- 1 -              I Kž 270/2020-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 270/2020-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice - specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. M. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. i člankom 34. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 16. siječnja 2020. broj K-1/2018-32, u sjednici održanoj 3. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog S. M. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Karlovcu proglasio je krivim optuženog S. M. zbog kaznenog djela silovanja u pokušaju iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. i člankom 34. KZ/11. te mu je, na temelju članka 153. i članka 34. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine dok mu je na temelju članka 58. stavaka 1. i 7. KZ/11. opozvana uvjetna osuda na način da mu je iz presude Općinskog suda u Gospiću od 6. travnja 2017. broj Kmp-2/17, pravomoćne 29. svibnja 2017., zbog kaznenog djela iz članka 278. stavaka 1. i 3. KZ/11. uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, pa je optuženi S. M., uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 3 (tri) mjeseca, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme uhićenja od 15. srpnja 2017. do 16. srpnja 2017.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) oštećena V. B. je s imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženi S. M. je obvezan nadoknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08. u paušalom iznosu od 1.000,00 kuna (tisuću kuna). Također, obvezan je nadoknaditi troškove svjedoka i vještačenja iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08., trošak zastupanja branitelja po službenoj dužnosti iz članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP/08. i nužne izdatke oštećene te nagradu i nužne izdatke njezinog opunomoćenika iz članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP/08., koji troškovi će biti naknadno određeni, nakon što sud utvrdi stvarne troškove.

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi S. M. po braniteljici, odvjetnici V. M., zbog pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od krivnje, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbu optuženog S. M. podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrdi.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Optuženi S. M. u žalbi, ustrajući na navodima iz obrane da je predmetni događaj iskonstruirala oštećena V. B. te je cijeli postupak rezultat njezinog lažnog terećenja, ističe da je kritične zgode bio u radnom kombinezonu i blatnjavim čizmama te da bi, da je kojim slučajem došlo do kontakta između oštećenice i njega, na žrtvi ostalo tragova motornog ulja, a na optuženiku tragovi uporabe fizičke sile oštećenice. Također, ističe da je A. B. te oštećenicu odlučio povesti svojim automobilom upravo na inzistiranje oštećenice kao i da je oštećenica dobrovoljno sjela na suvozačevo sjedalo, pri čemu negira da je u svom vozilu spustio naslonjač sjedala vozača u vodoravni položaj jer se radi o vozilu sportskog tipa u kojem su sjedala uvijek spuštena u poluležeći položaj.

 

Međutim, prvostupanjski je sud, savjesno analizirajući dokazni postupak u pobijanoj presudi te valjano ocjenjujući svaki dokaz za sebe i u vezi s drugim provedenim dokazima, pravilno utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo silovanja u pokušaju upravo na način kako je to opisano u izreci prvostupanjske presude.

 

Tako je prvostupanjski sud pravilno ocijenio iskaz oštećene V. B. istinitim. Naime, oštećena V. B. je ispitana kao svjedok tijekom istrage te na raspravi dosljedno opisivala postupanje optuženog S. M. te njegovu primjenu sile uslijed koje se nije mogla otimati niti fizički oduprijeti jer ju je optuženik cijelom svojom težinom pritiskao na suvozačevom sjedalu i stiskao koljenima kojima je obuhvatio njezine noge pri čemu je iskoristila trenutak manjeg pritiska na njezino tijelo, kada se optuženik malo pomaknuo unatrag da joj otkopča šlic, te se izvukla ispod njega i pobjegla iz vozila. S obzirom na to da je takav dosljedan, detaljan i okolnosan iskaz oštećenice u cijelosti potvrđen iskazom svjedokinje A. B. kojoj se oštećenica odmah nakon predmetnog događaja povjerila, ali i iskazom svjedoka D. B. koji je oštećenicu netom nakon inkriminiranog događaja vidio uznemirenu i uplakanu što upućuje na zaključak da je oštećenica prethodno bila izložena stresnom događaju pri čemu je tom prilikom, u prisustvu oštećenice, od A. B. i čuo da je optuženik htio imati seks s oštećenicom u vozilu optuženika što je ona odbila i uspjela pobjeći, prvostupanjski je sud opravdano iskaz oštećenice prihvatio kao vjerodostojan te na navedenim dokazima, utemeljio osuđujuću presudu.

 

Dodatnu potkrjepu za prihvaćanje istinitosti iskaza oštećenice, prvostupanjski sud s pravom pored sadržaja medicinske dokumentacije na ime oštećene V. B. i fotodokumentacije očevida i ozljeda oštećenice iz kojih proizlazi da je oštećenica kritične zgode u području vrata imala ranu koja oblikom sliči na ugriznu ranu, nalazi i u rezultatima psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja. Naime, iz nalaza i mišljenja vještakinje za psihologiju  prof. dr. sc. G. B. F. i vještakinje za psihijatriju mr. sc. S. K. proizlazi da oštećenica ima kognitivnu i moralnu kompetenciju za vjerodostojno iskazivanje na sudu, da daje konzistentan narativni opis spornog događaja, iznosi kontekstualne radnje, pri čemu je emocionalna pratnja oštećenice sukladna opisivanim sadržajima i prirodi navedenih događaja, što s psihologijsko-psihijatrijskog aspekta upućuje na autentičnost doživljaja. Vještakinje nisu utvrdile sklonost izmišljanju i konstruiranju događaja niti motiviranost oštećenice za lažno svjedočenje.

