Pristupanje sadržaju
- 1 - I Kž 480/2019-12
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. I. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., i 61/15. - ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika te optuženika R. I. i M. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku od 27. veljače 2019. broj K-19/2018-19, u sjednici održanoj 3. srpnja 2020. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog R. I. i branitelja optuženog R. I., odvjetnika M. J.
p r e s u d i o j e:
Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, optuženog R. I. i optuženog M. M. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijskog suda u Sisku broj K-5/2018-19 od 27. veljače 2019. optuženi R. I. i optuženi M. M. proglašeni su krivima zbog počinjenih kaznenih djela protiv imovine, razbojništvom iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 51. KZ/11., pa je optuženom R. I. za kazneno djelo počinjeno na štetu F. D. temeljem članka 230. stavka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, a za kazneno djelo počinjeno na štetu V. K. temeljem članka 230. stavka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, nakon čega je isti, uz primjenu članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, dok je optuženom M. M. za kazneno djelo počinjeno na štetu F. D. temeljem članka 230. stavka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, a za kazneno djelo počinjeno na štetu V. K. temeljem članka 230. stavka 2. u vezi članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, nakon čega je isti, uz primjenu članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine.
Primjenom odredbe članka 54. KZ/11. optuženom R. I. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 19. ožujka 2018. pa nadalje, a optuženom M. M. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 19. ožujka 2018. do 11. svibnja 2018.
Istom presudom oštećenici F. D. je na temelju odredbe članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 17.252,71 kunu, koji iznos su optuženi R. I. i optuženi M. M. dužni solidarno nadoknaditi oštećenici u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.
Temeljem članka 77. stavka 1. KZ/11. optuženicima R. I. i M. M. oduzeta je imovinska korist u iznosu od 470,00 kuna, na način da će se od svakog oduzeti 235,00 kuna.
Temeljem članka 148. stavka 6. ZKP/08. optuženici su oslobođeni plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08., a optuženi R. I. oslobođen je i plaćanja troškova za nagradu i nužne izdatke za postavljenog branitelja po službenoj dužnosti.
Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženici R. I. i M. M.
Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da optuženicima utvrdi strože pojedinačne kazne te ih potom osudi i na strože jedinstvene kazne.
Optuženi R. I. je žalbu podnio putem branitelja, odvjetnika M. J., zbog „pogrešne primjene kaznenog zakona“, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, a iako to uvodno nije naznačeno iz sadržaja žalbe proizlazi da se ista podnosi i zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje pred izmijenjenim vijećem.
Optuženi M. M. je žalbu podnio putem branitelja, odvjetnika D. M. „iz svih zakonom dopuštenih razloga“, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine.
Odgovor na žalbe optuženog R. I. i optuženog M. M. podnio je državni odvjetnik, dok optuženici nisu podnijeli odgovore na žalbu državnog odvjetnika.
Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Sjednici drugostupanjskog vijeća prisustvovali su branitelj optuženog R. I., odvjetnik M. J., a sukladno članku 475. stavku 8. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-1.) nazočnost optuženog R. I., koji se nalazio u Zatvoru u Z., osigurana je putem konferencijskog uređaja kojim je rukovala stručna osoba I. B., informatički referent zaposlen na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, a kako nije pristupio zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženi M. M. te branitelj optuženog M. M., odvjetnik D. M., iako su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi o sjednici uredno obaviješteni, to je sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08.-01. sjednica održana u njihovoj odsutnosti.
Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.
Nije u pravu optuženi M. M. kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Argumentirajući ovu žalbenu osnovu ovaj žalitelj, u suštini, ističe razloge koji se odnose na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, navodeći kako je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi propustio utvrditi i obrazložiti na koji način i u sklopu koje dokazne radnje je list papira s otiskom gležnjače pronađen i oduzet odnosno je li navedeni list papira pronašla oštećena F. D. i potom ga predala policijskim službenicima ili je isti pronašao policijski službenik, po ulasku u kuću ove oštećenice.
