, to pitanje, kao i pitanje isporuke drva opt. B. kao mita za neprocesuiranje takvog prekršaja počinjenim vozilom opt. Ž. Z., nije u toj mjeri značajno kako to smatraju ovi optuženici jer su navedena kaznena djela bila dovršena već u trenutku kada je bio postignut dogovor o prihvaćanju mita.

 

Optuženik M. L. i opt. I. A. smatraju da iz izvedenih dokaza, posebice njihovih razgovora sa opt. I. B. od 30. lipnja 2014., 30. srpnja 2014. i 3. rujna 2014., ne proizlazi da je opt. L. znao ili iz svih okolnosti mogao biti upoznat da bi ga opt. B. zvao u vezi N. J. i da je pristao na nepostupanje u vezi prekršaja s gumama te na primanje mita u vidu "marende".

 

Međutim, sud prvog stupnja je pravilno povezao sadržaje nadziranih telefonskih razgovora vođenih između opt. A. i opt. B., J. i opt. B., opt. B. i opt. L. (str. 32.-33. obrazloženja presude) sa izvješćem i analitičkim obavijestima (list 791.-939. spisa) o vremenskom slijedu uzajamnih pozivanja ovih osoba koji koincidira s vremenima inkriminacija opisanim u toč. 1. i 2. izreke pobijane presude te s dijelom obrane opt. A. On je, naime, nedvosmisleno priznao da je komunicirao sa dvojicom svojih poznanika i da je prenio jednom svom poznaniku ono što ga je zamolio drugi poznanik, a u istrazi je vrlo konkretno naveo da je vodio sporne telefonske razgovore s J. i B. u vezi kamiona i guma i kolege L. te je priznao da je opt. B. prenio što mu je govorio J. u vezi svega toga i da je B. rekao da će zvati L., a on je povratno rekao opt. J. da će biti riješeno. Stoga je sud prvog stupnja potpuno pravilno zaključio da je J. tražio preko opt. A. da zove opt. B. kako bi ovaj svojim položajem i poznanstvom utjecao na L. da ovaj u budućem razdoblju prekršajno ne procesuira J., odnosno kamion u vlasništvu tvrtke njegove sestre, zbog nepropisne gume.

 

Kada svi navedeni dokazi izvan bilo kakve sumnje upućuju na navedeni zaključak kojeg je pravilno izveo sud prvog stupnja o počinjenu kaznenih djela opisanih u toč. 2. izreke pobijane presude od strane opt. I. B., opt. M. L. i opt. I. A., neosnovana je tvrdnja opt. A. da nema dokaza da bi opt. B. opt. L. iznio razgovor između opt. B. i opt. A., odnosno da bi B. L. prenio traženje J., jer iz navedenih dokaza proizlazi da je dogovor o poticanju ostvaren i da su opt. L. i opt. B. mito primili, što znači i da su radnje opt. A. izvršene i one su doprinijele ostvarenju navedenih kaznenih djela opisanih u toč. 2. izreke pobijane presude.

 

Nije osnovan prigovor opt. A. o izostajanju namjere kao subjektivnog obilježja kaznenog djela za koje se tereti jer, u situaciji kada opt. I. A. prenosi traženje N. J. opt. I. B. kako bi ovaj utjecao na opt. M. L. da ne poduzima ništa u vezi neispravnosti guma na kamionu u vlasništvu pravne osobe čija je vlasnica sestra N. J., I. J. J., opt. A. zna da time pomaže J. u počinjenju kaznenog djela davanja mita jer zna da na taj način svojim doprinosom olakšava da se to kazneno djelo počini. Stoga neosnovano opt. A. tvrdi da samo prenošenje informacija ne može biti pomaganje, pri čemu je neodlučan prigovor opt. A. da je nelogično da bi N. J. u cijelu operaciju uključivao i njega, kraj činjenice da je dobar s opt. B. pa ga je mogao zvati izravno, jer te navodne nelogičnosti ni na koji način ne utječu na pravilnost zaključaka suda prvog stupnja.

 

Optuženik I. A. pogrešno smatra da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio da je u pitanju iznos mita od 300,00 kn jer da iz iskaza svjedoka J. proizlazi da je on platio 200,00 kn za konzumaciju jela i pića zanemarujući činjenicu da je sud prvog stupnja iznos od 300,00 kn utvrdio na temelju nadziranog razgovora J. i opt. B. od 30. srpnja 2014. u 9:31:52 u kojem se dogovara upravo taj iznos za plaćanje hrane i pića.

