Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1661/20-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Ante Galića, članova vijeća te sudskog savjetnika Tomislava Jukića, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice K. K. iz Z., protiv tuženika Odbora za novčanu naknadu žrtvama kaznenih djela Republike Hrvatske, Z., radi isplate novčane naknade žrtvi kaznenog djela, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-491/19-7 od 21. veljače 2020., na sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2020.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-491/19-7 od 21. veljače 2020.
Obrazloženje
Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-491/19-7 od 21. veljače 2020. odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, klasa: UP/I-702-02/18-01/30, urbroj: 514-06-02-02-02-18-03 od 20. prosinca 2018. te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu u kojoj ističe da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati s obzirom da ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama. Navodi da sud ni na koji način nije cijenio dostavljenu medicinsku dokumentaciju kojom je utvrđen niz dijagnoza koje su trajna posljedica pretrpljenog kaznenog djela. Obrazloženje suda da nije dokazala opravdane razloge zbog kojih nije bila u mogućnosti podnijeti zahtjev u navedenom zakonskom roku nije logično niti provjerljivo.
Sud je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, vezano uz postojanje i trajanje opravdanih razloga zbog kojih tužiteljica zahtjev za naknadu nije podnijela do 13. veljače 2018.
Pogrešno zaključuje prvostupanjski sud da opravdani razlozi nisu postojali budući da su razlozi, po mišljenju tužiteljice, razvidni iz dostavljene medicinske dokumentacije. Smatra da sama činjenica da nije mogla raditi, da je izgubila dvije akademske godine jer nije mogla učiti i pamtiti zbog proživljenog šoka ukazuje na postojanje opravdanog razloga. Dodaje da traži najveću moguću naknadu.
Smatra da, kada sud pored dostavljene medicinske dokumentacije, navodi da nije dokazala postojanje opravdanog razloga, na tužiteljicu stavlja prekomjeran teret dokazivanja.
Tužiteljica smatra da je pogrešan i formalistički stav suda da, čak i da su opravdani razlozi postojali, oni su prestali zaključenjem bolovanja 7. lipnja 2018. budući da nije propisano da se opravdani razlozi vežu za korištenje bolovanja te naglašava da je bolovanje zaključila samo iz razloga što je liječnička komisija vršila pritisak na liječnicu tužiteljice.
Dodaje da je sud prema tužiteljici ponižavajuće postupao te povrijedio njezina ljudska prava i temeljne slobode, pravo na osobni integritet kao sastavnicu prava na privatan život iz članka 35. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.; dalje: Ustav) i članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst; 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija) te pravo na pošteno sušenje iz članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije.
Predlaže da Visoki upravni sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Tuženik, iako uredno pozvan, odgovor na žalbu nije dostavio.
Žalba nije osnovana.
Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.; dalje: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u sudski spis i spis tuženika te održane rasprave utvrdio da je rješenje tuženika zakonito.
Iz obrazloženja prvostupanjske presude i podataka spisa predmeta proizlazi da je rješenjem tuženika od 20. prosinca 2018. odbačen zahtjev tužiteljice za isplatu novčane naknade žrtvi kaznenog djela, koji je podnijela sukladno odredbama Zakona o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela („Narodne novine“ 80/08. i 27/11.), kao neposredna žrtva kaznenog djela. Iz rješenja tuženika proizlazi da je tuženik odlučio o zahtjevu tužiteljice na temelju članka 25. stavka 1. Zakona o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela, kojim je propisano da se zahtjev mora podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana kada je počinjeno kazneno djelo. Budući da je kazneno djelo počinjeno 13. kolovoza 2017., a zahtjev tužiteljice je podnesen 1. listopada 2018., tuženik je u utvrdio da je zahtjev podnesen protekom roka od šest mjeseci.
Pravilno prvostupanjski sud prihvaća utvrđenje tuženika da je tužiteljica propustila zahtjev za novčanu naknadu podnijeti u roku od šest mjeseci od počinjenja kaznenog djela. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni članka 25. stavka 2. Zakona o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih kojim je propisano da ako žrtva iz opravdanih razloga nije u mogućnosti podnijeti zahtjev u roku iz stavka 1. ovoga članka, zahtjev mora podnijeti najkasnije u roku od tri mjeseca od dana kada su prestali postojati razlozi zbog kojih nije bila u mogućnosti podnijeti zahtjev, a najkasnije u roku od tri godine od dana kada je počinjeno kazneno djelo. Uz detaljno i razložno obrazloženje koje prihvaća i ovaj Sud, pravilno zaključuje prvostupanjski sud da tužiteljica nije dokazala opravdane razloge zbog kojih nije bila u mogućnosti podnijeti taj zahtjev u navedenom zakonskom roku.
Tužiteljica neosnovano smatra da su joj povrijeđena prava iz članka 29. stavka 1. i članka 35. Ustava kao i članka 6. Konvencije. Tužiteljica u žalbi, niti u provedenom postupku promatranom kao cjelina, nije istaknula činjenice koje bi upućivale na povredu članka 6. Konvencije (prava na pošteno suđenje), a ni ovaj Sud iz podataka spisa nije utvrdio bilo kakve okolnosti koje bi upućivale na postojanje takve povrede. Prvostupanjski sud je održao raspravu te je omogućio strankama pristup sudu, svoju je odluku donio u razumnom roku, poštujući načela i procesna pravila upravnog spora te se uz to očitovao i na sve tužbene prigovore slijedom čega niti žalbeni prigovor povrede prava na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava nije osnovan. Također ovaj Sud ne nalazi osnovanim niti žalbeni navod o povredi prava na osobni integritet tužiteljice. Polazeći od činjenice da podaci u spisu ne pružaju osnovu za zaključak o povredi u postupanju prema tužiteljice po bilo kojoj osnovi, niti ovaj žalbeni navod nije moguće prihvatiti.
Sud je u postupku pravilno utvrdio činjenice koje su odlučne u ovom upravnom sporu i na tako utvrđeno činjenično stanje je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo. Pri tome, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude iznio valjane i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje je utvrđivao, te je, navodeći koje odredbe materijalnog prava primjenjuje u sporu, obrazložio koje su činjenice u smislu mjerodavnog zakona odlučne za konkretnu upravnu stvar te otklonio sve prigovore tužiteljice, s čime je u cijelosti suglasan i ovaj Sud.
Ovaj Sud smatra osnovanim zaključke prvostupanjskog suda, koji je pravilno osporeno rješenje tuženika ocijenio zakonitim, a tužbeni zahtjev tužiteljice odbio pozivom na odredbu članka 57. stavka 1. ZUS-a.
Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o trošku upravnog spora donesena na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a s obzirom da je tužiteljica izgubila spor u cijelosti.
Budući da je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu, kao niti razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
U Zagrebu 2. srpnja 2020.
Predsjednica vijeća
dr. sc. Sanja Otočan, v.r.