- 1 -              Kžzd 1/2020-10

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 1/2020-10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. I. K., zbog kaznenih djela iz čl. 158. st. 1. i 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak i 101/17.  - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 17. srpnja 2019. broj Kzd-3/2019-29, u sjednici održanoj 2. srpnja 2020., u prisutnosti u javnom dijelu opt. I. K. i njegovog branitelja, odvjetnika D. M.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. I. K., a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je opt. I. K. radnjama opisanim pod toč. 2. izreke pobijane presude za koja je proglašen krivim počinio kazneno djelo iz čl. 158. st. 1. KZ/11., a radnjama opisanim pod toč. 3. izreke za koja je proglašen krivim počinio kazneno djelo iz čl. 163. st. 1. KZ/11. i kazneno djelo iz čl. 165. st. 1. KZ/11.

 

II. Uslijed odluke pod I. te djelomičnim prihvaćanjem žalbe, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se opt. I. K. zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11. pod toč. 1. izreke na temelju čl. 158. st. 5. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora u trajanju 3 (tri) godine, zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 1. i 6. KZ/11. pod toč. 1. izreke na temelju čl. 158. st. 6. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 1. KZ/11. pod toč. 2. izreke za koje je sada proglašen krivim na temelju te zakonske odredbe utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, zbog kaznenog djela iz čl. 163. st. 1. KZ/11. pod toč. 3. izreke za koje je sada proglašen krivim na temelju te zakonske odredbe utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, dok se prihvaća po sudu prvog stupnja kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz čl. 165. st. 1. KZ/11. pa se opt. I. K. uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od  9 (devet) godina, u koju mu se na temelju čl. 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. studenog 2018. pa nadalje.

 

II. U ostalom dijelu žalba opt. I. K. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku opt. I. K. proglašen je krivim zbog šest kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta i to:

 

- pod toč. 1. izreke, zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. KZ/11. za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju pet godina i kaznenog djela iz čl. 158. st. 6. KZ/11. za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine;

 

- pod toč. 2. izreke, zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. KZ/11. za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju sedam godina;

 

- pod toč. 3. izreke, zbog kaznenih djela, iz čl. 163. st. 3. KZ/11. za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju četiri godine, iz čl. 165. st. 1. KZ/11. za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci i iz čl. 160. st. 1. KZ/11. za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci;

 

pa je optuženik primjenom čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju petnaest godina. Na temelju čl. 54. KZ/11. optuženiku se u jedinstvenu kaznu zatvora uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. studenog 2018. pa nadalje.

 

Na temelju čl. 79. KZ/11. od optuženika su oduzeti predmeti uporabljeni za počinjenje kaznenih djela i to mobilni uređaj, tablet, prijenosno računalo, stolno računalo, fotoaparat, USB stick, 15 komada CD-a i DVD-a, (sve pobliže opisano u izreci pobijane presude) te će isti biti uništeni po pravomoćnosti presude.

 

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) punomoćnik i mlt. ošt. T. M. su s imovinskopravnim zahtjevom upućeni u parnicu.

 

Na temelju čl. 148. u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 1., 6., 7. i 8. ZKP/08., optuženik je obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu 27.164,50 kn (sudska vještačenja 5.840,00 kn, troškovi svjedoka 212,00 kn, nagrada i nužni izdaci branitelja 4.800,00 kn, nagrada i nužnih izdataka punomoćnika oštećenice 15.312,50 kn, paušalna svota 1.000,00 kn).

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju D. M., odvjetniku u O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o „kaznenoj sankciji“ te (sadržajem) odluke o troškovima postupka. Predlaže da se pobijana presuda preinači izricanjem oslobađajuće presude, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili da se preinači i optuženika osudi na blažu kaznu, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

 

Državni odvjetnik je odgovorio na optuženikovu žalbu.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-VIII) spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sukladno čl. 475. st. 4. i 8. ZKP/08.-VIII sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika, a u prisutnosti optuženika (uz pomoć tehničkog uređaja za vezu na daljinu) i njegovog branitelja.

 

Optuženikova žalba je djelomično osnovana.