 

Optuženik S. D., kao što je navedeno u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke u očitovanju na postupovne povrede, gotovo na identičan način kao i opt. I. R., opt. M. L., opt. I. A. i opt. S. D., u okviru činjeničnih prigovora ponavljaju teze da su prometni policajci kod ovakvih prekršaja u vezi „nesparenih“ i lakše oštećenih guma i nemogućnosti provođenja tehničkog pregleda zbog natovarenosti kamiona bili ovlašteni primijeniti institut usmenog upozorenja i da su stoga pogrešni zaključci suda prvog stupnja da su u radnjama opt. L. u odnosu na toč. 1. izreke i u radnjama opt. B. u odnosu na toč. 3. izreke ne radi o kaznenim djelima.

 

Međutim, kao što je već naprijed izloženo, sud prvog stupnja potpuno pravilno nije prihvatio takve prigovore navedenih optuženika jer je pravilno utvrdio da nije bilo uvjeta za izricanje mjera usmenog upozorenja, odnosno da se u slučaju oštećenja guma trebalo ići na izvanredni tehnički pregled, sve iz razloga koji su već navedeni u ovoj odluci, tako da su i ovi činjenični prigovori navedenih optuženika neosnovani.

 

Nadalje, opt. S. D. neosnovano u žalbi problematizira pitanje njegovog radnog odnosa, kao što u dijelu svoje žalbe to čini i opt. Ž. Z., navodeći da opt. D. ne radi u tvrtki opt. Z. niti mu je on „gazda“ kako to pogrešno uzima sud prvog stupnja i da tu okolnosti sud nije mogao opt. Z. cijeniti otegotnom u obrazloženju presude (str. 50., 5.).

 

Naime, nije sporno da je opt. S. D., kao šumarski tehničar uposlenik H. š., Š. U. jer to proizlazi iz osobnih podataka iz presude (str. 2. ) i da nije sporno da on ne radi u tvrtki Q. C. d.o.o. koja je u vlasništvu opt. Ž. Z. Međutim, također nije sporno da je opt. D. radio na izvozu drva koje je svojim kamionima prevozila tvrtka opt. Ž. Z. i da je u komunikaciji nadziranih razgovora s opt. B. on opt. Z. kolokvijalno nazivao „gazda“, tako da to pitanje, koje se uopće ne odnosi na odlučne činjenice, nema tu težinu koju mu pridaju navedene žalbe.

 

U tom je kontekstu sud prvog stupnja i mogao kao otegotnu okolnost opt. Ž. Z. cijeniti faktički odnos podređenosti u kojem se prema njemu nalazio opt. D., a što evidentno i proizlazi iz navedenih nadziranih razgovora i dijela obrane opt. Z. (kako naziva opt. D. da ga pita zašto je tjerao njegovog vozača da vozi po lošem terenu).

 

Glavna teza žalbe opt. Ž. Z. kroz koju osporava pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u pobijanoj presudi je da u odnosu na djelo od 30. lipnja 2014. nema dokaza da bi on preko S. D. potaknuo opt. I. B. da zlouporabi službeni položaj na način da pusti bez sankcioniranja zbog neispravnih guma njegovog vozača Z. B., njegovu pravnu osobu i njega kao odgovornu osobu. Tvrdi da ne postoji telefonski razgovor između njega i opt. D. koji bi prethodio telefonskom razgovoru opt. D. i opt. B., pa je nejasno na koji je način sud prvog stupnja utvrdio da je opt. S. D. u nakani da spriječi policijsko postupanje opt. B., sukladno istovjetnom traženju opt. Ž. Z. zatražio od opt. I. B. da nište ne poduzima po tom pitanju. U odnosu na djelo od 4. srpnja 2014. tvrdi da nije jasno na temelju kojih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje da mu je opt. D. prenio navod opt. B. iz telefonskog razgovora koji je 4. srpnja 2014. u 8:28:21 da će za tu uslugu nesankcioniranja prekršaja zbog neispravnih guma morati ispeći „veliko janje“ , a da bi on na to pristao, jer tvrdi da ne postoji telefonski razgovor između njega i opt. D. koji bi uslijedio nakon citiranog nadziranog razgovora, a ne spominje ga se niti u u jednom od svih kasnijih nadziranih razgovora vođenih između opt. D. i opt. B.

 

Optuženi Ž. Z. u žalbi, na opširan način kroz citiranje dijelova izvješća o analitičkim obavijestima o redoslijedu telefonskih kontakata razgovora u vezi oba događaja koji su vođeni između njega i vozača Z. B. i opt. D., zatim Z. B. i opt. D. te opt. D. i opt. B., kao i kroz analizu sadržaja tih razgovora, sugerira zaključak da nema dokaza da bi on preko D. poticao opt. B. da ovaj počini kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. KZ/11 i da je pristao da podmiti opt. B. i time da on počini kazneno djelo davanja mita iz čl. 294. st. 1. KZ/11.