Međutim, suprotno ovakvim žalbenim navodima optuženog M. M. u obrazloženju pobijane presude sud prvog stupnja je u odnosu na ove odlučne činjenice dao jasne, određene i dostatne razloge koji se odnose kako na osobu, tako i način na koji je pronađen sporni list papira ( stranica 7., 2. odlomak odozgo, stranica 9. 1. odlomak odozdo i stranica 10., 1., 2. i 3. odlomak odozgo). Prvostupanjski sud je u pogledu tih odlučnih činjenica, a koje se odnose na pronalazak spornog lista papira s otiskom obuće, dao valjane i dostatne razloge, navodeći da isti proizlaze iz iskaza oštećene F. D., svjedoka Z. F. i Ž. B., policijskih službenika koji su bili u kući oštećene kada je pronađen navedeni list papira, međutim, sasvim je drugo pitanje što se ovaj optuženik s takvim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda ne slaže, no to već predstavlja drugu, a ne ovu žalbenu osnovu, o čemu će biti više govora u nastavku ovog obrazloženja, kada će se razmatrati žalbene osnove koje se odnose na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.
Slijedom svega iznesenog, sud prvog stupnja nije počinio postupovnu povredu koju ističe optuženi M. M., a isto tako nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka, na čije postojanje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-01., pazi po službenoj dužnosti.
U odnosu na žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja potrebno je napomenuti kako optuženi R. I. u biti, u većem i pretežitom dijelu izjavljene žalbe, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na, po njegovom mišljenju, odlučne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaznih radnji prepoznavanja oštećenika-žrtvi F. D. i V. K., a u manjem dijelu žalbe ističe kako činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno, dok optuženi M. M. u odnosu na ovu žalbenu osnovu ističe samo prigovor nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, vezano za pronalazak spornog lista papira s otiskom cipele gležnjače.
Međutim, nasuprot žalbenim navodima oba optuženika, po ocjeni suda drugog stupnja, činjenično stanje je od strane suda prvog stupnja u potpunosti i na pravilan način utvrđeno.
Naime, utvrđenja suda prvog stupnja temelje se prvenstveno na iskazima oštećenika-žrtvi (F. D. i V. K.), ali isto tako i na iskazima mnogobrojnih svjedoka (Z. F., Ž. B., Ž. K., E. C. i N. S. A.), iskazu vještaka za mehanoskopska vještačenja te na temelju pronađenih i izdvojenih materijalnih tragova, pa je prvostupanjski sud, na temelju savjesne ocjene svakog dokaza zasebno te svih provedenih dokaza zajedno, donio zaključke koji su u potpunosti logični i uvjerljivi, a tiču se upravo postojanja svih utvrđenih odlučnih činjenica, kako je to i obrazloženo u pobijanoj presudi.
Ističući ovaj žalbeni prigovor optuženi R. I. navodi kako nije vjerodostojan iskaz oštećene-žrtve F. D., a koji je dan na raspravi, u kojem je ona izjavila da joj se čini kako je jedan od napadača bio upravo ovaj optuženik, budući da prilikom provođenja dokazne radnje prepoznavanja istog nije prepoznala kao počinitelja ovog kaznenog djela.
Međutim, u odnosu na ove žalbene navode, valja napomenuti kako je prvostupanjski sud u razlozima presude, bez bilo kakve dvojbe, konstatirao činjenicu da ova oštećenica-žrtva doista nije prepoznala ovog optuženika kao počinitelja ovog kaznenog djela (stranica 12., 5. odlomak odozgo) te da je ova odlučna činjenica, kao takva, utvrđena prvenstveno i isključivo na temelju drugih provedenih dokaza, odnosno dokazne radnje prepoznavanja i iskaza oštećenog-žrtve V. K. (stranica 13., 4. odlomak odozgo).