 

Protivno žalbenim prigovorima o ostvarenoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., izreka pobijane presude nije nerazumljiva niti proturječna razlozima koji sadrže dostatno i jasno obrazloženje o odlučnim činjenicama, kako u odnosu na ocjenu proturječnih dokaza i s tim u vezi zaključak o dokazanost objektivnih i subjektivnih komponenata predmetnih kaznenih djela, tako i u odnosu na argumentaciju o primjeni materijalnih propisa na djelatnost činjenično opisanu u izreci presude, uključujući razloge za ocjenu ostvarenja kvalifikatornih elemenata terećenih djela. Međutim, drugo je pitanje je li argumentacija suda prvog stupnja pravilna odnosno je li na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen kazneni zakon, što će biti razmotreno u okviru te žalbene osnove.

 

Optuženik tvrdi da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu (čl. 468. st. 2. ZKP/08.), psihologijskom vještačenju jer „sadrži implementirane nezakonite dokaze“ (posebna izviješća PP B. M. PU ..., kaznena prijava P. M., službene zabilješke o obavijesnim razgovorima itd.) kojima je kontaminiran  cjelokupni nalaz i mišljenje, a k tome je vještak „u svojoj analizi i psihološkoj procjeni koristio usporedno iskaz oštećene dan pred Županijskim sudom u Osijeku i na temelju istog donio ocjenu o vjerodostojnosti iskaza oštećene“. Dodaje kako prvostupanjski sud u tijeku rasprave nije primijenio odredbu čl. 351. st. 1. i 3. ZKP/08. jer po prigovoru obrane o postojanju nezakonitog dokaza nije odlučio rješenjem  i time „automatizmom onemogućio obrani izjaviti žalbu o kojoj bi potom odlučivao viši sud“ čime je na raspravi povrijedio pravo obrane što je od utjecaja na presudu (čl. 468. st. 3. ZKP/08.).

 

Prije svega, odredba čl. 351. ZKP/08. odnosi se na postupak ispitivanja zakonitosti dokaza pred optužnim vijećem dok je u fazi rasprave, za odluku o ne/zakonitosti dokaza, relevantna odredba čl. 431. st. 3. ZKP/08. koju je prvostupanjski sud pravilno primijenio. Naime, na raspravi je sud odbio prijedlog obrane za izdvajanje nalaza i mišljenja psihologijskog vještačenja oštećenice kao nezakonitog dokaza, te je odlučio odmah nastaviti s raspravom. U pobijanoj su presudi podrobno iznijeti razlozi za tu odluku koja se može pobijati u žalbi na presudu, što optuženik i čini. Prema tome, nije utemeljen žalbeni prigovor da je prvostupanjski sud u tijeku rasprave nepravilno primijenio odredbu kojom je regulirano pitanje odluke o nezakonitim dokazima (dakle čl. 431. st. 3. ZKP/08., a ne čl. 351. ZKP/08.) niti je time povrijeđeno pravo obrane, povredom prava na podnošenje pravnog lijeka kao sastavnice prava na pravično suđenje.

 

Nadalje, u pravu je sud prvog stupnja da nalaz i mišljenje vještaka psihologa nije nezakonit dokaz. Iz pisanog nalaza i mišljenja razvidno je da je psihologijsko vještačenje, uz primjenu psihologijskih metoda i tehnika, uključivalo „I. pažljivi pregled svih relevantnih informacija o slučaju iz sadržaja sudskog spisa“ (str. 260) pa tako i „uvid“ u kaznenu prijavu te službene bilješke o obavijesnim razgovorima s građanima. Na raspravi je vještakinja psiholog mr. J. B. pojasnila da spomenuti podaci za vještačenje imaju tek heteroanamnestički značaj odnosno  da ni na koji način ne služe kao relevantan podatak pri izradi nalaza i mišljenja. Naprotiv, vještačenje osobnosti oštećenice i njenih kapaciteta za svjedočenje provedeno je svjetski prihvaćenom metodologijom što je također transparentno navedeno u pisanom nalazu i mišljenju. Odmah valja reći da je na prigovore obrane, kojima se osim zakonitosti dokaza problematizirala stručnost vještaka, a time kvaliteta i pouzdanost ovog dokaza, vještakinja na raspravi podrobno navela sve svoje stručne kompetencije što je podrobno izloženo i u razlozima pobijane presude (dugogodišnje radno iskustvo, trideset godina rada na psihodijagnostici poremećaja djece i adolescenata te vještačenja djece za potrebe kaznenog postupka, specijalist kliničke psihologije postdiplomski specijalistički studij iz kliničke psihologije uz stečeni status kliničkog psihologa sukladno Pravilniku o stjecanju takvog statusa, edukacija iz tehnike forenzičnog intervjua).