 

Međutim, iako je točno da u vezi događaja od 30. lipnja 2014. nije registriran razgovor između opt. D. i opt. Z. prije ostalih nadziranih razgovora, jer je njihov razgovor od 13:33:29 uslijedio kada je kamion već bio pušten, i iako je točno da u odnosu na događaj od 4. srpnja 2014. nije evidentiran razgovor opt. D. i opt. Z. o tome da ovaj potonji treba „ispeći veliko janje“, sud prvog stupnja je povezujući sve ove okolnosti redoslijeda i sadržaja nadziranih telefonskih razgovora sa iskazom svjedoka Z. B. pravilno zaključio da je opt. Z. počinio predmetna kaznena djela.

 

Navedeni je svjedok detaljno opisao kako je u odnosu na prvi događaj gazdi Ž. Z. rekao da će probati nazvati S. D. koji je dobar s opt. B. i tražiti da ga on zamoli da ih ne kazni, s čim se Z. suglasio, nakon čega je išao zvati D. Kako navodi ovog svjedoka u potpunosti korespondiraju s evidentiranim slijedom telefonskih razgovora i sadržajem ostalih nadziranih razgovora vođenih između opt. D. i opt. B., a modus operandi i u vezi drugog događaja je gotovo identičan, isključena je bilo kakva dvojba u pravilnost zaključaka suda prvog stupnja o uključenosti opt. Z. u obje ove protupravne radnje koje su u konačnici i obavljaju isključivo u njegovom interesu. Da je nakon počinjenja kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. KZ/11 od strane opt. B. na poticanje lančanog poticanja opt. Z. i opt. D. na isti način postignut i koruptivni dogovor između opt. Z. i opt. B. u odnosu na kazneno djelo iz čl. 294. st. 1. KZ/11 nedvojbeno slijedi iz upornog nazivanja opt. B. radi obećane besplatne isporuke drva za ogrjev, čak uz prikrivenu prijetnju koju opt. B. upućuje preko opt. D. opt. Z., navodeći da ako ne dobije drva „…onda ništa, da će raditi onako kako treba raditi…“.

 

Dakle, nema sumnje da je opt. Z. bio taj koji je bio u situaciji da preko opt. D., potiče opt. B. na počinjenje predmetnih kaznenih djela jer iz toga on izvlači korist, a da takav „gospodar situacije“ nikako nije mogao biti vozač B., kako se te sugerira u žalbi opt. Z., jer on ne bi onda zvao opt. Z. i opt. D., već bi sam potaknuo opt. B. da ga pusti bez sankcioniranja. Optuženi D. je poticatelj koji kontaktira s opt. B., ali on ne ostvaruje za sebe nikakvu korist iz čega slijedi da je samo posrednik u poticanju i posreduje u podmićivanju opt. B., ali za korist opt. Z. Kada se sve ove pravilno utvrđene okolnosti dovedu u međusobnu vezu, a kako je to pravilno učinio sud prvog stupnja, nema nikakve dvojbe da je opt. Z. dao suglasnost da opt. D. najprije potakne opt. B. da zlouporabi položaj i policijske ovlasti i pusti bez sankcioniranja zbog neispravnih guma vozača B. te pravnu osobu G. C. d.o.o i opt. Z. kao odgovornu osobu u toj pravnoj osobi, a da potom i u slijedećem spornom događaju na gotovo identičan način izbjegne sankcioniranje zbog gotovo istog prekršaja na način da preko opt. D. opt. B. obeća kao mito isporuku drva.

 

Nadalje, opt. Z. pogrešno smatra da nije dokazana njegova inicijativa u poticanju, u smislu da je on trebao prvi poduzeti radnje koje bi imale za cilj da se opt. B. potakne na počinjenje ovih kaznenih djela, jer i njegovo suglašavanje sa prijedlogom opt. D. da se potakne opt. B., je poticanje u kaznenopravnom smislu, budući da njegovo odobravanje i davanje suglasnosti opt. D. na njega djeluje poticajno da utječe na opt. B. da počini predmetna kaznena djela, te se radi o tzv. lančanom poticanju.