Također ovaj žalitelj smatra kako je sud prvog stupnja pogrešno cijenio i vrednovao provedene dokazne radnje prepoznavanja u kojima je sudjelovao oštećeni-žrtva V. K. Obrazlažući ovaj žalbeni prigovor optuženi R. I. ističe kako je prilikom prve radnje prepoznavanja ovaj oštećenik-žrtva, između pokazanih osoba, prepoznao M. L. kao osobu koja je tijekom inkriminiranog događaja držala pušku (prepoznavanje obavljeno 20. ožujka 2018. u 10,16 sati), dok je tijekom drugog prepoznavanja, a koje je obavljeno tog istog dana u 12,00 sati, između pokazanih osoba, prepoznao upravo ovog optuženika kao osobu koja je kritične zgode držala pušku. Zbog navedenog smatra kako su radnje prepoznavanja u kojima je sudjelovao ovaj oštećenik nevjerodostojne, a njegove tvrdnje su nesigurne i neuvjerljive, čime je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a zbog činjenice da sud prvog stupnja, na prijedlog obrane ovog optuženika, nije pozvao osobu M. L., kako bi na raspravi usporedio njegov fizički izgled s fizičkim izgledom optuženog R. I. radi utvrđivanja njihove eventualne sličnosti, činjenično stanje je, po mišljenju ovog žalitelja, također i nepotpuno utvrđeno.
Međutim, suprotno ovakvim žalbenim tvrdnjama ovog optuženika prvostupanjski je sud pravilnom analizom i ocjenom provedenih dokaznih radnji prepoznavanja, u kojima je sudjelovao oštećeni-žrtva V. K., na potpuno nedvojben način utvrdio sve one odlučne činjenice i bitne okolnosti predmetnog događaja na temelju kojih je s jasnim, dostatnim i valjanim razlozima, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, zaključio da je upravo ovaj optuženik kritične zgode s lovačkom puškom zaprijetio najprije oštećenoj-žrtvi F. D., a potom i oštećenom-žrtvi V. K. te da je poduzeo upravo onu radnju koja je opisana u činjeničnom dijelu izreke pobijane presude, a u kojoj se stječu svi subjektivni i objektivni elementi bića kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11.
Prije svega valja istaći da je sud prvog stupnja s pravom prihvatio kao vjerodostojan, istinit i uvjerljiv iskaz oštećenog-žrtve V. K., u kojem je opisao kako i na koji način su provedena naprijed navedena prepoznavanja, gdje je naveo da ga je kod prvog prepoznavanja (M. L.) „zbunila visina, jer je ta osoba bila puno viša od osobe koja je stvarno nosila pušku“, dok je na drugom prepoznavanju (optuženi R. I.) prepoznao pravu osobu koja je nosila pušku, i to prema obilježjima koja se ne zaboravljaju. Iz činjenice da je ovom oštećeniku-žrtvi prilikom tog drugog prepoznavanja pozlilo, da mu je bila muka, da je ponovno osjetio strah, zbog čega je, a kako to proizlazi i iz stanja spisa, morala intervenirati i hitna pomoć, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se, u konkretnoj situaciji, doista radilo o prepoznavanju osobe koja je bila involvirana u počinjenje ovog kaznenog djela na njegovu štetu te da takva reakcija ovog oštećenika-žrtve, prilikom prepoznavanja, upravo ukazuje na to da je on, prepoznajući počinitelja, reagirao iskreno i spontano, pa se njegova reakcija može smatrati vjerodostojnom.
Dakle, u situaciji kada je oštećeni-žrtva V. K. prilikom provođenja dokaznih radnji prepoznavanja sa sigurnošću i bez bilo kakve dvojbe, prilikom drugog prepoznavanja, prepoznao osobu koja je tijekom inkriminiranog događaja držala lovačku pušku, gdje je objasnio i razloge zbog kojih je siguran da je upravo optuženi R. I. upravo ta osoba, a što je sve potvrđeno i medicinskom dokumentacijom koja je nastala prilikom intervencije hitne pomoći, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je u tom dijelu činjenično stanje pravilno i na potpuno nedvojben način utvrđeno.
Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, činjenično stanje je, protivno tvrdnjama optuženog R. I., na pravilan način utvrđeno te je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je upravo ovaj optuženik, a ne netko drugi, osoba koja je prilikom počinjenja ovih kaznenih djela, prijeteći lovačkom puškom, počinila inkriminirana kaznena djela, zbog čega nije bilo potrebe da se na raspravu poziva M. L., te da se vrši usporedba fizičkih karakteristika između te osobe i ovog optuženika, jer je u tom dijelu iskaz ovog oštećenika-žrtve bio jasan, precizan i dostatan.
Stoga se i u ovom dijelu, a koji se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalba ovog optuženika također ukazuje neosnovanom.
Također nije u pravu optuženi M. M. kada tvrdi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Argumentirajući ovu žalbenu osnovu ovaj optuženik ističe kako je prvostupanjski sud propustio utvrditi na koji način i u sklopu koje dokazne radnje je sporni list papira s otiskom cipele pronađen i oduzet te je li predmetni list papira pronašla oštećena-žrtva F. D. ili je isti pronašao policijski službenik, koji je došao u kuću oštećenice-žrtve, čime isti, u suštini, u tom dijelu osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.
Međutim, protivno žalbenim tvrdnjama ovog optuženika, po ocjeni suda drugog stupnja, i u odnosu na ove odlučne činjenice činjenično stanje je u potpunosti, a isto tako i na pravilan način utvrđeno.
Naime, pravilno je prvostupanjski sud, na temelju iskaza oštećene-žrtve F. D., a koji iskaz je u cijelosti potvrđen i iskazima policijskih službenika, Z. F. i Ž. B., utvrdio da je upravo oštećenica-žrtva dana 20. ožujka 2018., po povratku iz bolnice gdje je bila smještena nakon inkriminiranog događaja, pronašla predmetni list papira. Kada se pri tome ima u vidu i iskaz svjedoka Ž. K., također policijskog službenika, koji je decidirano naveo kako je po nalogu šefa smjene u Policijskoj postaji G. došao do kuće oštećenice-žrtve kako bi ju otpečatio, nakon što je ista bila zapečaćena neposredno po inkriminiranom događaju kada je oštećenica-žrtva zbog zadobivenih ozljeda bila prebačena u bolnicu, tada je ispravan zaključak suda prvog stupnja da se radi o dokazu koji je doista i nastao tijekom inkriminiranog događaja, a tek kasnije je, po njenom povratku iz bolnice, kada je kuća otpečaćena pronađen. Naime, upravo iz činjenice da je navedena kuća nakon spornog događaja bila zapečaćena, i to do povratka oštećenice-žrtve iz bolnice, a kada je ponovno otpečaćena, proizlazi kako doista nitko za to vrijeme nije mogao ulaziti u kuću i na bilo koji način utjecati na promjenu stanja koje je nastalo tijekom ovog događaja.
Dakle, imajući u vidu navedeno, prvostupanjski je sud nedvojbeno i bez bilo kakve sumnje utvrdio kako, na koji način i pod kojim okolnostima je pronađen sporni list papira, a iako to nije izričito navedeno u pobijanoj presudi, iz svih okolnosti ovog slučaja proizlazi kako su policijski službenici, koji su u kuću oštećenice-žrtve ušli zajedno s njom nakon što je ista otpečaćena, postupali sukladno članku 212. stavku 2. ZKP/08. (hitne dokazne radnje), gdje su na temelju svojih policijskih ovlasti proveli dokazne radnje pretrage (članak 246. ZKP/08.) i privremenog oduzimanja premeta (članak 261. ZKP/08.), a kojom prigodom je taj pronađeni list papira sa spornim otiskom cipele gležnjače privremeno i oduzet za potrebe kaznenog postupka.