 

Slijedom navedenog nije u pravu optuženik da se presuda temelji na nezakonitom dokazu, a k tome i ovaj drugostupanjski sud prihvaća ocjenu suda prvog stupnja da psihologijsko vještačenje oštećenice zadovoljava zahtjevima stručne i objektivne evaluacije njene osobnosti čime je neosnovan i optuženikov prigovor činjenične naravi kojim nastoji diskreditirati pouzdanost provedenog vještačenja, uz neutemeljen prigovor o odbijenom dokaznom prijedlogu za novo psihologijsko vještačenje oštećenice.

 

Žalitelj navodi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08., grubom povredom prava obrane, ujedno i povredom prava na procesnu ravnopravnost zajamčenu u čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 08/98.-pročišćeni tekst, 113/00., 124/00.-pročišćeni tekst, 28/01., 41/01.-pročišćeni tekst, 55/01.-ispravak, 76/10., 85/10.-pročišćeni tekst i 05/14. - dalje: Ustav) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – Ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10. – dalje u tekstu: Konvencija) jer je prvostupanjski sud „odbio sve dokazne prijedloge obrane i onemogućivši time okrivljeniku uopće mogućnost da dokaže svoju nevinost“ pa da je postupak proveden nepravično „gotovo prema inkvizitornim načelima“. Vezano uz ove zamjerke u žalbi se opsežno iznose argumenti o osnovanosti predloženih dokaza u funkciji provjere vjerodostojnosti iskaza oštećenice i to medicinsko-urološko vještačenje, ispitivanje optuženikove supruge, novo psihologijsko vještačenje oštećenice, ponovno ispitivanje oštećenice na raspravi, pregled ruke i pribavljenje medicinskog kartona oštećenice te psihijatrijsko vještačenje optuženika.

 

Iz stanja spisa razvidno je da je prvostupanjski sud na raspravi proveo dio „dokaza obrane“ (uvid u spis Kir-327/2018 Županijskog suda u Osijeku, medicinsku dokumentaciju za optuženika te dokumentaciju o sudjelovanju u Domovinskom ratu) dok je ostale, gore navedene,  dokazne prijedloge odbio za što je dao podrobno i razumno obrazloženje (str. 7 i 8 presude), sve sukladno ovlasti iz čl. 421. st. 1. ZKP/08. Nadalje, kada se ima na umu način na koji je proveden prvostupanjski postupak (mogućnost optuženika da aktivno sudjeluje i koristi sva zakonom predviđena procesna sredstva na raspravi) te osobito ocjena dokaznog materijala u pobijanoj presudi (ispitana u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja) prema kojoj nema mjesta zaključku da bi provođenjem predloženih dokaza pozicija obrane bila ojačana u mjeri koja čini upitnom opstojnost osuđujuće presude, nije u pravu žalitelj da je zbog odbijanja dokaznih prijedloga uskraćen u pravu na učinkovito osporavanje optužbe te da  postupak nije zadovoljio zahtjeve pravičnosti zajamčene u čl. 6. st. 1. i 3. d) Konvencije, odnosno da je odbijanjem dokaznih prijedloga povrijeđeno pravo na obranu na raspravi što je utjecalo na presudu (povrede iz čl. 468. st. 2. i 3. ZKP/08.).