 

Kraj takvog stanja stvari, okolnost da nema dokaza o razgovoru između opt. D. i opt. Z. koji bi prethodio razgovoru opt. D. i opt. B. u vezi prvog događaja, i što nije evidentiran razgovor iz kojeg bi se vidjelo da je opt. D. prenio opt. Z. obećanje da će gazda „ispeći veliko janje“, odnosno što se u brojim telefonskim razgovorima između opt. D. i opt. B. u vezi drva ne spominje opt. Z., nema takav značaj kako to smatra opt. Z. u žalbi jer se pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja iz svih naprijed navedenih razloga u vezi ovih inkriminacije ne dovodi u pitanje.

 

Prema tome, nisu osnovane žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na povredu kaznenog zakona prvostupanjsku presudu pobijaju opt. I. A. i opt. S. D., ali u obrazloženju svojih žalbi tu žalbenu osnovu ne obrazlažu pa je ovaj drugostupanjski sud na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-19 pobijanu presudu u tom pravcu ispitao po službenoj dužnosti te je utvrdio da sud prvog stupnja nije na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon.

 

Neosnovano se USKOK žali zbog odluke o kazni u odnosu na sve optuženike, neosnovane su i žalbe zbog odluke o kazni opt. I. B. (koji se ne žali zbog odluke o kazni, ali njegova žalba koja je izjavljena zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu odredbe čl. 478. ZKP/08-14 sadrži i tu žalbenu osnovu), opt. M. L. i opt. I. A., jer je sud prvog stupnja ovim optuženicima izrekao primjerne kaznene sankcije.

 

Sud prvog stupnja je na temelju ispravno utvrđenih i pravilno vrednovanih otegotnih i olakotnih okolnosti u odnosu na opt I. B. (od olakotnih, neosuđivanost, obiteljske prilike, visoke radne ocjene, sudjelovanje u Domovinskom ratu i ratna odlikovanja niži stupanj povreda počiniteljevih dužnosti, a od otegotnih da je u kraćem vremenskom razdoblju počinjena tri kaznena djela s lukrativnim motivima od kojih su posebice pogibeljna ona koja uključuju mito te je ovom optuženiku zbog kaznenog djela iz čl. 295. st. 2. i čl. 293. st. 1. KZ/11) pravilno utvrdio kazne zatvora u trajanju od po jedne godine, a zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. KZ/11, kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, te ga je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od u trajanju od jedne godine i osam mjeseci s tim da mu je na temelju čl. 57. KZ/11 izrekao djelomičnu uvjetnu osudu određujući da se od izrečene jedinstvena kazne zatvora ima izvršiti dio kazne u trajanju od deset mjeseci, a dio kazne u istom trajanju neće se izvršiti ako u periodu kušnje od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Optuženiku M. L. je sud prvog stupnja od olakotnih okolnosti ispravno cijenio neosuđivanost, obiteljske prilike, visoke radne ocjene, niži stupanj povreda dužnosti, a otegotnim je pravilno cijenjena velika pogibeljnost predmetnih kaznenih djela te mu je zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. KZ/11 pravilno utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 1. KZ/11 kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca s tim da mu je izrekao djelomičnu uvjetnu osudu određujući da se dio od izrečene jedinstvene kazne zatvora u trajanju od sedam mjeseci ima izvršiti, a preostali dio kazne zatvora u trajanju od sedam mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Optuženiku I. A. je sud prvog stupnja pravilno olakotnim cijenio neosuđivanosti, obiteljske prilike, visoke radne ocjene, sudjelovanje u Domovinskom ratu za što je odlikovan, da je njegova uloga bila pomagačka i da ga je okolnost prestanka službe teže pogodila, dok mu je otegotnim cijenjena društvena opasnost djela te mu je zbog predmetnog kaznenog djela iz čl. 296. st. 1. KZ/11 izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine koja mu je zamijenjena radom za opće dobro.

 

Protivno žalbi USKOK-a, koji u odnosu na ove optuženike koji su predmetna kaznena djela počinili kao policajci u obavljanju službe, u biti akcentira tu okolnost ukazujući da visok stupanj pogibeljnosti takvih kaznenih djela, a što je sud prvog stupnja već u dovoljnoj mjeri imao u vidu, pri čemu žalba zanemaruje da su, bez obzira na pogibeljnost ovih djela, u pitanju protupravne radnje koje se poduzimaju zbog neprocesuiranja lakših prekršaja, odnosno jer počinitelji B. i L. ostvaruju relativno manje iznose koristi. Sve te olakotne okolnosti, u ukupnosti, ovim kaznenim djelima ipak daju nešto manji značaj i opravdavaju utvrđivanja kazni u visini posebnih minimuma te izricanje navedenih jedinstvenih kazni i izricanje djelomične uvjetne osuda ovim optuženicima, odnosno zamjenu kazne zatvora radom za opće dobro u odnosu na opt. A.