 

Optuženi S. M. nadalje, nastojeći dovesti u sumnju istinitost iskaza oštećenice, ističe da je oštećena V. B. iskazala da su joj kritične zgode pukla tri nokta dok je iz fotodokumentacije očevida i ozljeda oštećenice vidljivo svih deset noktiju oštećenice bez oštećenja. Međutim, iako je oštećenica doista na raspravi iskazala da joj se jedan nokat otrgnuo dok je jedan u cijelosti, a jedan na pola puknuo, pri čemu iz fotodokumentacije očevida i ozljeda oštećenice proizlazi da je oštećenici samo jedan nokat napola puknuo, navedeno ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenice o odlučnim činjenicama glede ostvarenja obilježja kaznenog djela silovanja, kako to pogrešno smatra optuženik.

 

Isto tako, izostanak mikrotragova na kombinezonu i u vozilu optuženika kao i činjenica da tijekom postupka nije utvrđen mehanizam nastanka ozljede na vratu oštećenice koji bi potvrdio da je navedena rana na vratu nastala upravo onako kako je oštećenica prikazala, što se također apostrofira žalbom, posljedica su neprovedenih vještačenja čije provođenje tijekom dokaznog postupka obrana nije predlagala niti je njihovo provođenje bilo nužno za utvrđivanje elemenata terećenog kaznenog djela.

 

Slijedom svega navedenog, i za ovaj drugostupanjski sud u dokaznom materijalu nema dvojbe da je optuženik kaznenopravno odgovoran za djelo opisano u izreci presude pa, s obzirom na to da optuženi S. M. žalbenim prigovorima nije doveo u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja kao ni izvedene zaključke prvostupanjskog suda, njegova žalba podnesena iz razloga navedenih u članku 470. ZKP/08. nije osnovana. Pri tome je, nasuprot prigovorima istaknutim u žalbi optuženika, prvostupanjski sud također pravilno utvrdio da je optuženik kritične zgode postupao s izravnom namjerom s obzirom na to da je unatoč protivljenju oštećenice izraženom kako verbalno, tako i fizički, primijenio silu pritisnuvši oštećenicu svom snagom o suvozačevo sjedalo, te je, u cilju zadovoljenja spolnog nagona, počeo otkopčavati dugme i šlic na hlačama oštećenice.

 

Iako optuženi S. M. u uvodu žalbe kao žalbeni osnov ističe i povredu kaznenog zakona, u sadržaju žalbe u tom pravcu ne iznosi nikakve razloge. Stoga je pobijana presuda u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točkom 2. ZKP/08. ispitana po službenoj dužnosti i pritom je utvrđeno da je 1. siječnja 2020. stupio je na snagu novi Kazneni zakon (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 126/19. – dalje: KZ/11.-19.) pri čemu je člankom 13. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 126/19.) brisan naslov iznad članka 152. i članak 152. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17.).

 

Imajući u vidu tu okolnost i odredbu članka 3. stavka 2. KZ/11.-19., Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, je utvrdio da kazneno djelo iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11.-15., za koje je optuženik pobijanom presudom proglašen krivim, ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz članka 153. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.-19. Međutim, budući da je za kazneno djelo iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11.-15. zaprijećena kazna zatvora od jedne do deset godina dok je za kazneno djelo iz članka 153. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.-19. zaprijećena kazna zatvora u trajanju od tri do deset godina, očito je da je u odnosu na to djelo KZ/11.–15. blaži za počinitelja, jer je poseban zakonski minimum predviđene kazne niži.

 

Prema tome, prvostupanjski je sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na radnje za koje je optuženi S. M. proglašen krivim opisane u izreci pobijane presude pravilno primijenio kazneni zakon pa nije došlo do povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na što drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Optuženi S. M. se žali i zbog odluke o kazni tvrdnjom da iz ,,izvatka iz kaznene evidencije proizlazi da na strani opt. ne postoji ista ili slična pravomoćna presuda za ovakvo ili teže kazneno djelo, pa stoga treba uzeti u obzir činjenicu da je opt. izrečena izrazito visoka bezuvjetna kazna zatvora“.

 

Nasuprot tvrdnjama žalitelja, imajući na umu po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene okolnosti na strani optuženika koje su, u smislu članka 47. KZ/11.-15., od utjecaja na izbor vrste i mjere kazne (olakotnom je cijenjena mlađa životna dob optuženika te činjenica da se odvojio od obitelji i da se sam uzdržava u podstanarskom stanu, dok je otegotnom cijenjena nekritičnost u odnosu na protupravno ponašanje te dosadašnja kaznena osuđivanost zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave, kao i prekršajna osuđivanost), ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je izrečena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine primjerena težini i posljedicama djela te stupnju krivnje optuženika.

 

Također je pravilno i na zakonu osnovano, na temelju odredbe članka 58. stavaka 1. i 7. KZ/11., prvostupanjski sud optuženiku opozvao uvjetnu osudu iz pravomoćne presude Općinskog suda u Gospiću od 6. travnja 2017. broj Kmp-2/17 te uzeo kao utvrđenu kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, pa ga, uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 3 (tri) mjeseca. Naime, za očekivati je da će se upravo takvom kaznom ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., odnosno izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Stoga nije osnovana žalba optuženog S. M. niti zbog odluke o kazni.

 

Slijedom svega iznesenoga, budući da ni ispitivanjem pobijane presude u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 3. srpnja 2020.