Stoga, a imajući u vidu navedeno, nije u pravu ovaj žalitelj kada tvrdi da su potvrda o privremenom oduzimanju predmeta i zapisnik o privremenom oduzimanju predmeta, koji su nastali tom prilikom te nalaz i mišljenje vještaka za mehanoskopska vještačenja, a koji je vještačio sporni otisak gležnjače na pronađenom listu papira, nezakoniti dokazi, pozivajući se pri tome na članak 10. ZKP/08., jer se u konkretnom slučaju ne radi o dokazima koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni tim Zakonom, a kako to pogrešno tvrdi ovaj žalitelj.
Stoga se žalba optuženog M. M., u dijelu koji se odnosi na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, također ukazuje neosnovanom.
Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog povrede kaznenog zakona optuženi R. I. smatra da su kaznena djela koja je počinio pogrešno pravno kvalificirana kao kaznena djela u stjecaju, budući da se, po ocjeni ovog žalitelja, radi o jednom događaju, na istom mjestu i u isto vrijeme, bez obzira što se radi o različitim oštećenicima, zbog čega je prvostupanjski sud kriminalnu djelatnost ovog optuženika trebao kvalificirati kao jedno produljeno kazneno djelo, očigledno smatrajući, iako to izričito ne navodi, da bi to za njega bilo povoljnije.
Međutim, nije u pravu ovaj žalitelj kada ističe da je prvostupanjski sud povrijedio Kazneni zakon jer je propustio njegovo ukupno djelovanje pravno označiti kao jedno produljeno kazneno djelo iz članka 52. stavka 1. KZ/11.
Nasuprot ovakvih navoda ovog žalitelja, iz odredbe članka 52. stavka 2. KZ/11. nedvojbeno proizlazi da se kaznena djela koja predstavljaju napad na život, tijelo, spolnu ili druge slobode ne mogu pravno označiti kao produljena kaznena djela.
Kako se kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11., između ostalog, odnosi na situaciju u kojoj počinitelj tog kaznenog djela napada na život ili tijelo osobe kojoj želi oduzeti pokretnu stvar, jasno je da se, zbog navedenog, cjelokupno postupanje optuženog R. I., za koje je pobijanom presudom proglašen krivim, ne može pravno označiti kao jedno produljeno kazneno djelo, kako to pogrešno tvrdi ovaj žalitelj, pa samim time prvostupanjski sud nije povrijedio Kazneni zakon na štetu optuženog R. I.
Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra da je sud prvog stupnja optuženom R. I. i optuženom M. M. utvrdio preblage pojedinačne kazne te im je shodno tome izrekao preblage jedinstvene kazne zatvora, da na strani optuženog M. M. ne postoje naročito olakotne okolnosti koje bi opravdavale utvrđivanje blaže kazne od propisane za kazneno djelo počinjeno na štetu V. K.
Optuženi R. I. smatra da je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od šest godina prestroga, jer se svrha kažnjavanja može, u konkretnoj situaciji, postići i blažom kaznom, a optuženi M. M. također smatra da su ne samo jedinstvena kazna zatvora, već i utvrđene pojedinačne kazne zatvora prestroge te da se i u njegovom slučaju svrha kažnjavanja može postići blažim kaznama od izrečenih.
Argumentirajući žalbu zbog odluke o kazni državni odvjetnik ističe da je prvostupanjski sud optuženom R. I. za počinjena kaznena djela najprije utvrdio, a potom i izrekao preblagu jedinstvenu kaznu zatvora, pri čemu nije na dovoljno primjeren način cijenio i vrednovao utvrđene otegotne okolnosti, osobito činjenicu njegove dosadašnje višestruke osuđivanosti te naročito činjenicu da je isti već osuđivan zbog istovrsnog kaznenog djela, a da je ova kaznena djela, za koja je proglašen krivim, počinio ni nepuna dva mjeseca nakon što je pušten s izdržavanja zatvorske kazne. U odnosu na optuženog M. M. također smatra da je sud prvog stupnja podcijenio utvrđene otegotne okolnosti u vidu izrazite surovosti i upornosti ovog optuženika, dok je s druge strane pogrešno utvrdio kao olakotnu okolnost činjenicu postojanja manje količine kriminalne aktivnosti u odnosu na optuženog R. I., osobito imajući u vidu okolnost da isti, nakon počinjenih kaznenih djela, ni na koji način nije pokušao otkloniti posljedice ovih kaznenih djela, niti je izrazio žaljenje zbog istih, pa stoga nije bilo razloga za ublažavanje kazne u odnosu na kazneno djelo počinjeno na štetu V. K.