 

Iz navedenih razloga nije osnovana optuženikova žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog zakona iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08.-VIII na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

 

Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi se kritizira vrednovanje dokaza, osobito iskaza oštećenice sa tvrdnjom da je njen iskaz trebalo provjeriti dokazima koje je obrana predložila, a prvostupanjski sud neutemeljeno odbio uz (ponovljene) zamjerke na provedeno psihologijsko vještačenje oštećenice.

 

Nasuprot žalbenim prigovorima, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su na raspravi izvedeni svi potrebni dokazi koji su sveobuhvatno i temeljito ocijenjeni, uz pravilan zaključak da je optuženik počinio predmetna kaznena djela. S obzirom da su razlozi o ocjeni dokaznog materijala i odluci o odbijanju dokaznih prijedloga obrane razumni, logični i uvjerljivi, to žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i izvedeni zaključci prvostupanjskog suda.

 

Opravdano je sud prvog stupnja iskaz oštećenice ocijenio vjerodostojnim jer ga podupiru ostali personalni (G. Š., T. J., P. i S. M. te I. N.) i materijalni dokazi poglavito fotografije pronađene pretragom optuženikova  mobitela) te psihologijsko vještačenje oštećenice.

 

Naime, optuženik negira bilo kakav oblik seksualnog kontakta sa oštećenicom, nastoji prikazati oštećenicu kao psihički nestabilnu osobu koja mu se u komunikaciji putem mobitela (društvenih mreža) nametala i samoinicijativno slala fotografije pa i one na kojima je bila gola te ne može dokučiti zašto ga oštećenica tereti. Nasuprot tome oštećenica je u iscrpnom i detaljnom iskazu podrobno i otvoreno opisala sve okolnosti koje se tiču predmetnih kaznenih djela odnosno svojeg odnosa sa optuženikom pri čemu je svakako od značaja i okolnost pod kojim je došlo do otkrivanja te prijave kaznenih djela o čemu svjedoče G. Š., T. J., P. i S. M. te I. N., sve detaljno izloženo u razlozima pobijane presude.

 

Tako iz dokazne građe jasno proizlazi da se oštećenica o neprimjerenim seksualnim kontaktima s optuženikom najprije povjerila prijateljicama T. J. i G. Š. nakon što je na mobitel primila poruke koje su je uznemirile („Evo javljam ti se i sa ženinog profila da vidiš koliko mi je žao“-iskaz T. J.), na što je profesoricu I. N. upozorila majka T. J., a potom oštećenica u razgovoru sa djelatnicima škole potvrdila o čemu su obaviješteni i njeni roditelji. Roditelji oštećenice posredni su svjedoci u odnosu na saznanja dobivena od oštećenice poglavito da je osim „diranja“ (bludnih radnji) seksualno zlostavljanje obuhvaćalo i spolne odnose, te su neskriveno opisali nevjericu zbog takvog šokantnog saznanja, ali su nakon odlaska psihologu i ponovljenog (potvrdnog) razgovora sa oštećenicom podnijeli kaznenu prijavu.

 

Nadalje, prema provedenom psihologijskom vještačenju oštećenice, primjenom svih raspoloživih znanstvenih metoda i tehnika,  kako je to podrobno argumentirala vještakinja na raspravi odgovorivši na sva postavljena pitanja, kod oštećenice nije nađeno patološke motivacije za neistinito iskazivanje odnosno terećenje optuženika. Istovremeno optuženik ni sam nije dao razumnog razloga koji bi opravdali tezu o neistinitom terećenju.

 