 

S druge strane, blaže kazne od utvrđenih i izrečenih ne bi ni po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, ispunile svrhu kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11 u smislu individualne i generalne prevencije.

 

Naime, kod koruptivnih kaznenih djela iz čl. 295. st. 2. Kz/11 i čl. 293. st. 1. KZ/11 koja su izuzetno pogibeljna zbog narušavanja funkcioniranja sustava vlasti i društva u cjelini i kod kojih se svako primanje dara ili već prihvaćanje obećanja dara od strane službenih osoba, pogotovo policajaca, kao protuusluge za izvršenje neke protupravne radnje u službi, bez obzira na vrijednost mita, ne može bagatelizirati. Stoga je takvim počiniteljima bez obzira na prividno bagatelne iznose mita potrebno izreći adekvatnu društvenu osudu kao što je to u odnosu na opt. B. i opt. L. učinio sud prvog stupnja, tako da njihove žalbe, kao i žalba opt. A. koji je bio samo pomagač, zbog odluke o kaznenim sankcijama, a u kojima ne iznose niti jedu okolnost koju ne bi već imao u vidu prvostupanjski sud, nisu osnovane.

 

Međutim, osnovano se zbog odluke o kaznenim sankcijama žale opt. S. D. i opt. Ž. Z.

 

Naime, iako je i uloga poticatelja kao sudionika u počinjenju svakog kaznenog djela, pa tako i kaznenih djela koja kao u konkretnom slučaju imaju elemente koruptivnosti, izuzetno pogibeljna, ipak je trebalo, uz inače po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, odnosu na opt. S. D. (olakotno: neosuđivanost, obiteljske prilike, a otegotno pobude i iskorištavanje prijateljstva s opt. B.) i opt. Ž. Z. (olakotno: neosuđivanost, obiteljske prilike, sudjelovanje u Domovinskom ratu i činjenicu da je poduzetnik sa sređenim osobnim i obiteljskim prilikama) u konkretnom slučaju cijeniti i slijedeće okolnosti. Naime, ovi optuženici dolaze u situaciju da potiču opt. B. na način da on po utvrđivanju prometnih prekršaja i zaustavljanju vozača Z. B. ne postupa odmah po zakonu i pravilima policijske službe već dozvoljavajući vozaču B. da ih zove, čime na posredan način, šalje prikrivenu poruku, ali vrlo jasno, da je spreman na razgovore i određene ustupke uz protuuslugu.

 

Te okolnosti, da spremnost na protupravne dogovore dolazi od opt. B. (što nije od utjecaja na postojanje poticanja od strane opt. D. i opt. Z. jer se tek tada opt. B. kao glavni počinitelj odlučuje na izvršenje kaznenih djela) ipak donekle umanjuje težinu njihovih radnji i stupanj njihove krivnje.

 

Iz navedenih razloga ovaj je drugostupanjski sud djelomičnim prihvaćanjem žalbi opt. D. i opt. Z. preinačio prvostupanjsku presudu na način da je opt. S. D. i opt. Ž. Z. za kazneno djelo iz čl. 294. st. 1. KZ/11, na temelju tog zakonskog propisa, uz primjenu odredbi o ublažavanju citiranim u izreci ove presude utvrdio kazne zatvora u trajanju od po deset mjeseci, a prihvaćene su kao pravilne po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci zbog kaznenog djela iz čl. 291. st.1. KZ/11, pa su opt. S. D. i opt. Ž. Z. ovom presudom osuđeni na jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po jedne godine, koje su kazne zamijenjene radom za opće dobro na način kako je to navedeno u izreci ove presude.

 

Neosnovano se USKOK žali zbog troškova kaznenog postupka koji se odnose na platež paušala iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08-14 od strane svih optuženika u iznosu od po 1.000,00 kn koji je pravilno odmjeren s obzirom na složenosti i trajanje ovog kaznenog postupka, neovisno što je paušalna svota u presudi koja je donesena protiv N. J. bila određena u visini od 2.000,00 kn jer se radilo o presudi na temelju sporazuma stranaka u kojoj je unaprijed postignut dogovor stranaka i u vezi troškova kaznenog postupka.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalbe USKOK-a i opt. I. B., opt. M. L. i opt. I. A. nisu osnovane, dok su žalbe opt. S. D. i opt. Ž. Z. djelomično osnovane, trebalo je na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08-19 presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 3. srpnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v.r.