S druge strane, nasuprot ovakvim tvrdnjama državnog odvjetnika, optuženi R. I. u ovom dijelu izjavljene žalbe navodi da je izrečena jedinstvena kazna zatvora prestroga, jer da prvostupanjski sud, prilikom utvrđivanja pojedinačnih kazni i izricanja jedinstvene kazne zatvora, nije u dovoljnoj mjeri cijenio i vrednovao njegovo ponašanje tijekom postupka (korektno držanje i volja za suradnjom kako bi postupak što prije završio), dok optuženi M. M. ističe kako je sud prvog stupnja pogrešno cijenio izravnu namjeru i protupravno prisvajanje tuđih pokretnih stvari kao otegotne okolnosti, s obzirom da se radi o bitnim obilježjima ovog kaznenog djela te da nije u dovoljnoj mjeri cijenio i vrednovao činjenicu njegove dosadašnje neosuđivanosti.
Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim navodima državnog odvjetnika i ovih optuženika sud prvog stupnja je, po ocjeni suda drugog stupnja, pravilno utvrdio i pritom ispravno vrednovao sve one okolnosti koje, u smislu članka 47. KZ/11., utječu na odabir vrste i mjere kazne, a kako bi se upravo tom kaznom u potpunosti ostvarila zakonska svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11.
Tako je prvostupanjski sud s pravom utvrdio da na strani optuženog R. I. ne postoje olakotne okolnosti, a one koje ovaj optuženik ističe u žalbi ne mogu se smatrati olakotnim okolnostima u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., te je isto tako činjenicu njegove dosadašnje osuđivanosti i to zbog istovrsnog kaznenog djela opravdano cijenio kao otegotnu okolnost, koja upravo ukazuje na to da se radi o osobi koja je sklona vršenju ovakvih kaznenih djela te da niti dosadašnja osuđivanost i izdržana kazna nisu djelotvorno djelovali na istog da više ne čini ovakva kaznena djela. Isto tako osnovano je sud prvog stupnja optuženom M. M. olakotnim cijenio činjenicu da do sada nije osuđivan, slijedom čega se može zaključiti da ovakav način ponašanja nije uobičajeni obrazac u njegovom dosadašnjem životu, a s obzirom na činjenicu da je, u usporedbi s optuženim R. I., poduzeo manju količinu kriminalne aktivnosti prilikom počinjenja ovih kaznenih djela, osobito u odnosu na oštećenog V. K., pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se, u odnosu na njega, i ublaženom kaznom, u odnosu na ovo kazneno djelo, može postići svrha kažnjavanja, dok, s druge strane, nije osnovan prigovor ovog žalitelja da je prvostupanjski sud obilježja djela (izravnu namjeru i prisvajanje tuđih pokretnih stvari) pogrešno cijenio kao otegotne okolnosti, jer upravo iz odredbe članka 47. stavka 1. nedvosmisleno proizlazi kako će sud pri izboru vrste i mjere kazne, između ostalog, cijeniti i stupanj krivnje te pobude zbog kojih je kazneno djelo počinjeno.