Ovo tim više kada se njegova obrana konfrontira sa iskazom oštećenice i materijalnim dokazima, podacima prikupljenim pretragom mobitela što je sve prvostupanjski sud detaljno analizirao i razumno obrazložio (osobito materijalne dokaze vezano uz kaznena djela pornografije). Valja dodati da optuženik nastoji opravdati posjedovanje velikog broja fotografija oštećenice u svom mobitelu njenim nametljivim ponašanjem protivno njegovoj volji. Međutim, da je tome tako nije za očekivati da optuženik istovremeno u mobitelu u aplikaciji kalendar ima pohranjenu bilješku „Rođendan nekom važnom“ s datumom .... koji datum odgovara datumu rođenja oštećenice (rođ. ....). Naprotiv, da je iskaz oštećenice o seksualnoj zlostavi u cijelosti vjerodostojan (tako i slanje fotografija na traženje, inzistiranje optuženika) upućuje stručno objašnjenje u psihologijskom nalazu i mišljenju (str. 19 presude) prema kojem je optuženikov odnos prema oštećenici ustvari bio manipulativan. Tako i dokazi prikupljeni pretragom optuženikova mobitela, osobito brojni propušteni pozivi oštećenice na koje upire žalitelj, upućuju na zaključak da je četrnaestogodišnja oštećenica tijekom inkriminiranog razdoblja evidentno prema optuženiku razvila i posebnu naklonost (Viber poruka oštećenice optuženiku „Pa jutro bubavi“) pa je ove okolnosti bilo izlišno razjašnjavati ponovnim ispitivanjem oštećenice na raspravi kako je to predlagala obrana, a prvostupanjski sud osnovano odbio. Pored toga, nije sporno da je odlazak oštećenice na satove gitare nakon nekoliko poduka ubrzo prekinut iz razloga kojeg je slikovito opisao otac oštećenice, nepovjerenje u optuženika jer se poduka odvijala uvijek u vrijeme kada optuženikova supruga nije bila u kući.

 

Prema tome, imajući na umu način na koji su kaznena djela otkrivena, da se oštećenica o seksualnom zlostavljanju povjerila dvjema prijateljicama, djelatnicima škole i roditeljima, da je u terećenju optuženika dosljedna i tijekom kaznenog postupka te da je uvjerljivost njenog iskaza potkrijepljena materijalnim dokazima i stručnom evaluacijom osobnosti po psihologijskom vještaku to osnovano prvostupanjski sud „nije uvažio“ optuženikovu obranu i negiranje kaznenih djela. Ovo se odnosi kako na opise oštećenice o eksplicitnim radnjama seksualnog zlostavljanja (bludne radnje, spolni odnosi i spolnom odnošaju izjednačene spolne radnje) tako i na radnje spolnog iskorištavanja djeteta pornografske naravi.

 

Nadalje, budući da optuženik svoju tvrdnju o impotenciji nije mogao potkrijepiti medicinskom dokumentacijom (navodi da nije zbog toga išao doktoru) s pravom je odbijen prijedlog za urološko vještačenje. Jednako vrijedi i za ispitivanje supruge, a argumentima prvostupanjskog suda valja dodati opće poznatu činjenicu da mogućnost postizanja erekcije ovisi i o atributima partnera, dok nepostojanje pedofilskih sklonosti (jedna od ekskulpirajućih teza obrane) ne isključuje mogućnost učina predmetnih djela, kako je to razložno naveo sud prvog stupnja odbivši prijedlog za psihijatrijsko vještačenje optuženika.

 

Prema izloženom, žalbeni navodi optuženika nisu doveli u sumnju ispravnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega je neosnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nasuprot tome, dijelom je u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti sukladno čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08.-VIII utvrđena je povreda kaznenog zakona na štetu optuženika iz čl. 469. toč. 4. u odnosu na pravnu oznaku radnji opisanih pod toč. 3. izreke pobijane presude.

 

Naime, prvostupanjski sud je optuženika proglasio krivim da je četiri kaznena djela  spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta počinio u kvalificiranom obliku i to svako djelo uz dvije kvalifikatorne okolnosti, obmanom i zlouporabom ovlasti.

 

Žalitelj prigovara da su bludne radnje odnosno kazneno djelo iz čl. 158. st. 6. KZ/11. iz toč. 1. izreke presude konzumirane težim djelom, a da glede težeg djela nisu ostvareni kvalifikatorni elementi (obmana i zlouporaba ovlasti) što ponavlja i u odnosu na kaznena djela iz toč. 2. i 3. izreke presude. Navodi da u toč. 3. izreke presude nema opisa niti jedne zakonom alternativno predviđene radnje ni za osnovno kazneno djelo iz čl. 163. st. 1.  KZ/11.

 

Pravilno je sud prvog stupnja radnje opisane u toč. 1. izreke presude pravno označio kao stjecaj dva kaznena djela, iz čl. 158. st. 5. i čl. 158. st. 6. KZ/11. Prema iskazu oštećenice i činjeničnom opisu izreke presude razvidno je da je oštećenica dolazila kod optuženika na satove gitare u „tri do četiri“ navrata kojom prilikom je optuženik činio bludne radnje, a samo je u jednom navratu prstom penetrirao u njeno spolovilo. Kako se radi o odvojenim događajima i višekratnim učinima bludnih radnji to ni s kriminalnopolitičkog aspekta nema mjesta zaključku da bi bludne radnje bile konzumirane težim djelom.

 

Nadalje, pravilno rezonira sud prvog stupnja da je optuženik zlouporabio položaj povjerenja tj. voditelja crkvenog zbora te autoriteta kojeg je imao kao starija osoba sa šezdeset dvije godine prema oštećenoj kada mu je oštećena bila povjerena „radi sviranja gitare, radi odgoja i čuvanja“  kako je to slikovito opisao i otac oštećenice rekavši optuženiku da pazi na nju kao da je njegovo dijete, dakle da je zlouporabio položaj učitelja i učenika. Stoga su oba djela (bludne radnje i spolnom odnošaju izjednačena spolna radnja s djetetom mlađim od petnaest godina) počinjena zlouporabom ovlasti jer je optuženik koristio svoju aktualnu faktičnu poziciju „učitelja gitare“ djeteta koje mu je u tu svrhu i povjereno na skrb, a na postojanje ovog kvalifikatornog elementa djela ne utječe okolnost je li se radilo o naplatnom ili besplatnom  poslu. Prestankom pohađanja satova gitare raskinut je i prethodno uspostavljen odnos „učitelj -učenik“ pa se stoga za kaznena djela počinjena naknadno, i to s vremenskim odmakom u odnosu na kaznena djela iz toč. 1. izreke, ne može reći da su počinjena zlouporabom ovlasti.

 

Nasuprot tome, imajući na umu utvrđenja prvostupanjskog suda o načinu na koji je optuženik stupio i održavao kontakte sa oštećenicom te realizirao radnje kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta nema mjesta zaključku da su djela iz toč. 1. izreke, a niti ostala kaznena djela, ostvarena obmanom, dakle da je oštećenica prijevarom navedena pristati na bludne radnje, spolni odnos odnosno s njim izjednačene spolne radnje.

 

Sud prvog stupnja navodi da je optuženik kao voditelj crkvenog zbora upoznao oštećenicu, putem društvene mreže tražio da mu bude prijateljica jer da mu se ona sviđa što je oštećenica prihvatila, time dobio potrebne informacije o oštećenici „kako bi mogao lakše manipulirati sa njom i uvjeriti je da je on jedini voli, da joj je on najbolji prijatelj, a potom nagovorio da traži od roditelja da joj kupe gitaru i da će ju on naučiti svirati što je u konačnici i realizirano tako da je otac oštećenicu u tri do četiri navrata odvozio i ostavljao u kući optuženika, a  optuženik je (prema opisu djela) „odvodio u jednu od soba gdje ju je na krevetu ljubio po tijelu, dirao ispod odjeće po grudima i spolovilu te zavlačio ruku u njezine gaćice, a u jednom navratu ju ljubio i dirao rukama po tijelu ispod odjeće te joj zavukao ruku u gaćice i gurnuo joj prst u njezino spolovilo, govoreći joj sve vrijeme kako ju voli i kako je on njezin jedini prijatelj te da o ovome nikome ništa ne smije govoriti“. Po ocjeni suda prvog stupnja optuženik je obmanuo oštećenicu i roditelje jer se „nije radilo o nikakvom besplatnom poučavanju gitare... nego je to bio samo izgovor kako bi se oštećenu dovelo u kuću i kako bi se fizičko stupilo s njom u kontakt.“

 

Iz navedenog se nedvojbeno može zaključiti da je cjelokupno ponašanje optuženika sve do dolaska oštećenice u njegovu kuću manipulativnog karaktera radi pripremanja i stvaranja uvjeta za njihov neposredni kontakt bez prisutnosti drugih osoba. Tek kada su se stekli uvjeti da optuženik ostaje nasamo s oštećenicom koristi to stanje te najprije čini bludne radnje, a potom i spolnom odnošaju izjednačenu spolnu radnju. Stoga okolnost nagovaranja oštećenice da kod optuženika pohađa satove gitare ne predstavlja obmanu u smislu kvalifikatornog obilježja predmetnog kaznenog djela.