S obzirom na navedeno, utvrđene pojedinačne kazne, a potom i izrečene jedinstvene kazne zatvora za optužene R. I. i M. M., koje su pobijanom presudom izrečene ovim optuženicima, ukazuje se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerenima kako počinjenim kaznenim djelima i težini nastalih posljedica, tako i samim ličnostima počinitelja, stupnju njihove krivnje, pobudama zbog kojih su kaznena djela počinjena, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra odnosno svim okolnostima pod kojima su ova kaznena djela počinjena. Navedenim kaznama na potpuno nedvosmislen način izrazit će se jasna i nedvosmislena društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, njima će se prvenstveno i u najvećoj mjeri utjecati na optuženike, kako se u svom budućem životu više ne bi ponašali na ovako neprimjeren i društveno neprihvatljiv način i kako više ne bi činili ovakva, ali i druga kaznena djela, ali isto tako poslat će se poruka i drugim članovima društvene zajednice kako ovakva neprimjerena i materijalnom koristi uvjetovana ponašanja nisu društveno prihvatljivi, a istovremeno utjecat će se i na svijest građanstva o pogibeljnosti i nedopustivosti činjenja kaznenih djela te opravdanosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Na taj način, ovakvim kaznama, prvenstveno će se ispuniti zahtjevi specijalne, a potom i generalne prevencije, a istovremeno će se ostvariti i druga svrha kažnjavanja propisana kaznenim zakonom.
Stoga strožom kaznom, za koju se zalaže državni odvjetnik odnosno blažom kaznom, kako to sugeriraju optuženici, imajući u vidu naprijed navedene okolnosti, ne bi se ostvarila svrha kažnjavanja propisana zakonom.
Premda optuženi R. I. u uvodu svoje žalbe ne ističe da se žali i zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu te odluke o oduzimanju imovinske koristi, iz samog obrazloženja izjavljene žalbe proizlazi da žalbom pobija prvostupanjsku presudu i u tim dijelovima.
U odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu ističe da je isti dosuđen paušalno i suviše visoko, s obzirom da podaci iz kaznenog postupka nisu davali pouzdanu osnovu za potpuno presuđenje. Iz izloženog proizlazi da ovaj optuženik, u suštini, osporava pravilnost činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu. Međutim, kada se uzme u obzir da je prvostupanjski sud odluku koja se odnosi na imovinskopravni zahtjev donio na temelju određenog, jasnog i precizno postavljenog zahtjeva oštećene-žrtve F. D. te da u tom pogledu nije bilo nikakve dvojbe, neosnovan je prigovor ovog optuženika da je imovinskopravni zahtjev paušalno i suviše visoko određen, pa je stoga sud prvog stupnja, na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08., oštećenoj-žrtvi pravilno dosudio postavljeni imovinskopravni zahtjev.
Žaleći se u odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi optuženi R. I. smatra da se, u konkretnom slučaju, radi o neznatnoj imovinskopravnoj koristi koju nema potrebe oduzimati sukladno članku 77. KZ/11.
Međutim, kako je izvršenjem kaznenog djela na štetu V. K. od strane optuženih R. I. i M. M. istome nastala šteta u iznosu od 470,00 kuna, a u kojem iznosu je za ove optuženike pribavljena protupravna imovinska korist, to je osnovano prvostupanjski sud, na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. od svakog od optuženika oduzeo iznos od 235,00 kuna.
Naime, nitko ne može zadržati imovinsku korist koju je ostvario kaznenim djelom, bez obzira o kojem iznosu se u konkretnom slučaju radi, a ukoliko se ne može utvrditi koliku je korist tko ostvario počinjenjem određenog kaznenog djela tada će se imovinska korist oduzeti u jednakim dijelovima od svakog počinitelja, što je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi i učinio, pa je stoga od optuženog R. I. pravilno oduzeta imovinska korist u iznosu od 235,00 kuna.
Slijedom svega naprijed navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu, a pri ispitivanju pobijane presude nisu pronađene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08.-01., na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08.-01., žalbe državnog odvjetnika i optuženika odbiti kao neosnovane, potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove presude.
Vesna Vrbetić, v. r.