 

Osnovnim oblikom kaznenog djela iz čl. 158. st. 1. KZ/11. predviđeno je kažnjavanje počinitelja koji izvrši spolni odnos sa djetetom mlađim od petnaest godina.  Međutim, kao što je kod kaznenog djela silovanja nužno izravno, neposredno u funkciji ostvarenja spolnog odnosa/izjednačene spolne radnje, uporabiti silu ili prijetnju da bi se skršio otpor žrtve tako je i kod obmane potrebno prijevarom postići pristanak žrtve na spolni odnos (jednako vrijedi i za bludne radnje).

 

Prateći koncepciju činjeničnog opisa predmetnih kaznenih djela koja su rezultat sumiranja iskaza oštećenice razvidno je da je optuženik oštećenici „govorio sve vrijeme kako ju voli i kako je on njezin jedini prijatelj“ (toč. 1.), odnosno da se koristio „svojom pozicijom/autoritetom, stečenim povjerenjem i njezinom nezrelošću“,  „govoreći joj da ju on jedini voli da je sve to normalno“  (toč. 3. i 4.). pa se postavlja pitanje predstavljaju li opisane radnje uporabu obmane. Nema dvojbe da je optuženikovo djelovanje u cjelini manipulativno, karakteristično za zlostavljača, kako je stručno objašnjeno i u psihologijskom vještačenju. Takvo ponašanje najčešće uključuje pohvale, pridavanje pažnje, podmićivanja i zadovoljenja potreba djece u čemu djeca kao nezrele osobe uživaju i emocionalno se vežu uz zlostavljače te ne prepoznaju da su korištena za zadovoljenje potrebe odrasle osobe. Upravo je takva aktivnost specifična i gotovo uobičajeno prisutna kao obrazac cjelokupnog ponašanja počinitelja seksualnih delikata na štetu djece te prema do sada ustaljenoj praksi označavana  kao učin osnovnog/ih oblika kaznenih djela iz čl. 158. st. 1. i 2. KZ/11. Po ocjeni ovog suda, osim što se lažno izjavljivanje ljubavi ne može smatrati obmanom u smislu ostvarenja kvalifikatornog obilježja djela, korištenje obmane mora prelaziti uobičajeno manipulativno ponašanje počinitelja prema žrtvi i biti u neposrednoj i izravnoj vezi s predstojećim spolnim odnosom (bludnom radnjom).

 

Nadalje, prema činjeničnom opisu iz toč. 3. izreke presude optuženik je proglašen krivim da je od oštećenice „... tražio da mobitelom fotografira intimne dijelove svoga tijela te da mu putem društvenih mreža šalje fotografije svoga tijela i spolovila na njegov mobilni uređaj marke ..., što je ona u više od sto navrata i učinila... od nje tražio da uključi kameru na aplikacijama ... i da se spolno zadovoljava, što je ona u više navrata i činila dok bi on to gledao,“ dakle poticao je na izradu materijala koji vizualno prikazuje dijete spolno eksplicitnom ponašanju i spolne organe djeteta u spolne svrhe u čemu su sadržani elementi kaznenog djela iz čl. 163. st. 1. u vezi sa st. 6. KZ/11.

 

Konačno, prema činjeničnom opisu kaznenih djela pod toč 3. izreke pobijane presude optuženik je proglašen krivim jer je  „...u deset do petnaest navrata fotografirao svoje spolovilo i takve fotografije putem društvenih mreža Messenger i Viber instaliranih na njegovom mobitelu slao djetetu na njezin mobitel... a u jednom navratu uključio svoju kameru te se spolno zadovoljavao, a dijete T. M. je sve to na svojoj kameri gledala,“ što je prvostupanjski sud označio kao stjecaj kaznenih djela iz čl. 165. st. 1. i čl. 160. st. 1. KZ/11. Međutim, spolno (samo)zadovoljavanje optuženika nije se odvijalo neposredno pred oštećenicom, u njenoj prisutnosti već predstavlja prikaz pornografskog sadržaja, spolno eksplicitnog ponašanja koje je optuženik učinio dostupnim oštećenici posredstvom računalnog sustava, kao što je to činio i slanjem fotografija svog spolovila.  Stoga je opisane radnje trebalo kvalificirati kao jedno kazneno djelo iz čl. 165. st. 1. KZ/11. pa je u tom dijelu pobijana presuda preinačena u pravnoj oznaci po službenoj dužnosti.

 

Optuženik se žali zbog odluke o kazni, smatra da je pri pravilnoj pravnoj oznaci kaznenih djela uz mogućnost primjene odredbi o ublažavanju kazne kazna trebala biti blaža odnosno te da su olakotne okolnosti poglavito loše zdravstveno stanje podcijenjene, dok su otegotnim vrednovane upravo one okolnosti koje predstavljaju kvalifikatorna obilježja.

 

Razmotrivši žalbene navode optuženika, kao i uslijed odluke pod toč. I., po ocjeni ovog suda okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne nisu primjereno vrednovane. Unatoč izražene upornosti i povećane kriminalne volje pri učinu kaznenih djela što je osnovano sud prvog stupnja cijenio otegotnim i zbog čega nema mjesta primjeni odredaba o ublažavanju kazne, osnovano optuženik ukazuje na nedovoljno vrednovanje niza olakotnih okolnosti, neosuđivanost, sudjelovanje u Domovinskom ratu za što je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata, te osobito narušeno zdravlje zbog moždanog udara i dijabetesa. Pored toga premda su psihologijskom obradom oštećenice utvrđeni simptomi kroničnog PTSP-a, značaj ove otegotne okolnosti treba cijeniti uzimajući u obzir da psihologijski vještak nije mogao jasno razgraničiti koliki je udio optuženikovog ponašanja prema oštećenici u doživljaju traumatizacije, a koliki je udio situacije da je njeno proživljeno iskustvo postalo javno i predmet sudskog postupka. Stoga je u pravu optuženik da je kazna izrečena prvostupanjskom presudom  naglašenog retributivnog karaktera pa je optuženiku valjalo utvrditi blaže pojedinačne kazne zatvora izuzev za kazneno djelo iz čl. 165. st. 1. KZ/11. imajući na umu i sada osudu za blaže oblike (preinaku u pravnoj oznaci) kaznenih djela iz toč. I. ove odluke. Tako je optuženiku za kazneno djelo iz čl. 158. st. 5. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju tri godine, za kazneno djelo iz čl. 158. st. 6. KZ/11. kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, za kazneno djelo iz čl. 158. st. 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju pet godina, za kazneno djelo iz čl. 163. st. 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju dvije godine, dok je prihvaćena po sudu prvog stupnja kao utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci za kazneno djelo iz čl. 165. st. 1. KZ/11. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda jedinstvena kazna zatvora u trajanju devet godina primjerena je težini i pogibeljnosti kaznenih djela i osobnosti optuženika te podobna da se njome ostvari zakonom propisana svrha kažnjavanja.

 

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja primjenom čl. 79. KZ/11. izrekao mjeru oduzimanja predmeta koja je ispitana sukladno čl. 478. ZKP/08.-VIII.

 

Konačno, neosnovano se optuženik žali zbog odluke o obvezi naknade svih troškova kaznenog postupka tvrdnjom da ga je trebalo u cijelosti ili djelomično osloboditi te obveze. Prvostupanjski sud je odluku o troškovima kaznenog postupka pravilno utemeljio na odredbi čl. 148. st. 1. ZKP/08. te imajući na umu imovinske prilike optuženika (visina prihoda i vlasništvo nekretnine) što ne isključuje mogućnost naknadne odluke o oslobođenju dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka pod uvjetima iz čl. 148. st. 6. ZKP/08.-VIII.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08.-VIII., odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 2. srpnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.